Prevodi i prepisi

Da li je Srpska Pravoslavna Crkva otuđena institucija?

Danko Strahinić, Svitanje, 2015.

Iz godine u godinu rezultati ispitivanja javnog mnjenja pokazuju da je Srpska Pravoslavna Crkva (SPC) jedna od institucija u koju građani Srbije procentualno imaju najviše poverenja. Institucija sa tako dugim kontinuitetom u vođenju crkvene, nacionalne a u određenim razdobljima i državne politike se svakako može naći na meti pojedinaca ili grupa koji bi iskorišćavanjem njenog autoriteta i resursa hteli da pribave određenu korist. Zato ima smisla postaviti pitanje da li SPC, poput ostalih državnih institucija može biti otuđena od određenih grupa unutar ili van nje, koje mogu da utiču da donete odluke, ne budu više u opštem i javnom interesu, već u privatnom interesu tih partikularnih grupa.

SPC međutim ne deluje samo u Srbiji, već i ostalim državama u okruženju koje prema njoj imaju različiti odnos, koji u velikoj meri određuje način na koji ona zastupa svoj interes, a koji je kao i interes celokupne hrišćanske Crkve, stupanje ljudskog roda i tvorevine u zajednicu sa Bogom. Pored Srbije i Republika Srpska gaji blagonaklon, Federacija u BiH i Republika Hrvatska gaje ambivalentan, a Republika Crna Gora, Republika Makedonija i samoproglašena Republika Kosovo gaje neprijateljski odnos prema SPC. Zavisno od odnosa država prema njoj SPC igra trostruku ulogu, i to političke religije, građanske religije i ispovedničke Crkve.

Politička religija zapravo nije religija, već politička ideologija, koja sekularnu sadržinu predstavlja u religijskoj formi, a cilj joj je sakralizacija političkog sistema zasnovanog na nepromenjivom monopolu vlasti i ideološkom monizmu.[1] Sa druge strane građanska religija sekularne forme ispunjava religijskom sadržinom, i njen cilj je da očuva društvenu koheziju, bez dovođenja individualnih sloboda u pitanje.[2] Sporadično se zalažući se za nezavisnost Republike Srpske od BiH i njeno ujedinjenje sa Srbijom i Crnom Gorom, SPC igra ulogu političke religije jer koristi svoje resurse za dostizanje jednog političkog cilja. Sličnim aktom političke religije se mogu smatrati i nedavne kritike predstavnika SPC na račun crnogorske države za uvođenje sankcija Rusiji, jer se opet radi o zalaganju crkvenog autoriteta za partikularno političko delovanje. Ovo su izričiti slučajevi koji ukazuju na otuđenje SPC od svoje misije i uloge, i na svođenje Crkve na ulogu političkog instrumenta jedne interesne grupacije.

U javnom prostoru Srbije i Republike Srpske SPC najčešće igra ulogu građanske religije, koja se ogleda na njenom učešću u određenim državnim komemoracijama, poput obeležavanja godišnjica od ratova, ustanaka ili stradanja, čime se ovim sekularnim događajima daje religijski karakter požrtvovanosti. Ovakav odnos države i Crkve obezbeđuje društvenu koheziju, jer utvrđuje legitimitet države, ali opet, mada u manjoj meri nego u slučajevima političke religije, sakralizacijom državnih ciljeva i odluka ugrožava samu misiju Crkve.

Na kraju status SPC na Kosovu, u Makedoniji i donekle u Crnoj Gori ukazuju na jednu drugu realnost, gde je ona prinuđena da štiti svoje ljude i svoju imovinu pozivajući se na poštovanje zakona tih zemalja i moleći se Bogu da se vlast odgovorno ponaša. Time SPC ne samo ostvaruje svoju funkciju Crkve Božije, koja u zajednicu sa Bogom priziva i one koji su protiv nje, već i jača demokratski kapacitet postojećih državnih institucija.

Interes SPC se često kroz istoriju poistovećivao sa interesom srpskog naroda, i ova identitetska povezanost Crkve i nacije zamagljuje pravu prirodu Crkve. SPC se i danas često predstavlja kao zaštitnik srpskog nacionalnog bića, i tu ulogu svesrdno vrši u državama u regionu u kojima je srpski nacionalni identitet ugrožen. Međutim, ako je nacionalizam i bio pokretački elemenat za oslobođenja balkanskih naroda u 19. veku, te stvaranja nacionalnih država i crkava, danas je nacionalizam postao više remetilački faktor jer afirmaciju nacije vidi jedino kroz stvaranje nacionalne države i nacionalne Crkve. Nacionalna ideologija se često zasniva na principu „jedan narod – jedna država – jedna vera, odnosno jedna Crkva“. Tako se pored srpskog nacionalizma koji je parališe kao instituciju, SPC suočava i sa ostalim nacionalizmima koji postoje u regionu, od kojih posebno treba pomenuti crnogorski i makedonski.

Polazeći od principa da nacija može jedino da se afirmiše kroz nacionalnu državu i nacionalnu Crkvu, crnogorski i makedonski nacionalizmi teže da istisnu delovanje SPC iz njihovih nacionalnih država i da kanonski poredak SPC koji u njima postoji u potpunosti zamene nezavisnim i nacionalnim Crkvama. Na taj način SPC postaje mesto borbe između srpskog nacionalizma, koji takođe SPC koristi za afirmaciju srpske nacije, se jedne, i makedonskog i crnogorskog nacionalizma sa druge strane. Služeći jednom, a samim tim suprotstavljajući se drugim nacionalizmima, SPC izneverava poruku apostola Pavla da u Hristu nema ni Grka ni Jevrejina, ni roba ni gospodara, ni muškog ni ženskog (Gal. 3,28), tj. da ne može da se deli po etničkim, klasnim ili rodnim principima. SPC treba, poput drugih pravoslavnih crkava, kao što je Aleksandrijska i Moskovska patrijaršija, koje imaju jurisdikciju u 55 zemalja Afrike, odnosno 15 zemalja nastalih posle raspada SSSR, da svojom vekovnom duhovnom i kulturnom tradicijom objedini građane šest zemalja u kojim ima kanonsku jurisdikciju, a ne da ih razjedinjuje. Učešće Crkve u svakom projektu stvaranja ili afirmisanja država ili nacija predstavlja otuđenje od njene prirode i misije.

Odnos prema porodici nije bio toliko u fokusu interesovanja hrišćanskih autora kroz vekove. Mnogo više hrišćanske literature je napisano o regulisanju monaškog, nego bračnog života. Čak i danas među bogoslovima postoji neslaganje po pitanju cilja braka: da li je on radi rađanje dece i regulisanje ljudske seksualnosti, ili se njegova svrha ostvaruje i bez dece.[3] Odgovarajući na savremene društvene izazove tradicionalnoj porodici, poput abortusa, istopolnih brakova, surogata materinstva i pravima roditelja na odgoj deteta, Sveti Arhijerejski Sabor SPC je u svojoj Vaskršnjoj poslanica iz 2008. godine u osnovna ljudska prava, pored prava čoveka na život, ubrojao i pravo deteta da bude rođeno, pravo roditelja da svoje dete vaspita i vodi, pravo majke da bude brižna majka svom detetu i supruga svome mužu, pravo čoveka da bude čovek.[4]

Čest način suočavanja sa tim savremenim izazovima je pozivanje i pokušaj povratka na društvene modele iz prošlosti koje je Crkva u jednom trenutku prihvatila, kao što je to slučaj sa patrijarhalnom ili nuklearnom porodicom. Zavisno od toga da li se pri pozivanju na tradiciju ostaje u prošlosti, u kojoj se locira istina, ili se prošli modeli aktiviraju u sadašnjosti i predlažu za budućnost kao jedino rešenje, taj odnos prema tradiciji može se definisati ili kao konzervativizam ili kao fundamentalizam.[5]

Prema tome, jedno je upućivati na tzv. tradicionalnu porodicu kao autentični hrišćanski fenomen, a sasvim drugo fundamentalistički nametati taj model iz prošlosti kao isključivo rešenje za savremene i buduće društvene izazove, kao što su afirmativna zakonska regulacija homoseksualnih veza ili vaspitanja dece. Ni jedan od ova dva načina odnošenja prema tradiciji kao iskustvu Crkve nije autentičan, jer oni moralizmom i deontologijim teže da ukinu slobodu ljudskog bića da se ostvari ushođenjem ka Bogu.[6] Često se izvor svetinja oca i očinstva, majke i materinstva, deteta i detinjstva, naglašenih od strane Sabora SPC u Božićnoj poslanici 2015. godine,[7] umesto u očinstvu Boga Oca, materinstvu Bogorodice, i samom rođenju i detinjstvu Isusa Hrista, nalazi u prošlim društvenim modelima bilo patrijarhalne, bilo nuklearne porodice. Pozivanje na tradiciju zapravo ukazuje na strah pred opasnostima savremenosti, uključujući tu i promene u razumevanju seksualnosti. Crkveno predanje kao iskustvo odnosa tvorevine sa Bogom se izvitoperuje idealizacijom nečega stvorenog i vremenski ograničenon na uštrb nestvorenog i večnog.

Crkva je upravo svoje iskustvo tvorevine sa Bogom koristila da na autentični način odgovori na društvene izazove uključujući tu i odnos prema istopolnim zajednicama. Adekvatan hrišćanski pogled na seksualnost mora da uključuje svest o tajni ljudskog bića, stvorenog po obrazu Božijem, čime se kompleksnost ljudskih veza ne da svesti na ljudsku seksualnost i prosuđivati jedino na osnovu nje.[8] Takođe pri promišljanju seksualnosti, što uključuje i istopolne veza, ne treba smesti sa uma Božiji poziv ljudima da slede različite puteve.[9]

Teme vezane za porodicu i seksualnost su često u javnom diskursu podložne konzervativnim i fundamentalističkim tumačenjima, što rezultira da oni koji odstupaju od modela iz prošlosti, postavljenog za normu, se apriori isključuju iz crkvene, pa neretko i iz celokupne društvene zajednice. Ovim se otuđuje crkveno predanje i sama Crkva, te zanemaruje činjenica da je svako ljudski biće bez obzira na rod, pol, uzrast ili seksualnu orijentaciju ikona Božija, i po naznačenju pozvano u zajednicu sa Bogom.

Na osnovu prethodnog razmatranja odnosa SPC prema državi, odnosno državama u kojima dela, prema srpskoj naciji i nacijama nastalim na prostoru bivše Jugoslavije, i prema porodici i porodičnim vrednostima može se zaključiti da u određenim slučajevima ona dobija karakter zarobljene institucije. Najveća opasnost SPC zapravo vreba od smatranja svojom suštinom onih istorijskih formi koje su potpomagale njen rast i razvitak, kao što su državna organizacija, nacionalna samobitnost i porodični moral, a koje predstavljaju pre „skele“ kojima se Crkva gradila, nego samu prirodu Crkve.[10]

 

Izvor: „Da li je Srpska pravoslavna crkva otuđena institucija?“, IFDT, 1.2.2019.

 

[1] Emilio Gentile, Politics as Religion, Princeton: Princeton University Press, 2006, xv.

[2] Robert N. Bellah, ‘Civil Religion in America’, Dædalus: Journal of the American Academy of Arts and Sciences 96/1 (1967), 1-21.

[3] Kallistos Ware, Foreword to the Issue ‘Being Human’, Wheel 12/13 (2018), 6-10: 8.

[4] Vaskršnja Poslanica SPC od 2008. godine.

[5] Georgije Manzaridis, Opasnost fundamentalizma, Vidoslov 50 (2010), 162-167: 162.

[6] Manzaridis, Opasnost fundamentalizma, 164.

[7] Božićna poslanica Srpske Pravoslavne Crkve o Božiću 2015. godine.

[8] Andrew Louth, Being Human, Wheel 12/13 (2018), 11-18: 13-15.

[9] Ware, Foreword to the Issue ‘Being Human’, 10.

[10] Cyril Hovorun, The Scaffolds of the Church: Towards Poststructural Ecclesiology, Eugen, OR: Cascade Books, 2017.

error: Content is protected !!