Mark Šagal, David i Urijinica, 1958.
Pedeseti Psalam, koji je nakon grijeha ubistva, te preotimanja žene jednome od svojih vojnika napisao prorok, pjesnik i car Izraela David, vjerovatno je uz molitvu Gospodnju „Oče naš“ najčešće ponavljan molitveni tekst u bogoslužbenom predanju Crkve.
„Pomiluj me Bože po velikoj milosti svojoj, i po obilju milosrđa svoga očisti bezakonje moje“, riječi su kojima se otvara ova pokajna pjesma, pokazujući time na samom startu povjerenje u „veliku milost“ Božiju. Nedugo zatim (st. 3) pozicionira se Davidov (kao i stav nas koji Psalam koristimo kao svoju molitvu) odnos, koji ga čini prijemčivim za milost, „jer bezakonje svoje ja znam i grijeh je moj stalno preda mnom“. Dakle, „velika milost“ Božija je svagda tu, ali je unutrašnje preispitivanje i poznanje (i priznanje) grijeha čini djelotvornom u nama, koji je poznanjem bezakonja koje savjest daruje činimo stalno prisutnom u našem biću, jer „grijeh je moj stalno preda mnom“ te nam se time omogućuje da budemo otvoreni za milost. Držanje grijeha stalno pred našim očima vodi priznanju naše ontološke nemoći, i prevazilazi kategorije samo moralnih okvira razumijevanja grijeha, a da ih pritom ne isključuje.
„Jer si ti pravedan u riječima svojim, i čist u sudu svome“ (st. 4), nastavlja Prorok. Pravednost i čistota ovdje pomenuta ne može da se shvati odvojeno od „velike milosti“, već je određena njome. Božanska mjerila zato ne smiju da budu shvaćena kao osvetnička. Ne dakle na „grijeh – kazna“ način, već na način da poznamo da milosna i čista pravda, kao i svaka milost, imaju za osnovu ljubav, u slučaju našega Boga – neopozivu ljubav, ljubav „do kraja“ (Jn 13, 1), jer On je ljubav (1 Jov 4, 8).
Na temelju iskustva milostivoga Boga, koje David objavljuje na samom početku, on kao ubica i preljubnik može još uvijek da ište da mu se povrati „radost spasenja“ i utvrdi ga „Duh vladalački“ (st. 12). Posmatrano u istorijskom kontekstu života jevrejskoga cara ovo svakako znači da David upućuje prozbu kao traženje mudrosti od Boga da bi vladao narodom u doslovnom smislu riječi, pravedno i po zakonu Božijem, a što je načelo koje je svojim grijehom narušio ubivši podanika zbog seksualne pobude prema njegovoj ženi. (Zanimljivo bi svakako bilo u razmatranjima koja bi se kretala u smjeru drugačijem od moje namjere u ovom tekstu, primijetiti da se Bog i pored svih peripertija nije „zgadio“ na vezu Davida i Urijinice, već je upravo ta veza Davidu podarila sina i nasljednika Solomona, a Urijinicu pored Davida uvrstila u genealogiju Hristovu u Mt.1, 6). Međutim, ovim istorijskim tumačenjem se ne bi trebalo iscrpiti značenje, imajući u vidu da je preduslov pravednog činjenja vladanje nad samim sobom. Time i utrđivanje „Duhom vladalačkim“ postaje legitimna molba i za sve one koji se vijekovima mole ovom molitvom pa i ako nisu carevi i vladari nad narodima.
Ono što je u ovom remek djelu biblijske literature posebno revolucionarno, a time i naročito izazovno za tumačenje, jesu riječi iz 16. i 17. stiha psalma. Tamo se veli, „jer da si htio žrtve ja bih ti prinio, za žrtve paljenice ne mariš, žrtva je Bogu duh skrušen, srce skrušeno i smjerno Bog neće odbaciti“. Iz hrišćanske perspektive, na prvi pogled, ništa neobično. Mi i ovako i onako ne koljemo krvne žrtve, niti ih samim tim poslije spaljujemo, kao što je to nalagao starozavjetni kultni zakon (2Mojs 20, 24; mada se praktikovanje krvnih žrtava paljenica sreće i ranije u tekstu, najprije vezano za Noja u 1Mojs 8, 20). Iz perspektive Davidovog vremena stvar je mnogo komplikovanija, jer on izjavljuje da Bog „ne mari“ za ono što je sam svom narodu zapovijedio da se čini.
Vjerujem da bi oštrica značenja (up. Jev 4, 12) hrišćanski um i dušu snažnije pogodila ukoliko bismo taj stih za ovu priliku stavili u kontekst našem iskustvu poznat, te čitali „za liturgije naše ne mariš, žrtva je Bogu duh skrušen…“ Kao što je za naše iskustvo služenje službe beskrvne Večere Gospodnje u spomen na Isusovu Pashu (Lk 22, 19) od strane Učitelja zapovijeđeno, tako je Davidovom narodu prinošenje žrtava predstavljalo vjersku obavezu koja nije bila opcionalna već sveobavezujuća. Pored toga, proročka usta govore da isti onaj Bog koji je sve to naložio može i da „ne mari“, dakle da ne haje za žrtve koje mu se prinose. Primanje žrtava od strane Boga je očigledno uslovljeno „srcem skrušenim i duhom smirenim“ od strane onoga ili onih koji ih prinose.
Pokušajmo sada ovih par uvida uvrstiti u promišljanje o situaciji u kojoj se kao hrišćanke i hrišćani zajedno sa čitavim svijetom nalazimo u ovom periodu, a koji za svog glavnog junaka ima nevidljivog neprijatelja (ili surovog prijatelja) po imenu COVID 19.
Ne bih želio da se ponavljam navodeći skorašnje more saopštenja kako različitih pomjesnih Crkava tako i eparhija SPC. U vremenu koje nam Gospod podari nakon što njegovom milošću ovo iskušenje prođe, vjerujem da će pametniji od mene naći volje da komentarišu mnoge pojedinosti koje su odaslate u javnost kroz ta saopštenja. Od arhaizama i poplave aorista i imperfekata svojsvenih predkosovskom ciklusu naše epike, do tona i pozivanja crkvenih vlasti da se prema određenima sprovedu disciplinske mjere, pa preko anahronog kurtoaznog plurala kojim sebe časte pojedini velikodostojnici obraćajući se pastvi, tvrdnji da je posrijedi „vještačko stvoreni“ virus, da je vrijeme da se vidi „ko je vjera a ko nevjera“, sve do samog elementarnog pravopisa koji neka od tih saopštenja „krasi“.
U nekima od njih ima i zavidne kreativnosti po pitanjima crkvenog života u posebnim uslovima, dok su neka sasvim uopštenog karaktera, itd, itd. Koliko god to mogao biti zabavan poduhvat, smatram da mu sada nije vrijeme. Činjenica koja se u saopštenjima može sagledati, a koja se vezuje za temu ovog osvrta, jeste da su neke pomjesne Crkve obustavile bogosluženja dok su ga neke u skladu sa propisima zdravstvenih radnika redukovale ili u manjoj ili većoj mjeri uspješno pokušale saobraziti sa propisima države.
Pitanje koje me posebno golica, a na koje me je podstakao moj istinski „junak dana“, ne COVID 19 , već Pedeseti psalam – koga sam ovoga dana uvrstio u onu tihu podnevnu molitvu koju za vrijeme pandemije vršimo, u svojim domovima, sa milionima drugih hrišćana svih tradicija širom planete – jeste upravo pitanje uslovljenosti naše obredne evharistijske žrtve „duhom smirenim i srcem skrušenim“. Čini mi se da mnoga razmišljanja na koja sam naišao ovih dana ovaj uslov nisu tretirala sa dovoljno pažnje. Neke od rasprava svode se na to da li Crkva može ili pak ne može „da preživi“ eventualno potpuno obustavljanje evharistijskog bogosluženja na neko vrijeme. Čujemo i pitanja – da li služiti sa pet ili tri vjernika, ili služiti Liturgije isključivo u krugu sveštenika, u „dvorskim“ kapelama ili privatnim sobama te tako obezbijediti „preživljavanje“ Crkve u ovom vremenu krize.
Bez namjere da predlažem neko sveobuhvatno rješenje, jer ga istini za volju i nemam, želim da naglasim jasnu, bar na osnovu Psalma o kome pišem, uslovljenost „srcem skrušenim i duhom smirenim“, bez koje nijedna žrtva, bilo da je paljenica ili beskrvna, neće biti primljena pred Bogom. Ako izraz „duh smireni“ pritom ne shvatimo kao neko individualno osjećanje koje kao nagradu donosi blagodeti pojedincu, već ga pokušamo razumjeti relaciono – kao poniznost pred drugim (i Drugim) – onda ovaj uslov bez koga se ne može u središte naše pažnje mora da postavi dobro bližnjega, a ne obred po sebi. Zato što obred kao obred, pa bio on i evharistijski, barem sudeći na osnovu ovog biblijskog teksta, ne garantuje nikakvo „preživljavanje“. (Smirenost kao poniznost pred drugim svakako uključuje i poniznost pred znanjem i iskustvom drugih, u ovom slučaju ljekara epidemiologa, kao i onih koji, generalno govoreći, misle drugačije od nas). Ako bismo tjerali mak na konac, „preživljavanje“ za Crkvu i nije opcija, jer ona objavljuje i svjedoči „život u izobilju života“ (up. Jn 10, 10), a ne bilo kakvo „preživljavanje“ ili život u tragovima.
Pedeseti psalam donosi nam svojim završnim stihovima (18 i 19) proročke riječi radosti i nade u Boga: „po dobroti svojoj Gospode, čini dobro Sionu, i neka se podignu zidovi Jerusalimski, tada će ti biti mile žrtve pravde, prinosi i žrtve paljenice“. Podizanje zidova svetoga Grada, kada će žrtve opet biti „mile“ Bogu, predstavlja u razumijevanju ovoga čitaoca dizanje zidova srca skrušenog i poniznog, zidova samim tim propusnih za ljubav i brigu prema bližnjima: za oca Milana, vladiku Milutina i sveštenike iz Valjeva, ljude koje poznajemo, tako da kroz zajednicu ljubavi sa njima i mi možemo da bolujemo sa stotinama hiljada bolesnih u Crkvi i van nje. Kroz njihovu bolest možemo da dohvatimo i molitveno zagrlimo svetog Đuzepea Bernandelija koji je svoj život žrtvovao i osvjetlao obraz hrišćanstva odričući se respiratora da bi mlađi od njega mogao da nastavi sa borbom u ovom životu. I sve i svja.
Na samom kraju, psalmopojac zaključuje, „tada će metati na žrtvenik tvoj teoce“. Možda ne bi bilo pogrešno zaključiti da je jedno takvo telence, sada već ugojeno, zapravo isto ono koje otac gotovi u priči iz Lk 15, 23, kada je, srećan, dočekao povratak svoga bludnog sina.
