Romej iz Malog polja. Milan Radulović

U crtanom filmu Maša i medvjed, koji ponekad pogledam, ne zato što sam rusofil, nijesam, rijetko zavolim i one koje poznajem dugo i dobro, plavooka Maša gazeći po tragovima u snijegu koje ostavlja medvjed, koji ide ispred nje, pita se čiji su ti utisnuti otisci u dubokom snijegu u koji je ona ugazila kao u barku. Medvjed se čudi, ne zna šta Maša govori, na šta mu ona kaže: Medo, ti ništa ne razumiješ, možda su ovo stope krokokonja ili krokoleptira. 

Ali stvar je mnogo ozbiljnija od medvjedovog čuđenja i Mašine igre sa izmišljenim bićima, jer nas iz crtanog filma, ma kako to naivno zvučalo, vodi u jedan mnogo ozbiljniji film, u kojem je značenje stopa u snijegu onoga koji je prošao neodvojivo od pitanja šta ti upisani koraci znače za onoga koji dolazi, kako to u izvanrednoj studiji Istorija, vreme i pamćenje ispostavlja Fernando Katroga. Uvijek smo u nečijim prtinama, bilo da ih svjesno i dobrovoljno prisvajamo kao naše staze ili da smo nesvjesni da smo u njih zagazili i da je već njima neko prije nas prošao. Neko je njima, nogostupima i stazama, već proputio i ispovjestio se. Postajemo saputnici sa poznatim i nepoznatim ličnostima, koračamo naporedo, jedne sa drugima put nas spaja. 

A to je onaj put na koji nas i Levinas nagovara kada kaže da u našim životima postoje tragovi odnosa s drugim: odnosa kojeg moramo istražiti u njegovom primarnom obliku. To je stanje, kako on kaže, u kojem drugost drugoga ne bi stajala samo suprotnošću svoga identiteta, u kojem se drugi ne bi pokoravao samo platonskom zakonu participicaje, već u kojem oba člana sadrže isto i upravo zbog toga drugo. Usamljeni glas Emili Dikinson još snažnije poetski otkriva taj odnos: „Ja sam niko? A ti, ko si? Takođe niko, dal’ to si? Onda nas je dvoje – ćuti! Znaš, razglasili bi svima.“ 

Tajna je to, put taj i naši koraci na njemu, samo tako naša usamljenost u zajednici ima zvuk one asketske predanosti kojom se otvara svaki teološki govor. A on je moguć, jer smo teologični, a to znači da smo uvijek u pogledu i dodiru Onoga o kome mislimo i čijom stazom koračamo. Sa-osjećamo, rekao bi Aristotel u onom čuvenom traktatu o prijateljstvu, dodavši da je postojati isto što osjećati i misliti. A mislimo i osjećamo uvijek nekoga, postojanje u toj prvoj intuitivnoj filosofiji je prisustvo druge ličnosti: prijatelja. Tako počinje filosofska a i svaka druga pedesetnica, glosolalijom kao darom Duha koji prihvata onaj koji ga razumije. Razumijem te, dakle, postojim. 

Prijatelj, o tome je ovdje riječ. O prijatelju. Ne znam gdje sam ga prvi put upoznao i kada je to bilo, ali sam zapamtio šta smo pričali toga dana. Predstavio se: Ja sam Milan Radulović, nijesam mu uzvratio istim gestom, već sam odmah preslobodno, skoro pobjednički lakomisleno ustvrdio: Vaši su sigurno porijeklom iz Crne Gore! Ne – odgovorio je blago i razvučeno kao duvanski dim što je uvlačio. Nijesu valjda Vaši preci iz Hercegovine, nastavio sam da provociram. Ja sam sa Romanije, iz Malog polja kod Han pijeska, a moji su se preci doselili iz Stare Hercegovine. Sada sam već sasvim ozbiljno, kao neku važnu stvar, izustio: Romej iz Malog polja, baš čudno. A vi ste svakako filosof, očinski toplo, uzvratio mi je. I tu titulu filosof prvi put sam u svom životu prihvatio kao neku važnu stvar, kao dar od prijatelja.

Znate, gospodine Raduloviću, u našem crkvenom prostoru, nastavio sam već započetu sinesteziju, kad nekom kažete da je filozof to je zapravo eufemizam za riječ budala. I prije nego što me je istinski začuđen, upitao kako bi to moglo isto zvučati ispričao sam mu čuvenu anegdotu. U svojoj Istoriji Herodot Halikarnašanin će iznijeti pripovjest o susretu Solona i kralja Krijeza, u kojoj će prvi put biti zabilježen jedan filosofski razgovor o sreći, usudu, smrti. U svojoj tiranskoj ravnodušnosti kralj Krijez će isprva pokazivati zanimanje za tu novu umjetnost i vještinu, za koju prvi put čuje, ali kako razgovor odmiče i počinju mnoga pitanja da se gomilaju, njemu nepoznata, sve više će ga obuzimati tako njemu poznata dosada. Kad razgovor dođe do tačke u kojoj despotska vlast prestaje da vlada, dosada prelazi u ignoraciju. Naime, na pitanje kralja kako da čovjek dostigne sreću, Solon mu odgovara da niko ne može da ima sve što poželi, i da svako ko misli da je srećan treba da sačeka da vidi kakva će mu biti smrt. I tu se razgovor naglo završava, kralj Krijez ne pogledavši mudrog Solona otpušta ga i povjerava se svojim slugama, rekavši da je Solon velika budala. 

Tako se neslavno završava prvi filosofski razgovor, na granicama budalaštine i filosofije, ostavljajući svaku stranu na različitim polovima istog pitanja. Poznata stvar. Mjere života i smrti ostaju nedodirnute u onom performativu: Ne filosofiraj. I sve se nastavilo bez zastoja, ljudi su živjeli, umirali, nestajali i rađali se, sunce je izlazilo i zalazilo, svijet se okretao oko svoje ose. Ali nešto se prelomilo, promijenilo se, što se nije očitovalo u onom životu sa kojim se ljudi stalno sudaraju i što im ostaje tuđe i nepoznato i jedva primjetno. Ali nije svima i nije svakome ostalo strano ono što se odlomilo od toga prvog filosofskog susreta. Potreban je prijatelj za razgovor. Filosofija je od tada čekanje Susreta. 

Ja sam sreo Milana, Romeja iz Malog polja. I sve što sam od tada mislio i osjećao sa njim potvrđivalo mi je da Milan pripada onom soju duhovne aristokratije tako rijetke i dragocjene ne samo u našem vremenu nego uvijek i svugdje. U crkvenim antropodromima u kojima smo se kretali i živjeli, i on i ja, susrećete većinom dosadne ljude, zaokupljene sobom, svojim mjestom u nekoj zamišljenoj istoriji, na nekoj crkvenoj poziciji, u nekom apstraktnom teološkom govoru, u svom hrišćanstvu ne Hristovom nego u nekom ružičastom hrišćanstvu, kako kaže mati Marija, u nekom razvršju iz koga nikad ne izlaze, bezlično i prazno samoponavljanje. Umjesto blagovjestnika stradanja i Vaskrsenja imate portparole sopstvenih trauma, rana i uboja. 

Na moje lamentiranje nad zajedničkom nam stvarnošću, odgovorio mi je da je to velika privilegija da budemo sa boljim dijelom čovječanstva, sa onima koji boluju i stalno su u problemu. Pomislio sam, ovo je prvi čovjek koga sam sreo da je razumio šta znači milost. Jednako ako ne i više u svakoj istoriji, a posebno u personalnoj istoriji duboko je utkana i ona središnja eshatološka linija u kojoj će sve stvari, događaji, ljudi dobiti svoje puno razrješenje i smisao tek na kraju istorije ljudskog postojanja. Razumijevanje budućnosti nije samo zemlja predanje i pogađanja o nama, ljudima i događajima u kojima smo učestvovali kao savremenici, već i apokaliptika onoga čega nijesmo bili svjesni kada smo postojali. 

Marina Cvetajeva, ruska pjesnikinja, će u tekstu o Borisu Pasternaku zapisati da se „svi pjesnici djele na pjesnike sa razvićem i pjesnike bez razvića. Pjesnike sa istorijom i pjesnike bez istorije.“ I dok prve, kaže ona, možemo predstaviti strijelom puštenom u beskonačnost, druge predstavljamo strijelom koja ide u krug. Milan Radulović je bio čovjek sa razvićem i čovjek sa istorijom. I to ste odmah mogli prepoznati u njemu, kada ste ga sretali, sa njim razgovarali ili samo zajednički ćutali, da ljudi kao on sa razvićem i istorijom imaju to neizrecivo osjećanje, da su bića budućnosti, da nose onu vasionsku ljudskog i da je njihova najsvetija dužnost javiti svijetu da je Bog sa nama. U tome ih ništa nije moglo pokolebati, toliko je jako bila izražena moć njegovog predanja toj misiji i viziji da ste imali osjećaj neke fizičke barijere i barikade svemu onome što bi moglo, to neko drugo mišljenje, nametnuti ili dodati tom iskustvu prisustva Boga u svijetu, ma kako umno i uzvišeno bilo. 

Ni ja ne mogu dodati ništa tome, samo mogu potražiti njegove stope u snijegu i zapjevati: Romanijo, goro od junaka / uspomeno Starine Milana.