O ljubavi i drugim anđelima

O ljubavi se najviše govori tamo gdje je ima najmanje. Gdje je ne opitujemo, vapijemo za njom, anksiozno posežući za raznim manje ili više bliskim joj projekcijama. O ljubavi su najuzvišenije filozofirali i usmjeravali sav svoj stvaralački potencijal oni koji su za njom najstrastvenije tragali i najtragičnije doživljavali njen gubitak. Savremenost, u svom pragmatičnom duhu, opisuje je, definiše i obuhvata, istovremeno je, ili agresivno razgolićujući ili pokušavajući iza nje sakriti svoje tamno naličje.

Ne nedostaje je ni u crkvenim propovijedima, zapravo, uvijek je ima. Ona je početak i kraj. Ona je Bog. U potrazi za njom i hrlimo na Sabranje. Ali kako to da je onda, tako često, ne doživljavamo na taj način. Šta joj fali? Zašto odslušamo besjedu o nekoj mističnoj bestrasnoj ljubavi, krstu, odricanju i trpljenju i potpom pohitamo da je tražimo, kako naglašava Julija Kristeva, „na psihoanalitičkim divanima ili u marginalnim zajednicama koje je traže kao odpadnici od morala“. Koja je to ljubav o kojoj nam govore sa amvona i razlikuje li se od onog slatkog uzmnemirujućeg dinamičnog stanja koje nas najlakše oslobađa okova naše objektivne stvarnosti? Ima li sličnosti između platonovskog erosa, koji je zbog svoje nužne povezanosti sa dobrim i lijepim tako ozloglašen i hrišćanskog agape koji nas slobodno i neuslovljeno pronalazi i silazi ka svakom nedostojnom (neprivlačnom) grešniku?

Nikolaj Berđajev u svojoj autobiografiji, u kojoj na jedan specifično intiman način sumira svoju filozofsku misao, kada govori o ljubavi, najprije odriče da pominje bilo kakvo romantično – ljubavno iskustvo. Nedostojno je, smatra, otkrivanje, pa makar i u nečemu tako ličnom kao što je autobigrafija, bilo kakvog intimnog dijela svoga života. Jer, iako eros, kako naglašava, počiva na polu, on ipak ne pripada ovome svijetu. On transcendentira, on nadjačava svijet objektivirane stvarnosti i kao osnovni dokaz tome, Berđajev iznosi primat slobode u odnosu na eros („Zaljubljeni je manje zavistan od polnih zadovoljenja, on lakše može da se uzdržava od njih, može čak da postane i asketa“).

Ono što unižava i izopačuje ljubav i zašto je veliki mislilac tako bojažljivo krije, jeste pokušaj inkorporiranja njene uzvišenosti u svijet objekata. To predstavlja, prema Berđajevu, „jedan od najodbojnijih procesa ljudske istorije“. Socijalizovana ljubav ima malo veze sa ljubavlju, a neuporedivo više sa privrednim uređenjem. Ljubav koju reklamiramo, o kojoj poučavamo na terapijskim seansama, pa čak i o kojoj propovijedamo već odavno nema skoro nikakve veze sa onim za čime čezne božansko podobije u čovjeu.

Stari Zavjet, naravno, poznaje ljubav u njenoj izvornosti. Ona je vrlo nedvosmisleno i nadasve nadahnuto opisana u Pjesmi nad pjesmama, sa kojom se biblijska egzegeza rve i do dana današnjeg. U svom, kako ga naziva, „ontološkom tumačenju Pesme nad pesmama“ Mihail Epštajn ljubav opisanu u toj, za mnoge tumače, zbunjujuće nadahnutoj knjizi Staroga Zavjeta, smješta u Raj, u stanje prije pada. Ono što je opisano u Pjesmi nad pjesmama, nad čime je teško ne ostati prikovan, za Epštajna je nešto što se „u svojoj otmenosti i taktilnosti ne može objasniti ni fiziološki, i psihološki, ni alegorijski, zato što prevazilazi ljudska mjerila“. Ta suptilna strast između muškarca i žene predstavlja povratak na početak, stvoreni svijet u svojoj nepomućenoj savršenosti u čijem centru stoji ljubav oslobođena prostora i vremena tj. udaljenosti i prolaznosti.

Rajsko stanje svijeta i izvornost ljubavi opisane u Pjesmi nad pjesmama, na sličan način prepoznaje još jedan njen predani tumač. Cistercitski monah iz 12. vijeka Bernar iz Klevoa u propovijedi o Pjesmi nad pjesmama govori ovako:

Kakava je ljubav, silna, , nezasita, neobuzdana!
Ona misli samo na sebe, i ne zanima se ni za šta drugo.
Prezire sve, zadovoljava se samom sobom.
Ona mješa društvene položaje, prkosi običajima,
ne poznaje nikakvu mjeru.
Prikladnosti, razum, stid,
oprez, uračunjivost, savladani su i bačeni u ropstvo!

Sv. Bernar ljubav svrstava među afekte, a afekat je tijesno povezan sa željom ili nepromišljenim djelovanjem srca. Želja je žar, ona je dvig ka Drugome, koji nema ništa sa umnim ili socijalnim. Ona je pohlepna, odaje utisak nemogućnosti i jedino kao takva biva otvorena za Boga. Ono što je prlja i iskrivljuje jeste samo i isključivo pad. Ona je, dakle, prvobitna i iskonska i nikako posljedica palog stanja čovjeka koja djeluje u pravcu ideološkog ukalupljivanja.

U dvadesetom vijeku, filozof francuskog govornog područja i jevrejskog porijekla, Emanuel Levinas, takođe sljedujući biblijsku tradiciju na kojoj zasniva svoju filozofsku misao, ljubav postavlja u epicentar svoje filozofije posmatrajući je kao jedinu mogućnost izbavljenja čovjeka od zatvorenosti bivstvovanja na koju je osuđen. Ne mireći se sa tradicionalnom ontologijom koja zaboravlja na Drugoga, on slobodni ljubavni odnos vidi kao jedinu mogućnost autentičnog odnosa sa Drugim i izbavljenjem iz onoga što on naziva subjektivnost ili ontološka samodovoljnost.

Levinasova misao imala je dugu putanju usavršavanja upravo pojma ljubavi. Ona u sebi sadrži jednu prividnu evoluciju od čistog erosa do odgovornosti, sa naglaskom na „prividu“ jer se suštinski radi o istoj stvari. I eros i odgovornost su ljubav sa snažnim etičkim prizvukom od samog početka i uvijek i neizostavno predstavljaju izlazak iz monizma, zatvorenosti u sebe i okretanje za Drugoga koga je nemoguće obuhvatiti, orobiti ili razgoliti promišljanjem i razumom. Ljubav predstavlja isključivo dvig koji nema kraja, koji uvijek ostaje nedovršen u svojoj želji i čežnji, ali istovremeno i nikada iscrpljen. Ona je „užitak transcendencije“ i „očekivanje budućnosti bez sadržaja“.

Eros potresa mišljenje subjekta i čini ga vječito ranjivim za Drugoga, on je traganje bez mogućnosti pronalaženja i odnos koji zadovoljavajući potrebu budi želju koja ne prestaje. I u toj tački nastaje asimetrija relacije koja je temelj Levinasove etičnosti. Drugi ide prije mene, Drugi je prioritet, i ta želja i vapaj za njim koji je nemoguće umiriti čine da ljubav kao temelj poznanja opstaje. Eros nema moć, ne želi ništa, nema projekat plan ili cilj, on je samo obuzetost Drugim u njegovoj ranjivosti nedokučivosti.

Tako je i za Levinasa i za Sv. Bernara, ljubav jedna dijalektika kidanja, poprište borbe sa sobom za Drugoga. Ona ustrajava na želji kao prioritetnom tjelesnom u ljubavnom iskustvu, ali istovremeno naglašavajući da željeti ne znači nužno i voljeti, jer voljeti podrazumjeva i otkidanje od sebe u korist idealne identifikacije sa voljenim.

Otkidanje od sebe kao primarni postulat asketskog djelovanja podrazumjeva erosni podsticaj. Želja čini da zaboravimo sebe. Želja, koja se protivi razumu, a samim tim i ideologiji i moralu koja iz njega proizilazi. U momentu kada ljubav počnemo da doživljavamo kao zapovijest u strogo legalističko – moralističkom kontekstu, ona prestaje da bude ono što predstavlja rajsko stanje i ono što jedino može da nas izbavi iz pale objektivirane stvarnosti.

Hrišćanstvo zapovijesti poznaje isključivo kroz ljubav i u samom njihovom sadržaju jasno je da transcendentiraju u odnosu na zakon. Ljubiti „svim srcem svojim, svom dušom svojom i svim umom svojim“, nedvosmisleno upućuje na prevazilaženje jasnih razumskih granica koji čistotom svoje racionalnosti zahtjevaju poslušnost. Ljubljenje koje u sebe uključuje cjelokupnog čovjeka pretendujući prvenstveno na njegovo srce i dušu, kao epicentar njegovog bića, pretpostavlja i sve ono što iz tog centra zajedno sa ljubavlju izvire i prati je u stopu kao njen nerazvojni dio, a to su strast, želja i čežnja kao vječnovapijući poriv ka Drugome.

I ljubav prema sebi, iz istog konteksta, podrazumjeva svu onu strepnju nad prvolikom u sopstvenom ja, onu želju da rasvjetlimo to što znamo da se negdje u dubinama krije, strah nad onim što može da izmigolji i bojazan da smo sve ugušili. Sopstvo, kako smatra Julija Kristeva, u hrišćanstvu, jeste referentni pol ljubavi samo ako polazimo iz pozicije da je dostojno Božije ljubavi tj. jer u sebi nosi Boga. Ono kao nosilac ikone skida krivicu ljubavi prema sebi, ne pretvarajući je ni u narcizam ni u egoizam. Voljeti sebe, znači voljeti Drugoga u sebi, ili kako Levinas slobodno prevodi zapovijest – „ljubi bližnjega svoga koji je ti sam“ – ukazujući tako nedvosmisleno na Bibliju kao knjigu prioriteta Drugoga u odnosu na mene.

Ljubav je bol. Pjesma nad pesmama, govori o njenoj ljepoti i boli koju vapaj za tom ljepotom izaziva. Ona je teška uslijed podvojenosti između transcendencije kojoj pripada i svijeta koji pokušava da je razumije, dokuči i zatvori za sebe. Ona je sloboda, koja nas vuče da se sa njom poistovjetimo ili da je se odreknemo u momentu kada nas obuzima u vidu groznice. Bog je ljubav, a ljubav je afekat ka kome čovjek nedvosmisleno teži. Ego affectus est, kaže sveti Bernar.

Ljubav je obuzetost, „milovanje koje ide sa onu stranu dodira“, kako je određuje Levinas. Ona ne napušta onoga ko je njome obuzet i kroz oganj agonije te obuzetosti postaje bestrašće o kome u Glavama o ljubavi govori Sv. Maksim Ispovjednik, naglašavajući ga kao preduslov istinske ljubavi tj. odnosa sa Bogom. Bestrašće za Sv. Maksima ne predstavlja odsustvo čežnje ili afekta, već pretpostavlja nevezanost za svijet, za prolaznost, tj. pretpostavlja isto ono što od ljubavi zahtjeva i Berđajev, transcendenciju i okrenutost ka vječnosti. „Jer um“ – kaže Sv Maksim Ispovjednik – „dugovremenim zajedničarenjem u božanskom prosvjetljenju, postavši sav svjetozaran, i potčinivši sebi svoj strasni dio, preobraća ga, kao što je rečeno u neprocjenjivu Božansku čežnju i u neprestanu ljubav, svecelo ga prevodeći od zemnih stvari ka božanskom“. Ako je agape ljubav u njenom vrhuncu, sozercanju Onoga koji nas čini jedinstvenim i neprolaznim, obuzetost koja ne poznaje ništa osim Ljubljenog i beskrajne naslade Njegove blizine, onda je eros ekstatični slatko-gorki trnoviti put ka njoj na koji stupamo i na kome opstajemo dajući smisao cjelokupnom postojanju u toj kretnji na koju nas on nagoni.

Razmišljajući da li afekat o kome govori sv. Bernar u tijelu čiji um dođe do sozercanja ljubavi prestaje, ili nedokučiva čežnja koja se umnožava u svojoj beskrajnosti sa blizinom voljenog ostaje zauvijek, kako smatra Levinas, sklonija sam priklanjanju Levinasovom stavu. Jer ljubav bez afekta, bez opsjednutosti Drugim ispada iz konteksta Tajne. Njen mistični sadržaj koji proizilazi iz samog njenog Bića iz kojega smo nastali, njena višeznačnost, neobjašnjivost prestaju da postoje i ona podleže racionalizaciji i prinudi socijanih koncepcija. A onaj koji voli, kako naglašava Berđajev, ne samo da na to ne pristaje već postaje „u najvišem smislu te riječi, neprijatelj društva“. Zato, za njega, kao primjer prestupne ljubav nije ona Ane prema Vronskom, već bračni odnos Ane i Karenjina. Prisila objektivirane ljubavi, tj. lažni odnos koji sebe naziva imenom uzvišenosti koja sa njim nema nikakve veze.

Mi smo vječno pozvani u Zajednicu. A Onaj koji nas priziva na naš odgovor ne čeka u samodovoljnoj ravnodušnosti, već u groznici i agoniji nadpravične ljubavi prema bludnom sinu. Imajući to na umu, biva jasnije da pakao nije i ne može biti patnja zbog neuzvraćene ljubavi ili dvig ka Drugome koji se opire svakom mogućem okončanju, već samo i isključivo ljubav pod maskom objektivnosti i zakona, sa svojim lažnim zovom na koji je nemoguće odgovoriti.