Da li su pravoslavni sveštenici samo malo drugačiji ili su i nešto drugo u odnosu na druge ljude? Koja je to, po mom mišljenju, njihova glavna nevolja/poteškoća? I koje su to djelatnosti koje bi sveštenik u svojoj službi neizostavno trebalo da obavlja? U najkraćem, ovo je samo mali pokušaj da se zapitamo ko su i ko bi možda trebalo da budu sveštenici, za koje mi se čini da ako su po nečemu neobični, onda je to najmanje po tome kako izgledaju ili u šta se oblače.
Sveštenik time što je rukopoložen, time što je sveštenik – nije uzveden u neku drugu sferu, niti je izveden iz sfere realnog života. On može imati osjećaj drugačijosti, ali on uopšte nije nešto drugo u odnosu na vjerni narod, neka „posebna vrsta“. Njegova odgovornost za zajednicu definiše se brigom za sabornost te zajednice. Tako da je ono što ga kvalifikuje da bude sveštenik upravo njegova sposobnost da kao vjernik i član zajednice pokaže da je usmjeren ka svima i prema svakome jednako, te da je saborna ličnost a ne frakcionaš, sektaš ili onaj koji je sklon bilo kakvom grupisanju ili nadmenom tutorisanju.
Postoji jedno specifično pitanje koje može da muči čak i vjernike, ali bih rekao da je ono naročito vezano za sveštenike. Svjesno ili nesvjesno, ovo pitanje sveštenik će postavljati sebi kroz čitav svoj život. To je ono nimalo jednostavno pitanje o Božijem prizivu. Da li sam ja prizvan u ovu službu, i ako jesam, zašto baš ja? Ovdje je vrlo važno da li će odgovor biti skrušen ili će se kretati u pogrešnom smjeru, ka zaključku da je sveštenik tim prizvanjem postavljen iznad drugih. Oni koji pomisle da su postavljeni iznad drugih rado će to pokazivati spoljašnjim izgledom. Najčešće će se samo oblačiti u „obličje pobožnosti” (2Tim 3,5). Radi se ipak o stvarnosti koja se ne da lažno predstavljati, jer je riječ o nečemu dubokom i unutrašnjem, a najmanje spoljašnjem. Dobro je vjerovati u priziv jer stvarno ništa ne biva bez Božije volje, ali je jednako važno pred tim prizivom stajati smireno i sa sviješću da je i ovdje veoma važno naše DA. Da, Gospode, evo sluge tvoga. Opasnost je u gubitku svijesti da smo pozvani na služenje, a ne da nam drugi služe. Reklo bi se da je ovo lako zapamtiti. Međutim, zamislite samo mladog čovjeka (dvadeset i neka mu je godina) koji, tek što je došao u parohiju, zadobije neslućeno poštovanje. Svi se utrkuju da ga usluže a sijedi starci i čestite starice iz dubokog poštovanja prema Bogu ljube ga u ruku i mole za blagoslov. Nije lako ne zaboraviti se, i ne pomisliti da nisi zapravo najmanji sluga nego uzvišeni gospodar. Uvijek na počasnom mjestu i uvijek prvi, ako ne i jedini. Moramo priznati da se radi o ozbiljnom iskušenju ili izazovu. Otuda je tako uzvišeno kada sveštenik sa tog počasnog prvog mjesta pokaže smirenje i blagim držanjem i riječju sabira sve oko sebe, neprestano se u dubini duše smirivajući i moleći Ocu nebeskom „da svi jedno budu“ (Jn. 17, 21).
Blagodat
„Gle šta je bolje i šta više stvara radost nego kad braća žive složno. Kao miro na glavi koje teče na bradu, bradu Aronovu, koje teče na skut haljine njegove, kao Hermonska rosa koja se spušta na Sion“ (Ps. 132).
Ovo kao molitvu čita sveštenik dok oblači odežde. I zaista, koliko god različitih sveštenika da sam sreo, nerijetko se, u manjoj ili većoj mjeri, mogao osjetiti taj miris i dotaći blagodatna rosa koju pominje psalam. Nigdje kao u svešteničkim domovima nisam mogao jasnije razaznati koliko je moguće da se život organizuje u toplini i čistoti.
Velika blagodat i dar nesumnjivo mobilišu i sve ono što je tome suprotno, te otuda ne treba da nas čudi otkuda i zašto je pred našim očima svešteno lice nerijetko u borbi i sukobu, u brizi i na nekom sopstvenom, samo njemu znanom raspeću. Ne ulazeći u bezbrojne mogućnosti koje mogu smutiti jednog sveštenika kao i bilo kog drugog čovjeka, skrenuću pažnju na ono što držim da je osnova koja može biti uzrok ozbiljnog problema svakog od nas sveštenika. Opasnost je prvenstveno u tome da pomislimo kako blagodat, miris, ta rosa i taj blagoslov imaju uzrok i razlog u nama ili u našim zaslugama. Da se nešto s nama dogodilo zbog neke naše posebnosti. Biće ipak bolje da mislimo kako se to dogodilo samo zbog neizrecive milosti Božije. To jest da u okviru božanskog plana za ljude i svijet neko od nas ljudi treba da posluži i na taj način. Ako sveštenik počne sebe posmatrati iz bilo koje druge perspektive, dolazi do nečeg bolnog. I to ne mora čak biti zbog takvih pomisli ili našeg grijeha samo, nego prosto zato što Darodavac može da uskrati ono što bez zasluga od njega dobijamo. Ponekad se ta blagodatna rosa podiže, ulje se skorijeva, miris se povlači i cvijet njegove duhovnosti se suši. Tada nastaju nevolje, razvija se tuga, jer se, s razlogom ili bez razloga, povlači nešto što nam je, po našem mišljenju, neotuđivo, pa se traži krivac ili krivci. I umjesto da se krene u potragu, ili smireno i pokajničko čekanje da se izgubljeni dar, povučena blagodat – vrati, traži se krivac negdje oko i izvan nas. Takav sveštenik, zabrinut, pometen i nestrpljiv, krivca može vidjeti čak i u narodu koji oko njega stoji i neprestano ga posmatra i o njemu hotimično ili nehotice prosuđuje. Često, mora se priznati, nemilosrdno i uz zaborav da je on kao sveštenik ipak samo jedan od njih.
Oštrica nezadovoljstva lako se može usmjeriti i ka braći sveštenicima koji smirenije i uravnoteženije, naizgled uspješnije čuvaju rosu blagodati kada nje ima, ili opet, kada se ona povuče, smireno trpe i čekaju da se izgubljeni dar i utjeha neophodna za njihovu službu vrate. Tada, kako bi to asketski učitelji Crkve rekli – na scenu stupa đavo, kako bi vratolomno oposredovao odnos između braće, koji se, u tom slučaju, uvijek iznova pretvara u tragični odnos Kaina i Avelja. Ovo, dakako, ne važi samo za sveštenike, važi za sve ljude, ali ovdje naglašeno govorim o sveštenicima, jer su oni veoma ilustrativan primjer, možda tek i samo stoga što se teže mogu sakriti, jer stoje na uzvišenom mjestu.
Čekić i nakovanj
Nema sumnje da među sveštenicima možete sresti – u to sam duboko uvjeren – najkvalitetnije i najdivnije ljude. Međutim, nije mali broj sveštenika koji, pored mnogih lijepih osobina, djeluju kao da su uplašeni i zbunjeni. Zapitajmo se zašto. Možda zato što se nalaze između čekića i nakovnja? Nakovanj je narod, koji je obično u najvećoj mjeri izvjesnost i postoji kao konstanta. Čekić je vladika. A sveštenik je u takvoj postavci kujundžijski materijal. Sveštenik je, dakle, postavljen između te dvije stvarnosti, između dvije snage, koje vrlo često spontano i nesvjesno stupaju u jednu više neprincipijelnu koaliciju. Na primjer, narod se žali na sveštenika a vladika, da se ne bi svađao s narodom, jer bez njega se kao konstante ne može, radije stane na stranu naroda. I tu sveštenik može biti smožden. No, u tom sukobu otkrivamo manje ili više dobre sveštenike. U toj stvarnosti između čekića i nakovnja oni lošiji u korpusu sveštenika naprosto se udvaraju, pretvaraju, dodvoravaju vladici (tu nam se otkriva i dobar ili loš vladika). Udvorištvom se nastoje izbjeći udarci koji su neminovni da bi se od materijala nešto iskovalo. „Udarci“ od strane episkopa u kontekstu u kojem ih koristim nikada ne smiju da izađu iz okvira metafore o čekiću i nakovnju, te je time „udarac“ aktivni i kreativni podsticaj, a nikada nasilje (u bilo kakvom obliku) ili mobing.
Dobar sveštenik je onaj koji služi i narodu i vladici, ali samo u mjeri u kojoj je to saglasno sa služenjem Bogu. Dobar sveštenik poštuje i voli i narod i vladiku, ali on gleda u Boga i služi Bogu, ne plašeći se ni naroda ni vladike. Međutim, ukoliko nema takav stav, očekivano dolazi do zbunjenosti sveštenika, iz koje, do određene mjere, možemo nazrijeti i zbunjenost cijelog naroda kojem on služi. Skretanje našeg pogleda od Boga i odmicanje uha od osluškivanja volje Božije, te od pokreta našeg bića ka pitanjima šta će reći ovaj ili onaj – vlast, državna ili crkvena, ljudi, mediji, bilo ko – neminovno dovodi do zbunjenosti. Kao sveštenici, mi smo sluge Božije na prvom mjestu. Naravno, nije pametan ni onaj sveštenik koji potpuno ignoriše sva ova pitanja. Međutim, on prije svega treba da bude zaokupljen pitanjem Šta će reći Bog? I da bude, ponavljam, prvenstveno i bez ostatka sluga Božiji. Stoga je za svešteničku službu neobično važna hrabrost. Hrabrost kao sastavni element vjere. Na temelju vjere, koja podrazumijeva hrabrost i mudrost, on se izgrađuje i oko sebe širi ljubav kao punoću životnog iskustva. Da bi u tom nastrojenju napredovao u skladu sa svojim talentima, svešteniku je neophodno da bude teolog.
Teolog
Nije nimalo teško zaključiti da bi prva ili osnovna djelatnost nas sveštenika trebalo da bude molitva, a to na neki način već jeste teologija, ili makar preduslov za i put ka teologiji. Iskreno molitven čovjek jeste teolog jer neprestano zaranja u tajnu Boga. Nema sumnje da će takav molitvenik rado istraživati svete spise i težiti da sazna šta su molitvenici otkrivali kroz vrijeme o toj neiscrpnoj tajni božanskog u nama i oko nas. Njegovo istraživanje će uvijek biti praćeno molitvom ili će se pretvarati u molitvu. Njegova će riječ, uslijed toga, postajati sve blagotvornija za one koji ga slušaju, za one koji ga gledaju i koji s njim žive život. Zato je svešteniku ne samo zadaća nego prosto put da bude teolog i, naravno, ne samo svešteniku nego i svakom hrišćaninu jer svi smo „rod izabrani, carsko sveštenstvo, narod sveti“ (1. Pt. 2, 9).
Sasvim je jasno da su kroz istorijske turbulencije nastajale razne devijacije. Osvrnuo bih se ovdje na naše bogoslovske škole u kojima se može čuti i ono najneočekivanije i najnepravilnije, kao na primjer: „Šta će meni teologija? Ja ću biti običan pop, s trebnikom u ruci“. Upravo onaj koji stvar tako postavlja trebalo bi da zna da je teologija njegov glavni alat, oružje njegove službe, jedro i sidro broda kojim plovi. Naprosto, pitanja s kojima će se suočavati biće pitanja koja se mogu sagledati i odgovarati gotovo isključivo sa stanovišta teoloških pozicija i razmatranja. Pitanja o Bogu, smislu, stradanju, smrti, dobru i zlu, slobodi i hrabrosti ne mogu se ostaviti po strani na osnovu dobrog zanatskog pristupa, kvaziduhovnog performansa i poze. To naprosto neće ići. To će biti razobličeno u svakoj propovijedi takvog sveštenika.
Propovijed, pouka, riječ…
Sveštenik je pozvan na službu Riječi. On ima zadatak da zida Crkvu na ovaploćenoj riječi Božijoj, koja je ugaoni kamen Crkve i izvor i mjerilo svake crkvene riječi. Stoga je sveštenik prizvan i pozvan da izučava Sveto Pismo i da njegovim istinama pažljivo hrani svoju pastvu vodeći je ka blagodatnom prosvjetljenju. Zidanje i ukrašavanje hramova se time ne odriče kao dio opšteg zadatka i kao odsjaj duhovne ljepote sveštenika koji „zavole lepotu doma Božijeg“ (Ps. 25, 8). Ipak, ovo zidanje na temelju Riječi i uz pomoć Riječi jeste, u stvari, jedan od najtežih zadataka i usko je povezan s teologijom, a ne samo s vršenjem obreda i bogosluženja. Molitve koje čitamo na bogosluženjima napisali su najbolji teolozi i učitelji Crkve. Međutim, tumačenje koje se zbiva od neizmjerive je važnosti. Baš tu se otkriva koliko je sveštenik zaronjen u molitvu i teologiju. Otkriva se, takođe, i to koliko je sveštenik zaronjen u život uopšte. Koliko je on tokom svoga života tragao i mučio se da razumije sudbinu čovjeka na zemlji. On treba da razumije sudbinu vjernika i nevjernika, sudbinu svijeta i, ono što je najbitnije, kakve to veze ima s Bogom. On je tu i da objasni ljudima mnoge neobične stvari koje im se događaju. Njegova riječ mora biti otrežnjujuća, prosvećujuća i, prije svega, osvećujuća, a to znači na izgradnju svakog pojedinačnog čovjeka i zajednice u kojoj živi i djela.
I još nešto veoma važno – sveštenik mora biti iskren. Odgovore na sva pitanja svakako ne može imati. Ono što može – jeste da bude saosjećajan. Ako i može da se izgovori za neznanje, za nedostatak saosjećanja nema valjanog izgovora koji bi ga opravdao. Bolje je praktikovati iskrenost nego glumatanje. Ne može se dovoljno naglasiti koliko je bitno da sveštenik bude iskren i da govori ono što je i sam doživio u svom životu i duhovnom iskustvu. Vjerni će tako razumjeti da je i on u borbi, da i njega isti vjetrovi biju u ovom životu, te da zajedno putuju do mirnog Pristaništa.
Propovijed je neobično važna i ona u sebi podrazumijeva veoma bitnu učiteljsku dimenziju na koju je sveštenik takođe pozvan. Pored toga što je za vršenje ove službe neophodno da bude molitven i da poznaje teologiju, učitelj svakako mora biti obaviješten makar o osnovima opšte kulture.
Kultura
Sveštenik treba da učestvuje u kulturi svoga vremena, sa svim kompleksnim implikacijama koje bi jedna ovakva izjava mogla da nosi u sebi. Neophodno je da sveštenik razumije, poznaje i učestvuje u kulturi vremena i prostora u kome živi i djeluje. Pod ovim mislim na poznavanje književnosti i, koliko je god moguće više, saznanja iz sfere filosofije, nauke, umjetnosti itd. U našim crkvama, na svu sreću, jedni pored drugih stoje još uvijek i obrazovani i manje obrazovani ljudi, ali uvijek treba da imamo na umu i da se pitamo zašto su oni tu i šta svi oni, tako različiti, očekuju od nas. Očekuju riječ, utjehu, iscjeljenje mnogih rana, i više od svega očekuju nešto što će ih podizati i izgrađivati, uz šta će moći uzrastati. Pa čak i u slučaju da od nas ne očekuju ništa više od zadovoljenja svojih povremenih religijskih potreba, i tada su oni polje našeg misionarskog rada i svešteničke odgovornosti. Ukoliko preziremo nečije obrazovanje svojim neznanjem ili kultutru svojom nekulturom, razumuni ljudi će se, svjesno ili nesvjesno, razočaravati i polako odustajati, tražiti duhovnost i inspiraciju na pozorišnim daskama ili filmskom platnu, na koncertima ili izložbama. Prirodno je pak da ljudi koji su već nahranjeni i nadahnuti kulturom i umjetničkim djelima tu u Crkvi stoje jer žele još, i podrazumijevaju da je sveštenik takođe neko ko voli i prati, zna i nadahnjuje se svim onim što obrazovanje i umjetnost donose svijetu, ali da traga za onim još.
Da, neki će neodstupno stajati tu možda iz prostog razloga što nemaju kuda drugo otići, ali tu se krije još samo jedna opasnost za nas. Jer mi ćemo možda biti zadovoljni i time što se, eto, preživljava i što Crkva nije prazna. Dobar pastir, međutim, jeste onaj koji se raduje onima koji su tu, ali čezne za svima, ali baš svima onima koji nisu tu. Upravo ta čežnja mora biti uvijek zvono za uzbunu. Kolotečina je nedopustiva. Ravnodušnost, monotonija, uvijek isto – to je znak da se tu ne gradi i da je zavladalo mrtvilo koga u Crkvi ne smije biti. Sve neka bude pjesma i pokret, riječ koja budi i preporađa. Mir i tišina su dobre, ali samo kada unutra bruje vode molitve koja govori „idem Ocu svome“ (Jn. 14, 12).
Umjesto zaključka
Neko će pomisliti kako je naprijed rečeno neko pretjerivanje ili moja pusta želja. No, ja ne mislim da je tako, jer znam da postoje sveštenici koji ne samo da su ovakvi nego i mnogo bolji od ovoga. Postoje i žive, samo ih možda slabije primjećujemo, jer su obično nenametljivi, tihi i smireni. Vjernici u njihovim parohijama ih sigurno prepoznaju po toplini oko srca koja ih grije pri susretu sa ovakvim sveštenicima i oduševljenju kojim ih nadahnjuju. I da ne bih govorio o živima koje poznajem, jer je uvijek tu ona stara opasnost, opasnost od kvarenja, navešću primjer jednog sveštenika za koga su mnogi čuli, a koji je ostvario uspjeh kako u svojoj parohiji tako i na sveopštem planu. Taj sveštenik bio je otac Aleksandar Šmeman. Bio je izvanredan pastir, teolog, liturg, propovjednik, ispovjednik, poznavalac književnosti i umjetnosti. Njegova riječ i danas kao sjeme pada u srca ljudi žednih Boga i mnogi rod donosi. Njegov primjer svešteničke hrabrosti i razboritosti kao i primjeri mnogih divnih sveštenika koje srećem širom svijeta ohrabrili su me da napišem gornje redove u nadi da ću sebe samoga i druge koji to žele podstaći da ustanemo i učinimo koliko do nas stoji.
