Činjenica da je Predanje Crkve kao kanonske prihvatilo četiri verzije Hristovog života, dakle četiri verzije života najvažnije ličnosti sopstvene pobožnosti i života uopšte dozvoljava nam da pozicioniramo pojam pluralizma mišljenja kao važan princip Predanja. Na temelju takvog uvida, koji se ne ograničava samo na tekst Pisma, već se kroz istoriju Crkve potvrđuje postojanjem različitih škola tumačenja, kao i različitih liturgijskih, umjetničkih , kanonsko – pravnih i mnogih drugih izraza crkvenosti, shvatamo da razvijanje osjećaja za drugačijost mišljenja ne samo da je svojstvena Predanju, već je možda i jedan od osnovnih činilaca njegove efikasnosti. Drugim riječima, korupcija Predanja dešava se u razdobljima i sredinama u kojima se potire pluralizam mišljenja, u kojima se nameće samo jedno tumačenje kao dozvoljeno, te sljedstveno i u kojima su oni koji misle drugačije od trenutne većine na stubu srama, ili još gore, na lomačama, koje (lomače) kako nam je to aforistično saopštio Stanislav Ježi Lec – nikada ne razgone mrak. Budući da u našoj crkvenoj zbilji uočavam i tendencije da se pojedina drugačija mišljenja doživljavaju kao povod za progon neistomišljenika, dijalog koji su prihvatili i na uspješan način razgranali uvaženi sagovornici o. Slobodan i o. Oliver u mom srcu budi osjećaj radosti i nade. Zahvalan sam im zbog toga.
Namjera mi je da u nastavku ukažem na one tačke u njihovim odgovorima koje se unekoliko kose sa onim što sam uspio da doživim i shvatim vezano za pitanja i teme koje smo otvorili. A možda ako uspijem i da odškrinem vrata za neka nova razmišljanja i razrade.
Otac Oliver se potrudio da pojasni zbog čega misli da bi isihastički manastir u centru Beograda bio pozitivna tačka crkvenog života u eparhiji u kojoj služi. Drago mi je što sam uočio i da neke od mojih primjedbi prihvata kao ispravne, što će reći da je neke od anomalija na koje sam pokušao da ukažem i sam spreman da podvrgne kritici. Sa druge strane, ostaje pri stanovištu da je isihastički manastir, pod pretpostavkom da počiva na nepatvorenom isihastičkom predanju, ipak potreban. I sam sam u svojoj ličnoj duhovnoj istoriji svjedok da zdrav manastir itekako može da preobrazi jednu sredinu, pošto sam bio dio obnove koja je, generisana iz manastira Tvrdoš, preobrazila kako mene tako i veliki broj ljudi u zahumskohercegovačkoj i primorskoj eparhiji. Primjer manastira Kovilja u eparhiji Bačkoj takođe može da potkrijepi naprijed rečeno. Ipak, sa žaljenjem zaključujem da zabrinjavajuće veliki broj monaških zajednica potpada pod neku od problematičnih kategorija koje sam u svom prethodnom tekstu pokušao da skiciram, pa je samim tim i strah koji sam izrazio opravdan. Uz to, smatram da je cjelishodnije a i teološko – pastirski kako izazovnije tako i za tijelo Crkve korisnije pokušati pronaći jedan urbani izraz hrišćanskog života. Situacija u kojoj se monaški ideali, poput ideala poslušnosti duhovniku (često interpretirane kao bezuslovne) prenose u urbane hrišćanske zajednice u velikom broju slučajeva formiraju kvazielitističke zajednice unutar parohijskih zajednica i smjeraju da izgrade neku vrstu imitacije monaštva, što je uvijek štetno po samu zajednicu.
Bogosluženje koje danas u našim crkvama imamo, uz izuzetak nedeljne Liturgije, kako lijepo primjećuje Pol Majendorf, svojim dnevnim i sedmičnim krugom uglavnom ne oblikuje naše vjernike. Zapravo, gotovo ih se i ne dotiče. Razotkrivanje bogatstva Predanja, ili pak „stvaralački povratak“ (Florovski) koji bi pozicionirao i afirmisao kao ravnopravnu ogromnu većinu vjernika, tj.one koji nisu monasi, je važan zadatak teologije našega vremena. Tu imam na umu i eventualne kanonizacije nemonaških lica čiji su plodovi zamirisali tijelom Crkve (npr.Aleksandar Šmeman). Ovakav pristup problematizovao bi i pristup moralu, u kome se moral ne bi gotovo isključivo vezivao za seksualnost pa bi se pod „nemoralan“, u skladu sa biblijskim shvatanjem, možda prvenstveno smatrao licemjeran čovjek (što bludnika ni u kom slučaju ne čini moralnim). Pod pojmom „isposnik“ podrazumijevalo bi se možda ne toliko onaj ili ona koji se pridržavaju strogih pravila pravoslavne „košer“ ishrane mediteranskog tipa, već prevashodno oni koji svojim uzdržanjem formiraju životnu situaciju koja im omogućava da praktikuju milosrđe, na što pažljivo čitanje savjeta o postu koje Spasitelj daje u Mt. 6. izgleda i ukazuje.
Slikarstvo o. Stamatisa Sklirisa, koje uključuje i izobražavanje preobraženih likova običnih ljudi, radnika, piljara i službenica, može da posluži kao otrežnjujući putokaz koji podsjeća da je svetost dostupna svima i da snažno treba poraditi na promovisanju njenih različitih izraza, da ne kažem poraditi na uvođenu realnog osjećaja za „pluralizam svetosti“ u svijest vjernika. Nije bez osnova navesti ni primjer sv. Jovana Kronštatskog, za koga se nakon što se kaže da je bio „mirski sveštenik“ najčešće brže bolje kaže i to da je sa ženom živio kao sa sestrom, kao da je baš to razlog njegove svetosti i najvažnija crta njegovog karaktera?! Na tragu razotkrivanja pojma i načina života koji bi mogao da profiliše ono što nazivam „urbano hrišćanstvo“ uloga akademske teologije je neizbježna.(Suvišno je, nakon prvoga teksta i napominjati da je ona za mene i podvižnička). Bez akademske teologije, u ovom slučaju čak kao zvijezde vodilje, u opasnosti smo da se u načinu života koji vodimo nađemo pred ambisom očajanja shvatajući nemogućnost da preduzmemo podvig, shvaćen u užem smislu (post, molitva , pokajanje) u mjeri u kojoj to od nas zahtijeva i koji nam predlaže asketska monaška literatura i na kojoj vrsti podviga nerijetko insistiraju dušebrižnici. Sa druge strane, našu svijest bi mogli da relaksiramo snažnim argumentima da su volonterizam, briga za siromašne, mirotvorstvo, dijalog, društveno-politička odgovornost, pravo na postavljanje nekonvencionalnih pitanja, borba za stvarnu a ne samo deklarativnu konstitutivnost laika u crkvenom životu, dizanje glasa pred nepravdom kako u Crkvi tako i van nje kao i mnogo čega drugog takođe nezaobilazni dijelovi koju odgovornost podvižničkog etosa nalaže. U tom slučaju, crkveni život će po mome mišljenju u manjoj mjeri biti neka vrsta egzotike, a više realni kvasac koji otkriva Život svijetu u vremenu u kome nas je Bog postavio za svjedoke Njegove Istine.
Sveštenik Slobodan je u svom tekstu koji je završio citatom sv. Ave Justina podvukao i važnost strogog provjeravanja teologije mišlju svetih otaca. Ne želim da prebacim o. Slobodanu bilo šta jer nemam problem da se , kako bi o. Oliver to formulisao, „načelno složim“ s njim. Ono što u galaksiji pravoslavne duhovne literature meni djeluje simptomatično jeste pozivanje na Oce koje nekada izgleda gotovo kao svojevrsna poštapalica. Sjećam se npr.svoje radosti kada sam početkom dvijehiljaditih, dok sam boravio u SAD pronašao djela sv. Otaca, anglikanski prevod iz 19. vijeka, u 24 toma. Razlog radosti bio je taj što se u srpskoj teološkoj javnosti takvo izdanje na početku 21.vijeka nije moglo pronaći.
Situacija ni danas nije naročito bolja kada je svetootački korpus tekstova, naročito po pitanju kritičkih izdanja, u pitanju. Čini mi se da ni poznavanje otačkih tekstova nije ni približno srazmjerno pozivanju na njih. Imajući u vidu da će se rijetko pronaći tredicionalno hrišćanski narod koji je tako malo realne pažnje posvetio prevodima i izdavanju djela Svetih Otaca kao što je to slučaj kod nas, pozivanje na Oce kod mene nerijetko izazove dozu sumnjičavosti. Pored toga, onaj koji je ikada pokušao da čita Oce (što uglavnom iziskuje znanje nekog od jezika na koji su prevedeni, ili pak jezika originala) shvatiće da to nisu lagana štiva. I više od toga, otačke interpretacije naprosto zahtijevaju dodatne interpretacije, kontekstualizaciju epohe u kojoj su nastale itd, kako bi ih barem donekle razumjeli i mogli koristiti. Samim tim, bez akademske teologije naša veza sa otačkom mišlju izgleda mi poprilično jalovo. Pokušaji da se konfesionalistički izvučemo time što bi mogli da pretpostavljamo da je pripadnost pravoslavnoj Crkvi sama po sebi garant naše veze sa Ocima i u situaciji kada nemamo dodir sa onim što su oni stvarno mislili i pisali nije rješenje u koje bih položio svoje nade.
Zapadni teolozi koje smo u tekstovima pominjali su sasvim sigurno čitali Oce u šta se možemo lako uvjeriti uvidom u literaturu koju su koristili prilikom pisanja svojih knjiga. Kritička izdanja originalnih otačkih tekstova na koje se poglavito pozivaju i pravoslavni patrističari su takođe uglavnom produkt zapadnih naučnika, što je manje više opštepoznata stvar. Oci dakle nisu privatna svojina Pravoslavnih.
Zanimljivo je porazmisliti i o tome šta bi u naše vrijeme uopšte moglo da znači „svetootačko tumačenje“. Ako ponovim misao da svetootačka interpretacija i sama iziskuje interpretaciju, onda prosto pozivanje na određeni tekst, ukoliko njegova interpretacija izostane, i nije naročito svetootački. Možda bi nam kao neki putokaz mogla poslužiti jedna misao sv. Jefrema Sirijskog iz njegovih „Komentara na Dijatesaron“:
„ Ukoliko bi postojalo samo jedno značenje riječi (Pisma), onda bi ga prvi tumač pronašao a svi potonji slušaoci ne bi imali niti podvig traženja kao ni zadovoljstvo pronalaženja. Ali svaka riječ našega Gospoda ima svoje sopstveno obličje, i svako obličje ima svoje članove (udove), i svaki član ima sopstvenu vrstu i oblik. Svaka ličnost čuje u skladu sa svojom mogućnošću, te biva tumačeno u skladu sa onim što joj je dato“
Kreativnost u pristupu na koji nas ovim riječima poziva sv. Jefrem nije teško pronaći kod teologa koje smo pominjali. Da li je onda ispravno okarakterisati njihov rad kao „nesvetootački“?
Sada dolazim do onoga dijela u kome u odnosu na braću sagovornike ne bih mogao reći „načelno se slažem“, već upravo suprotno. Dakle, načelno se ne slažem u nečemu u čemu bih rekao da se oni slažu, naime u zajedničkoj im misli da se svetitelji i ljudi Crkve ne mogu pronaći van granica Pravoslavne Crkve. Ova teza implicira kako to da nepravoslavni (u značenju van kanonskih granica PC) teolozi nisu crkveni teolozi već naprosto „religiozni mislioci“, tako i to da se van Pravoslavne Crkve ne može pronaći Crkva. Svjestan sam da ovim što ću reći možda izražavam „manjinsko mišljenje“ a poučen nekim skorašnjim primjerima izražavanja te vrste mišljenja znam da to može biti bolan poduhvat. Ipak, držim, zajedno sa o. Georgijem Florovskim da se po pitanju granica Crkve stvarne tj.blagodatne granice ne poklapaju sa kanonskim granicama Pravoslavlja.
U skladu sa tim, ne mogu da nađem razumijevanja za tvrdnju o. Slobodana u kojoj kaže da je Moltman svoje iskustvo Hrista mogao steći i van Crkve. Ako imamo na umu , među mnogim njegovim naslovima samo knjigu „Crkva u sili Duha“ onda je jasno da bi sam Moltman bio začuđen takvim rasuđivanjem. I tu ne predstavlja izuzetak. Ovim ne dovodim u pitanje to da je Pravoslavna Crkva „Una Sancta“ iz razloga što se crkvenost jedne zajednice po mom mišljenju ne utvrđuje antitezom „oni nisu te stoga mi jesmo Crkva“, već dozvoljavam da se eklisiološki (i antropološki) pricip „jedna i mnoge (Crkve)“ koji čini da mnoge punoće Crkava ne narušavaju njenu jedinstvenost možda može primijeniti i van kanonskih granica Pravoslavlja. Svjestan sam takođe i da ovakav princip porađa mnoštvo pitanja na koje ni sam nemam odgovor kao i toga da se sve hrišćanske zajednice ne mogu jednako tretirati. Naprosto, smatram da je pobožno dozvoliti Duhu Svetome da nas prevaziđe, te da Tajnu Veliku, iz naslova ovoga teksta (Ef.5,32) koja se zove Crkva i njene granice odredi On (što mislim da je stvarnost pa ma kakav god stav da zauzmemo).
Pretendovati da definitivno odredimo crkveni status neke zajednice, ili još teže, određene ličnosti, mojoj malenkosti predstavlja uglavnom nemoguć zadatak. Takvo nešto moguće je možda vaseljenskim sabornim konsensusom Crkve ( a koji izgleda trenutno nije moguć ni po manje komplikovanim problemima). Ne znam. Izabiram da zaćutim pred tim pitanjem. Pitam se pri tom da li bi možda naglašavanje neizrecivosti i nedostižnosti određenja granica Crkve danas bilo više na tragu palamitskog, a drugo (definitivno određenje ko jeste a ko nije) više na tragu varlaamovskog načina razmišljanja?
U posljednjim pasusima ovoga razmišljanja osvrnuću se na zapažanje o. Olivera po kome mnogi mladi teolozi dolaze sa tvrdnjom da Adam nije istorijska ličnost. Na pitanje gdje pronalaze oslonac za takve tvrdnje nemam odgovor. Nisam se često u literaturi suočio sa raspravama o istoričnosti Adama. Niti sam iskren da budem tragao za literaturom te vrste. Uglavnom sam nailazio (naročito u nekim polemikama među srpskim vladikama, koje su novijeg datuma) na optužbe na račun nekih episkopa i teologa vezane za to pitanje. Budući da su ti tekstovi iz nekog razloga intecionalno pisani izrazito arhaičnim stilom koji jedan moj prijatelj u šali nazva stilom „ko čita da ne razumije“, te da su veoma opširni, nisam mogao da sebi projektujem jasnu sliku problema. Ne isključujem mogućnost da je razlog tome moja intelektualna ograničenost.
Kako ne bih odao utisak čovjeka koji se izmiče od mogućih spornih pitanja kratko ću iznijeti svoje viđenje ovog „problema“.
Smatram da je važno da u svom razumijevanju fenomena Adama treba naglasiti najprije da „prva pretpostavka“ teologije nije Adam, već Novi Adam, Isus, Mesija Naroda Božijeg. Prvi Adam je zbog drugog, Novog, a ne obratno. U tom smislu prevashodno je sagledati stvarnost starog Adama, tj. bogoslovski sadržaj koji njegova stvarnost nosi kao stvarnost koja se konačno i za svu vječnost razrješava pashalnim krsnovaskrsnim događajem, u kome se završava stvaranje čovjeka Adama. U i kroz Novog Adama. One koje su prethodne rečenice zagolicale upućujem na izuzetnu knjigu o. Džona Bera „The Mystery of Christ, Life In Death“ u kojoj će o ovoj temi pronaći blistava bogoslovska razmatranja.
Ako se sa druge strane poduhvatimo pokušaja da Adama istorijski pozicioniramo, tj. da ga lociramo u neku epohu vremena, naći ćemo se pred veoma nezahvalnim, zapravo nemogućim zadatkom. U svom ateističkom zanosu, Ričard Dokins često poentira pitanjem da mu oni koji govore o istoričnosti Adama pokušaju praoca ljudi locirati u period od 10.000 god. Odgovori koje dobija su najčešće mucavi a utisak koji ostavlja je utisak pobjednika u diskusijama. Ukoliko ne podržavamo za naše doba bolno naivnu tvrdnju o starosti svijeta od nekoliko hiljada godina ovaakav pokušaj zaista nije moguće izvesti do kraja. No sve to ne negira suštinu opisa Adama koji nam je dat u Knjizi Postanja, koja nam iznosi istinu o Bogu kao apsolutnom Tvorcu svijeta i čovjeka, te o ljudima koji su narušili odnos sa Tvorcem.
Očekivati naučnu potvrdu ovoga nije moguće. Jer, kako bi to postavio G.K. Česterton u svojoj apologetskoj knjizi „All Things Considered“, nije za očekivati da čemo ikada pronaći fosilizovanu Evu sa fosilom smokvinog lista pored nje, te da je moglo biti ne jedan, nego deset Padova uzastopce, o kojima nauka ne bi mogla ništa pouzdano da kaže, budući da se, po njemu, moralni padovi ne mogu utvrditi naučnim metodama. Ono što pak svjedoči o Padu jeste i naše lično iskustvo (na sličan način, ako se ne varam, ovo vidi i H. Janaras) zla, smrti, nepravde, bola itd…verifikujući tako kao istinit izvještaj Knjige Postanja.
Još je Irinej Lionski u poteškoći da protumači stih iz 1. Mojs.2,17, u kome se iznosi prijetnja Adamu da će umrijeti u onaj čas kada okusi sa Drveta Poznanja što se, kao što znamo nije dogodilo „u onaj čas“, pribjegao alegorijskom tumačenju rekavši da je „jedan dan pred gospodom kao hiljada godina a hiljada godina kao jedan dan“. Drugim riječima, predložio nam je da na opis iz Postanja ne gledamo kao na bukvalni opis događaja. Opšte je poznato da među Svetim Ocima u tome nije usamljen. Dakle, insistirati da pojedinac mora da bude kritikovan ukoliko ne vjeruje, recimo, da je zmija stvarno razgovarala sa Evom u jednom konkretnom istorijskom trenutku, predstavlja princip meni dalek i stran. Ako neko drži da je istina Knjige Postanjae istina koliko je istina i priča o Bludnom sinu ili o bogatašu i ubogom Lazaru koje JESU ISTINA i bez toga da je pod moranje da se prihvati da su likovi iz priča istorijske ličnosti, meni to ne predstavlja problem. Još manje razlog za prozivke ili osudu.
Reklo bi se da bi pluralizam mišljenja zaista mogao biti staza kojom se krećemo ka Neizrecivoj Tajni. Diskusiju o. Slobodana o. Olivera i mene shvatam baš tako. Osjećam da ni oni ne misle drugačije. Svjestan sam da se nisam dotakao mnogih pitanja, naročito vezano za tekst o. Olivera, koji obiluje upitnim rečenicama. Preambiciozno bi sa moje strane bilo da pretendujem da na sve njih odgovorim u jednom, ionako odveć dugačkom tekstu. Ne znam da li će sagovornici naći za shodno da odgovaraju ili pak ne. Šta god da odluče, moj prijedlog je da se eventualnim drugim krugom njihovih odgovora naš dijalog na ove teme i okonča. Da ne pretjeramo.
Hristos posredje nas!
