Aristarh Lentulov, Zvona, 1915.
Ni dva dana nakon izdavanja Saopštenja Carigradske patrijaršije kojim je Fanar odbacio svaki privid „pomoći“, „dobre volje“, „neutralnosti“ i „konstruktivnosti“, ostaje mnogo više pitanja koja iz njihovog akta proizilaze nego što je uopšte moguće nekoga ubijediti da je pomenutim saopštenjem bilo šta riješeno. Da li iko u Pravoslavnoj Crkvi, uključujući i samog patrijarha Vartolomeja može da tvrdi (da ne kažem da subjektivno osjeća, da zagledavši se u „srce“ egziperijevskim ili makarije-egipatskim pogledom) vidi da smo sada, eto, u neraskidivom jedinstvu sa ljudima koji su do juče otimali naše Crkve po Ukrajini i koji još uvijek – sada „u jedinstvu“ sa nama – i dalje se spremaju da ih otmu. Jer, zaboravio je Fanar, nije znao ili, najvjerovatnije, ne želi da zna – potreba da se preuzme neki od hramova UPC od strane raskolnika neće minuti legalizacijom raskola. Nije ljudima koji su jurišali na crkve cilj bio da nešto dobiju i da sa nekim dođu u jedinstvo, nego da otjeraju „moskaljske popove“. Ali o tom koju riječ kasnije.
Ovaj put ćemo se zadržati na pitanjima koja prizilaze gotovo isključivo iz stava 2. – onog najkontroverznijeg, o „vraćanju čina“ Denisenku i Maletiču, vođama inače do tada i međusobno suprotstavljenih UPC KP i UAPC.
Objašnjavanje „vraćanja čina“ Denisenku i Maletiču zbog toga što su se „u raskolu našli ne zbog dogmatskih razloga“ protivrječi: a) elementarnoj eklisiologiji (učenju o Crkvi); b) zdravoj pameti; v) izjavama Carigradskog sabora iz 1872. (koji su organizovali sam Carigrad i tri drevne Patrijaršije koje su u to doba uglavnom bile ekspoziture Fanara) u kojima se osuđuje etnofiletizam upravo kao „jeres“ te time – dogmatsko zastranjenje. Kao što studenti prve godine bogoslovskih fakulteta uče i znaju – ono što u današnjoj crkvenoj terminologiji razlikuje „raskol“ od „jeresi“ jeste činjenica da raskolnici uglavnom po defniciji nemaju bitne dogmatske ili liturgijske razlike u odnosu na kanonske pomjesne Crkve, ali su se od Tijela Hristovog odijelili bilo zbog organizacijskog, ličnog, političkog neslaganja sa jerahijom i vjernicima pomjesne Crkve kojoj su prethodno pripadali. Tako je bilo od drevne Crkve do danas. Ponekad bi se neke od crkava u raskolu razvile u prave zajednice sa različitom dogmatikom (npr. montanizam) ali zabilježeni su raskoli koji su trajali vijekovima ili decenijama a da se elementarna dogmatika u suštini nije mijenjala. Čak i ruski crkveni raskol (iz 17. veka) i dalje ne unosi suštinski bitne elemente u dogmatiku. Dakle, raskol i jeste raskol zato što ne vrši distorziju dogmatike, ali odjeljuje i to svojevoljno sebe od Tijela Crkve. Kada je car Dušan proglasio patrijaršiju, episkopi SPC u SR Makedoniji – autokefaliju MPC, a Filaret Denisenko pristupio „UPC KP“ – svi su svjesno znali da se od tog dana neće više pripadati Tijelu Crkve Hristove. I svi su od reda računali da će upornošću, u igri čekanja, prije ili kasnije, dobiti ono što su htjeli. Ipak, način na koji se neko vraća iz raskola sigurno nije u tome da se put raskola poistovjeti sa putem Crkve.
Kada smo već kod raskola, jeresi i politike – upravo je definicija etnofiletizma koju su Carigrad i istočne patrijaršije ponudile krajem 19. v. sadržala po prvi put pokušaj da se nacionalizam, tačnije, isključivost, šovinizam, opišu kao jeres kao zastranjenje koje uništava ne samo „poredak“ nego i etos Crkve. Iako su sve izjave o opasnosti od etnofiletizma bile opravdane, a svi mi svjesni njega već više od vijeka, oportunost sa kojom je u 19. v. osuđivan bugarski (ali ne i helenski) etnofiletizam caruje i danas, i u suštini onemogućuje bilo kakvu realnu borbu sa njim. Naravno, svako ima pravo da prigovori da, ako se držimo principa nacionalnog organizovanja pomjesnih Crkava, onda ne postoje dobri i loši etnofiletizmi i to je u suštini tačno. Ali kakav god da jeste put izvan etnofiletizma, on sigurno ne vodi u usitnjavanje postojećih pomjesnih Crkava. Ako je nacionalni ekskluzivizam zlo, onda bijeg od tog zla sigurno nije u dodatnom podleganju pomenutom zlu, nego u pokušaju da se bar donekle razmisli o mjestu na kom se nalazimo. Primjer kanonske UPC je upravo dobar primjer. Kao što sam već pisao, veliki dio klira i najveći broj vjernika UPC (dakle, kanonske Crkve, u vezi sa RPC MP) predstavljju ljudi koji su i sami Ukrajinci, štaviše, ukrajinske patriote (mislim da bi se većina Srba iznenadila razgovorom sa njima). U situaciji u kojoj su morali da biraju između ukrajinskog raskola i „moskovske“ Crkve oni su birali Crkvu. Carigrad je pogazio možda jedinu Crkvu u kojoj etnofiletizam nije bio odlučujući princip.
S tim u vezi bih se samo osvrnuo na jedan „argument iz naroda“ koji su kod nas isticali dragi mi prijatelji i umni ljudi, o. Gojko Perović i o. Vukašin Milićević. Otprilike, on glasi: čim su milioni Makedonaca ili Ukrajinaca u raskolu, Crkva mora naći načina da ih iz raskola vrati. Poznajući njih dvojicu lično, znam da nije u pitanju lažna nego istinska čovjekoljubivost (o. Gojko ima i onu toplu scenu o Makedoncima pod Ostrogom). Svakako da među ljudima koji se nalaze u raskolu, jerarhijom i vjernicima, ima divnih ljudi (lično poznajem nekoliko sjajnih sveštenika MPC). Međutim, onoliko koliko je nemoguće generalizovati „narod“ kod nas, nemoguće je i u Skoplju ili Trnopolju. Ono što, ipak, ne smijemo gubiti iz vida jeste da je ogromna većina Makedonaca i Ukrajinaca u raskolu ne zato što ih je zavela „zla jerarhija“, nego zato što su i oni i jerarhija taoci istorijskih narativa koji su im već sastavni dio identiteta: narativa o srpskim zločinima 1912. po Makedoniji (1918. na Cetinju), ruskog vjekovnog zlostavljanja Ukrajine itd. Ignorantia nocet. A ovdje neznanje nije samo nepoznavanje osnova crkvene vjere i etosa, nego i neznanje realne istorije unutar koje odnosi među narodima nisu samo crno-bijeli, a pogotovo ne oni kojima vas bombarduju čuvari i projektanti istorijskih narativa. Otuda, možda je pomenuti narod pomućenog uma kada je u pitanju istorijska i identitetska samosvijest, ali to ne znači da će mu se podilaženjem pomoći. Neće. Možda pomjesne Crkve nisu u stanju da promijene ove procese. Ali im bar ne moraju davati legitimitet.
Logici samoj protivrječno je i pozivanje na pravo Carigrada da prima molbe, zahtijeve jerarha i klirika drugih autokefalnih Crkava. Sad možemo da ostavimo po strani inače vrlo bitno pitanje, otkuda sad Carigrad može da prihvata bilo koji zahtijev i molbu bilo kog klirika bilo koje autokefalne crkve (što neodoljivo podsjeća na „Petrovu službu“ prvog Rima). Opet: od kada su to pripadnici raskolničnih skupina – autokefalne Crkve? Ako su autokefalne – zašto im vraćati čin i pisati tomose? Ako nisu… ah, da, u saopštenju piše da jesu. Onda ništa.
Zanimljivo je još jedno pitanje: ono o vraćanju čina. Kako Mitropolit zaporoški Luka dobro primjećuje u svom tumačenju odluke Fanara, postavlja se pitanje da li je Denisenko „vraćen“ u čin mitropolita ili „patrijarha“ – za šta ga je „birao“ već raskolnički „sabor“, te „nada li se Fanar da će Denisenko skinuti svoju bijelu panu?“ Dakle, da li je Filaret Denisenko trenutno „patrijarh kijevski i cijele Rusi-Ukrajine“ ili „mitropolit kijevski“ (pored živog i zdravog Mitropolita Onufrija)? Ako jeste ovo prvo – onda je tomos o autokefaliji potpuno izlišan, jer legalizovana UPC KP već jeste „pomjesna Crkva“ po mjeri Fanara i onih koji ga u ovu avanturu guraju (i to, opet, zajedno sa UAPC – Carigrad je odlukom, dakle, legalizovao čak dvije „ukrajinske autokefalne pomjesne Crkve“!). Ako, pak, nije, bilo bi fino da Carigrad obavjesti i Denisenka da nije parijarh. To što je bilo kojim od tih odluka Mitropolitu Onufriju i cijeloj UPC rekao da ne postoje – nije, nažalost, ništa novo.
Jutros, kada sam se probudio i pomolio za sve predstojatelje pomjesnih Crkava, među njihovim imenima nije bilo Filareta Denisenka i Makarija Maletiča. Iskreno, nije bilo još jednog imena.
