Godine 1961. u italijanskom gradu Modeni, Đuzepe Panini (Giuseppe Panini) osnovao je firmu za proizvodnju sličica koje su bile namjenjene za kolekciju i svojevrsne albume. Đuzepeu se naredne godine pridružuje i brat Benito, te braća Panini kreću u proizvodnju i prodaju o kojoj nisu ni sanjali. Naime, jedna od karakteristika koje je njihov proizvod činila toliko posebnim jeste činjenica da su sličice bile samoljepljive i da su bile u paketima od po nekoliko komada. Neko bi rekao da to i nije toliko važno i značajno, ali to je bio jedan od razloga njihovog uspjeha. Svako ko bi kupio navedeni proizvod, osjećao je posebnu radost i uzbuđenje dok je držao sličice u rukama, potom dok ih je otvarao, a na kraju i oduševljenje listajući ih i tražeći nove likove ili sakupljajući tzv. duplikate. Na kraju bi samoljepljivu sličicu zalijepio u svoj za njih predviđeni album, što je samo po sebi izazivalo još veću radost. Nekoliko godina kasnije, tačnije 1970.braća Panini dobijaju licencu da štampaju fudbalere italijanske Kalčo lige, a ono što ih je proslavilo jeste licenca za štampanje sličica sa likovima fudbalera Svjetskog prvenstva iste 1970. godine u Meksiku. Tada njihov proizvod prvi put izlazi van granica Italije i postaje svjetski brend za sve ljubitelje fudbala i samoljepljivih sličica. Istorija razvoja firme Panini u narednom periodu doživljavala je razne preokrete, ne samo u kadrovskom, nego i svakom drugom smislu, kako to obično biva u poslovnom svijetu. No, ono što je važno jeste činjenica da je ova firma do danas ostala jedini licencirani proizvođač samoljepljivih sličica Svjetskog prvenstva. Naravno da je Svjetsko fudbalsko prvenstvo proslavilo firmu Panini, ali treba naglasiti da je zasigurno i ona kao i njen brend samoljepljivih sličica, uzvratila na ne manje važan način i doprinjela popularnosti ovog svjetskog događaja i igre koju nazivaju „najvažnijom sporednom stvari na svijetu“.
Da ne bismo otišli predaleko, činjenica da i danas, poslije toliko godina, samoljepljiva sličica firme Panini ima svoju vrijednost i da je i dalje toliko popularna, zaista je fascinantna. Posebnu vrijednost imaju one stare sličice, štampane od 1970. godine pa na ovamo. Ne zaboravimo da je to samo slika fudbalera štampana na samoljepljivi papir, koja jednostavno može da se zalijepi na za to u albumu predviđeno mjesto…
Neko će sa pravom reći kakve veze sa teologijom ili hrišćanskim životom imaju navedene sličice i ovakav uvod? Vjerovatno nemaju velike veze, ali će kao slikovita paralela sa našom temom do kraja teksta poslužiti svrsi zbog koje su pomenute.
Crkvena stvarnost
Problemi iz prošlosti koji su se godinama taložili, u postkomunističkom periodu su prerasli u ozbiljne karakterne crte, a samim tim i probleme sa kojima se naša Sveta Crkva suočava u sve većem i većem broju slučajeva i koji kao takvi koče i guše naš hrišćanski etos. Ne samo da su nacionalizam, materijalizam, pitanje vlasti u Crkvi postali kamen sablazni i spoticanja i realnost koja narušava elementarni hrišćanski život po jevanđelju, nego se narušavaju i segmenti koji se tiču same biti hrišćanskog života kao što su post, liturgijski život, shvatanje Svetih tajni. Pogled na njih u nekim trenutcima ne da nije pravoslavan, nego je postao potpuno farisejski licemjeran i suprotan istinskom pravoslavnom predanju. Konstantna zamjena suštine sa običnom formom je nešto što počinje ozbiljno da narušava naš hrišćanski, a samim tim i bogoslužbeni život kao centar i okosnicu čitavog hrišćanskog bića.
Sa konstantnom zamjenom teza, te gubitkom sposobnosti da se napravi razlika između važnih, manje važnih ili gotovo perifernih stvari, susrećemo se svakodnevno. U današnjem svijetu opšte prisutne melanholije, ravnodušnosti i nezainteresovanosti, ovakav pristup u crkvenom životu može da dovede do jedne vrste obesvećivanja liturgijskog odnosa prema neizostavnim djelovima hrišćanskog života, kao što su u ovom slučaju Svete ikone. Stoga su prethodni redovi mali osvrt i pokušaj ukazivanja na potpuno pogrešan pristup i promašeni smisao koji se odvija već godinama prema Svetim ikonama.
Medijska stvarnost
Mreža za istraživanje kriminala i koripcije (KRIK) početkom godine objavila je istraživanje, na primjeru samo tri vodeća tabloida (da im ne pominjem imena zbog dostaojanstva ovog sajta), u kojem se navodi da su u 2018. godini, imali skoro 700 lažnih vijesti na naslovnim stranama! Ovim istraživanjem što je zanimljivo nisu obuhvaćene vijesti sa estrade, vjerovatno zbog nemogućnosti da se provjere svi ti navodi iz polusvijeta kojem jedna zdrava i normalna osoba u Srbiji i da hoće ne može da pristupi, zbog prostih zakona fizike.
Podstrek na pisanje ovih redova došao je od sličnog tabloida još 15. februara tekuće godine i to na dan kada naša Sveta Crkva proslavlja praznik Sretenja Gospodnjeg, a Republika Srbija, dan svoje državnosti tj. dan usvajanja prvog modernog Ustava u njenoj istoriji. U iščekivanju autobusa na tzv. „Autokomandi“, osvrnuo sam se na naslove tabloida koji su stajali u izlogu trafike. Pored tog raskoša prostakluka, zaobilaženja istine i obmane svih vrsta, lično mi je bio zanimljiv poklon koji su pojedini između ovih „papira u boji“ toga dana štampali. Naime, radilo se o „ikonici“ navedenog Praznika Gospodnjeg, koja je pored žalosnog i poluprostačkog naslova, virila sa strane između naslaganih primjeraka „onoga što bi trebalo da se nazove sredstvom informisanja“.
Dan prije jednog od najljepših i u srpskom narodu najvećih prazničnih i slavskih dana, Đurđevdanaujednom drugom „papiru u boji“ najavljen je na sličan način fenomen „ikonice“ Svetog Velikomučenika Georgija, koja je poklanjana vjernim čitaocima sljedeći dan kada se ovaj slavni mučenih Hristov proslavlja. Nekoliko naslova i ilustracija na naslovnoj strani tog „papira“, pored ikone Velikomučenika Georgija, zaista ostavljaju bez svakog komentara. Međutim, pitanje koje već godinama iznova postavljam sam sebi a i drugima, ovoga puta je napravilo prevagu…
- Da li je toj „ikonici“ Svetitelja ili Gospodnjeg ili Bogorodičnog Praznika mjesto u tabloidima koji između ostalog podsjećaju na laku pornografiju ?
- Da li svaki štampani lik Hrista, Svetitelja, Bogorodice i velikih Praznika u ovakvim formama i oblicima, te od strane dokazanih kuhinja za obmanu i zaobilaženje istine, možemo da gledamo sa odobravanjem i sa stavom da je to „ikona“ ili „ikonica“? Ako to zaista možemo, na koji način?
- Postoji li potreba i način da se Crkva zvanično ogradi od takvog štampanja „slika“ i navedenih materijala ili barem da javno kaže da to nije dobro i da oni koji promovišu sve samo ne hrišćanski život i život u Crkvi, ne mogu da štampaju navedene materijale? Ako ne može da zabrani, može li onda slično prodaji svijeća da ukaže da van Crkve u najmanju ruku takvo štampanje nije blagosloveno!?
Štampanje ikone i „ikonice“
Kod teme štampanih ikona i „ikonica“ našao sam za shodno da pomenem jedno zanimljivo pripovjedanje koje mi je u malom gradiću u Republici Srpskoj (BiH), još za života, crkvenjak Branko jednom prilikom ispričao. Naime, svjedočio je da su on i tadašnji episkop te oblasti u nesrećnom ratu u Bosni i Hercegovini radi potrebe Crkve često odlazili radi nabavke crkvenih predmeta u prestoni grad Beograd. Tamo bi u Srpskoj Patrijaršiji, kupili samo nekoliko kilograma svijeća i nekoliko kaširanih ikona ili samo ikona koje su bile štampane na papiru. Takve ikone su u tim teškim vremenima za Srpski narod, a i za našu Svetu Crkvu na tom području, imale itekako veliku vrednost. Moglo bi se reći iz naše perspektive da je tada svaka od ikona štampana na običnom papiru, imala vrednost i značaj kao danas neke pozlaćene i rukom ikonopisca slikane ikone ovih ili onih dimenzija. Ono što je važno jeste da je u tom periodu nestašice i vanrednih okolnosti, bilo kakva zamjena ili oponašanje pravog i zaista vrednog crkvenog predanja, i potrebe u bogoslužbenom životu, u ovom slučaju ikona, imalo veliku molitvenu potporu u okolnostima rata. Što je još važnije, to je da shvatimo da vanredne okolnosti potrebuju vanredne odluke i snishođenja koja nisu pravilo i koja traju samo dok se ne stvore uslovi za potpuni povratak predanju i redovnim životnim okolnostima Crkve. Najbolje primjere ovoga možemo da nađemo u Svetim kanonima! Nažalost, ovu istinu previđaju mnogi i danas i to kako u bogoslužbenim, tako i u drugim segmentima crkvenog života.
Interesantno je da takvu jednu ikonu koja je isječena iz nekih crkvenih novina i uokvirena u obični ram sa staklom, moja porodica posjeduje preko 25 godina. To je ikona Presvete Bogorodice i jedna je od prvih ikona koje se sjećam da smo imali u tom periodu, a možda i jedina! Taj „papir“ uokviren u ram sa staklom, zaista je činio ikonu i za mene i danas predstavlja pravu ikonu Majke Božije pred kojom se u ovoj ili onoj mjeri moja porodica molila i moli. Dakle, tu ikonu, molitva i poštovanje koje je kroz nju i preko nje upućeno samoj Bogorodici, a preko nje i Hristu, zaista čini ikonom. S tim u vezi, ne želeći da odbacim važnost štampanih ikona na papiru, koje mogu da budu zaista iskorištene u molitvene svrhe i kao bogoslužbeni predmeti, ne možemo a da se svi zajedno ne zapitamo o svrsi i rezultatu hiperprodukcije istih danas?
Ne ulazeći dublje u teologiju ikone koja je jedno veliko i prebogato pravoslavno nasleđe, ipak želim naglasiti nekoliko stvari. Sam Jovan Damaskin u svojim učenjima, a poslije i predanje Pravoslavne crkve, pominju neizostavnu činjenicu da je djelo onoga ko stvara ikonu od ovoga ili onoga materijala, zaista povezano sa Bogom i da on kreirajući materiju i izobražavajući lik Hrista, Bogorodice ili Svetitelja i samu materiju prinosi Bogu. Umjetničke ruke onoga koji se moli i ikonopisanjem kreira materiju i prinosi je Tvorcu, nisu nešto što se može tek tako previdjeti ili odbaciti. To je itekako važan segment, a posebno je važno drevno i vijekovima prenošeno znanje ikonopisanja koje se izučava i danas kako u školama, tako i usmenim putem širom pravoslavne vaseljene. Duboko pravoslavno nasleđe teologije ikone ne postoji nigdje van Pravoslavne crkve, stoga ono mora da se očuva kao blagodatni dar i talanat koji je povjeren na umnožavanje.
- Da li ovaj veliki dar i blagoslov biva potpomagan štampanjem svakojakih „ikonica“ i da li služi širenju teologije ikone? Da li se bogato pravoslavno predanje potpomaže i podražava štampanjem „ikonica“ ili se naprotiv obesmišljava i marginalizuje?
- Kolika i kakva je korist od nekontrolisanog i pretjeranog štampanja „ikonica“ na svakom koraku i djeljenju istih od strane sveštenih lica ili prodaji u manastirima i crkvama?
- Koju svrhu ima štampanje slika Hrista, Bogorodice i Svetitelja na slavskim salvetama, flašama ili kesama za vino, raznim privjescima i čudima koje liče na navijačku prodavnicu fudbalskog kluba!? Da li nam to pomaže u bilo kom smislu u našem hrišćanskom životu, a ono što je najvažnije jeste, da li nas bilo jedan od tih suvenira ili predmeta podstiče na molitvu? Da li nam otvara prozor u Carstvo nebesko i da li nam približava novu i Hristom preobraženu tvar budućeg vijeka?
Često razmišljam o zaista ozbiljnom zapažanju jednog obrazovanog i dobrog sveštenika. On mi je jednom prilikom gledajući u veliki paket „ikonica“ koje su bile složene na principu kartica za neku od poznatih društvenih igara ili kao duplikati pomenutih sličica, rekao zabrinuto, da ovakav način i pristupanje Svetim ikonama, može da dovede do novog ikonoborstva! Istoriju ikonoborstva nije potrebno pominjati, ali činjenica koja prati svako odbacivanje, preziranje ili kontra-reakciju od strane čovjeka, dolazi kao posledica nametanja ili zasićenja.
Zaključak
Više od dve decenije su prošle od kako se naša Pomjesna Crkva oslobodila od teškog jarma socijalizma i mučeničkog podviga u kojem se zadesila proteklih decenija. Nažalost na mnogim poljima nije spremno dočekala novo vrijeme slobode vjeroispovjedanja i ulazak velikog broja ljudi u njene hramove. Toj nespremnosti svjedočimo i danas u mnogim sferama crkvenog života, a jedna je i ova koju sam pomenuo. Složićemo se svi da ovo nije jedan od gorućih problema, ali ako ne možemo da ukažemo i riješimo one važne, možda ne bi bilo loše početi od manje važnih.
- Nikako ne mogu i ne bi trebalo da mogu proizvoditi i štampati „ikonice“ ljudi koji promovišu duh, kulturu i način ponašanja koji je suprotan hrišćanskom. Laž, obmana, prostakluk, etiketiranje ljudi, ucjena, novinarsko zlostavljanje, zatim promocije rata, obračuna, mafije, prostitucije, političkih interesa i svega onoga što vodi propasti jednog društva i njenog sunovrata nisu i ne mogu imati nikakve veze sa hrišćanstvom ni sa Crkvom. Stoga takve fabrike ne mogu da štampaju ni ikone ni „ikonice“ niti bilo šta što ima bilo kakvu upotrebnu vrednost u molitvenom životu Crkve tj. hrišćana. Ne može na Praznik Sretenja da nam neko promoviše susret sa Hristom, a u isto vrijeme da nam promoviše sve gore navedeno i da to bude sasvim prihvatljivo, jer se ne može dvojici gospodara služiti (Mt 6, 24) kako kaže Jevanđelist Matej!
- Ako je pak prihvaćeno opšte mišljenje da su to normalne stvari i da ikone i „ikonice“ mogu da štampaju i djele takvi, onda sa našim crkvenim i hrišćanskim životom nešto ozbiljno nije u redu. Ako nam fabrike laži i obmane štampaju i crkveno-bogoslužbene relikvije i promovišu hrišćanstvo i Pravoslavlje, onda smo u velikom problemu!
- Na jednoj strani staviti obraz Svetog Velikomučenika Georgija a na drugoj strani naslovne strane pominjati nekakvu žensku osobu i njene seksualne nagone ili porive, dovodi do slike jednog šizofrenog cjepanja koje je očigledno odraz stanja u našem društvu. Protiv ovoga naša Sveta Crkva mora da podigne glas razuma i da se podvuče granica koja čuva svetost ikona i dostojanstvo Svetitelja Božijih.
- Samo molitva i bogoslužbena upotreba čini ikonu ikonom, a takva može biti i od običnog papira sačinjena, ali još jednom ponavljamo, samo za molitvenu upotrebu. Ostale slike Hrista, Bogorodice i Svetitelja Božijih koje se štampaju gdje pekaru ili fotografu padne na pamet, samo su skrnavljenje i uništavanje kulturnog, jedinstvenog i živog predanja pravoslavne crkve i same teologije ikone koja je neprocjenjivo blago istočnih hrišćana! Takvo nekontrolisano štampanje može samo da dovede zaista do novog inokoborstva, koje će biti propraćeno totalnom nezainteresovanošću i ignorisanjem ikona od strane današnjeg savremenog čovjeka, a pogotovo mladih ljudi koji sve više žive u virtualnom svijetu. Tendencija ignorisanja i ravnodušnosti a ponajviše relativizovanja dobra od zla, laži od istine u današnjem svijetu, a posebno kod mladih ljudi je itekako prisutna. U svjetlu ovakvog odnosa prema svemu što nas okružuje, ljudima se neprimjetno nameće i odnos prema ikonama, a posebno prema „ikonicama“ koje štampaju navedeni „papiri u boji“, zatim pekari, fotografi i dr.
Osnovno pravilo ekonomije o ponudi i potražnji jasan je pokazatelj da hiperprodukcija određenog sadržaja, u ovom slučaju Svetih ikona, i velika ponuda kojoj svjedočimo, automatski smanjuje vrednost same ikone. U sadašnjem pretjeranom nametanju proizvoda sa likovima Svetih, koji nemaju nikakvu svrhu osim suvenira ili neukusnog modnog detalja, kao i stavljanje ikone ili „ikonice“ u novinski naslov, vremenom dovodi do degradiranja same ikone kao sakralnog predmeta. Na ovaj fenomen itekako treba obratiti pažnju i pokušati sa istinskim rasuđivanjem postepeno ukazati na značaj ikone pisane rukom ikonopisca i njegovim molitvenim i umjetničkim blagodatnim darom koji je dobio.
Najvažnija vrijednost jednog umjetničkog djela jeste njegova mogućnost da dodirne čovjeka na ovaj ili onaj način. Tako i Sveta ikona mora ili bi trebalo da dodirne čovjeka te da ga nekako podstakne da pomisli na Boga ili na molitvu. Dakle, najprostijim riječnikom rečeno da se čovjek osvrne i obrati pažnju. Na molitvu, na Gospoda.
Ovdje se vraćamo na naše pomenute i za mnoge muškarce (rijetko i žene) širom planete itekako važne Panini sličice fudbalera, koje i danas kako stare tako i nove, iako nisu umjetnička djela, imaju na neki način svoju vrednost. Svaki čovjek koji je čuo ili sakupljao navedene sličice i danas će bez razmišljanja da kupi, razmjeni ili da ih pribavi i stavi u svoj album ili na neko drugo mjesto u svome domu. Čak ako ih zatekne na zemlji ili u travi, uzeće ih i staviti na neko pristojno mjesto.
Sa druge strane, sa svim slikama Hrista, Bogorodice i Svetih koji su pekari, fotografi ili drugi proizvođači plasirali na tržište, nije slučaj. One obavezno završavaju u smeću jer su poslužile svojoj svrsi. Sličan, ako ne i isti scenario se događa sa papirnim ikonama ili „ikonicama“ koje završavaju ko zna gdje, a u najboljem slučaju u ladici nekog kućnog ormara!
Ne vodi li nas polako ali sigurno ovakav odnos prema ikonama ka savremenom ikonoborstvu?
Da li su sličice Panini prosječnom srpskom hrišćaninu važnije, dragocjenije i vrednije od „ikonica“ i ako jesu, nije li vrijeme da se zapitamo zašto?