U toku ove 2025. godine, u Srbiji svjedočimo nemilim scenama prebijanja i satanizovanja srpske omladine, koja se usudila da digne glas protiv kriminala, izdaje i uništavanja srpskih institucija. Tačnije, protiv režima koji je toliko ogrezao u kriminal, bahatost i laži, da je mentalno i duhovno zdravim ljudima postalo nemoguće slušati i gledati to zlo i mirno živjeti u uništenoj, izdanoj i korumpiranoj Srbiji. A, istovremeno, slušati bolesna ubjeđivanja putem državnih medija da je sve u najboljem redu, da tako treba i da se to zove „progres“.
Međutim, borba ovih mladih ljudi i sve većeg broja građana Srbije nije samo protiv jedne političke stranke i njenog kriminalnog vrha. Ova borba je postala front protiv aždaje sa mnogo glava. Te glave, u „naprednjačkoj“ Srbiji, jesu mnoge paravojne, parapolicijske, parapolitičke i paragrađanske nakazne strukture, iz kojih palaca jezik mržnje, manipulacije i laži. Nažalost, mnogi iz vrha SPC uporno se nude da budu jedna od glava te aždaje, čijem narativu i djelima bi da saobraze i Crkvu Svetog Save.
Ipak, nije to baš nešto sasvim novo ili nešto što se u SPC dešava preko noći. Već nekoliko decenija „vrh“ SPC (čitaj: sabor episkopa) ima sve manje sposobnosti da pročita znake vremena i realno sagleda svijet oko sebe. Izbor duhovno nedoraslih i blago ometeni u razvoju za kadrove koji treba da vode eparhije ili donose odluke od opšteg interesa za SPC, a čija jedina osobina koja ih kvalifikuje za funkciju jeste slijepa poslušnost onome ko ih je izabrao – dovelo je do toga da je vrh SPC sastavljen od dva nalogodavca i desetina (novopostavljenih) slijepih klimoglava i poslušnika. I svih, ali baš svih episkopa, zabrinutih samo za svoj mir i da ih niko ništa ne pita.
Sada, kada taj mir više nije moguć, kada su od naroda jasno i glasno priupitani za (duhovno i duševno) zdravlje, za odgovornost pred onima za koje se zaklinju na Jevanđelje da će im biti duhovne vođe i „pastiri“ – sada se pokazuje realna slika stanja u tzv. „vrhu“ SPC. Količina besmislica i mentalno i duhovno nehigijenskih izjava koje potiču od „vrha“ SPC pokazuje da njihov „mir“ nema nikakve veze sa Božijim mirom, da je njihov „mir“ u suprotnosti sa mirom o kojem govori Hristos u Jevanđeljima, jer je taj njihov „mir“ samo: pustite me na miru, ne pitajte me ništa.
Međutim, gospodo „nemirna“, sami ste svojim ničim izazvanim izjavama i djelima ogolili svoje duševno i duhovno stanje, sami ste se prozvali na odgovornost i sud naroda Božijeg, sami ste sebe preporučili za ozbiljnu psihijatrijsku i psihološku analizu. Zbog vaših kontaminiranih izjava, javnih govora i napisanih tekstova, vaše očigledno nezdravo duhovno i duševno stanje na koje ste sami javno ukazali – neće i ne može vam više vratiti vaš mir, pogotovo ne u vrijeme digitalne tehnologije, socijalnih mreža i kamera na svakom telefonu i u svakoj ruci. Bez obzira što će se uvijek naći neki masni pop isturen da opravda što se pravdati ne da, da sakrije što se s’kriti ne da, da bijelo nazove crnim, a crno bijelim i da pokuša da drži narod na širokom odstojanju od vas, kako biste kupili još koji trenutak da vas niko i ništa ne pita i ne traži ništa od vas – sami ste sebe preporučili na uvid i ozbiljnu analizu.
Da bismo stvari nazvali pravim imenom, treba iskreno reći da nije takvo stanje u SPC samo otkako je episkop bački postao patrijarh SPC i novoizabrana gomila njemu slijepih poslušnika. Taj problem se vuče još iz vremena „onog“, iako je danas postalo više nego očigledno sve što se decenijama guralo pod tepih i zakopavalo u mračne hodnike patrijaršije.
Vratimo se na razmeđe 80-tih i 90-tih godina XX vijeka, kada je zanimanje tadašnje „socijalističke“ omladine, mladih i obrazovanih ljudi „onog vremena“, za staru srpsku kulturu i duhovnost postajala avangarda, kada je to interesovanje raslo od bunta ka elitizmu. Tada SPC nije imala da ponudi gotovo ništa od onoga za čim su vapile te prikrivene mase. Samo individualnim trudom pojedinaca u Crkvi i njihovim skromnim mogućnostima, bojažljivo su se pojavljivale knjižice o vjeri i duhovnosti. Blaženopočivši prota dr Lazar Milin bio je jedan od rijetkih primjera tog vremena, da u SPC postoji neko hrabar i spreman da bilo šta objavi, da ponudi tražiteljima prve i osnovne korake u vjeri. A onda, početkom 90-tih, umjesto da ovom problemu pristupi planski, radno i u skladu sa gorućim potrebama probuđenog srpskog naroda, „vrh“ SPC pravi dvije katastrofalne greške čije će se posljedice osjećati još decenijama kasnije, odnosno pripremiti ovaj teren danas.
1. Nikome u SPC, na početku 90-tih godina nije palo na pamet da sagleda vrijeme i trenutak u kojem se nalazi i porazmisli o budućnosti mjesta Crkve u tom društvu. SPC se pravdala nespremnošću da iz jednog sistema, u kojem je ućutkivana, pređe u drugi u kojem se očekuje da preuzme duhovno vođstvo. Potrošene su decenije iza toga, a da SPC nije učinila gotovo ništa da stvarne duhovne potrebe sve većeg broja Srba koji joj se obraćaju zadovolji nekim konkretnim planom, programom, literaturom ili kadrom školovanim u oblastima proučavanja organizacije rada i stvaranja strategije, agende, plana. Ali, u tom vremenu se i te kako renoviraju eparhijski dvorovi, grade kule i čardaci za episkope i tu nije nedostajalo ni plana ni sredstava! Vidljivo je samo poneko individualno izdvajanje onih koji svojom ličnom harizmom, uz pomoć štapa i kanapa, daju potrebitima onoliko koliko su sposobni da daju po pitanju duhovnosti. Ali ne i srpske kulture. Pitanje srpske kulture zvanično ostaje van granica interesovanja SPC do danas. Šta mislite zašto?
2. U okviru SPC, tih ranih 90-tih godina, bilo je tek nekoliko pojedinaca koji su prepoznali nasušnu potrebu sve većeg broja ljudi za literaturom iz koje mogu da saznaju ono što im je bilo zabranjeno da znaju. Nastaju prvi dječiji koraci po pitanju popularnog izdavaštva u okviru SPC. Međutim, te na brzinu sklepane izdavačke kuće prevode i štampaju monašku literaturu i plasiraju je u narod gladan i žedan osnovnih stvari o pravoslavnoj vjeri, srpskoj kulturi i duhovnosti i time prave nepopravljivu duhovnu štetu! Stvarajući jedan nerazumljiv oblik duhovnosti, stvorili su značajnu grupu Srba koji su zauvijek okrenuli leđa svakom novom pokušaju da ikada više sa SPC dođu u kontakt. Teška, suvoparna, nesvarljiva monaška literatura, namjenjena najjačim duhovnicima, pustinjacima i asketama visokog duhovnog nivoa, data u ruke onima koji jedva znaju da se prekrste i koji su već decenijama učeni da je „religija opijum za narod“, da su „u crkvi samo zaluđenici“ itd. – izazvala je sasvim suprotan efekat i u glavama mnogih ateiziranih ljudi samo potvrdila da tako treba i da ostane. Ovaj put, SPC je od sebe odgurnula jedan dio naroda, koji je decenijama bio odgurivan od SPC silom bezbožne komunističke vlasti i ideologijom protivnoj hrišćanskoj pravoslavnoj vjeri.
A upravo ta i takva populacija sada širi ruke „predstavnicima“ Crkve koji podržavaju političku partiju na vlasti, jer uviđaju da je „vrh“ SPC u ljubavi sa njihovim političkim i ideološkim vođama. I onda se, kao, čudimo otkuda toliki „profesionalni botovi“ na društvanim mrežama, koji Crkvu „brane“ najvulgarnijim riječima, najbrutalnijim lažima i neviđenom mržnjom prema neistomišljenicima? Čudimo se otkuda toliki „botovi“ koji će svaku dobronamjernu kritiku i želju da se Crkva Hristova očisti od dnevno-političkih manipulacija i nekompetentnih „duhovnika“ nazvati „napadom na Crkvu“, na Boga, na Svetosavlje, „crkveni red i poredak“ itd. I zasuti salvom najogavnijih uvreda, psovki i kleveta!
Na sve to, od kada je uvedena vjeronauka u škole Srbije i plan i program za taj predmet došao u sferu odgovornosti onih koji djecu i omladinu viđaju samo na televiziji i filmovima, počela je nova era sluđivanja već ionako sluđenog naroda. Vremenom, hvala Bogu, iskače sve više pojedinaca, što među sveštenicima, što meću teolozima mirjanima, koji opet, uz pomoć štapa i kanapa, daju potrebitima onoliko koliko su sposobni da daju po pitanju duhovnosti. Ali i dalje SPC nema plana, nema sredstava, nema ideje kako i kuda dalje, nema vizije budućnosti. A nema ni srpske kulture. Pitanje srpske kulture zvanično ostaje van granica interesovanja SPC do danas.
I tako do početka ove 2025. godine.
Šta se promijenilo? Šta je sada drugačije?
Drugačije je, gospodo srpski „duhovnici“, jer se probudila jedna nova generacija mladih ljudi koja ne „jede sve što leti“, koja je dovoljno obrazovana, svjesna i organizovana da im niko više ne može prodavati maglu, manipulisati njihovim duhovnim potrebama i mazati im oči popovima nahuškanim na njih. Oni jasno vide vašu bahatost i mentalnu nesposobnost da sakrijete svoj nemir, oni odlično znaju kako izgledaju zlatni kavezi u kojima vi smišljate hvalospjeve režimu i klepate stihove, jer pametnijeg posla svakako nemate. Oni su svjesni da ste potpuno nesposobni da vodite dvije ovce, a kamo li da nekoga privedete Carstvu Nebeskom, iako ste još juče od tih istih ovaca otrgnuti i ugurani u zlatne kaveze i blindirane taljige.
Današnja omladina je kulturno osvješćena i dovoljno obrazovana da vas jasno prepozna kao skupinu nekulturnih, uskih, malih ljudi koji nemaju duhovnu niti mentalnu sposobnost da shvate duhovnost koja je trebala da vas uzdigne iznad vaših niskih strasti. Da li zaista vjerujete da neko mentalno zdrav može sebi da dozvoli da duhovno slijedi nekoga ko je uvaljan u srebroljublje, vlastoljublje i sebeljublje?! I koga, pri tom, nazivate ustašama, satanistima i kakvim sve nazivima, da prijetite sudovima ili izbacivanjima iz Crkve svakoga ko vas je prozreo i vaš nerad, bahatost i duhovno siromaštvo jasno pročitao iz vaših pogleda, govora tijela i neverbalne komunikacije.
Današnja omladina je dovoljno školovana i obrazovana da ne mora da sluša vaše seoske priče prepričavane ispred lokalne prodavnice sa mlakim pivom u rukama, kao npr. da Srbi u današnjoj Sjevernoj Makedoniji nikad nisu imali nešto svoje, pa to što je tamo treba dati onome čije je uvijek bilo, a to nisu Srbi. Učili su današnji Srbi, gospodo episkopi, neke ozbiljne škole, proučavali su neku ozbiljnu literaturu u kojima nauka i činjenice zbore o srpskoj kulturi i duhovnosti Stare Srbije, pa neće više nikada sebi dozvoliti da im neki polupismeni i duhovno zaostali mislilac govori kako treba da misle ili da ih podvodi sodomitima na vlasti, u ime vjere u Boga!
Došlo je vrijeme, gospodo srpski episkopi, da ste viđeni očima mnogo čistijih, kulturnijih i obrazovanijih ljudi od vas, koji (zamislite!) vjeruju u Boga i kojima niste vi potrebni da bi poznali Hrista. I očima svih drugih koji se oslobodiše straha da padaju pred vama ničice i slijepo slušaju o „poslušanju“ nekome ko ne samo da ne zaslužuje poštovanje i poslušanje, nego zaslužuje podsmjeh, gađenje i okretanje glave od duhovnog smrada na mjestu gdje je trebao da bude izvor čistote. Naročito nekome ko se, pod lažnim imenom službe Bogu i svome rodu, nemoralno predaje u ruke režimskim bezbožnicima za šaku srebrenjaka i za svakoga ko slobodno i bez straha ide ka Hristu viče: „Raspni ga, raspni!“
Kada bi vaša mentalna nerazvijenost, tjelesne mane i nedostaci ili vaša slijepa poslušnost bez korišćenja intelekta bila vaš jedini problem – to bi sam Gospod pokrio svojom blagodaću. Nije jednom Gospod uzdigao na najviše duhovne visine nekoga ko intelektom ili obrazovanjem nije bio sposoban i dorastao ulozi da organizuje i vodi druge ljude za sobom. Međutim, da bi se to desilo, da bi vas Gospod prepoznao kao svoje i uzdigao svojom blagodaću, a ljudi pokrili vaše nedostatke svojom ljubavlju, od vas se očekivalo, najmanje, dvije stvari: (1) da imate vjere u Boga koliko i zrno gorušice i (2) da budete vijerni svojoj Crkvi i onima koji tu Crkvu čine.
Ali, avaj! Umjesto Hristu, vi se dodvoravate kriminalcima i sodomitima na vlasti, utrkujući se ko će od vas više da pljune po onima koji se istinom bore protiv lažljivih političara na vlasti, postajući apologeti režimske agende i propovjednici ideologije „naprednjaka“. Vaše srce, vjera i povjerenje nisu okrenuti Hristovom Jevanđelju, nego onome u čijim rukama je izvor finansija i budžet iz kojeg se finansira vaša odanost, tj. odanost onome ko vam politički i materijalno obezbijeđuje vaše zlatne kaveze i otklon od običnog svijeta. Svijeta kojem je, by the way, trebalo da služite, kako vam je Gospod zapovijedio i kako ste se zakleli na Jevanđelje, a kojeg vi nazivate ustašama, satanistima itd.
Zahvaljujući procesu koji neminovno vodi ka padu trenutnog političkog režima s vlasti u Srbiji, a čiji ste svjesnim i ličnim izborom postali organski dio – ostaćete zapisani u srpskoj istoriji, u redu sa svim izdajnicima roda srpskog i vjere pravoslavne. Pitate li se bar nekada: Šta ćete vi kada taj režim padne s vlasti? Kako i na koji način namjeravate da služite Crkvi u kojoj je vaša duhovna pastva skinula s vlasti one zbog kojih ste stanizovali i pljuvali i kao sluge vlasti politički progonili tu svoju pastvu kao neistomišljenike? Šta ćete vi, koji ste zatvarali hramove i porte onima koji su se bunili i skinuli s vlasti neprijatelje naroda, nazivali ih drogiranima, satanizovanima, ustašama, plaćenicima, progonili i raščinjavali sveštenike koji vas nisu slijedili u slugaranju političkoj vlasti koja više ne vlada teritorijom na kojoj ste vi ostali da živite? A to može da bude već za koji mjesec!
Neće vas, politički ostrašćene i naprednjačkoj vlasti odane „duhovnike“ i te(le)ologe srpski narod prepustiti zaboravu – ne brinite se za to. Ostaćete imenom i prezimenom (i činom) zapamćeni za buduća pokolenja, kao što su zapamćeni svi koji su pokušavali da srpski narod podvode nekome tuđem i budu sluge bilo kome osim Trojedinom Bogu!