„Knjigom Epikurov atomizam (1927) Ksenija Atanasijević pregledno je izložila dotadašnja istraživanja Epikurove fizike u svetu, pri čemu je iznela i nekoliko originalnih istraživačkih hipoteza, što su primetili pojedini kritičari u svetu. Ovim je ujedno započelo i filosofsko istraživanje Epikurove misli kod Srba. Njena knjiga kod nas je još uvek najsistematičnije i najopširnije izlaganje Epikurove fizike, mada se u srpskom prevodu pojavljuje gotovo čitavo stoleće nakon izvornog francuskog izdanja.“[1]
Tim povodom u današnjem Kontrapunktu razgovaramo sa filozofom Ilijom Marićem.[2]
„Krajlji cilj Epikurove filozofije bio je moral, ali fizika, koja čoveku daje istinito poznavanje prirode i koja, upravo zbog toga, mora da čini osnovu morala, zauzima izuzetno značajno mesto u njegovom sistemu. Jer materijalistički filozof nije samo uspostavio osnove fizike kao neophodne za oslobađanje ljudi od sujeverja nego se strasno bavio njenim posebnim pitanjima”,[3] ističe Ksenija Atanasijević u svojoj studiji Epikurov atomizam. A naš gost je filozof Ilija Marić.
Ilija, Vi se godinama bavite istorijom srpske filozofije i priredili ste prilično obimnu zbirku tekstova Ksenije Atanasijević. Prvo da kažemo nešto o tome pa ćemo se zatim fokusirati na studiju Epikurov atomizam.
– Desilo se tako da sam negde početkom 2000-tih godina pripremao sabrana ili izabrana dela pojedinih naših filosofa iz starijeg i iz novijeg vremena i učinilo mi se da je jedna od mislilaca ili misliteljki koja je nekako neopravdano ostala po strani bila Ksenija Atanasijević. U sklopu proučavanja njenog života i rada već 2004. objavio sam obimnije istraživanje „Uklanjanje Ksenije Atanasijević sa Beogradskog univerziteta” (Godišnjak grada Beograda, knj. LI, 2004, str. 273–286) kao i enciklopedijsku odrednicu o njoj („Atanasijević, Ksenija”, u: Srpski biografski rečnik, 1, Matica srpska, Novi Sad, 2004, str. 297–298). Istovremeno sam zamislio da u ediciji „Na tragu“ izdavačke kuće ΠΛΑΤΩ iz Beograda objavimo Izabrana dela Ksenije Atanasijević u osam knjiga (1. Filozofski fragmenti I–III, 2. Eseji, 3. Antička filozofija, 4. Epikurov atomizam, 5. Brunovo metafizičko i geometrijsko učenje, 6. Moderna filozofija, 7. Jugoslovenski mislioci, 8. Srpski mislioci). I doista, pripreme su krenule odmah početkom 2005. godine, kada je objavljena i moja nova studija „Ksenija Atanasijević o srpskim misliocima” (Godišnjak grada Beograda, knj. LII, 2005, str. 333–349). I narednih godina izašle su dve njene knjige, to su Srpski mislioci (2006) i Antička filozofija (2007). Najpre sam sakupio sve njene objavljene članke i studije o pojedinim srpskim misliocima (Ruđer Bošković, Dositej Obradović, Njegoš, Božidar Knežević, Branislav Petronijević), zatim glavninu radova o filosofiji u narodnim umotvorinama i tome svemu dodao njene članke o nastavi filosofije u srednjoj školi i na univerzitetu kao i mnogobrojne prikaze i recenzije filosofskih knjiga objavljivanih između dva svetska rata, s jedne strane, i desetak njenih članaka o mišljenju kod srpskih književnika (od Sterije i Đ. Jakšića, preko LJ. Nedića i J. Skerlića, do M. Rakića, S. Pandurvića i M. Nastasijevića), s druge strane, pa sam od svega toga sklopio knjigu Srpski mislioci. U dodatku te knjige Dobrilo Aranitović je sačinio dragocenu i nezaobilaznu celokupnu bibliografiju radova Ksenije Atanasijević kao i radova o njoj, a kao pogovor je poslužio moj objavljeni tekst „Ksenija Atanasijević o srpskim misliocima”. Oktobra 2005. na Filološkom fakultetu u Beogradu organizovan je naučni skup „Helenske i neohelenske studije”, na kome sam imao izlaganje „Ksenija Atanasijević i antička filosofija” (odmah predano redakciji, ali objavljeno sa velikim zakašnjenjem u časopisu Helenske sveske, 2/2008, str. 61–76). Svojevremeno je Miloš N. Đurić, upravo pišući prikaz knjige Epikurov atomizam, uzgredno napomenuo 1928. godine da Ksenija Atanasijević priprema jednu Istoriju grčke filosofije. Sticajem okolnosti i njene lične sudbine na Beogradskom univerzitetu, ona to nikad nije završila, budući da je taj posao prekinut negde oko 1930-te. Ja sam onda, rukovođen tim podatkom, sabrao sve njene objavljene tekstove iz antičke filosofije i tako je nastala istoimena knjiga, u koju su uključeni ne samo grčki nego i rimski filosofi, a moj tekst „Ksenija Atanasijević i antička filosofija” je štampan kao pogovor. Nažalost, ubrzo je izdavačka kuća ΠΛΑΤΩ zapala u izvesne finansijske teškoće tako da je taj projekat bio prekinut. Moj rad na pripremi Izabranih dela naše filosofkinje prekinut je tokom priređivanja njene knjige Jugoslovenski mislioci, sastavljene od istoimene francuske knjige iz 1937. i članaka na srpskom, slovenačkom, bugarskom i nemačkom jeziku. Pošto nisam video da će se započeti projekat u dogledno vreme nastaviti, ja sam već napisani pogovor „Jugoslovenski mislioci Ksenije Atanasijević” objavio u časopisu Istočnik, 63-64/2007, str. 199–211.
I prošlo je petnaestak godina, kada su izdavačke kuće Biblos i Otačnik bile spremne da nastave izdavanje Ksenijinih dela, što nipošto nije jednostavno zato što to nisu komercijalne knjige. Tako da treća knjiga – ne treća knjiga prema spisku planiranih Izabranih dela, nego treća koja je objavljena – u prvobitno zamišljenom projektu, kojeg se ja još uvek držim, jeste Epikurov atomizam. Negde oko 2016. zamolio sam Aleksandru Pavlović, koja inače radi u Univerzitetskoj biblioteci u Beogradu i već se oprobala u prevođenju Ksenijinih tekstova sa francuskog, da prevede ovu knjigu, što je ona posle izvesnog vremena prihvatila tako da je prva ruka njenog prevoda bila gotova 2017. i trebalo ga je još samo jednom preći i „upeglati”. Ali je kasnio moj pogovor, zato što sam bio okupiran drugim, neodložnim poslovima pa se tek ove godine knjiga konačno pojavila. Valja dodati da je u toku priređivanje i drugih Ksenijinih knjiga, a jedna od njih – naslovljena Jugoslovenski mislioci, u čijoj osnovi je, kao što je rečeno, njen istoimeni francuski spis Penseurs yougoslaves (1937) – blizu je dovršenja, nakon duge pauze od petnaestak godina u radu na njoj.
Samo da napomenemo zbog naših slušalaca, zbog kurioziteta da je ovo delo [Epikurov atomizam] prvi put prevedeno na srpski jezik posle gotovo jednog veka.
– To je tačno. Ksenija Atanasijević je s pravom tri svoje knjige kao i druge radove objavljivala na stranim jezicima, na francuskom u prvom redu. Prva takva knjiga je bila njena doktorska disertacija o Đordanu Brunu, La doctrine métaphisique et géométrique de Bruno exposée dans son ouvrage „De Triplici Minimo” koja je 1923. godine objavljena u Beogradu, ali koja još nije prevedena na srpski jezik. Njen mentor Branislav Petronijević će kasnije tvrditi da je to njena najbolja knjiga. Druga je upravo prevedena knjiga (Xénia Atanassiévitch, L’atomisme d’Épicure, Les presses Universitaires de France, Paris 1927), a treća je već pomenuta Penseurs yougoslaves (Bureau central de presse, Belgrade 1937), čije prevođenje se privodi kraju.
On [Petronijević] se čak iznenadio da u svetu postoje samo tri primerka studije [De Triplici Minimo] Đordana Bruna.
– Da, to je bilo za oboje iznenađenje. Zapravo, pošto se Petronijević bavio problemima diskretnog prostora, onda mu je bila potrebna studija Đordana Bruna O trostrukom minimumu iz 1591. godine i u tu svrhu je nagovorio svoju studentkinju Kseniju Atanasijević da se već pri kraju studija posveti proučavanju tog Brunovog spisa. Stoga je obezbedio da ona dobije stipendiju Filozofskog fakulteta i početkom 1920. provede dva i po meseca u Ženevi, gde je istovremeno Petronijević bio gostujući profesor. Tada su sa iznenađenjem konstatovali da u svetu postoje samo tri primerka pomenutog Brunovog spisa, jedan je bio u Cirihu, drugi u Parizu, a treći u Getingenu. Ona je uspela da preko međubibliotečke pozajmice dobije taj ciriški primerak, koji je rukom prepisala – razume se, tada nije bilo fotokopiranja – i došla je u Beograd sa tim blagom. Na Brunovom tekstu je radila te i naredne godine da bi početkom 1922. u Beogradu odbranila disertaciju Brunovo učenje o najmanjem.
Vi u pogovoru naglašavate da pre istraživanja Ksenije Atanasijević kod nas gotovo da nije bilo zasebnih radova o Epikuru. Pominjete knjigu Zrcalo nauke Zaharije Orfelina i beleške Arsenija Teofanovića koje je proučavao naš veliki filosof Slobodan Žunjić, ali kažete da je zapravo Ksenija Atanasijević prvi put uvela ozbiljnu raspravu o Epikuru na našim prostorima.
– Da. Tako se desilo. Iz nekog razloga Epikur nije bio u centru pažnje, ne samo kod nas. Takva je bila tradicija njegove recepcije još od Cicerona, stoika, hrišćana kasnije itd. Iz raznih razloga, sasvim neopravdano on je na neki način bio potcenjivan i pogrešno razumevan. Njegovo učenje je nešto oživelo posle recepcije od strane Pjera Gasendija u Francuskoj u prvoj polovini XVII veka i u XVIII veku, u dobu prosvetiteljstva, kada je počela jedna ozbiljnija racionalistička kritika religije, jer je Epikur doživljavan na neki način kao ateista, što on zapravo nije bio. Kod nas je on tada retko pominjan, eto Vi ste naveli jedina dva slučaja u XVIII veku, Arsenije Teofanović i Orfelin ga pominju, ali zapravo nešto slično se proteglo i na XIX vek. Doduše, početkom XIX veka u knjizi Novi Plutarh (1809) prvi zaokruženiji tekst o Epikuru piše Jevtimije Ivanović. Reč je zapravo o Ivanovićevom slobodnijem prevodu s nemačkog knjige Blanšara i Šilera Novi Plutarh, gde se nalazila i kratka biografija Epikura, tako da to u osnovi nije bio Ivanovićev tekst. Uzgred su ga u istom veku pominjali Njegoš (1845), Jovan Filipović (1863) i neki pisci istorija filosofije, kao što su Mihailo Hristifor Ristić (1860) i Dimitrije Matić (1865), ili predavači Filosofskog fakulteta na Velikoj školi kao što su bili Alimpije Vasiljević (1868) i Mihailo Šljivić (1892) itd. Među navedenim napisima naših istoričara filosofije, nešto širi su oni Dimitrija Matića i Mihaila Šljivića, a što se Epikurove fizike tiče vredan pomena je jedino onaj Mihaila Šljivića s kraja XIX veka.
To su, dakle, sve bila uzgredna napominjanja i nije bilo nekih ozbiljnijih, zasebnih radova o njemu. Prvi zasebni rad na našem jeziku o njemu zapravo je prevod teksta „Epikurs Lehre vom Minimum” (1907) Hansa fon Arnima, što je bilo njegovo čuveno predavanje u Beču iste godine. Tri godine kasnije je Nikola Popović, tada već svršeni student i predavač u gimnaziji a kasnije i doktorand Branislava Petronijevića, preveo Arnimov članak na srpski. Na kraju tog članka autor navodi prvi tom Petronijevićeve knjige Principi metafizike (1904) i kaže da eto Epikur nije mrtav, jer njegove ideje žive u Petronijevićevoj metafizici. U tom kontekstu Ksenija je slušala Petronijevićeva predavanja. Sticajem okolnosti, desilo se tako da je profesor akademske 1912/13. godine, upravo kada je Ksenija upisala studije filosofije, držao predavanje o grčkoj filosofiji, u okviru kojih će govoriti i o Epikuru, uglavnom se oslanjajući na navedeni članak fon Arnima. Ponovimo još jednom da je Arnimov članak bio prvi zasebni rad o Epikuru kod nas i ticao se baš fizike. Taj prvi univerzitetski susret sa Epikurom nesumnjivo je ostavio utisak na mladu studentkinju. Njena potonja francuska knjiga Epikurov atomizam (1927) bila je prvi zaseban rad o Epikuru iz pera domaćeg autora.
Interesantno je da Ksenija nije bila upoznata sa disertacijom Karla Marksa…
– Prevod Marksove disertacije O razlici između Demokritove i Epikurove filosofije prirode objavljen je kod nas tek 1963. godine. Ali je zanimljivo da je njegova disertacija napisana 1841. i da uopšte nije bila štampana za života Karla Marksa (1818–1883). Tek je Franc Mering u Marksovoj zaostavštini našao taj rukopis i objavio ga 1902. godine. Ali je očigledno da je Ksenija, koja je inače bila veoma dobro upućena u literaturu o Epikuru – posebno o njegovoj filosofiji prirode, odnosno o fizici – ne pominje naprosto stoga što tada nije znala za tu inače sjajnu knjigu, u kojoj Karl Marks takođe, znatno pre nje, kritikuje pomenuto nerazumevanje Epikura i tradiciju koja ga pogrešno tumači.
Kad sam pisao pogovor „Ksenija Atanasijević o Epikurovoj fizici”, uglavnom sam se usredsređivao na kontekst nastanka knjige pa sam prikazao stanje istraživanja Epikurove fizike u svetu do 1927. godine, želeći da pokažem da je Ksenija uglavnom dobro poznavala postojeću literaturu o ovoj temi, da je u tom pogledu malo šta previdela, kako bismo mogli objektivnije proceniti njen doprinos. Naveo sam samo dve knjige koje iz nekog razloga nije imala u vidu. Jedna je Marksova disertacija, a druga je knjiga Epicuro, opere, frammenti, testimonianze sulla sua vita, tradotti con introduzione e commento (Bari 1920) čiji je autor italijanski klasičar Etore Binjone, a koja je značajna nadopuna Uzenerove zbirke Epikurovih tekstova Epicurea (1887).
Zaista je neverovatan broj citata, čak iz današnje perspektive, kada postoji internet, broj njenih fusnota i citata je…
– Ona je jedan savestan i vredan naučni radnik koja svoje tvrdnje potkrepljuje mestima iz literature, kako iz izvora tako i iz sekundarne literature. Ali ja nisam govorio o onim tekstovima ili radovima koje ona nije konsultovala. Nisam ih pominjao iz prostog razloga što se oni ne bave neposredno Epikurom nego ga se samo indirektno tiču. Naime, u njima je ponešto kazano o osnivaču atomizma Demokritu, što je od velike važnosti za Ksenijinu temu, i utoliko su onda relevantni. Ksenija ih ne navodi, a sasvim je verovatno da tada nije ni znala za njih pa ih, sledstveno tome, nije ni čitala. Jedan je dvodelni članak danske klasičarke Ingeborg Hamer-Jensen (1880–1955) „Demokritos und Platon” (Archiv für Geschichte der Philosophie, 1910, SS. 92–105, 211–229), a drugi je, čini se još važniji rad, knjiga nemačkog filosofa Eriha Franka (1883–1949) Plato und die sogenannten Pythagoreer (Halle 1923). U navedenom članku Hamer-Jensen je, pored ostalog, razmatrala Demokritove argumente o deljivosti tela, što je relevantno za pitanje da li je stari grčki atomista priznavao postojanje minima u atomu (najmanjih nedeljivih delova atoma), čime se inače i Ksenija bavila u svojoj knjizi. Drugi rad je još relevantniji. Zašto je taj drugi rad važan, iako govori o Platonu i pitagorovcima? U svojoj knjizi Erih Frank je, prema tvrđenju sovjetskog klasičara i istoričara nauke Solomona Lurjea, prvi uočio postojanje matematičkog atomizma kod Demokrita. Lurje je takođe (doduše, pogrešno) rekao da je fon Arnim prvi (1907) uočio postojanje matematičkog atomizma kod Epikura. Ksenija je u svojoj knjizi pokazala da su za Epikurovu teoriju minima znali, i pre Arnima, Gedekemajer (1897) i Vindenberger (1899), što posredno ukazuje da Lurje nije imao u rukama Ksenijin rad. Ksenija je, nasuprot već uspostavljenoj tradiciji od Gedekemajera do Arnima i Robena, u svojoj knjizi branila tezu da je Demokrit još pre Epikura zastupao matematički atomizam, u čemu je bila saglasna sa četiri godine ranijim stavom Eriha Franka.
To sam baš hteo da Vas pitam, jer Ksenija u knjizi ističe da Epikurova fizika zavisi od Demokritove.
– Da Epikurova fizika zavisi od Demokritove jeste opšteusvojeni stav istoričara, istraživača Epikura, ali je pitanje kako i u kojoj meri. Zato što Epikur ima i neke inovacije u odnosu na Demokrita. Većina istraživača, po pitanju minima, do pojave Ksenijine knjige su smatrali da je teorija minima originalni doprinos Epikurove fizike. Dakle, za razliku od te opšteprihvaćene ili opštezastupane teze od strane istraživača, Ksenija tvrdi da upravo to nije tačno, dovodi to u pitanje i smatra da se teorija minima u izvesnoj formi nalazi već kod Demokrita. Tu tezu, da se teorija minima nalazi kod Demokrita, Ksenija brani u svojoj knjizi i pretenduje da je to njen najoriginalniji doprinos u ovom radu. Međutim, Solomon Lurje u svom radu „Die Infinitesimaltheorie der antiken Atomisten” (Quellen und Studien zur Geschichte der Mathematik, Abteilung B, Band 2, Heft 2, 1932, SS., 106–185) kaže da je Erih Frank prvi to tvrdio u svojoj knjizi Plato und die sogenannten Pythagoreer iz 1923. I sad se nameće pitanje da li je Ksenija znala za četiri godine raniju knjigu Eriha Franka, drugim rečima, da li je njena teza autentična ili je preuzeta. Na to pitanje je teško decidirano odgovoriti, ali, po mom mišljenju, pre će biti da nije znala za Frankovu knjigu, tj. da je ona svoju tezu postavila nezavisno od Franka. Kad se pogledaju njeni ostali radovi iz okolnih godina o drugim grčkim filosofima, na primer oni o pitagorovcima, pada u oči da nigde ne navodi knjigu Eriha Franka. S druge strane, Ksenijinu „jeretičku” tezu o matematičkim minimima kod Demokrita ne beleže potonji istraživači, ne citiraju njen rad. Recimo, Solomon Lurje piše naveliko o matematičkom atomizmu kod Demokrita, ali ne pominje knjigu Ksenije Atanasijević L’Atomisme d’Épicure (Paris 1927), nego citira Frankovu knjigu. Jedan od razloga može biti i taj što u toj tvrdnji Erih Frank naprosto ima prvenstvo, njegov rad je raniji, mada, kao što smo već napomenuli, razlog za to može biti znatno trivijalniji – sovjetski istraživač možda, zbog otežane komunikacije SSSR-a sa Zapadom, 1932. nije ni znao za tu knjigu. Tako se doista ispostavlja da je vrlo teško iznaći u njenoj knjizi neke snažne originalne ideje u vezi Epikurove fizike – za koje je ona verovala da postoje, kao što je verovala da je originalna i njena teza o matematičkim minimima kod Demokrita – na šta ju je 1928. godine, ne bez malicioznosti, u svojoj kritici upozorio Branislav Petronijević.
Ksenija govori da zapravo Epikur kaže da elementi svih stvari su atomi i praznina ili etar u kome se atomi kreću, najmanji deo atoma je minim, i on, kao što kaže Epikur, ne može da se deli do u beskonačnost. Uporedila je Hajzenbergov princip neodređenosti sa nekim antičkim atomizmom…
– Hajzenbergov indeterminizam… Reč je o sledećem. Ako su atomi tela sa veličinom, kako je moguće da oni ne mogu da se podele, jer sve što je veliko može da se podeli, recimo, na dva dela. U tradiciji su se navodili razni argumenti koji to obrazlažu. Recimo, to je tvrdoća ili nepostojanje praznine u atomima koji bi razdvajali delove atoma, atomi su u sebi nešto jedno i homogeno, poput Parmenidovog Jednog. Ta zamisao da nešto sa veličinom može da se deli, barem geometrijski, matematički, ide ka sledećoj teškoći. Ako podelite do kraja jednu veličinu, doćićete do nečega što ne može dalje da se deli, što je dakle bez veličine. Ili da deobom dođete do, hajde da tako kažemo, ništavila, do ničega. Onda imate problem kako može nešto što nema veličinu da izgrađuje nešto sa veličinom. To je jedna stvar. Epikur je očito bio mišljenja da je moguća deoba, ali samo do nedeljivih matematičkih delova. E, ti nedeljivi matematički delovi se ovde zovu minimi, to su dakle najmanji delovi atoma koji sami za sebe ne mogu stajati. Atom je fizički nedeljiv, dakle ne možete atome podeliti na minime pa te minime izdvojiti iz atoma kao deliće, ali oni postoje kao aktuelni, stvarni delovi u atomima. Po tom svojstvu oni podsećaju na nešto što je poznato u savremenoj fizici iz druge polovine XX veka, to je teorija kvarkova. Kvarkovi od kojih su izgrađeni protoni i neutroni, prema teoriji hromodinamike, takođe ne mogu da egzistiraju u slobodnom stanju nego samo unutar težih čestica, hadrona, dok realno postoje u okviru njih, otprilike kao minimi u atomu kod Epikura. U svakom slučaju, u toj retrospektivi učenja o atomima može se reći da Epikur daje, da tako kažemo, prvu teoriju građe atoma, strukture atoma. Atomi su izgrađeni od minima.
Kada je reč o Epikurovom shvatanju atomizma, u pogovoru naglašavate da „sloboda skretanja upućuje na neko unutrašnje stanje atoma, što je inače protivno tradicionalnom materijalizmu”.[4] Izuzetno zanimljiv uvid jeste Epikurova priča o skretanju atoma. Govori o tri uzroka kretanja atoma: prvi je težina, drugi su međusobni sudari, i treći je spontano skretanje kao značajna inovacija u odnosu na stari atomizam. To nedeterminisano skretanje prekida lanac nužnosti, odnosno govori o slobodnoj volji.
– Svi istraživači su insistirali na toj Epikurovoj inovaciji. To možete videti već na predavanjima iz istorije filosofije kod Hegela, zatim u Marksovoj disertaciji itd. Svi istraživači u XIX veku priznaju da je to novi momenat kod Epikura u odnosu na stari Demokritov atomizam. Naime, sporno je pitanje da li je Demokrit priznavao da li atomi imaju težinu. Pitanje je koja su, da tako kažemo, primarna svojstva atoma. Priznaje se da atomi imaju veličinu i oblik, ali da li imaju težinu? Većina njih smatra, a tako misli i Ksenija, da je Epikur prvi koji je tvrdio da atomi imaju težinu. Ali to nije jedino gledište po tom pitanju. Sad, pod dejstvom težine atomi padaju u prostoru, što bi bilo, aristotelovski govoreći, neka vrsta prirodnog kretanja atoma nadole, padanje pod dejstvom težine. Izgleda da je Demokrit smatrao ono što je kasnije govorio i Aristotel, da teža tela padaju brže pri slobodnom padanju nego laka tela. Ako je to tako, onda će teži atom u svom kretanju stići onaj lakši i stupiće u nekakvu vezu, u nekakvu interakciju sa njim i stvoriće veća tela, odnosno čitave nove svetove. Tu Epikur unosi još jednu inovaciju, a to je, da, prema njegovom mišljenju – koje je, u stvari, saglasno sa potonjom modernom galilejevskom fizikom – svi atomi, bez obzira na težinu, padaju istom brzinom. U tom slučaju ne bi teži atom stigao onaj laki i ne bi moglo doći do konstituisanja sveta u kojem živimo. Zato on mora uvesti i treći uzrok kretanja, pored težine i sudara, a to je spontani otklon, skretanje, deklinacija od pravolinijske putanje kako bi došlo do interakcije i mogućnosti stvaranja većih tela i novih svetova, pri čemu je taj otklon, da tako kažemo, potpuno nedeterminisan, slobodan. Epikuru je bilo potrebno da uključi indeterminizam, slobodu, kako bi našao rudiment slobodne volje, opet u funkciji njegove etike. I to je nešto što je takođe bila tema bar nekih spekulacija i u vezi savremene fizike u okviru kvantne teorije itd. U tom kontekstu Ksenija će početkom sedamdesetih godina prošlog veka pomenuti Hajzenberga.
Kao što je Platon dosta vremena posvetio da dokaže da je duša besmrtna, imamo ovaj kontroverzni segment kod Epikura koji je izuzetno mnogo vremena posvetio tome da pokaže da je duša smrtna, odnosno ovde prvi put možemo i sistemski da vidimo Epikurovo učenje o smrtnosti duše.
– Nažalost, desilo se tako, iako je Epikur bio vrlo plodan pisac – kažu da je on ostavio iza sebe oko 300 svitaka ili knjiga. Nekad su tekstovi pisani na rolnama, na svitcima, pa pošto obimnija dela nisu mogla stati na jedan svitak, pojedina od njih su zapremala više svitaka, recimo Epikurov spis O prirodi imao je 38 svitaka ili knjiga. Ne znamo, dakle, koliko je u 300 svitaka bilo ukupno spisa (naslova), ali od svega toga sačuvana su samo tri pisma (Herodotu, Pitoklu i Menekeju), neke Osnovne misli i još par fragmenata. Sve drugo je propalo, tako da zapravo Epikurova učenja ne možemo sasvim precizno da rekonstruišemo iz ovih sačuvanih patrljaka, iz ovih ostataka koji su do nas dospeli. Ali govorilo se da su učenici Epikurovi uglavnom ponavljali učiteljeve stavove, da tu nema nekih posebnih inovacija, to je stav i Ksenijin. E sad, ona je čitavu ovu, da tako kažemo, argumentaciju o smrtnosti duše izvela u stvari na osnovu knjige Lukrecija Kara O prirodi stvari. To je jedan rimski pesnik, epikurovac koji je živeo u prvom veku pre n. e., dakle znatno kasnije od Epikura. Ksenija je takođe verovala da je ona prva među istraživačima, posredstvom Lukrecijevog speva, sistematisala sve Epikurove argumente u prilog teze o smrtnosti duše, da je i to njen originalni doprinos nauci. Međutim, ja se tim argumentima koje ona navodi doista u mom pogovoru „Ksenija Atanasijević o Epikurovoj fizici” nisam posebno bavio, iako psihologija u to vreme jeste bila deo fizike, kao uostalom što je i učenje o bogovima (teologija) bilo deo Epikurove fizike, pa sam, shodno naslovu mog pogovora, bio u obavezi da to učinim. Ja sam se usredsredio samo na učenje o atomima, to znači na teoriju minima i na skretanje atoma, tako da sam u pogovoru, koji je ionako ispao predugačak, ostavio po strani psihologiju i učenje o smrtnosti duše kao i teologiju. Inače je Epikurovo učenje o duši, odnosno o smrtnosti duše, veoma važno za Epikura zato što je uloga i značaj fizike za njega upravo u tome što je fizika pretpostavka etike, ona služi etici. To je bilo vreme kada propadaju polisi, gradovi-države u staroj Grčkoj, kada se stvara veliko carstvo Aleksandra Makedonskog, stvara se imperija, gde su pojedinci ugroženi, pojedinačni život ne vredi mnogo, lako možete da izgubite ne samo imanje nego i život, pa je tema dana u filosofiji bila kako sačuvati mir, duševni mir, i steći sreću u tim nesigurnim vremenima i teškim okolnostima. Tako da je epikurovska etika jedna individualistička etika, jedna etika koja je usmerena na pojedinca. Epikur je mislio da fizika može tu pomoći utoliko što može da nas oslobodi nekih strahova. On se nije mnogo uzdao niti je polagao nade u logiku, matematiku ili astronomiju…
Ali u fiziku jeste…
– Ali u fiziku jeste zato što je smatrao da ona može nešto da nam kaže o bogovima i smrti. Jer, strah od bogova je bio znatan, strah od njihove osvete itd. Međutim, prema vlastitoj teologiji, Epikur je smatrao da su bogovi savršeni epikurovci. A to znači da bogove uopšte ne zanima šta radi čovek i drugi ljudi, kao što se ni sami epikurovci uglavnom nisu bavili politikom. Tako se ni bogovi nisu zanimali za ljude, njihove zajednice i probleme, oni su živeli daleko od ljudi, u nekim međusvetovima, intermundijama i nije ih bilo briga za ljudske nevolje i potrebe. Naprosto, bogovi ne bi bili savršena božanska bića kad bi se brinuli za ljudske probleme.
Kaže da Epikurova koncepcija o bogovima ima i tu vrstu umetničke vrednosti, pa čak možemo i da vidimo i korespondenciju u tom nekom, uslovno govoreći, pesimizmu kad Šopenhauer isto kaže da mi živimo u najgorem od svih svetova. I upravo to što ste Vi pomenuli, bogovi su toliko izvan ovog sveta da oni čak nisu uticali ni na njegovo stvaranje.
– Da, bogovi nisu odgovorni za stvaranje sveta. Lukrecije, naime, kaže da „nije moć božanska prirodu sveta nama stvorila: tolikih mana teret je na njoj” (O prirodi stvari, Prosveta, Beograd 1951, knj. II, str. 60, stihovi 184–186, prevod Anice Savić Rebac). Ubrzo će i gnostici u ranom hrišćanstvu tvrditi da je ovaj svet tako prepun zla da ga nipošto nije mogao stvoriti dobri bog, nego neki zli bog ili demijurg. U Lukrecijevim stihovima utkani pesimistički doživljaj sveta Kseniju je podsetio na Šopenahauera, modernog utemeljivača filosofskog pesimizma, a mene lično pre podseća na gnostike koji su živeli u prvim vekovima hrišćanstva, a koje su hrišćani osudili kao jeretike. S druge strane, strah od smrti jeste strah od nekakve kazne i od nekakvih zamišljanja šta će nas zadesiti kad umremo, na onom svetu. Međutim, Epikur kaže da je i naša duša takođe sastavljena od atoma. I kad telo umire, onda se atomi tela razilaze, jer su spojeni u telo samo dok smo živi. Ali kad umiremo, oni se razdvajaju, razilaze. Istovremeno, to se dešava i sa atomima duše. Prema tome, kad mi umremo, ni duše nema, a to znači da nema ni opažanja. I u tom smislu ne treba se plašiti smrti jer dok nas ima smrti nema, a kad smrt dođe atomi našeg tela se razdvajaju pa ni nas više nema, niti više imamo dušu, koja je takođe umrla, a bez nje ne možemo imati svesti o nečemu nakon smrti. Prema tome, mi nemamo ništa sa smrću. Za Epikura, ne postoji život posle smrti. Atomi, naravno, i dalje nastavljaju da žive, oni su nepropadljivi, besmrtni. Ali oni će se nakon smrti jednog tela sastavljati na neki drugi način, sačinjavće neka druga tela, ali nema razloga da se plašimo takvog nečeg kao što je smrt.
Da li biste još nešto želeli da kažete u vezi knjige Epikurov atomizam, a što sam ja propustio da Vas pitam?
– Mada smo se tu i tamo doticali pitanja sudbine glavne Ksenijine teze o minimima kao i odnosa Epikurovog učenja prema potonjim prirodnonaučnim teorijama, želeo bih da to još jednom malo sistematičnije izložim. U svom pogovoru za Ksenijinu knjigu ja se doista nisam podrobnije bavio daljom sudbinom (Frankove i) Ksenijine teze. Dotakao sam se samo pitanja da li je njenu knjigu neko u svetu citirao. Pokazalo se, koliko sam ja mogao da vidim, da je gotovo niko u svetu nije citirao – citirana je, razume se, knjiga Eriha Franka – jedino što su njenu knjigu pojedini istraživači navodili u bibliografijama uz svoje radove, po svoj prilici stoga što je to bio lep pregledni rad o Epikurovom atomizmu do 1927. i ja sam (verujem) većinu tih radova i naveo. Prevideo sam, međutim, da unesem u pogovor jedino knjigu Die Philosophie der Antike, Band 4: Die hellenistische Philosophie, hrsg. Hellmut Flashar, Basel 1994, u kojoj se Ksenijina monografija navodi u bibliografiji na jednom mestu (S. 177, bibliografska jedinica 211), ali se ni ovde ne citira. Što se dalje sudbine Ksenijine teze tiče, u pogovoru sam samo dodao da „u potonjoj literaturi istraživači uglavnom nisu držali njenu stranu” (str. 123), što znači da su poneki od njih ipak bili na njenoj strani. Jedan od njih je bio već pomenuti Solomon Lurje (1891–1964) [koji je najpoznatiji po vanrednoj knjizi o Demokritu, objavljenoj posthumno 1970], čiju tezu o postojanju dve vrste atoma – fizičkih (ἄτομοι) i matematičkih (ἀμερῆ) – potom osporava nemački istraživač Jirgen Mau (Zum Problem des Infinitesimalen bei den antiken Atomisten, Berlin 1954, 21957). Problemom minima i matematičke deljivosti atoma bavili su se potom i drugi istraživači. Šezdesetih godina o tome su pisali Gregori Vlastos („Minimal parts in Epicurean atomism”, Isis, 56, 1965, pp. 121–147), Vilijam Gatri (A History of Greek Philosophy, Volume II: The Presocratic Tradition from Parmenides to Democritus, Cambridge 1965), Dejvid Ferli (Two Studies in the Greek Atomists, Princeton 1967), od kojih je samo ovaj potonji bio na strani teze koju je branila i Ksenija. Diskusija je nastavljena i naredne decenije: Hans Kremer (Platonismus und Hellenistische Philosophie, Berlin-New York 1971), Dejvid Sedli („Epicurus and the mathematicians of Cyzicus”, Cronache Ercolanesi 6, 1976, pp. 23–54), i kasnije: Dejvid Konstan („Ancient atomism and its heritage: minimal parts”, Ancient Philosophy 2, 1982, pp. 60–75), Ričard Sorabdži (Time, Creation, and the Continuum, London 1983), Majkl Vajt (The Continuous and the Discrete: Ancient Physical Theories from a Contemporarѕ Perspective, Oxford 1992), J. S. Purinton („Magnifying Epicurean minima”, Ancient Philosophy 14, 1994, pp. 115–146) itd.
Pri tome je ova diskusija držana za isuviše specijalističku pa nije ni pominjana na stranicama opštih pregleda istorije filosofije. Ako ostavimo po stani navedenu knjigu Vilijama Gatrija The Presocratic Tradition from Parmenides to Democritus (1965) – u kojoj se kratki članak „Nedeljivost i atomi” pojavljuje zapravo na kraju knjige, kao Dodatak – prvi put se u jednom sintetičkom pregledu filosofije problem minima pojavljuje na kraju XX veka, u knjizi Die Philosophie der Antike, Band 4: Die hellenistische Philosophie, hrsg. Hellmut Flashar, Basel 1994. S. 141, a potom i u pregledu The Cambridge History of Hellenistic Philosophy, eds. K. Algra, J. Barnes, J. Mansfeld, M. Schofield, Cambridge 1999, pp. 374–379. Već je rečeno da se u prvoj, nemačkoj knjizi Ksenija samo navodi u bibliografiji, dok se u opširnoj (mada, ipak, selektivnoj) bibliografiji ove potonje knjige ne navodi monografija Ksenije Atanasijević. Za razliku od većine pisaca sintetičkih pregleda filosofske misli u svetu, naš filosof Miloš N. Đurić je u svojoj obimnoj sintezi Istorija helenske etike (1961) još početkom šezdesetih godina XX veka pomenuo Epikurovo učenje o minimima, u prvom redu stoga što je o toj temi pisala Ksenija Atanasijević.
Naredna osobenost recepcije Epikurove fizike jeste pitanje njene relevantnosti za modernu nauku. Kao svojevrstan pandan pogrešnog ili malicioznog razumevanja Epikura od Ciceraona do Hegela, kad je reč o filosofiji, srećemo slično (Epikuru nesklono) čitanje i kad je reč o vezi njegove fizike i moderne nauke. Primera radi, Istorija filosofije Alberta Šveglera (1819–1857), koju je 1865. preveo Dimitrije Matić, kaže „Epikurova kanonika i fizika od malog su naučnog značenja”, misleći pri tome da Epikurova fizika „sasvim se pridružava Demokritovoj nauci o atomima”,[5] pa tu nema bog zna šta novo u odnosu na Demokritov atomizam. Ovakav stav je donekle razumljiv pošto se u Šveglerovo vreme nije znalo za Epikurovu teoriju minima, ali se ipak znalo za njegovo učenje o spontanom skretanju atoma sa pravolinijske putanje (o čemu je na svojim predavanjima iz Istorije filosofije govorio i Šveglerov učitelj Hegel) pa se ni tada ne bi moglo reći da Epikur „sasvim” ponavlja Demokritove stavove o atomima.
Ali je još neobičnije što sličan stav zauzima i poznati poklonik nauke Bertrand Rasl u svojoj Istoriji zapadne filosfije, objavljenoj 1945. godine. On kaže na jednom mestu, i to nakon značajnih diskusija o Epikurovoj teoriji minima u prvoj polovini XX veka, da „epikurejci praktično nisu ništa doprineli prirodnim naukama”, izuzev što su „korisno poslužili svojim protestom protiv sve većeg odavanja magiji, astrologiji i proricanju kod kasnih pagana”.[6] To će ponoviti i u potonjoj knjizi Mudrost Zapada (1959), rekavši da, za razliku od ostalih helenističkih filosofskih škola, „epikurejska nije razvila znanstvenu tradiciju”.[7] Razume se, ni u jednoj od pomenutih svojih knjiga Rasl ne pominje teoriju minima. Međutim, iz perspektive razvoja savremene nauke, s jedne strane, i najnovijih proučavanja Epikurove fizike, s druge strane, Epikurova fizika izgleda nešto drugačije, kao što pokazuje, na primer, studija Majkla Vajta The Continuous and the Discrete: Ancient Physical Theories from a Contemporarѕ Perspective iz 1992. Petnaestak godina ranije je francuski filosof Mišel Sere u svojoj knjizi La naissance de la physique dans le texte de Lucrèce (Paris 1977) provokativno tvrdio da je Lukrecijev spev O prirodi stvari, čije prve dve knjige izlažu epikurovsku fiziku, zapravo rodno mesto fizike. (Podsetimo ovde da je fiziku kao filosofsku disciplinu konstituisao Aristotel, koji je inače držao da su fiziku ili istraživanje prirode inaugurisali presokratovci, počev od Talesa.)
Epikurov matematički atomizam tiče se ne samo tela nego i prostora i vremena, mislilac iz vrta je držao da su i prostor i vreme diskretni. A pojedini teoretičari u savremenoj kvantnoj teoriji bavili su se i pitanjima kvantovanja, odnosno diskretnosti prostora i vremena, u čemu su, prema tome, bili na tragu svog antičkog anticipatora. Govoreći o atomima tela, Epikur je, s jedne strane, sledio svog prethodnika Demokrita i govorio da su atomi nedeljivi, iz čega se vidi da atomi antičkih atomista nisu slični deljivim atomima savremene fizike. S druge strane, Epikur je razvio učenje o najmanjim nedeljivim delovima atomima, takozvanim minimima. Na taj način je ovaj antički mislilac prvi počeo da govori o strukturi atoma i dao je njegov prvi model. Ti najmanji delovi atoma ili minimi, međutim, ne samo da ne mogu dalje da se dele nego ne mogu ni da samostalno postoje, pošto su atomi nedeljivi. Oni postoje samo u sklopu atoma. Po ovome svojstvu minimi nalikuju na kvarkove savremene fizike, od kojih su izgrađeni hadroni (= barioni i mezoni). Podsetimo da u barione spadaju protoni i neutroni koji konstituišu jezgro atoma savremene fizike. Naime, kvarkovi ulaze u sastav hadrona, ali ne mogu da egzistiraju u slobodnom stanju, samostalno. Imajući ovo u vidu, može se reći da Epikurovi atomi liče više na hadrone nego na atome savremene fizike, kao što i Demokritovi atomi više nalikuju elementarnim česticama (= kvarkovima i leptonima) savremene fizike, nego njenim atomima. Na ovom stupnju razvoja teorije elementarnih čestica uzima se, naime, da elektroni i kvarkovi nemaju strukturu, kao što je nije imao ni demokritovski atom. U ovom poređenju, dakle, Epikurov atom je nalik hadronima (= protonima, neutronima, mezonima), pošto hadroni imaju strukturu (= sastavljeni su od kvarkova) poput Epikurovog atoma (= sastavljen je od minima).
Nadalje, prema Epikuru, atomi se kreću iz tri razloga: (1) usled težine padaju pravolinijski u prostoru, (2) usled sudara sa drugim atomima i (3) usled spontanog, nedeterminisanog skretanja sa pravolinijske putanje. U vezi prve tačke, Epikur zastupa jedan sasvim moderan stav. On smatra da svi atomi, bez obzira na težinu, padaju istom brzinom u praznini, što će početkom modernog doba govoriti i Galilej za tela u slobodnom padu. O sudaranju atoma govoriće i moderna fizika, na primer u sklopu kinetičke teorije gasova. O indeterminizmu u atomskom i subatomskom svetu govoriće i savremena kvantna teorija. Razume se, ove analogije između antičkog učenja o atomima i učenja moderne fizike više su ovlašne, pošto su savremene teorije neuporedivo složenije i bogatije, ali je takođe neosporno da je moderno učenje o atomima nastavak antičkog, odnosno da su začetnici učenja o atomima bili Leukip i Demokrit, a njihov antički nastavljač bio je Epikur koji je ujedno bio i dalji inovator na ovom polju.
„Knjiga Epikurov atomizam nesumnjivo predstavlja uspešan pregledni rad u kojem su izloženi rezultati istraživanja Epikurove fizike u svetu do 1927.”[8] Ksenija Atanasijević „je temeljno obrazložila tezu da je grčki mislilac ne samo imao dara za teorijsko mišljenje nego da je toj vrsti istraživanja posvetio znatan deo svog vremena i dao originalne doprinose.”[9] Filozof Ilija Marić o odjecima knjige Epikurov atomizam.
– Vi ste zapravo citirali moje rečenice iz Završne reči u okviru mog pogovora, a ne iz prethodnog odeljka gde se govori o odjecima Ksenijine knjige. Ksenijina knjiga za nas je posebno važna, ali ne samo iz istorijsko-kulturoloških razloga što je to prva studija o Epikuru domaćeg autora i što je s tim započelo istraživanje jedne postaristotelovske filosofije kao što je Epikurova, nego i stoga što na ovu temu kod nas još uvek nemamo ništa celovitije i bolje od nje. U tome je osnovni razlog, tako da ona, što se nas tiče, još nije zastarela, iako je gotovo sto godina prošlo od njene pojave. Pri tome, naravno, filosofija ima i tu osobenost da se bavi pitanjima koja nemaju definitivna rešenja, što se jednim delom prenosi i na istoriju filosofije kao filosofsku disciplinu. Tako da Petronijevićevo odbacivanje stavova koje zastupa Ksenija, kao što smo videli, ne poništava potpuno Ksenijinu tezu. Jer, videli smo da ima nekih autora, kao što su Solomon Lurje ili Dejvid Ferli i drugi, koji takođe brane sličnu stvar. U tom smislu ova knjiga je zadržava svoju važnost u našoj sredini i sada, a u nekoj meri i u svetu. U tom smislu, ja sam u pogovoru napomenuo da je Ksenijina knjiga Epikurov atomizam ponovo objavljena na francuskom jeziku 2018. godine, u ediciji „Classic Reprint”, odnosno „Forgotten Books”.
Kako bismo mogli da definišemo učenje Ksenije Atanasijević u toj poslednjoj fazi. Ona se približila i slovenskoj misli.
– To je sad posebna tema. Ona je zapravo započela kao učenica Branislava Petronijevića koji je kod nas prvi (i koliko znam, do sada i jedini) izgradio vlastiti metafizički sistem i negovao je jedan tip filosofiranja koji je on zvao intelektualističkim, logičkim. I ona je vrlo kratko bila deo njegove škole u vreme pisanja i odbrane doktorata i neposredno nakon toga. Čini mi se da i knjiga Epikurov atomizam tu spada, štaviše da je ona poslednja koja pripada toj fazi. Ona već 1928. čini okret ka jednom drugom tipu filosofiranja koji uvažava i neke šire, duševne, iracionalističke momente. Naravno, ona time ne potire ovu logičku stranu stvari, ali okreće se nečemu još širem i tu navodi kao korifeje te vrste mišljenja Njegoša i Božidara Kneževića. Tim okretom ona pristupa čitavoj grupi naših mislilca u koju su spadali Vladimir Vujić, Miloš N. Đurić, Dušan Stojanović, Pavle Jevtić i drugi, koji su tragali za slovenskom, odnosno jugoslovenskom originalnom mišlju. I ona je u tom sklopu tražila neke originalne i naše crte mišljenja, pa se čak okrenula i izučavanju narodnog stvaralaštva, odnosno narodnih umotvorina, izvlačeći neke filosofeme, neke filosofske stavove iz narodnih poslovica, priča, poezije. I to je ona tridesetih godina najvećim delom i radila. Nakon okreta ona je napisala svoje najoriginalnije delo Filozofski fragmenti I–II (1929–1930) kao i knjigu Jugoslovenski mislioci na francuskom (Penseurs yougoslaves, 1937), u koju je uključeno i obimno poglavlje „Zapažanja o životu i svetu u narodnoj književnosti Jugoslovena” („Considérations sur le monde et la vie dans la littérature populaire des Yougoslaves”, pp. 199–276).
[1] Tekst Ilije Marića sa korica knjige Ksenije Atanasijević, Epikurov atomizam, prevela Aleksandra Pavlović, Otačnik, Biblos Books, Beograd 2022.
[2] Razgovor je sniman 1. avgusta 2022, a emitovan je 3. avgusta 2022.
[3] Ksenija Atanasijević, Epikurov atomizam, str. 5.
[4] Ilija Marić, „Ksenija Atanasijević o Epikurovoj fizici“, u: Ksenija Atanasijević, Epikurov atomizam, prevela Aleksandra Pavlović, Otačnik, Biblos Books, Beograd 2022, str. 116.
[5] Istorija filozofije po Švegleru, izradio Dimitrije Matić, Državna štamparija, Beograd 1865, prvi deo, str. 199.
[6] Rasel, B., Istorija zapadne filosofije, Kosmos, Beograd 1962, str. 254.
[7] Russell, B., Mudrost Zapada, Mladost, Zagreb 1977, str. 109.
[8] Ilija Marić, „Ksenija Atanasijević o Epikurovoj fizici“, str. 125.
[9] Ibid.