Autografi

Podele, podvajanja i jednomislije: slučaj u 1Kor 11, 17–19 

Apostol Pavle se često sagledava kao teolog jedinstva Crkve, kao neko ko se oštro protivi podelama unutar crkvene zajednice. Imajući to u vidu, njegove reči u 1Kor 11, 17–19 mogu zvučati čudno: „A ovo nalažući ne hvalim vas, jer se ne sakupljate na bolje nego na gore. Jer, pre svega, kada se sakupljate u Crkvu, čujem da postoje podele među vama, i nešto od toga verujem. Jer treba i podvajanja da budu među vama, da se pokažu koji su postojani među vama“. Apostolova konstatacija „jer treba i podvajanja da budu među vama“ neretko se koristi kao argument za opravdavanje podela, kao da je i sam apostol smatrao da su one nužnost i da imaju neki više smisao. Ovakvo tumačenje apostolovih reči, međutim, uopšte ne odgovara njegovom shvatanju Crkve. Stavljene u širi kontekst apostolovih izlaganja one se mogu razumeti na jedan drugačiji način: podele nisu nužnost i ne treba da ih bude, one su nedopustivo stanje koji jedini smisao ima u tome da se pokaže koji su „postojani“. 

Jednomislije 

Apostol Pavle nikako ne može smatrati da treba ili mora da bude podela u Crkvi, pošto je jedinstvo svih u Hristu njegov eklisijalni progam. Apostol počinje obraćanje Korinćanima na sledeći način: „Molim vas pak, braćo, imenom Gospoda našega Isusa Hrista da svi isto govorite, i da ne budu među vama razdori, nego da budete utvrđeni u istom razumu i istoj misli“ (1Kor 1, 10). Korintska korespodencija u njenoj kanonskoj formi se privodi kraju sledećim rečima: „Najzad, braćo, radujte se, usavršavajte se, tešite se, isto mislite, mir imajte, i Bog ljubavi i mira biće sa vama“ (2Kor 13, 11). Celokupna, dakle, izlaganja Korinćanima uokvirena su apelom za jedinstvo i molbom da ne bude podela. U poslanici Rimljanima apostol Pavle piše: „Budite jedne misli među sobom“ (Rim 13, 16), kao i: „A Bog trpljenja i utehe neka vam da isto da mislite među sobom po Hristu Isusu, da bi jednodušno, jednim ustima slavili Boga i Oca Gospoda našega Isusa Hrista“ (Rim 15, 5–6). Ovi momenti otklanjaju svaku nedoumicu u pogledu toga da li podela treba ili ne treba da bude. Jedinstvo i jednomislije su suštinski zadaci crkvenih zajednica. Podele su, međutim, realnost, ali ne i nužnost. 

Konkretan problem 

U prvim glavama poslanice 1. Korinćanima apostol Pavle je opširno govorio o tome kako su podele strane biću Crkve. Posle niza izlaganja na druge teme, on se ponovo vraća podelama unutar zajednice koje su ovaj put nešto drugačije prirode. Posle rasprave o pokrivalu na glavama žena na hrišćanskim bogosluženjima (11, 2–15), apostol se posvećuje jednom daljem problemu koji je takođe vezan za bogoslužbena sabranja. Ovaj put apostol za podele koristi dva različita izraza: u st. 18 koristi pojam σχίσμα, bukvalno „podela“, koji je već jednom upotrebio u 1Kor 1, 10. Čini se da apostol ovaj pojam koristi kao opšti za podele kao takve, a koje u zajednici mogu biti iz različitih razloga. Tako npr. za podelu na grupe (Pavlovi, Apolovi, Kifini, Hristovi) koristi pojam ἔριδες bukvalno „razdori“, dok u 11, 19 gde se i pojavljuje sporno „treba“ (δεῖ) koristi pojam αἱρέσεις („podvajanja“, „izdvajanja“). Iz ovoga je jasno da apostol smatra samo da „podvajanja (αἱρέσεις) treba da budu“, ne i podele (σχίσμα), mada razlika nije suštinska, već više označava prirodu podela. U kom odnosu se nalaze podele na grupe iz 1Kor 1–4 i podele i podvajanja navedene u 1Kor 11, 18–19 ne može se sa sigurnošću konstatovati. I za ove podele je apostol „čuo“ kao i za prethodne, najverovatnije od Hlojinih ljudi (1Kor 1, 10). Moguće je da su podvajanja iz st. 19 bila posledica podela na grupe iz ranijih izlaganja, ali to nije sigurno. Uglavnom, apostol je o tome čuo i nešto od toga veruje (11, 18). Dok su podele na grupe potresale zajednicu na opštem nivou, ove podele ovde se odvijaju u konkretnoj formi „podvajanja“ na crkvenim sabranjima. O čemu se radi? Okupljajući se na evharistijska sabranja pojedine grupice hrišćana se izdvajaju i večeravaju među sobom. Ovde treba pojasniti da su crkvena sabranja u Pavlovo vreme bila sačinjena od obeda i pričešća. Tek od vremena Justina Mučenika obed se odvaja od samog evharistijskog čina. Pojedini hrišćani, dakle, jedu večeru pre drugih koji ostaju bez večere (11, 21–22). Na taj način je zajedništvo na evharistijskom sabranju narušeno. Tumači se slažu da se ovde radi o socijalnim podvajanjima, tj. da bogati zajedno donose hranu i jedu i piju u izobilju, dok siromašni i robovi nemaju hrane. Radi se o prenošenju socijalnih modela ponašanja ovoga sveta na evharistijski prostor hrišćanske zajednice. Apostol se protivi takvoj praksi i smatra je suštinski necrkvenom. Kako onda kaže da tako nečeg „treba da bude“?

Podvajanja i postojani 

U st. 19 apostol ne kaže ništa drugo do sledeće: pošto se inače delite (st. 18) onda je sasvim logično („treba“) da budu podvajanja među vama (st. 19) i to na mestu na kome sva podvajanja treba da budu prevaziđena. Međutim, pošto već podvajanja postoje, ona će pokazati ko je postojan među vama. Pod „postojanim“ se u tumačenjima često vide oni koje će u Dan Suda izaći iz svega kao opravdani za ono čega su se držali (up. 1Kor 3, 13; 2Kor 10, 18). Inače je eshatološki prizvuk formulacije evidentan (apokaliptičko „treba“). Međutim, moguće je da Pavle ovde misli na one koji, sledujući njegovom učenju, ne pristaju na takva podvajanja i ne učestvuju u Crkvi neprimerenim praksama. Postojani bi mogli biti oni koji su postojani u onome što ih je Pavle poučavao, naime tome da su na krstu Hristovom obrisane razlike ovoga sveta koji deli ljude i da su svi jednaki pred Bogom (Gal 3, 27–28). Takva vera za posledicu ima izvesne prakse, koje sigurno nisu one koje se događaju na korintskim sabranjima. 

Podvajanja i jednomislije 

Podele i podvajanje nastaju tamo gde nema jednomislija za koje se apostol Pavle zalaže. To jednomisilije nije ono na koje nas ova reč najčešće asocira, a koje je bilo parola najrepresivnijih političkih sistema. To je jednomislije koje je motivisano jedino verom u Boga otkrivenog u Isusu Hristu i samožrtvenom ljubavlju: „Niko neka ne traži njegovo, nego svaki što je drugoga“ (1Kor 10, 24), baš kao što i Gospod Isus Hristos nije tražio ono što je njegovo nego ono što je Drugoga: „Zato neka je u vama ista misao koja je u Isusu Hristu, koji budući u obličju Božijem, nije smatrao za otimanje to što je jednak s Bogom, nego je sebe ponizio uzevši obličje sluge…“ (Fil 2, 4–11). Podele i podvajanja su u hrišćanskom razumevanju sveta besmisleni i ne treba da ih bude. Samo jednomislije u ljubavi projavljuje tajnu Hrista, baš kao što izražavaju, u duhu apostola Pavla, reči poznate iz Svete Liturgije: „Ljubimo jedni druge, da bismo jednodušno ispovedali Oca i Sina i Svetoga Duha“ (up. takođe 2Kor 13, 13). 

error: Content is protected !!