Prognanici, stranci, bezemljaši, jurodivci – Mi, Hrišćani

„A drugi od učenika njegovih reče mu: Gospode, dopusti mi najprije da odem i ukopam oca svojega. A Isusu mu reče: Hajde za mnom, a ostavi neka mrtvi ukopavaju svoje mrtve.“ (Mt. 8, 21–22)

Izmješteni smo. Čak i ako fizički nismo promijenili mjesto stanovanja, svijet oko nas se promijenio. I ako smo imali sreće da izbjegnemo (nasilne) migracije, naše komšije, rođaci, prijatelji nisu. Svijet se kreće. I ta sveprisutnost i očiglednost, teška je i izaziva nelagodnost. Pokušaji da se držimo djedovine, običaja, da predstavimo stvari kao „svoje“, „naše“ mnogo više su strah nego ljubav. Od novog i nepoznatog i tuđeg – najveći izvor sveukupnog zla, grčevito držanje za ovo tu, pred jedinim neminovnim bezdanom – smrću.

Mnogo je lakše sa strahom i iz njega poteklim nipodaštavanjem posmatrati strane fizionomije na ulicama domaćih do juče pitomih u svojoj prepoznatljivosti, varošica, nego dozvoliti tupom bolu u dnu stomaka od udaraca zadobijenih izbjeglištvom, iseljeništvom, starenjem i gubljenjem „identiteta“ da nas pokrene na saosjećanje. „Identitet je uvijek u krizi“, generička je misao koju često iskazuje jedan moj mudri prijatelj, moguće čak i nesvjestan svih nivoa istine koju je kroz nju izrekao. Jer, jedan od najdubljih, a mi koji se deklarišemo kao Hrišćani bi rekli i jedini, svakako se uklapa u tu definiciju.

U hrišćanskoj tradiciji Istoka postoje dvije vrste asketskog (jedinog etičkog puta za Hrišćane) odnosa prema svijetu koje upućuju na dobrovoljno izgnanstvo van granica onoga što nam je poznato. Tu vrstu autoizgnastva iz poznatog i permanentne samoosude na odsustvo identiteta koji nam daje bilo koja sfera stvorenog svijeta prepoznajemo kroz stranstvovanje i u još ekstremnijem obliku kroz jurodstvovanje.

Nezavisno od toga da li su isprepletena, oba načina hrišćanskog duhovnog podviga karakteriše potpuno nevezivanje za stvari ovoga svijeta, pri čemi pod stvarima mislimo na apsolutno sve što na bilo koji način određuje i vezuje našu egzistenciju na zemlji. Distinkcija između identiteta inherentnog ljudskoj prirodi koji nas potiče na samoprevazilaženje i onoga ostvarenog ovozemaljskim vezama, stvara krizu koju su sveti od pamtiveka prepoznavali kao priziv i u kojoj su opstajali.

„Ako ko hoće da ide za mnom neka se odrekne sebe i uzme krst svoj i za mnom ide. Jer ko hoće život svoj da sačuva, izgubiće ga; a ko izgubi život svoj mene radi, taj će ga sačuvati.“ (Lk. 9, 24–25)

Ono što je u očima Njegovih savremenika i saplemenimka izazivalo najveću sablazan bilo je upravo Hristovo okretanje ka Drugima. Drugi su bili svi koje tadašnja jevrejska zajednica nije prepoznavala kao „svoje“, podobne, poslušne Zakonu, a samim tim, kako se smatralo, ni Bogu. Grešnici, bolesnici (takođe, smatrani grešnicima), inovjerni, žene, bili su van Božije milosti, građani drugoga reda. Njih Hristos bira za „Svoj“ narod, za novi Izrailj od koga se ne očekuje ništa drugo nego da svoj život u izgnantsvu nastavi vodeći ga ka Istini.

Pouka o stranstvovanju zauzima čitavo treće poglavlje Ljestvice. Ako uzmemo u obzir univerzalnost Ljestvice koja proističe iz njene nikada nadmašene pronicljivosti kada je u pitanju ljudski duh, jasno nam je da je za Sv. Jovana Ljestvičnika biti stranik znači mnogo više od prostog hodočasnika koji u i siromaštvu i odstustvu udobnosti posjećuje mjesta Hristovog života na zemlji. Za njega ono je „napuštanje svega u našem zavičaju“, put u nepoznato, nesigurnost koju izaziva izlazak iz domaćeg okruženja i svega što zavičaj i dom nose sa sobom. Stranstvovanje je način života na koji Hristos zove u Jevanđelju, ali odgovaraju mu rijetki (sjetimo se bogatog mladića kome Hristos na pitanje o spasenju odgovara pozivom da razdijeli svoje imanje). Razdijeliti imanje tj. bogatstvo nije ultimatum koji potencira fizičku, već duhovnu glad koja se može utažiti isključivo pri Susretu kome prethodi odricanje od prepoznatljivih načina egzistencije, okruženja koje nas uvjerava da su njegovi putevi ispravni i utabanih staza koje samo treba da sledujemo i za koje smo gotovo uvijek sigurni da vode ka Bogu.

Stranstvovanje pravi rez u vjerovanju da „moji“, „naši“ znaju bolje i da je Bog samo i jedino tu. „Uzeti svoj krst“, što Hristos postavlja kao imperativ znači biti sam sa Bogom, okrenut Bogu, tj. kako kaže Sveti Jovan Lestvičnik: „Odvojiti se od sveta, da bi se misli načinile nerazdvojnim od Boga.“

Biti stranac, izopšten, sumnjiv, u poruzi i odbačenosti, preduslov je bliskosti sa Bogom. Dom i sigurnost naših bioloških veza nisu preduslovi za autentičnu hrišćansku egzistenciju.

U istoriji Crkve, najpoznatiji primjer dobrovoljnog stranika, koji svoju naučenu i nasljeđenu vezanost za rod i Zakon predat mu prirodnim vezama, napušta od prvog susreta sa Živim na kapiji Damaska, jeste Apostol Pavle. On pravi zaokret od svega onoga za šta je vjerovao da ga vodi ka Bogu, a svoje utemeljenje je nalazilo u strogo rodno-zakonskim kategorijama i kreće u stranstvovanje. Upućuje se ka onima o kojima ne zna ništa, koji će ga posmatrati podozrivo i neprijateljski i od kojih će uvijek i iznova stradavati, ali kojima prenosi riječ Božiju tj. ljubav. A ljubav to potrebuje, da ne znamo, ne promišljamo i ne definišemo, a da se dajemo.

„Onima koji su bez zakona postadoh kao bez zakona, premda nisam Bogu bez zakona nego sam u zakonu Hristovu, da pridobijem one koji su bez zakona.“ (1. Kor. 9, 21)

Kako je vrijeme odmicalo, a Pavlovo sjeme primljeno kroz iskušenja donosilo plod, hrišćanski habitus dobijao je različite oblike koje smo nazvali podvigom, jer je biti Hrišćanin uvijek to; podvig, dvig, ne protiv sebe, već iznad sebe, tj. ka izvornom sebi. U tom hodu razvio se i vjerovatno najekstremniji oblik stranstvovanja, prepoznat od svetih kao „jurodivost“, riječ nastala iz slovenskog korijena, urod, ili izrod, tj. izopštenik, neko ko se izdvaja negativno, ne odgovara društveno-prihvatljivim normama i ne želimo ga u okruženju.

Jurodivac to postaje svjesno, tj. odgovarajući na Božiji priziv on postaje dobrovoljni izopštenik i prognanik ali ne isključivo iz mjesta već iz zakona i pravila koje mu ono nameće. On bira da bude nevoljen odbačen, ocrnjen i prognan da bi kroz svoje lično stradanje imao dublji uvid u nevoljništvo bližnjih, „prognanih pravde radi“, da bi živio isključivo saosjećanje, ljubav i ranjivost koje vidi kao jedini put ka Bogu. Jurodivi su bili najkontroverzniji Hrišćani o čiji habitus su se spoticali mnogi crkveni autoriteti. Oni su dobrovoljno jurišali na isprazne forme i normative koji samo fiktivno vode u Carstvo, kroz potpuno priklanjanje i saživljavanje sa vidljivim grešnicima. Sve to je činilo da njihova svetost uzrasta unutar potpuno neshvatljivih okruženja istovremeno skrivena iza naslaga prljavštine i poroka, a iz čijih su smrtonosnih kandži izbavljali mnoge, sebedavanjem bivajući svima sve, da kako god neke spasu (1. Kor. 9, 22).

Hrišćanin je uvijek stranik i jurodivac. On je ničiji, a Hristov, bez zemlje, ali u Carstvu. Biti Hrišćanin, znači prihvatiti samoću da bi se bilo u jedinstvu sa svima. Ne pristajati na ekskluzivnost odnosa, nemati prioritete u davanju jer ljubav od koje se polazi prevazilazi sve granice ovog stvorenog svijeta.

Primjeri jurodivih i stranika, zaista se mogu učiniti ekstremnim, i čak skandaloznim u svojim postupcima i nismo u stanju da ih uklopimo u duh jevanđeljske pouke. Ta nemoć nas obuzima isključivo iz razloga što smo slobodu jevanđeljskog ideala zatvorili u kontekst zakona u službi mira i udobnosti egzistencije. Potreba da ljubav razumijemo, obuhvatimo, uklopimo i učinimo „svojom“, na tom planu učinila je svoje. Ali, kao što, kako tvrdi veliki Berđajev, da su objektivno saznanje i logika opšte obaveznih znanja niži oblik duhovnog uzdizanja u odnosu na metafizičke spoznaje na koje je čovjek pozvan, a koje zahtjevaju ne samo umnost već cjelokupnost ljudske prirode, tako je i zakon u svim njegovim formama neispunjiv i neodrživ ukoliko se ne odreknemo ega i svog biološkog postojanja čije veze isključivo vode u propadljivost i smrt.

„I svaki koji je ostavio kuću, ili braću, ili sestre, ili oca, ili mater, ili ženu ili djecu ili zemlju, imena moga radi, primiće sto puta onoliko i naslijediće život vječni.“ (Mt. 19, 29)

Dakle, biti prognan i izmješten, lutati, distancirati se od svijeta, ne vode u otuđenost individualizma, već upravo suprotno. Bliske i neraskidive veze sa tlom, krvlju i porijeklom vuku nas u suprotnom pravcu od onoga ka kome smo stvaranjem usmjereni. Hristov poziv ka Carstvu i nije ništa drugo do poziv ka neprekidnom stranstvovanju. Zemlja, i njena stvarnost jesu stvoreni za nas, ali da nas ugoste i da bismo mi nešto učinili za njih. Na zemlji smo na svome, na svakom njenom i najskrivenijem i nama najnepoznatijem dijelu, ali zato što nas je On tu postavio, da je dovršimo, stvaralački upotpunimo, uznesemo i vratimo Njemu. U tom smislu, i na tom djelu nema više ni Grka ni Jevrejina ni muškarca ni žene i istovremeno u toj suštinskoj nepripadnosti ovome ovdje i usinovljenosti od strane onoga koji je autentični Stranac, postajemo Jedno.

Prognani smo pravde radi, budućeg vijeka radi, izbjeglice smo jer ne pripadamo zemlji, vremenu i jer je podvig jedini istinski način hrišćanskog bitisanja, koji pristajanjem na minimum udobnosti odbacujemo okrećući se formalizmu i postajući književnici i fariseji, odani i vjerni isključivo sebi, bez mogućnosti prepoznavanja Istine i učestvovanja u Njoj. Zanemarujući svoj, kako ga H. Janaras naziva, metafizički identitet, put ka spasenju počinjemo da izjednačavamo sa putem sticanja odličja i priznanja koje će nam dati društvo. U tom promašenom naporu zaboravljamo ili namjerno potiskujemo svoju posebnost, darove i talente kojima smo pozvani da činimo dobro van svih granica lažne sigurnosti. Jer van granica, „gdje ni moljac ni rđa ne kvari i gdje lopovi ne potkopavaju i ne kradu“, jeste taj prostor iz koga smo potekli i za kim žudimo svakim smetenim, potpuno neshvatljivim, naizgled i nakaradnim, ali nepatvorenim i iskrenim pokretom svoga bića.