Petrograd, 60-tih godine XIX veka, početak jula, vreme strašnih vrućina. Likovi svi umreženi i dostupni jedni drugima. Niko ništa ne radi. Nema opisa prirode. Vreme radnje devet dana.
Sve je zagušljivo, i svi u toj zagušljivosti traže svoj suvarak sreće. „A potrebno je da svaki čovek ima makar kakav izlaz“ – kaže sa pijanom tugom Marmeladov.
Kao crv ušla je u dušu Rodiona Romanoviča strašna misao: Ubiti da bi drugi bio srećan. Ubiti izopačeno ljudsko biće koje „ne zna zašto živi“, da bi drugi mogli lakše da dišu vazduh ove zemlje.
*
Susret sa Sonjom je lek za Rodionovu napaćenu dušu.
Prvo je zavoleo njenu patnju.
„Najzad joj je prišao, oči su mu sijale. Uzeo ju je obema rukama za ramena i pogledao pravo u njeno uplakano lice. Njegov pogled je bio suv, zažaren, prodoran, usne su mu jako drhtale… Odjednom se brzo sagao, pao ničice na pod i poljubio njenu nogu. Sonja se odmakla od njega, užasnuta, kao od ludaka. I, stvarno, gledao je sasvim kao ludak… ‘Ja se nisam poklonio tebi, poklonio sam se sveukupnoj patnji čovekovoj’.“
A onda je na robiji zavoleo nju.
„Kako se to desilo, ni sam nije znao, ali kao da ga je iznenada nešto dohvatilo i bacilo pred njene noge. Plakao je i grlio njena kolena. U prvom trenutku Sonja se strašno uplašila, lice joj je oblilo smrtno bledilo. Skočila je s mesta, zadrhtala i zagledala se u njega. Ali je odmah, istog trenutka sve shvatila. U očima joj je sinula beskrajna sreća; razumela je i za nju više nije bilo sumnje da je on voli, da je beskrajno voli, da je došao, najzad, i taj trenutak.“
*
Lihvarka Aljona i njena sestra Liza leže mrtve u grobu i u Raskoljnikovoj duši četvrti dan.
Raskoljnikov dolazi kod Sonje u jedanaest sati uveče i traži da mu Sonja čita Jevanđelje o Lazarevom vaskrsenju. „Gde je ono o Lazarevom vaskrsenju? Nađi mi, Sonja?“ … „A što će vam to? Pa vi ne verujete…“ prošaputala je tiho i teško dišući. „Čitaj! Ja to želim!“
„Gospode, da si ti bio ovde ne bi umro moj brat!“ Lazar je u grobu, „već smrdi, jer su četiri dana kako je umro“. „Lazare! Iziđi napolje. I iziđe mrtvac…“
Raskoljnikov je četvrti dan u sopstvenom grobu, oseća smrad truleži, živ je, a mrtav dušom. Zato i traži „ono o Lazarevom vaskrsenju“, e da bi i njega On oživeo? „Rodione, iziđi napolje!“
*
Dana 16. marta 2017. godine je Vladika Atanasije na Pravoslavnom bogoslovskom fakultetu u Beogradu, drži predavanje o pravednom Jovu.
Gužva posle predavanja. Pored njega sam u auli fakulteta, pitam ga ne bi li dobio odgovor na kojem stoji čitavo Jevanđelje:
– Kako ljubiti Aljonu Ivanovnu vladiko?
Vidim njegov profil, i mig oka i onda gromovit odgovor:
– Podvigom vere!
– Lako je ljubiti njezinu sestru Lizu, ali je teško Aljonu!
– Probaj sam!
– Raskoljnikov nije mogao, pa je ubio!
– Ali se na kraju i pokajao!
Dalje se nije moglo. Ljudi tražeći blagoslov, razdvojiše nas.
„Ali on je vaskrsao i to je znao, potpuno je to osećao svim svojim obnovljnim bićem, a ona – ona je jedino živela njegovim životom.“ „Ispod njegovog jastuka nalazilo se Jevanđelje. Uzeo ga je mahinalno. Knjiga j bila Sonjina, ona ista iz koje mu je čitala o vaskrsenju Lazarevom.“
Kako ljubiti nekoga ko se ne da ljubiti? Neka ostane zapamćeno:
„PODVIGOM VERE“ i „PROBAJ SAM“.