Autografi

(N)i jedno (n)i drugo

Ježi Novosjelski, Krajolik sa crkvom, 1989.

Kada sam se, kao student Bogoslovskog fakulteta prvi put susreo sa Vesnikom Srpske Crkve (glasilom Udruženja sveštenikâ Srpske Crkve), ostao sam zadivljen pismenošću i aktivnošću onovremenog sveštenstva (riječ je o periodu od kraja XIX do prvih decenija XX vijeka). Sa blagom sjetom sam razmišljao o tome koliko bi jedna renesansa svešteničke (i ne samo svešteničke!) bogoslovske esejistike bila neophodna našoj Crkvi danas. Zato sam zadivljen, neiskazivo obradovan i ushićen najnovijom razmjenom mišljenja između srpskih sveštenika i izvrsnih teologa – oca Slobodana Lukića (izvrsnog bivšeg studenta i dragog prijatelja), oca Dražena Tupanjanina (dokazanog prijatelja i čovjeka koji najvjerovatnije najviše čita u cijeloj našoj pomjesnoj Crkvi), oca Olivera Subotića (izvrsnog sveštenika i poznavaoca savremenosti i ujedno nosioca jednog istinskog etosa isihazma) i g. Stevana Jovanovića (koji me oduševio svojim pronicljivim pisanjem). Kako je i sama razmjena mišljenjâ bila tako plodotvorna i raznolika i inspirisala nekoliko različitih pravaca mišljenja, želio bih da sa ocima i hrišćanskom crkvenom javnošću podijelim neka moja razmišljanja koja su inspirisana njihovim, a koja, osim pitanja isihastičkog manastira i smisla akademske teologije, možda i ne odgovaraju direktno na postavljena pitanja, već nam možda nude novi pristup problemu. Neka mi bude oprošteno što će mi, uslijed manjka teološko-spisateljskih sposobnosti, stil biti vidljivo manje delikatan od onoga koji su oci uspostavili kao standardi njihove komunikacije.

Akademska i(li) asketska teologija: dekorativnost suštine između menadžerske prakse i finansijske metafizike

Najprije moram da kažem da mi se čini da su i akademska i asketska teologija danas u suštini dekorativno-periferni momenti u svakodnevici (ne i u životu!) Crkve. Svakodnevica je uglavnom i na parohijskom i na eparhijskom nivou okrenuta kvantifikaciji, naročito onoj finansijskoj (svi bitniji idejni ili drugi sporovi u našoj pomjesnoj Crkvi su uobličeni i vođeni kao finansijski sporovi), pa tu ni akademska ni asketska teologija nemaju mnogo šta da traže, osim kao pozornica i dekoracija za problematiku budžetskih prihoda i rashoda. Otuda mi se donekle i sama rasprava čini kao intimni krik za relevantnošću i jedne i druge, a čini mi se da i ne postoji razlog zašto bismo ih snažno razdvajali i razlikovali. Možda će, ipak, aktuelizovanje pitanja upravo u formi ili-ili omogućiti postavljanje jednog polja razumijevanja u kome će se bar nekoliko sveštenika i vjeroučitelja, sadašnjih ili budućih, podsjetiti na svoje ideale, one razloge zašto smo izabrali da budemo služitelji Tajne, a ne liturgijski tehničari ni parohijski menadžeri. Možda ćemo u ovoj dilemi rehabilitovati jednu izgubljenu suštinu, smisao bavljenja bogoslovljem Crkve izvan diktature lažne „prakse“ koja se nameće kao surogat πράξις-a. Jer odavno su, izgleda, u svakodnevici cilj i sredstvo zamijenili mjesta, te služimo da bismo budžetovali, umjesto da budžetujemo da bismo služili. Biće da se, ipak, stvari okreću na bolje, čim su se braća, sestre i oci spremno odazvali da pišu, sa mnogo dara i žara.

Prije rasprave fakultet i(li) manastir: vratiti institucije svojoj svrsi postojanja – potraga za izgubljenom normom

Ali ono što danas uglavnom možemo da ne vidimo u (lažnoj) dilemi „akademizam ili isihazam“ jeste činjenica da su spoljašnjost, unutrašnji problemi, nedorečenosti i nedosljednosti teološkog akademizma i popularnog isihazma potpuno identične. I jedan i drugi sebe doživljavaju (kod predstavnika manje talentovanih od braće i otaca iz ove naše male škole mišljenja) kao jedini spasonosni put, kao jedino rješenje problema koje Crkvi bezobrazno nameće onaj drugi. To, uostalom, čak i nije slučajno stanje stvari u srpskoj crkvenoj stvarnosti danas, budući da su i jedna i druga (i akademska i pop-isihastička teologija) kod nas aktuelizovane u okviru istog neopatrističkog pokreta koji je i sam uvezao jednu vrstu post-modernističkog subjektivnog zahvata u Cjelinu Stvarnosti. Iako nikada ne smijemo zaboraviti realne zasluge za izvjesno podsjećanje na aktuelnost otačke teologije danas, postojalo je nešto užasno destruktivno u tom poduhvatu: jedan uzlet subjektivnosti kao jedinog mjerila Crkve.

Svjedoci smo da je upravo zahvaljujući neopatrističkoj intervenciji u „žabokrečini“ dotadašnjeg srpskog crkvenog života (koji je zaista bolovao što od jedne društvene ustajalosti i marginalnosti zbog komunističke represije, što od neadekvatnog, ka-samom–sebi-usmjerenog ispraznog i već potrošenog tradicionalizma bez osmišljavanja Predanja) sa vremenom u potpunosti došlo do pražnjenja institucija. Kako neopatristički prosvetitelj u svom bogo-svjedočenju u načelu posjeduje mističko i tajno znanje, ali počesto i akademsku titulu, on može ali i treba da bude i profesor Bogoslovskog fakulteta, i eparhijski arhijerej, arhijerejski namjesnik (iako parohijsko sveštestvo nije imalo ni izbliza tako veliki značaj i domet u recepciji neopatrističkih postulata). član svih mogućih komisija, predstavnik Crkve u svemu i svačemu i član svih mogućih delegacija, iguman svih mogućih manastira u svojoj eparhiji i duhovnik mnogih izvan svoje eparhije. Problem sa ovim nije u tome što jedan čestiti čovjek i pritom bogotražitelj ne bi mogao da bude nešto od ovoga, već u tome što već decenijama mi živimo stvarnost unutar koje postoje mjerila i upravitelji stvarnosti koji su sve ovo, a svako od ovih služenja zahtijeva cijelog čovjeka. Profesor na fakultetu mora da redovno drži predavanja i da se saživi sa svojim studentima – iako se danas pod „redovna nastava“ podrazumijeva samo „ona po rasporedu“. Profesor mora da objavljuje i čita i da čita i objavljuje, da neumorno drži popularna predavanja na bogoslovske teme i tako učini „akademsku“ teologiju životom Crkve.  Jedan eparhijski arhijerej ne smije da spava dvije noći prije nego što donese odluku kamo će premjestiti sveštenika i zašto. Jedan iguman manastira mora da u dušu poznaje svakog iskušenika i monaha i sve njihove odnose, sva lutanja i povratke, sve nemire i izlive blagodati. Jedan arhijerejski namjesnik treba tri liturgije da odsluži prije nego što razmisli kako će zavađenu braću pomiriti prije nego što njihove tužbe proslijedi, uredno taksirane, eparhijskom arhijereju. Sve komisije i delegacije zahtijevaju pažljive pripreme i čitanja. Ako radimo ovo sve do pola, onda ne smijemo da se čudimo da su rezultati polovični.

Ali problem nije samo u polovičnim rezultatima. Problem je u tome što svaki normalan poredak zahtijeva osmišljavanje ingerencija, poštovanje normi i načelno nepreklapanje funkcija i obaveza. Paradigma neopatrističkih nositelja svega je upravo uništila sva od pomenutih načela, pa nijedna od institucija više nije mogla da sasvim nesmetano obavlja svoj posao. I onda dolazimo do stanja u kome jesmo: kako je subjektivna procjena neopatrističkih nositelja blagodati jedina u stanju da procjeni šta je i kada dobro, sve institucije u posljednjih 30 godina, a naročito u posljednjih deset postoje samo kao forme jednog te istog, a to je: ostvarenje ličnih projekcija. Institucije, uređenja, ako ćemo po srpski, upravo postoje da spriječe da bilo čija volja može da bude mjerilo sama po sebi. Čak i najblagoslovenija inicijativa mora da prođe nekoliko promišljanja, saborni um Crkve. U tom sabornom umu zna se ko kosi a ko vodu nosi i kada i kako to čini. Biti svima sve ne znači biti svugdje svako. U situaciji u kojoj postoje jasne institucije i nadležnosti, nemoguće je da se lični odnosi pa čak i idejna razmimoilaženja prenose kroz sve institucije Crkve. Neopatristička teologija je, štaviše, ogadila samo poimanje institucije (nije Crkva institucija već Tijelo Hristovo!), ali beskrajno brojne zajedničke liturgije i pričešća nekadašnje braće nisu ih učinile obaveznim prema Tijelu Hristovom. Onda bi bilo spasonosno da bar postoje institucije.

A kada nema institucija, onda se sve postavlja post-modernistički kontekstualno. Isti aspekt crkvenog etosa može i ne mora da bude mjerodavan, u zavisnosti od toga koliko je onome ko se na njega poziva koristan. Sjećam se situacije u kojoj su isti ljudi tvrdili da ne treba miješati crkveno-eparhijske obaveze i obaveze na jednom Bogoslovskom fakultetu kada se radilo o „tuđem“ kolegi, dok su vrlo rado pomiješali identičnu funkciju i angažman na Fakultetu kada je na njih došao red. Sve se kontekstualizuje i onda racionalizuje samo na osnovu jednog parametra: šta meni/mojima u tom trenutku odgovara. Sve racionalizacije su moguće, samo nije moguća normativizacija i jasno i blagosloveno ustrojstvo prema kome svako radi svoj posao na njivi Gospodnjoj. Primjera za ovakav pristup ima bezbroj, ali se ljudi uglavnom sjećaju onih drugih. Problem nije u tome da su ljudi nemoralni. Kada su norme već godinama shvaćene kao „rastegljive“, kada je svaki normativizam poistovjećen sa „moralizmom“, onda se pojavljuje postmoderni situacioni moral (dobro je ono što meni u trenutku odgovara) koji zapravo jeste negacija vrijednosti. Kao ljudi, inače, skloni smo da interpretiramo norme onako kako nama odgovara. Ali danas nemamo po srijedi taj sveljudski poriv za blagošću sistema, nego negaciju normativizma – nismo mi ni odabrali šta sve od kanonskog Predanja i postojećih ustavno-statutarnih rješenja jeste a šta nije relevantno danas (jer realije na koje se pojedini kanoni odnose nisu postojeće): neopatristika je u ime „slobode“ još neočišćenog i ne-bez-strasnog subjekta proglasila kraj norme i zato živimo u užasno doba nasilja subjektivizma. Divovi su izgradili najprije sebe, na ruševinama norme. Sada se divovi buzdovanima kolju. I mi gledamo. I pitamo se ponekad: kako je moguće da svi ti istinski velikani neopatrističke misli mogu da sa sobom drže ljude u dubokim moralnim kaljugama, idejne protivnike (sa kojima nemaju nijedan zajednički dan života ni misao) dok sa današnjim ogorčenim protivnicima, nekadašnjom braćom dijele i Avu i Hljeb života koji su pojeli? Mogu, jer je jedini kriterijum već trideset godina – bogonosivost njihovih ličnosti i subjektivna procjena te bogonosivosti ko, kada i kakvu ulogu može da ima u njihovim velikim projektima.

Dakle. Najprije vratiti nadležnosti i sadržaje institucijama izvan situacije i konteksta. Ne tako da one budu polja projekcija i konflikata, čak ni pusta polja „kanalisanja“ blagodati nego čvrste stvarnosti sa svojim unutrašnjim životom, smislom i sadržajem.

Savršenost i završenost: čemu učenje ako već sve znamo, čemu ushođenje ako Boga posjedujemo i zastupamo?

Ono što danas karakteriše gotovo sve manastire, sve srednje bogoslovske škole i sve bogoslovske fakultete jeste unutrašnja protivrječnost njihovog smisla i onoga što se u njima saopštava kao elementarni etos tih institucija. Naime, i bogoslovije i fakulteti i manastiri bi trebalo da budu mjesta gdje ljudi žive i uče se i gdje se uče da je učnjenje, napredovanje, stalni čovjekov podvig, nešto što nam je nasušno potrebno, život sam. Mi nismo došli da se intimizujemo sa jednim znanjem nego sa životom Crkve. Da život kome nema kraja postane naš život. Manastir, bogoslovija, fakultet: ako ičemu vrijede, naučiće nas da nas još ničemu nisu naučile osim da tražimo Boga u Tijelu Bogočovjeka.

Danas, međutim, najveći dio ovih polja bogotražiteljstva zapravo svom ispisniku ili podvižniku sugeriše da je tu i nigdje drugdje svešteno polje spasenja. Sve ostalo jeste polje opasnosti, odstupanja, apostasije. I nije onda čudo da je jedini oblik odnošenja svih tih učilišta Crkve – prezir. Sopstvena gordost i bogopretplaćenost i prezir drugih. Binarni kod u kome se vrtimo i koji uništava tkivo Crkve. I koji negira, uništava, lišava smisla sami smisao manastira, fakulteta, bogoslovije. Jer kada jedan manastir, bogoslovija ili fakultet prilikom monašenja, rukopoloženja, dodjeljivanja diplome govore svom posvećeniku (bukvalno ili sugestivno): „ti si završen. Sve što treba da znaš – znaš, drugi te mogu samo pokvariti“ onda je problem u tome što smo nesavršeni pošli u svijet završeni. A to je užasan akutni problem današnjih hrišćana, pa i služitelja možda ponajviše.

Dakle, pitanje nije samo „da li nam je potreban jedan isihastički manastir u Beogradu?“ (ili bilo gdje drugdje jer se učenje, kao i služenje ne završava pohađanjem Bogoslovskog fakulteta) nego pitanje jeste: „da li je danas moguće ostvairti jednu bilo monašku bilo akademsku zajednicu, koja bi kao osnovni etos kojem je u stanju da pouči ljude i da im ga prenese bio etos služenja, neprekidnog učenja i usavršavanja, a ne etos gordosti, elitizma, zatvorenih paradigmi stvarnosti koje se kasnije svima nameću kao jedino ispravno mjerilo svega u Crkvi?“. A svjedoci smo da su i pojedine visokoškolske ustanove i pojedini profesori, manastiri i njihovi prominentni oci, u Beogradu, Foči ali i na drugim mjestima uvijek preticali svoje realne zasluge i dostojanstva jednom užasavajućom gordošću koja je sve plodove rušila i obezvrjeđivala i koja je uspostavljala binarni pogled na svijet u kome postojimo sa jedne strane mi, smirena i Predanju dosljedna elita, ljudi koji mogu i razumiju a sa druge strane mrak neznanja i zaostalosti, polje neprekdine i metafizičke zatucanosti i urođene žaborkečine. Akademska teologija i manastir treba da nas uče jednoj od najbitnijih lekcija svake nauke. Učenje i služenje nikada ne prestaju, i što nam je više dato, više će se tražiti od nas.

Niko zaista obrazovan, vaspitan ni pametan ne bi bio kadar da za sebe i svoj Fakultet kaže da jeste „najbolji fakultet u Pravoslavlju“. Nijedan kulturan i normalan vaspitan čovjek sa kućnim vaspitanjem (ostavimo na trenutak hrišćansku nenapadnu skromnost) ne bi bio u stanju da kaže kako je on, njegova teologija i njegov kriterijum ocjenjivanja – „mjerilo pameti i pravoslavnosti“. Nijedan pristojan i priseban profesor srednje škole ne bi trebalo da bude u stanju da na maturi kaže svojim đacima da poslije mature nema više šta u životu da se nauči. Niko, vaspitan, normalan i pozvan na suze za svijet ne bi mogao da tvrdi da je samo njegov manastir i njemu slični manastiri polje spasenja i bogoviđenja. Nijedan od ovih primjera nije izmišljen. Od dobrih profesora, monaha, ljudi Crkve nećete to čuti, ali od mnogih „u Crkvi“ danas hoćete. Ako će nas akademska teologija ostavljati sebeljubive a asketska činiti čovjekomrziteljnim – nepotrebne su i jedna i druga.

„Ko ti iskopa oko? Brat u Hristu? A zato je tako duboko…“ Privatizacija božanskog i višak emotivne reakcije

Ako uzmemo da su i Bogoslovski fakultet i isihastički manastir pozvani da ostvare ne jednu ideološku profilizaciju, sigurno ne jednu zavjereničku intimnost i ne jedan etos gordosti, kako onda da ih uopšte zamislimo i ostvarimo?

Jedan od suštinskih problema koji se danas postavljaju pred nas jeste problem pripadanja. Kod nas se u poznom  HH vijeku stvar opet radikalizovala tako što se pripadanje ostvarivalo ili kroz elitizam ili se na elitizam odgovaralo indiferentnošću. Shema je prepoznatljiva: mladi studenti počnu da traže više od svojih profesora Bogoslovskog fakulteta koji su ujedno i duhovnici. Zatim se ova elita koncentriše na neki manastir (ili drugi bogoslužbeni prostor). Tako se sa vremenom iz (pozitivnog) momenta bogotražilaštva rađa (negativni) moment elitizacije. Čak ni on sam po sebi ne bi morao da bude loš da ga ne prate dvije promjene u pogledu na svijet, promjene u suštini destruktivne za Crkvu.

Najprije, pojavljuje se jedan specifičan oblik crkvenog rasizma. Samo ljudi iz određenog manastira, iz određene eparhije, samo oni inicirani u krug neposredno bliskih idealnom episkopu-duhovniku-naučniku-organizatoru-menadžeru jesu istinska Crkva. Tako se tkivo Crkve, njena topografija spasenja koja je opisana samo Krstom i Vaskrsenjem kida i razdjeljuje na one „blagodatne“ i (hm…) „manje blagodatne“ crkvene zajednice. I onda se ljudi koji žive u njima, ni krivi ni dužni, razvrstavaju na „prvoklasne“ eklisijalne ipostasi i one drugoklasne, trećeklasne itd.

Pripadanje elitnom krugu ne porađa uglavnom veću revnost za bogoslovlje, akademsko ili asketsko (mada se to kod ljudi može desiti) već ga najčešće zamjenjuje. Više i nije potrebno čitati Sveto Pismo i Svete Oce: tu je naš blagodatni Svedržitelj blagodati i tumačenja da nam ukaže na retoriku, misao, kvazi-teološki sadržaj koji treba da reprodukujemo da bismo i sami bili dio istog „blagodatnog“ narativa. Jedno od mojih najvećih iznenađenja kao predavača na PBF Sv. Vasilija Ostroškog bilo je prosječno slabo znanje kandidata iz „najblagodatnijih“ eparhija. Zamjeniviši retorikom bogoslovlje, harizmom svojih velikana bogotražilaštvo, oni nisu ni osjećali potrebu da čitaju i uče. Oni koji znaju sve sugerisali su im da im se daje sve.

No ovaj elitizam ima svoje užasno lice u katastrofalnoj emotivnoj surovosti koja se manifestuje jednom kada se pređa bratstva u elitizmu prekine. Tada se gube svi obziri. Svjedoci smo toga odavno, od braće koja su od „stubova Pravoslavlja“ postala „raskolnici“ do današnje nezaustavljive bezočnosti obračuna djece i unuka Velikog Oca. Otkuda ovaj užasavajući suvišak emotivne reakcije? Da li samo zbog privatizacije božanskog, zbog osjećanja da će Crkva neminovno propasti ako se upravo ovo i nijedno drugo personalno i idejno rješenje ne nametne na izvjesno mjesto – rješenje koje, samim tim što jeste moje, garantuje da će sve biti blagosloveno.

Ako pogledate u Dobrotoljublje, možda ćete primijetiti da je i u staroj duhovoj literaturi prisutan taj momenat kvarljivosti odnosa i ljudi čak i najvećih podvižnika. Pa, ipak, nekako nedostaje taj momenat nasilja, obračuna. Razloga može biti raznih, ali mi se čini jedan od elementarnih znakova različitosti vremenâ nekad  i sad jeste stvarni isihazam (u širem smislu) ranijih epoha. Podvižnik, makar još ne sasvim izliječen od svih slabosti, učio je da se prvo ostavi projektovanja crkvene stvarnosti. Zato, čak i kada se drevni Oci nisu razumijevali, nisu imali potrebu da unište onog drugog. Sa druge strane, hiljadu večeri u Karulji neće napraviti isihastu od čovjeka koji je spreman da uništi sasvim, bez milosti i izuzetka, braću svoju radi sopstvenih projekcija šta bi to Crkva trebalo da bude. Zato: da,  isihazam nam je danas potreban kao nikada, ali ne kao folklor, kao egzotika, nego kao stav čitave Crkve.

Kada će i bogoslovski fakultet i isihastički manastir imati smisla: samo i jedino ako iz i jednog i drugog budu izlazili ljudi koji su svjesni svojih slabosti i blgodati Božije koja nas liječi, svjesni dometa svoga (ne)znanja i potrebe za služenjem. Ljudi koji svojim diplomama i brojanicama neće gađati druge i nametati svoje viđenje Crkve nego će apostolski od srca vapiti. Gospode, dometni nam vjere!

A sve je moguće onom koji vjeruje.

error: Content is protected !!