Prevodi i prepisi

Sigurnost i životna sredina

Ajsi i Sot

Stara je hrišćanska istina, na kojoj insistira i Dostojevski, da sebe treba da smatramo manje ili više odgovornima za sve što se zbiva. Odgovorni smo kada delamo i, ništa manje, odgovorni smo kada ne delamo. Odgovorni smo samom činjenicom da smo ljudska bića, što znači slobodni i prema tome opasni, podjednako po druge i po životnu sredinu. Postoje mnogi vidovi odgovornosti, koji mogu privući našu pažnju, ali će ovde biti reči samo o odgovornosti nauke i religije, i to s obzirom na životnu sredinu.

Odgovornost nauke

Na prvi pogled, čini se neodgovornim govoriti o odgovornosti nauke u svetu u kojem vlada uverenje da je nauka nešto što vodi isključivo u napredak, blagostanje, prevazilaženje patnji, društvenu i svaku drugu sigurnost i, konačno, u opštu sreću. Govoriti protiv nauke — nije li to neka vrsta savremenog bogohuljenja?

Međutim, ja nemam nameru da govorim protiv nauke. Niti se suština bilo kojeg problema može sagledati, a još manje rešiti, prostim izjašnjavanjem za ili protiv. Naprotiv, radi se o tome da ako želimo da razumemo korene naše sadašnje situacije — priroda savremene nauke ne bi trebalo da ostane neobjašnjena.

Razmotrimo, stoga, prvo tvrđenje koje će doprineti njenom objašnjenju: nauka nikada nije nezavisna od svojih metafizičkih pretpostavki, bilo da je toga svesna ili ne. Svaka naučna teorija pretpostavlja i podrazumeva izvesna filosofska uverenja. I ne radi se ovde o tome da naučnici paralelno sa svojom naukom izučavaju i filosofiju, nego o tome da ostaje činjenica da oni određena filosofska uverenja usvajaju usvajajući određene naučne teorije, a ne neke druge, ili još tačnije — usvajajući određene naučne metode, pa čak i sam način postavljanja pitanja. U procesu njihovog učenja i obrazovanja metafizičko učenje nije razlučeno, niti se može u potpunosti razlučiti, od naučnog koje je na njemu zasnovano, tako da naučnici mogu živeti, a najčešće i žive, u lažnom uverenju da su stavovi njihove nauke vrednosno ili filosofski neutralni.

Koje je, dakle, to filosofsko ili metafizičko učenje koje stoji u temeljima savremene nauke? Stvar nije laka, jer nije u pitanju samo jedno metafizičko stanovište, već nekoliko i to isprepletenih. Ali, s obzirom na naš problem, element koji je sigurno ugrađen u temelje kako moderne tako i savremene nauke jeste uverenje da je svet nešto smodovoljno, tj. da postoji sam po sebi, nezavisno od Boga. I ako je svet, priroda u celini, odvojena od svake veze sa Bogom, od svakog učešća u božanskim energijama, tada od nje ostaje samo mrtva stvar prema kojoj ne možemo imati nikakvo poštovanje. (Uzgred budi rečeno, istorija toga odvajanja vredna je podrobnijeg proučavanja). I šta, uostalom, znači reći, kako se to obično i kaže, da je savremena nauka pozitivna? U svetlosti upravo iznetog tvrđenja, ništa drugo do da proučava pojave i događaje materijalnog sveta pošto ih je prethodno (filosofijom koju svesno ili nesvesno usvaja) lišila svake svetosti i svake povezanosti sa tvorcem. Ono što posle toga ostaje za proučavanje je gola materija čije su jedine osobine „prostiranje“ i „kretanje“, kako je to definisao još Dekart. Otuda se ceo fizički svet smatra jednom bezdušnom, mrtvom materijom kojom upravljaju mehanički zakoni. I ako takav svet postoji nezavisno od Boga, onda imamo pravo da ga seciramo i iskorišćavamo bez ikakvog dovođenja u vezu sa Bogom. Dakle, pretpostavka savremene nauke je neposedovanje sveštenog gledanja na prirodu, tj. obesvećenje prirode, i stoga uverenje da se stvari mogu shvatiti bez ostatka ne dovodeći ih ni u kakvu vezu sa Bogom.

No, način na koji čovek poima svet možda ne govori toliko o svetu, koliko o samom čoveku, jer način na koji vidimo spoljašnji svet odslikava, u stvari, naš unutrašnji svet. Otuda mi prirodu vidimo kao nešto što postoji nezavisno od Boga, jer i za sebe mislimo da postojimo nezavisno od Boga. I baš to je najveći greh (= promašaj) savremenog čoveka — što misli da može biti čovek bez ikakve veze sa Bogom. Očigledno: obezboženje čoveka neizbežno je praćeno obesvećenjem prirode.

Međutim, ako čovek misli i postupa kao da Bog ne postoji, onda on misli i tvori jednu laž. A to, opet, čini da živi jednu laž, tj. ono što je lišeno stvarnosti. A stvarnost je da je čovek biće koje živi zahvaljujući svom učešću u Bogu kao izvoru života. Sama ideja čoveka implicira Boga, tj. podrazumeva odnos prema Bogu, vezu sa Bogom.

A što se tiče tvorevine (jer to je termin kome hrišćani daje prednost nad terminima „svet“ ili „kosmos“), na nju, pre svega, treba gledati kao na oblast u kojoj se mogu otkriti dinamičke energije Božije. I ne možemo ići dalje uzimajući zdravo za gotovo ovo ishodište moderne nauke — da priroda nema ništa sa Bogom. Ne, pošto smo shvatili kuda ono vodi, pogotovo u ratu, ali i u miru, podjednako i čoveka i prirodu. Jer, ako nema Boga, onda je sve dozvoljeno.

Odgovornost religije

S druge strane, moglo bi se prigovoriti samom pokušaju da se govori o odgovornosti religije u svetu koji je ogrezao u moralnu krizu. Nije li upravo religija ta koja ga stalno opominje na zaboravljene moralne norme i ispravno vladanje? No, na nesreću, nedostatak religije (barem kada je u pitanju hrišćanstvo — a za ovu priliku prihvatimo da hrišćanstvo jeste religija), izgleda da je upravo u tome što je lično iskustvo živoga Boga zamenilaovim ili onim etičkim kodeksom, a veru kao pitanje života i smrti, zamenila je pijetizmom i sladunjavim sentimentalizmom. Na taj način naglasak je pomeren sa čoveka kao ikone Božije obdarene slobodom i odgovorne za Božiju tvorevinu, na čoveka obdarenog emocijama i osećajem za moral, koji zato mora da ispunjava izvesne moralne obaveze. Moglo bi se upitati — zašto je pravilno shvatanje čoveka ne samo značajno, nego i suštinsko, za razumevanje i valjano rešenje problema životne sredine. Odgovor bi trebalo da bude očigledan iz onoga što sledi.

Hrišćanstvo nas uči da je čovek stvorenje, ali posebno, stvoreno „po ikoni i podobiju Božijem“. Prema svetim ocima, to znači da je čovek slobodna ličnost. Čoveku je bila naznačena uloga da bude karika koja će povezivati tvorevinu sa Bogom i time je uvoditi u večno postojanje. Jer, sve što se ne poveže sa Bogom, jedinim izvorom nepropadljivosti i večnobitija, osuđeno je na propast. Stoga je čovekova odgovornost za spasenje vascele tvorevine ogromna i presudna i nije nešto što nam sobom donosi tek ekološka kriza savremenog sveta, nego nešto što je ugrađeno u samo biće čovekovo, nešto sa čime je Bog računao prilikom stvaranja čoveka.

Stvorivši svet Bog ga predaje čoveku da ga „obrađuje i čuva“ (Post 2, 15), a ne da ga nebrigom zanemari ili pohlepom iskoristi i odbaci. Predajući tvorevinu čovekovom staranju Bog je računao na čovekovu slobodu i odgovornost, i otuda nema mesta onom dobro poznatom pasivnom stavu koji, sa pozicija nemoći, prepušta sudbinu stvorenog sveta isključivo Božijoj intervenciji. I kao što ćemo pri konačnom susretu sa vaskrslim Gospodom položiti račun o tome šta smo uradili sa sopstvenim životom i sa životom bližnjih, tako ćemo isto položiti račun i o tome šta smo uradili sa poverenom nam tvorevinom.

Ono što smo dužni da znamo jeste da tvorevina nije naša svojina, nego svojina Božija. A čovek, opet, nije na prvom mestu potrošač, nego sveštenik tvorevine, tj. onaj koji tvorevinu prinosi tvorcu, i čineći to on je oslobađa od njenih ograničenja i omogućava joj da postoji na istinski način, tj. u večnoj zajednici sa živim Bogom. Jer, sveštenik prinosi tvorevinu Bogu ne da ova ostane onakva kakva je i bila, naime bilo nedovršena bilo izopačena grehom, nego da tek postane ono što uistinu jeste. Tako je zadatak čovekov ne samo da očuva tvorevinu onakvom kakva je (kako bi hteli mnogi savremeni ekolozi, čije su namere dobre ali teologija mršava), nego da je unapredi i usavrši prinoseći je tvorcu, pošto istina sveta nije ono što vidimo, nego ono što će doći na kraju. Stoga je čovek dužan da osvećuje materijalni svet (stvar toliko uobičajena u Pravoslavnoj crkvi).

Sada je jasno da hrišćansko stanovište o problemu životne sredine izbegava dve krajnosti — Scilu pohlepnog i nemilosrdnog eksploatisanja prirode, i Haribdu poštovanja prirode kao nekog božanstva. Naravno, prirodu treba da poštujemo, ali ne kao samodovoljno božanstvo, nego kao Božiju tvorevinu koju nam je dao da je upotrebljavamo (ali ne i zloupotrebljavamo), da nam bude dom (a ne neprijateljsko okruženje), i da je neprestano prinosimo njenom i našem tvorcu.

Pitanje sigurnosti

Imajući na umu s jedne strane palo stanje kako čoveka tako i prirode, a s druge često (mada ne i isključivo) pogrešan i ne retko opasan pravac koji je uzela moderna nauka, nije li prirodno zapitati se — kakvu sigurnost može tražiti čovek u takvom jednom svetu. Od momenta svoga rođenja, ili još pre, od trenutka svoga začetka, čovek je izložen nesigurnosti. Nije sigurno ni da li će dočekati dan svoga rođenja, ni da li će se roditi zdrav i čitav, ni da li će ga roditelji prihvatiti. Nije sigurno ni da li će rasti normalno, ni da li će uvek imati da jede i da se obuče, ni da li će naučiti da čita i da piše. Nije sigurno ni da li će stati na svoje noge, ni da li će moći da prehrani svoju porodicu (ako bude imao sreće da je ima). Nije sigurno ni da li će moći da zaštiti sebe i svoju decu od najraznovrsnijih iskušenja ovoga sveta (materijalne bede i duhovnih stranputica). Nije sigurno ni da li će on i njegova deca preživeti neko pedagoško bombardovanje, ili će skončati kao kolateralna šteta. Nije sigurno ni da li će se ikada susresti sa živim Bogom. Jedino što je potpuno sigurno i izvesno jeste da će umreti. Smrt je jedina izvesnost čovekove nesigurne egzistencije.

No, hrišćanska tradicija nas ne ostavlja u ovom bezizlazu surove suočenosti sa smrću kao sa jedinom neminovnošću, nego nas prosvećuje poznanjem barem dva tipa smrti. Postoji, naime, kako po rečima samoga Bogočoveka, tako i po dvomilenijumskom iskustvu hrišćana, kako 1) fizička smrt, koja se tradicionalno određuje kao odvajanje duše od tela (šta to tačno znači, ovom prilikom nećemo istraživati), tako i 2) duhovna smrt, kao udaljavanje i odvajanje čoveka od Boga. Celokupna hrišćanska tradicija i Istoka i Zapada neprestano nas opominje da ono što treba da nas plaši nije fizička smrt, jer je nju Hristos pobedio svojim vaskrsenjem, nego isključivo duhovna smrt, tj. zaborav Boga. Jer, budući da smo, kao i vascela tvorevina, ljubavlju Božijom privedeni u postojanje iz ne-bića, i da se u postojanju održavamo tom istom ljubavlju Božijom, a ne svojim sopstvenim silama, odvajanje od Boga ravno je smrti, tj. pretnji povratkom u ne­biće.

Imajući na umu ovo razlikovanje, lakše ćemo shvatiti da je samo onaj ko je duhovno mrtav u stanju i da nemilosrdno eksploatiše prirodu i da nanosi fizičku smrt drugima (kao, na primer, u nedavnom slučaju takozvanog rata Nato pakta protiv Srba, koji je u stvari bio običan vazdušni linč).

Činjenica je da je čovek stvoren slobodnim. I ako nije slobodan, onda uopšte i nije čovek. No, takođe je činjenica da ova sloboda često proizvodi zlo. To je stoga što je zlo proizvod slobode bez ljubavi. Otuda sloboda i ljubav uvek moraju ići ruku pod ruku. U svakom drugom slučaju sloboda je opasna (destruktivna ili samodestruktivna, svejedno). A ako čovek odvoji sebe od Boga i time preseče vezu ljubavi koja jedina uvodi u večnost, pa sebe shvati kao samodovoljno, autonomno biće, tada ništa ne stoji na njegovom putu zloupotrebe sopstvene slobode. Zaista, ako Boga nema, sve je dozvoljeno.

Zaključak

Potraga za čovekovom sigurnošću i za očuvanjem životne sredine vodi nas zaključku da jedino čovek koji se boji mogućnosti duhovne smrti u potpunosti shvata smisao i vrednost života. On je svestan da je njegov život, sâmo njegovo postojanje, dar Božiji, i da u tome nema ničega samorazumljivog. On takođe shvata da je vascela priroda to isto — dar Božije slobodne ljubavi. Otuda on, time što poštuje prirodu i druge ljude, ujedno poštuje i njihovog tvorca, i ne želi da odvoji sebe od njega, tj. ne želi da duhovno umre, nanoseći zlo bilo životnoj sredini bilo ljudima. Jedino negujući takav mentalitet možemo se nadati da ćemo biti kadri da igramo onu ulogu koju nam je Bog naznačio — da budemo vladari i sveštenici tvorevine i njena jedina nada za večni život u dolazećem carstvu Božijem. Sigurnost za kojom u ovom životu neprestano težimo postoji jedino u carstvu Božijem, a ovde i sada jedino u meri u kojoj uspevamo da buduće carstvo učinimo prisutnim u našim životima, kao što to i činimo npr. (mada ne i jedino) u liturgiji. I zaista, oprisutnjivanje budućnosti je osnovni čovekov zadatak, a razvijanje liturgijskog, tj. za sve i sva blagodarećeg mentaliteta, najbolji je metod za postizanje ovoga, čoveka jedino dostojnog, cilja.

 

Izvor: Vladan Perišić, Sa teološke tačke gledišta, Beograd: PBF–ITI, 2010, 112–117.

error: Content is protected !!