Autografi

Novi Sokrat hrišćanske Crkve

Dela apostolska su ranohrišćanski spis koji je apostol Luka sastavio kao drugu knjigu ili nastavak svog Evanđelja i posvetio izvesnom Teofilu (Dap 1, 1; up. Lk 1, 1). Iako se spis naziva Dela apostolska glavni junak pripovesti je u suštini jedan apostol, apostol Pavle, čiji život i delovanje Luka detaljno opisuje, od njegovog saglašavanja kao mladića sa linčom arhiđakona Stefana (Dap 7, 58), preko njegovog obraćenja, misionarske delatnosti, sve do dolaska u Rim (Dap 28, 17). Dela apostolska su, dakle, prvenstveno pripovest o delima apostola Pavla. Luka je svoju pripovest koncipirao tako da Teofil, odnosno širi krug čitalaca koji su hrišćani iz neznaboštva ili još uvek neznabošci, u delima (πράξεις) apostola Pavla prepoznaju određene opšte socio-kulturološke obrasce toga doba kojima se poslužio kao sredstvom efikasne komunikacije i afirmacije nove vere kao nosioca pozitivnih vrednosti antičkog nasleđa. Na taj način su čitaoci u pripovestima Dela apostolskih trebali da čitaju njima poznatu, ali nanovo ispričanu priču o neprolaznim vrednostima, vrlini, snazi reči, hrabrosti i slobode.

Jedan takav kocept je implicitno poređenje apostola Pavla i Sokrata. Ovaj momenat je još u 2. veku prepoznao Justin Mučenik koji je poredio apostola Pavla i grčkog filosofa, utoliko što su obojica pokušali da ubede Atinjane da ukažu čast nepoznatom bogu (Apologija 2: 10, 5–6). Stoga se u novozavetnoj nauci neretko iznosi stav da Luka u Delima apostolskim predstavlja apostola Pavla kao „novog Sokrata“ ili „hrišćanskog Sokrata“. Sokrat je u 1. i 2. veku posle Hrista sagledavan kao krajnje pozitivna ličnost iz prošlosti, kao paradigma etike i ispravnog ponašanja, kao inspirisan čovek, kao svedok istine pred sudom sveta. Čini se da Luka u svoju pripovest o Pavlu naročito utkao poslednja dva momenta: apostol je nadahnuti govornik i svedok istine. Iako se ovi elementi mogu prepoznati u pripovestima o apostolovom boravku u Listri (14, 8–18) i Efesu (Dap 19, 9–10), najupečatljiviji primer „sokratizacije“ apostola Pavla je njegov govor na Areopagu (Dap 17, 16–34).

U 1. veku Atina je bila središte intelektualnog života i visoke kulture. Pavlov dolazak u Atinu je po Luki ujedno i susret Evanđelja sa intelektualnom elitom. Istovremeno Pavle, propovednik i misionar Evanđelja, dolazi u središte tadašnje kulture, grad velikoga Sokrata. Analiza tekstova u Dap 17, 16–22; 32–34 pokazuje jasne paralele sa opisima iz Sokratovog života sačuvanih kod Platona, Diogena i Ksenofona. Tako je Pavle isto kao i Sokrat prikazan kao javni govornik, kao neko ko svakodnevno razgovara sa ljudima na agori. On javno iznosi svoje učenje što je bila karakteristika dobrog filosofa. Kao i Sokrat Pavle je prikazan da poučava strane bogove i uvodi nova učenja (Dap 17, 18–19). Učenje obojice se dovodi u sumnju; Sokrat navodno kvari omladinu, Pavle iznosi neka čudna učenja. Pavle je optužen da je σπερμολόγος, što funkcioniše kao metafora za egzibicionistu i praznoslova koji traži pažnju, a čiji je govor neutemeljen i proizvoljan. Pavlovo obraćanje Atinjanima: „Ljudi Atinjani“ smatra se „sokratizmom“, pošto Platon tako počinje Odbranu Sokratovu (1a). Pavlov neuspeh na Areopagu se takođe može smatrati paralelom sa Sokratom, iako Luka notira skroman uspeh u liku dva sledbenika (Dap 17, 34). Slično se događa i sa Sokratom: godine 399. kada je većinom glasova Sokrat osuđen na smrt, oko njega je ostala samo nekolicina učenika.

Areopag

Sve navedeno ukazuje da je pripovest o Pavlovom govoru na Areopagu koncipirana tako da čitaoci u njoj prepoznaju paralele sa Sokratom. Pavle je prikazan kao filosof koji putem posmatranja (αὐτοψία) i interakcije sa sredinom iznosi svoje sopstvene stavove. Poznato je da je na Areopagu bila gradska sudnica u kojoj su se vodili razni sporovi, pa i oni vezani za religijsko-običajna pitanja. Međutim, govor apostola Pavla nije prikazan kao apologija pred sudom – on nije izveden pred sud, već slobodno govori pred drugim filosofima, pred kulturnom elitom grada. S druge strane Sokrat nije bio izveden pred sud na Areopagu, pošto je taj sud u 5. veku pre Hrista sudio samo za ubistva, zloupotrebu vlasti, izdaju i korupciju, već pred sud u Helieji. U tom smislu smeštanje Pavlovog govora na Areopag u ovom detalju odstupa od namerene paralelizacije, mada je Pavlovim prisustvom baš na tom mestu postignut efekat javnosti hrišćanskog teološkog govora u samom središtu intelektuelnog i kulturnog života Sokratovog grada.

Kao i Sokrat apostol Pavle u govoru na Areopagu ukazuje svojim slušaocima da se ne nalaze na pravom putu i da to treba sami da priznaju: oni poštuju nepoznatog boga, dakle u stvari ne znaju koga poštuju (17, 23), ali Bog je rešio da prekine to neznanje (17, 30). Kao i Sokrat apostol Pavle je ubeđen da je njegovo poslanje božanskog karaktera. Sokrat je voleo da navodi svoje sagovornike da priznaju neznanje, ali to nije činio zabave radi, već je tako ispunjavao svoje božansko poslanje. Tako i apostol Pavle „objavljuje“ od Boga otkrivenu istinu (17, 23). Konačno, elementi sokratovske majevtike su prepoznatljivi u Pavlovom govoru na Areopagu. Naime Sokrat je u razgovorima razvijao jednu posebnu retoričku strategiju: otpočinjalo se sa temom koju sagovornik misli da zna, Sokrat se najpre pravio da deli njegove stavove postavljajući najpre neka manja pitanja, da bi na kraju kroz niz pitanja doveo sagovornika do toga da prizna da u stvari ne zna ono što je mislio da zna. Sličan je koncept Pavlovog govora na Areopagu: on počinje sa nečim što slušaoci navodno znaju (17, 23), on ukazuje na izvesnu religioznost Atinjana (17, 22–29), kritikujući je veoma „dobronamerno“, zaključujući da je konačno nastupilo vreme da to neznanje Atinjana prestane jer je nastupilo vreme otkrivenja i čekanja suda (17, 30–31). Elementi majevtike su prisutni, mada nedostaje ono ključno: dijalog. Pavle je čitav proces izveo sam, a atinski fislosofi nisu hteli da uđu u dijalog sa njim: pomen vaskrsenja im se učinio nemogućom temom za diskusiju (17, 32). Možda je Luka namerno ovako litererno uobličio pripovest o Pavlovom nastupu na Areopagu, sugrerišući da je upravo tu otpočeo jedan dijalog koji se nije završio i koji će se tek voditi.

Pisac Dela apostolskih namerno je odbrao da svog heroja apostola Pavla narativno oblikuje po sokratovskom modelu. Biti kao Sokrat u njegovo vreme značilo je biti zaista veliki. Apostol Pavle i poruka Evanđelja koju je propovedao i koju Luka kroz Dela apostolska nanovo pripoveda i propoveda su kompatibilni sa kulturološkim vrednostima epohe. Mudrost apostola Pavla je mudrost hrišćanstva. Vera Crkve je vera koja ne negira i potire vrednosti jedne kulture, već ih afirmiše, preobražava i osmišljava na jedan novi i drugačiji način, dajući kroz veru u Hrista smisao svekolikog postojanja, naime veru „da Bog nije tako daleko ni od jednoga od nas… jer u njemu živimo, mislimo i jesmo…“ (Dap 17, 27–28).

error: Content is protected !!