Crkva je jedna. I to jedinstvo je sama njena suština. Crkva je jedinstvo, jedinstvo u Hristu, „jedinstvo Duha svezom mira“ (Ef. 4, 3). Crkva je bila i jeste stvorena u svijetu upravo zarad jedinstva i zajednice – „da svi jedno budu“ (Jn. 17, 21). Crkva je jedno „tijelo“ – ona je organizam i Tijelo Hristovo. „Jer se i jednim Duhom svi mi krstismo u jedno tijelo“ (1. Kor. 12, 13). I samo u Crkvi je autentično i pravo zajedništvo i jedistvo moguće i izvodljivo, kroz tajnu Hristove ljubavi, kroz preobražujuću moć Duha, u slici i podobiju Svete Trojice. Tako jeste i tako treba da bude. No, jedinstvo nije izraz ili otkriće koje se desilo unutar hrišćanske istorije. Ono jedino ostaje kao nerješen problem i njeno riješenje oscilira naprijed nazad, pomjerajući se prema krajnjoj eshatološkoj granici. U hrišćanskom iskustvu nema jedinstva. Hrišćanstvo trpi podjelu- i ne samo podjelu već razilaženje, nevolju i borbu. U hrišćanskoj istoriji ne vidimo više jedinstva i sloge nego u spoljašnjoj, ne-hrišćanskoj istoriji. U hrišćanskom društvu, ne samo da podijele koje demorališu i razaraju „prirodni“ poredak života, nisu poništene ili prevaziđene – već i rasna i nacionalna netrpeljivost nije pomirena ili ugašena (uporedimo sa tzv. „filetizmom“ ). Štaviše u samoj hrišćanskoj doktrini, u vjeri u Hrista, postoje temelji za međusobno otuđenje, razdvajanje i netrpeljivost, za nepomirljive dokaze, za otvoreno neprijateljstvo. Hrišćanski svijet je podijeljen ne samo po pitanjima ovoga svijeta, nego i po pitanju samoga Hrista. Među hrišćanima, vjernim njegovom imenu, nema sloge po pitanju njega, njegovih dela i njegove prirode. To je kamen spoticanja i iskušenje. Crkva je jedna nedjeljiva u svom jedinstvu. Ali hrišćanski svijet je u rascijepu i podjeljen. Isus Hristos je „isti juče i danas i u vijekove“ (Jevr. 13, 9). Ali hrišćani se razilaze po pitanju Njega, i ne samo što misle drugačije već i vjeruju dručačije. I svoju nadu postavljaju na drugačije stvari. Ali ne, Crkva nije podijeljena, ne bješe podjeljena, ne dijeli se. Crkva nije podijeljena i ne dijeli se. I sama riječ „crkva“ u strogoj i preciznoj upotrebi, ne podnosi i nema oblik množine – osim u figurativnom i prenesenom značenju.
Pored toga, hrišćanski svijet je u stanju razilaženja, konflikta i – zar nije vrijeme da to priznamo? – kolapsa. Recimo da ono što se dogodilo nije ni podjela Crkve niti „podijela Crkava“. Da budemo precizniji, nećemo govoriti o nejedinstvu u Crkvi, nego o otuđivanju od Crkve. No, sama činjenica razilaženja i šizme ostaje. I crkva ne može zaustaviti šizmu i komadanje sebe same. Centrifugalne sile ne samo da prevlađuju u spoljašnjem svijetu, već prodiru i u samu Crkvu. Crkva je žalosna i progonjena-progonjena ne samo od neprijatelja i protivnika, nego ništa manje učestalo i od lažne braće. „Izgoniće vas iz sinagoga; ali dolazi čas kada će svaki ko vas ubije misliti da Bogu službu prinosi“ (Jn. 16, 2). U ovome leži osnovni paradoks hrišćanske istorije. I tu su epohe u kojima su sva gorčina i bolovi paradoksalne šizme i kolapsa proživljeni i pretrpljeni sa obnovljenom strašću. Um je poražen ovom zagonetkom ljudskog otpora i tvrdoglavosti. Kako je to moguće i šta to znači? „To znači tajnu.“ Kako ćemo prevazići propadljivost i smrt? Čini se da stupamo- i svakako smo već stupili – u takvu jednu epohu. Potreba za pomirenjem i jedinstvom se razbuktva. Nastojanje oko jedinstva je rođeno i prikupiće snagu. Ideja hrišćanskog jedinstva i ujedinjenja je tema vijeka, tema vremena, tema istorije. Sva neprirodnost podijele, nepomirljivost i nedostatak ljubavi za Hrista su položene razgolićene i u sramu i alarmirane. No nastojanja oko ujedinjenja ne smiju stati kod maglovite uzbune i treptaja srca. Sentimentalizam oko Hrista je začarana i impotentna samoobmana. Jedinstvo u Hristu je ostvarivo jedino kroz trezvenost i duhovni oprez. Volja za jedinstvom mora sazrijeti kroz pokajničko iskušavanje i djela vjere.
Niko se ne bi suprotstavljao ideji da hrišćanski svijet treba da bude i postane objedinjen. Teško da bilo ko treba da dokazuje da je pogodno i podesno ujedinjavati i razjedinjavati. Ali iz ovog neosporivog postulata bilo bi mudro izvući neke precizne i praktične zaključke. Svakako, osnovna poteškoća leži u nečemu drugom: kako hrišćanski svijet može postati jedinstven, tj. šta to znači postati objedinjen i biti jedno u Hristu? Kakav je značaj ovog ponovnog ujedinjavanja? I gdje su putevi ili put ka jedinstvu? U istoriji je bilo više od jednog, čak i suviše pokušaja da se obnovi hrišćansko jedinstvo, da se ostvari neki „vječni svijet“, bar za Hrišćane. No, odmah nam mora biti jasno: ovi pokušaji nisu bili uspješni. A ništa toliko ne ometa pravac zbližavanja i objedinjavanja kao ti neuspjeli pokušaji od kojih su u najboljem slučaju ostale samo gorke uspomene i umorni nedostatak nade. U svakom slučaju, moramo najprije objasniti i vaspostaviti smisao i suštinu ove tragične hrišćanske podijele, onoga što se pod tim smatralo i dalje se smatra, što tačno zahtrjeva da bude prevaziđeno. Moramo početi od pokajanja i teških iskušenja punih predrasuda, ma koliko tegobna i mučna ova autopsija hrišćanskog svijeta bila. Prva stavr koju moramo osjetiti i razumjeti od samog početka jeste da pitanja podijele i ujedinjenja ne mogu biti postavljena i riješena na čisto moralističkim osnovama. To definitivno nisu pitanja koja se tiču samo mira i tolerancije. Ugurati „problem jedinstva“ u nepodesan moralistički okvir znači krivo ga predstaviti i pojednostaviti. Istoričar treba da se suprostavi najprije i prije svega protiv svih takvih naglih i jednostarnih nastojanja moralizacije istorije. Istorija hrišćanskih podjela, isto tako se ne može dedukovati ili izgraditi zasnivajući se na principima netolerancije, niti na principima gordosti, žeđi za moći, pohotljivosti ili pakosti. Naravno ljudska strast u svojoj punoj moći je „zablistala“ i objelodanjena kroz podjelu hrišćanstva. No, početni izvor ovih hrišćanskih podijela nisu bile moralna izopačenost, ili ljudska slabost, već obmana. Ovu misao možemo izvuči iz slijedećeg. Da, izvor podijela je nedostatak ljubavi. Ali prvo i najvažnije, to nije nedostatak ljubavi za bližnjeg, već upravo nedostatak ljubavi za Boga – i duhovne oči čovjeka su stoga zamagljene i on više ne prepoznaje svog nebeskog Oca. Svakako, samo čisti srcem u nezatamljenosti svojih srca, vide Boga. A oni koji ne poznaju Boga, ne znaju tj. Ne prepoznaju svoju braću. Drugim riječima, izvor podijela i šizmi leži prvenstveno u različitosti stavova o Istini.
Podijela hrišćanskog svijeta ima prvenstveno dogmatski smisao. To je uvijek podijela u vjeri, u samom iskustvu vjere, a ne samo u formuli i vjeroispovjedanju. I podijela se stoga prevazilazi, ne toliko uljudnošću i bratskom ljubavlju, već kroz sporazum i jednomislije – kroz duhovno prosvjetljenje, u zajednici Istine. Treba čvrsto formulisati: premalo je jedinstva ljubavi i u ljubavi. Pogodno je voljeti i neprijatelja, takođe, pa čak i neprijatelja Istine – moramo ih voljeti upravo kao braću i pomučiti se za njihovo spasenje i prisajedinjenje zajednici, i podobiju Hrista. No, bilo kako bilo, takva ljubav još uvijek ne rađa istinsko jedinstvo. Pravo jeedinstvo u ljubavi teško da je moguće bez jedinstva vjere i u vjeri. Različitosti u razmišljanjima kao i različita opažanja i razumjevanja uvijek su smatrane za osnovu šizmi. Upravo zato šizma ne može istinski biti prevaziđena samo kroz sentimentalnu bratsku ljubav i poslušnost, već samo kroz fundamentalan sporazum. Moralizam „unije“ sam u sebi sadrži sopstvene „dogmatske“ premise. Prećutno se podrazumijeva da niti su postojali niti postoje pravi razlozi za događaj podijele, da je čitava podijela samo tragični nesporazum – da se razlike razlike u razmišljanjima čine nepomirljive samo zbog nedovoljne ljubavne naklonosti prema drgima, ne zbog nesposobnosti koliko zbog nedostatka želje da se razumije da uprkos svim različitostima i raznolikosti postoji dovoljno jedinstva i sloge oko onoga što je najvažnije. Izdvajanje „najvažnijih“ tačaka je vrlo sporna premisa. Predloženo je posmatranje spornih tačaka kao nesuštinskih, kako bi se izbjeglo neslaganje. U ovom slučaju „moralizam“ je uvijek nešto kao dogmatski minimalizam, ako ne i u potpunosti „ne-dogmatika“. To se izrodilo i pojavilo iz, nazovimo to, dogmatske neosjetljivosti, ravnodušnosti, ili kratkovidosti. Neko može da kaže: to se izrodilo iz neprirodnog ukidanja i suprotstavljanja Istine i Ljubavi. No, samo u Istini postoji prava i duhovna ljubav, a ne samo punoća duše i malaksalost.
Precizno govoreći, moralizam je dogmatsko oruđe, posebno „vjeroispovjedanje“ u kome se siromaštvo pozitivnog sadržaja uravnotežuje odlučnošću pregovora. I moralista ne izdiže toliko sam sebe iznad podijela koliko se navikava da gleda na njih sa visine. To teško da je dokaz bratske ljubavi, ali u najmanju ruku pokazuje jednostavno poštovanj prema vjeri bližnjeg, koja je u interpretaciji minimaliste spuštena na nivo ličnog mišljenja ili tačke gledišta, i kao takva je tolerisana i prihvaćena. U jednoj takvoj interpretaciji nema čak ni dovoljno iskrenosti. „Moralizam“ je poziv na jedinstvo u siromaštvu, osiromašenju, u nevolji – ne saglasnost, već sporazum u tišini i prošlosti. To je izjednačavanje u neimaštini, u saglašavanju sa najslabijim zajedniškim imeniocem. Ovakva vrsta rješenja je ponekad prihvaćana iz ravnodušnosti, kao sredstvo za poznavanje Istine. Često, sama mogućnost zajedničkog značajnog suda o dogmi ili samo metafizici pozivala je u sumnju, i same dogme su prihvatane u moralnim ili moralističkim simvolima ili postulatima. Tada, naravno, nije neophodno postići jedinstvo misli i sporazum na poljima sumnje i neodlučnosti. Nerijetko ljudi se kriju u minimalizmu iz straha i malovjerja, u očajanju postizanja dogovora na poljima na kojima je bilo najviše prepirki i nesporazuma. Jednom riječju, moralizam je uzdržanje, ali ne toliko u poniznosti i asketizmu, koliko u ravnodušnosti i sumnji. No, može li postojati jedinstvo u poricanju i sumnji? Ujedinjenje i zajedništvo mora biti viđeno u bogatstvu i ispunjenosti, ne u siromaštvu. To znači: ne kroz snishođenje i prilagođavanje najslabijima, već penjanje sa stremljenjem ka najjačima. Samo jedan lik i primjer nam je dat – Hristos Spasitelj.
Postoje predmeti nesloge na koje Crkva nije dala i nema jednostavan odgovor. Bilo kako bilo, ovdje je suviše skeptična dvosmislenost zabranjena, i utešno „neznanje“ je takoće neprimjereno. Jer zaista, punoća slike je data u doživljaju i sadržaju Crkve i samo treba da bude prepoznata. A za to prepoznavanje potreban je maksimalizam – a to zanči jedinstvo vjere, a ne samo jedinstvo ljubavi. Ali jedinstvo vjere još uvijek ne iscrpljuje jedinstvo Crkve. Jer jedinstvo Crkve je prije svega jedinstvo života – tj. Jedinstvo i zajednica u Tajnama. Istinsko jedinstvo može biti ostvareno samo u Istini – tj. u punoći i snazi, ne u slabosti i nedovoljnosti. U samom mističnom iskustvu i životu, u punoći „nerazdjeljive vjere“, u potpunosti Tajni. Pravo jedinstvo može biti samo to jedinstvo Tajni, sa svom punoćom njihove jerarhijske i teurgičke stvarnosti. Jer to je jedinstvo u Duhu, istinsko „jedinstvo Duha“. No, postoji još jedna mana „moralizma“. U njemu je suviše (samo)zadovoljstva i optimizma. Pomirenje se čini blizu, moguće i neproblematično – jer nema dovoljno ozbiljnosti i hrabrosti u samoj percepciji i pogledu na podijelu. Moralizam je nedovoljno tragičan, i tragičnost se ne može uklopiti unutar granica moralnosti, čak ni moralne tragedije, i to je do sada najjasniji dokaz ograničenosti moralizma kao takvog. Ujedinjenje je moguće samo kroz iskustvo i podvig riješavanja nerješenih pitanja, a ne kroz uzdržavanje i udaljavanje od njih. Ovdje ostaje izvjesna količina nepoznatog koja treba da bude pronađena i definisana. Sama podijela nagovešta prisustvo pitanja. Problem podijele i šizme postoji. Nemoguće ga je negirati ili zamjeniti sentimentalizmom. Postoji stvarna aporia jedinstva; to je problematična staza. Put je težak, „planinski put“ – put hrabrosti i smjelosti.
Izvor: “The Problematic of Christian Reunification: The dangerous Path of Dogmatic Minimalism”, Collected Works of Georges Florovsky, Vol. 13, 14–18.
Prevod: Stojana Valan
