Čovjek zaista osjeća gorčinu u duši kada, u jeku studentskih demonstracija koje nisu ništa drugo nego generacijski krik za pravdom, otvori zvanični sajt SPC i, iz potpuno sumanutih tekstova koji se tamo objavljuju, zaključi da je jedino što nam vrh Crkve još nije (potpuno otvoreno) poručio to da je Aleksandar Vučić mesija čiji je dolazak predskazao sam patrijarh Pavle. Jer, kako drugačije čitati „odbranu“ pokojnog patrijarha iz pera crkvenih propagandista SNS-a nego kao apologiju sadašnjim vlastima kojima bespogovorno služe, i to na način da postupanje patrijarha Pavla prema vlasti i opoziciji predstave kao uzor vlastitog, iako su ona dijametralno suprotna.
Zbog toga, hajde da vidimo šta čitamo u tim prepravljanjima istorije, a šta je, zapravo, istorijska istina.
Tvrdnja apologeta Aleksandra Vučića sa sajta SPC:
„Patrijarh Pavle je na Terazije (1991., op. a.) došao da apeluje i zamoli da se pristalice opozicije i studenti raziđu, pošto je bio upozoren da postoji opasnost da se učesnici paralelnog prorežimskog skupa na Ušću spremaju da se sukobe s njima. Poglavar Srpske crkve je tada samo i jedino želio da spriječi da padne bratska krv, da ne udari Srbin na Srbina i da se, po ko zna koji put, ponovi tragični usud naše uzajamno zavađene nacionalne istorije.“
Ne ulazeći dublje u činjenicu da istorijski trenutak iz 1991. nije isto što i trenutni iz 2024/2025, u kojima se ni u jednom momentu nisu dodirnuli mitinzi vladinih i opozicionih pristalica, već pobunjeni nenaoružani studenti i režimski plaćeni batinaši, hajde da se podsjetimo šta je patrijarh Pavle zaista rekao na Terazijama te daleke 1991. godine. Evo cijelog transkripta:
(0:00) Djeco Svetog Save i predaka naših. (0:08) Dolazim vam sa trona Svetog Save, (0:15) da vas zamolim kolenopreklono (0:21) u interesu svega našeg roda, (0:29) da, imajući u vidu opšti interes (0:38) u ovako teškim prilikama i nevoljama našeg naroda, (0:49) zar je potrebno da vam ja pominjem i ja sam iz Slavonije (0:55) i onim prilikama tamo. (0:59) A s Kosova — na Kosovu sam bio 33 godine, (1:05) pa te naše nevolje. (1:10) Molim vas u ime Crkve Svetosavske pravoslavne, (1:19) da sva ova pitanja naša da se raspravljaju na mjestu (1:31) na kome se mogu raspravljati mirno i razumno u opštem interesu. (1:40) Molim vas da se u opštem interesu u miru raziđemo. (2:12) Poći ću i na onu drugu stranu da ih isto kolenopreklono molim (2:22) da se u ovako teškim prilikama u miru raziđemo, (2:31) a da se rekoh i spasoh svoju dušu i pred Bogom i pred Svetim Savom i, nadam se, pred vama, rodom svojim.
Dakle, ovdje patrijarh (koji je okupljenim studentima, koji su, za razliku od današnjih prilika, uglavnom podržavali opozicione političke partije, kasnije uputio izvinjenje jer je bio izmanipulisan od Miloševićevih propagandista) ne poručuje samo da se raziđu, već najavljuje da će poći „i na onu drugu stranu da isto kolenopreklono moli“.
Ako već crkveni vrh tvrdi da slijedi primjer patrijarha Pavla, zbog čega onda režim Aleksandra Vučića „kolenopreklono“ ne zamoli da odstupi radi odgovornosti za 15 mrtvih prilikom pada nadstrešnice na novosadskoj željezničkoj stanici, a naročito zbog predsjednikovog laganja da njegova vlast nema nikakve veze s faličnom rekonstrukcijom? Da li je takva laž zaslužila kolenopreklonu molbu za povlačenje, ako već ne cijelu biblioteku dosijea SNS-ovog državnog kriminala i nasilja nad građanima? I da li, možda, apel patrijarha Pavla Slobodanu Miloševiću iz 1999. da se povuče može poslužiti kao primjer za takav akt?
Zbog čega, umjesto toga, zvanični sajt Patrijaršije služi kao oglasna ploča bizarnih članaka o inostranim službama koje preko studenata rastaču Srbiju, koji djeluju kao da su pisani u redakcijama Informera, Aloa i drugih pornografskih režimskih tabloida, a zatim dostavljeni na blagoslov slugama u Patrijaršiji?
Na kraju krajeva, patrijarh Pavle je, čak i u trenutku kada je bio izmanipulisan od strane Miloševićeve propagandne mašinerije, kazao: „Rekoh i dušu spasih… nadam se pred vama, rodom svojim.“
Kako je to kasnije objasnio tadašnji dekan PBF-a, Atanasije Jevtić:
„Patrijarh je povjerovao u to da bude u misiji mirenja, pa je zamolio studente da se mirno raziđu, da ne bude više krvi, ali se sam brzo trgao i ispravio i pred mladima ostao svijetla lica, jer im je rekao istinu: da su ponos srpskog roda i da istraju u svojim pravednim zahtjevima za istinom, pravdom i slobodom.“
Gdje kod današnjeg crkvenog vrha nalazimo primjere takve poniznosti i odgovornosti pred „rodom svojim“? U slučaju kada im se pred nosom zamandali Hram Svetog Save? Ne bi se reklo.
U pogledu patrijarhovog probijanja policijskog kordona u Kolarčevoj ulici u vrijeme građanskih opozicionih (a ne samo studentskih) protesta 1997. godine, zvanični sajt SPC pretvoren u režimsko glasilo nudi sljedeću interpretaciju događaja:
Radilo se isključivo o litiji koja je „omogućila da na miran način, bez nasilja i krvoprolića, policijski kordon i opozicija saglasno odstupe sa svojih pozicija i mjesto ustupe litiji i molitvi za mir i jedinstvo naroda.“
U anahronoj interpretaciji režimskog biltena, pokojni patrijarh je izjednačio demonstrante i policiju spremnu da ih nemilosrdno prebija štiteći ondašnju tiraniju. Da vidimo na koji način se patrijarh Pavle tim povodom obratio okupljenoj masi, u kojoj su dominirali mladi ljudi i studenti željni promjena:
„Evo je, treća već noć kako vi ovdje bdite, dostojanstveno, kako i dolikuje vašoj mladosti. Vaše težnje i želje za pravdom, za demokratijom, za istinom mi svi razumijemo, i Crkva pravoslavna ih blagosilja. Došao sam da budem tu s vama da se ne desi nešto neuputno.“
Dakle, patrijarh ne samo da je došao među promrzlu mladost, već je njihovu borbu za pravdu, demokratiju i istinu nazvao dostojanstvenom i blagoslovio je, doslovno naglasivši da je došao da bude s njima, odnosno da ih svojim prisustvom zaštiti od nasilja, budući da su, za razliku od Miloševićeve policije, bili nenaoružani. Litija koja je uslijedila nije bila poraz okupljene mladosti, već naoružanog režima.
Da li je patrijarh Porfirije 2025. godine makar jednom došao među omladinu koja se, također, bori za pravdu, demokratiju i istinu (ovoga puta bez gotovo ikakvog upliva opozicionih političkih stranaka) i blagoslovio ih zbog njihovih težnji? Ili smo, umjesto toga, dobili gomilu nedotupavih relativizacija, izvitoperenja novozavjetne poruke i licemjernog zgražavanja nad polomljenim udovima i vilicama?
I pored svega toga, pokušaj istorijske revizije ličnosti patrijarha Pavla u režimskog vrača-pogađača postaje zvanični stav SPC.
