Ovaj kratki esej neće se primarno baviti čitanjem biblijske knjige Psalama u bogosluženju Crkve. Razlog koji me je naveo na razmišljanje, pa potom i na samo pisanje, jeste saznanje da u našim parohijama u Trebinju već neko vrijeme postoji inicijativa koja je dovela do toga da se, povezani internet komunikacijom, neki naši vjernici i vjernice zajednički mole čitajući Psaltir u slobodno vrijeme, dakle van konteksta oficijelnog crkvenog bogosluženja. Naime, kako sam razumio, vjernici najprije formiraju grupu, te podijele mećusobno Psaltir po katizmama, tako da svaki član grupe dobije određenu katizmu ili više njih, i onda u privatnosti svojih domova dodijeljene mu/joj katizme (dijelove uređene za bogoslužbeno čitanje, od po 10-tak psalama) čita, s ciljem da se u određenom vremenskom roku, naprimjer u jednom danu, na taj način privatno, a opet unekoliko i zajednički, iščita ova molitveno – proročka pjesmarica iz Svetoga Pisma.
Najprije želim da kažem da načelno pozdravljam laičke (vjerničke) inicijative u Crkvi, i da bih volio da ih ima više, kako bi se naklonost ka ozbiljnoj duhovnosti i ortopraksiji koja iz takve duhovnosti nužno treba da proizilazi promovisala u Crkvi ne samo na inicijativu klira već i zauzimanjem i kreativnošću vjernika. Internet povezivanje, pa i molitveno internet povezivanje, takođe do određene mjere vidim kao sasvim legitiman i kreativan način da u vremenu u kome živimo napredujemo u duhovnom životu.
Ono na što bih skrenuo pažnju jeste način za koji držim da bi mogao biti ispravan kada su ovakve inicijative u pitanju, a posebno one koje, poput ove o kojoj je riječ, uključuju čitanje biblijskih tekstova. Na prvom mjestu, držim da bi za temu korisno bilo ukratko razmotriti kako se u našem Predanju doživljava inspiracija Svetog Pisma, stvarnost koju dakako niko ne negira, što naravno ne znači da je svi ispravno razumijevaju.
Nadahnuće Duha Božijeg, prisutno u Bibliji, za nas je od koristi (šta više, za nas jeste nadahnuće) samo ako je u nama isti Duh koji je nadahnuo pisce svetih spisa, „po ovome znamo da u Njemu prebivamo, i On u nama, što nam je dao od Duha svojega“ (1Jn 4, 13). Sam tekst kao objektivna stvarnost, tekst kao tekst, uopšte ne mora da bude nadahnut za nas, tojest ne mora da ima preobražujuću silu koja naš život preobražava i prosvjetljuje. Podrazumijeva se, ni samo čitanje. To je jasno vidljivo iz novozavjetnih svjedočanstava, koja na toliko mjesta svjedoče o učiteljima Pisma, farisejima, knjižnicima i sadukejima, koji ne samo da u Bibliji nisu vidjeli ono o čemu ona govori od prve do posljednje svoje stranice (istražujete Pisma, jer vi mislite da u njima imate život vječni, a baš ona svjedoče o meni – Jn 5,39), već su i između sebe, na osnovu čitanja jednog i istog teksta, izvodili različite zaključke po nekim od najvažnijih pitanja vjere, npr. vaskrsenju mrtvih (Djela 23, 6–7).
Farisejstvo (pojam kojim se u crkvenom predanju kolikvijalno pokriva i mentalitet sadukejstva i knjižništva), svakako nije vezano samo za istorijski kontekst i pripadnost jednom staležu iz Isusovog doba, što ne treba posebno objašnjavati, pa se stoga i upozorenja (sva, ne samo ovo), davana tim religijskim grupacijama mogu i trebaju ticati i našeg duhovnog života.
Po pitanju molitvenog čitanja biblijskih tekstova, pa tako i Psaltira o kome je riječ, recitativnost ne treba biti dovoljna, već bi uz nju trebalo biti i reflektivnosti i autoreflektivnosti, kako bi naš duhovni život ponio pečat ozbiljnosti, a ne infantilnosti, praznovjerja, ili čak nečega ozbiljnijega (poput dospijevanja u patološka stanja „pobožnosti“). To znači da je veoma važno da budemo nanovo osviješteni po pitanju statusa „učenika“, što je pojam koji Novi Zavjet koristi govoreći o Hristovim sljedbenicima. Biti „učenik“ ne znači doživljavati vjeru na način na koji su je doživljavali ranohrišćanski jeretici gnostici, koji su govorili o tajanstvenom znanju koje Bog daruje izabranima, a za koje su oni neizabrani zauvijek zatvoreni. Hrišćansko poznanje jeste dar od Boga, ali ne tako kao da Bog u naše umove naprosto izliva znanje, već onda kada se otvorimo u nastojanju da budemo učenici. Sa tim u vezi, definicija molitve koju sv. Jovan Damaskin daje govoreći da je „molitva uzdizanje uma i srca Bogu“ vrijedi svakako i po pitanju prakse molitvenog čitanja Svetoga Pisma. Ono „ko čita da razumije“, koje su pisci (ili neki revnosni učenik – prepisivač) na riječi Hristove o „gnusobi opustošenja“ iz knjige proroka Danila (9–12) najvjerovatnije dodali u Mt 24, 15 i Mk 13, 14, saglasno je izjavi koju ap. Pavle daje u 1Kor 15, da „Hristos umrije za grijehe naše, po Pismu, i da bi pogreben, i da je ustao treći da, po Pismu“ (3–4). Ovdje „Pismo“ označava Stari Zavjet, budući da takvo što kao „Novi Zavjet“, u formi knjige u trenutku pisanja poslanice još nije postojalo.
Ukoliko dakle želimo da u granicama svojih mogućnosti poznamo Hrista, ali i da se valjano nadnesemo nad tajnom Njegove ličnosti, i našega učešća u njoj, što će reći da uronimo u tajnu istinskog i ozbiljnog duhovnoga života, koja u svim smjerovima (a ne samo na relaciji Bog – ja), transformiše našu ličnost, neophodno je da Pismo doživljavamo kao knjigu o Hristu, onu koja nam kazuje ko je On i dokle seže promjena koju je svojom smrću i vaskrsenjem donio u naš život. Takav pristup će nas osvijestiti da naš život vjere ne bude deklarativno – infantilno ispovijedanje, po principu „vjerujem sve što vjeruje Crkva, samo recite kako i šta“, i „recite mi koje molitve za ovo ili ono da upražnjavam“, već će biti lična potraga, učeništvo i poznanje u Crkvi u kojoj nam Hristos otvara um „da razumijemo Pisma“ (Lk 24, 45), a naša lična iskustva pretočiće se u međusobno prepoznavanje istoga Duha (baš kao što je slučaj sa inspiracijom u odnosu između nas i biblijskog teksta), i učiniti da „zajednica sv. Duha bude sa svima nama“ (2Kor 13, 13).
„Otvaranje uma“ o kome je riječ, da potcrtam još jednom, nije izlijevanje ispravnog razumijevanja magijskim činom, pucketanjem prstiju Svemoćnoga, već poziv na sinergiju i učeničko doživljavanje i proučavanje Pisma koje je krsnovaskrsnim događajem Pashe dobilo jedinu (ne „dogovorenu“) referentnu tačku, od koje se sve Sveto Pismo do Knjige Postanja „čita i razumije“, i koje nas dovodi do evharistijskog Hrista, baš kao i dvojicu učenika na Putu za Emaus iz već citirane 24. glava Lukinog jevanđelja. Drugačije poznanje Hrista, sudeći po Novom Zavjetu, nije moguće, jer ni prazan grob nije bio dovoljan da bi apostoli povjerovali. Potrebno je skinuti veo (koji je kao praslika bio na Mojsijevom licu), a on se skida kada u Raspetome iz Pisma prepoznamo Mesiju svojih života i svega kosmosa. U protivnom „do današnjega dana to isto pokrivalo u čitanju Staroga Zavjeta ostaje neotkriveno, jer se ono u Hristu ukida“ (2Kor 3,15).
Čitanja koja preduzimamo, kako kod svojih domova, tako i u crkvama, prečesto su, kako mi iskustvo govori, samo recitativnog karaktera, čime gubimo mnogo (ako ne i sve) od duhovnog bogatstva koja su u njima otkrivena (namjerno, u skladu sa prethodnim pasusom ne kažem „skrivena“). Jedan od problema „recitativnog“ pristupa jeste što on smjera da nešto ispuni, narodski rečeno – da očita (kao što čujemo kada neko pri dolasku u crkvu želi da mu se „očita“ molitva za ovu ili onu potrebu, a ne, kako bi bilo ispravno, da se „zajednički pomolimo“ za nešto). Ovakav pristup insistira na formi, očigledno, ali se pokriva pobožnošću. Nekada, doduše, sasvim iskreno – ali stoga ne i manje pogrešno.
Navešću sada jedan primjer:
Jedan od najslušanijih psalama kod ljudi koji češće od jednom nedeljno učestvuju na bogosluženjima Pravoslavne Crkve jeste večernji – 103.psalam, koga čitamo svake večeri, dakle 365 puta godišnje. Samim tim, on je jedno od štiva koje svako od onih redovnijih zna gotovo (ako ne i sasvim) naizust. Psalam govori o ljepoti Božijeg stvaranja, „kako su veličanstgvena djela tvoja Gospode, sve si premudrošću stvorio“, te govori o ritmu tvorevine, – danu i noći, Suncu i Mjesecu, čovjeku koji radi od jutra do večeri, Bogu koji mu daje zelen za hranu, o jelenima, zečevima, travi, stoci, životinjama malim i velikim, moru i kitovima u njemu – i za sve to slavi Premudrost Božiju.
Koliko nas je uočilo da on govori o Hristovom i našem vaskrsenju?
Naime, usred ove himne Božijem stvaranju, mi čujemo, nakon riječi koje kazuju da „sve tebe čeka, das im daš hranu u svoje vrijeme“ (st. 27), u 29, 30, i 31. stihu „…uzmeš im duh, umiru, i vraćaju se u prah svoj, pošalješ Duh svoj, stvaraju se, i obnavljaš lice zemlje“, te zaključuje „…da se veseli Gospod za djela svoja“.
Gospod koji „uzima dah“ pa ga ponovo vraća jeste Bog kome Sin njegov „predaje dah/duh“ (Lk 23, 46), na Veliki Petak, da bi mu ga taj Bog, Njegov Otac, „vratio“ u nedeljno jutro Vaskrsa (jer nećeš ostaviti duše moje u Šeolu, niti ćeš dati dati da svetac tvoj vidi truljenja“, kako nam blagovijesti Psalam 16). Iskustvo koje vidimo u tvorevini jeste da Bog nekome da život, dakle dah, da bi na kraju sva tvorevina umrla, i sve, od lista i larve pa do lava i čovjeka baštini takvo iskustvo. Jedino „nova tvar“ (2Kor 5,17) funkcioniše po principu smrt pa život, i o tome psalam govori, prosvetljujući, hrabreći i učeći nas da rastemo u Hristu, kome sva tvorevina duguje učešće u Novom Životu, kroz svetotajinsku (krštenje kao sapogrebenje Hristu) i stvarnu, fizičku smrt. Tome se Gospod „veseli“.
I o tome govore svi psalmi.
I ne samo oni.
Ali se do toga ne dolazi pukom recitativnošću, jer da se dolazi, došao bi do toga i Savle prije puta za Damask.
I ne samo on.
Ako se genij Predanja Pravoslavne Crkve igdje jasno očituje, onda je to u slučaju odabira čitanja i uopšte prisustva biblijskih tekstova u bogosluženjima. Cjelokupno bogosluženje Pravoslavne Crkve zapravo predstavlja, kako su to mnogi primijetili, jedno „otvaranje Pisma“. Od arhitekture hramova, njihovog ikonopisa sa mnoštvom kompozicija koje predstavljaju biblijske događaje Starog i Novog Zavjeta, likova proroka, anđela i svetih, do uklapanja svakodnevnih čitanja biblijskog teksta (mislim na tematsko uklapanje odjeljaka iz Djela Apostolskih i poslanica sa jevanđeljskim odjeljcima), pa sve do himnografije (naročito tzv.velikih praznika“), koja iznova, skoro do iznemoglosti – stihiru za stihirom – prepričava i daje kratka tumačenja događajâ koji se proslavljaju (Vaznesenje, Preobraženje..). Kao obavezne, službe uključuju u bogoslužbeni krug proslave i čitanja proročanstava, psalama,(u odeljcima, kroz tzv. prokimene, i integralno), koji nam dublje i jasnije otkrivaju šta se zapravo zbilo, i Ko je istinska kosmička Alfa i Omega itd, itd. Ova činjenica sama po sebi pokazuje zadivljujuće poznanje Pisma od strane onih koji su tekstove odabirali. Ako se uzme u obzir da su, za razliku od nas koji na onlajn pretraživačima možemo za tiličas pronaći svaki pasus ili riječ Biblije, oni radili u nama gotovo nezamislivim uslovima, njihova ozbiljnost ne samo da impresionira, već i višestruko obavezuje našu generaciju, jer je ljestvica jako visoko postavljena.
Međutim, iako je tako, savremeni vjernici (ali ni teolozi niti sveštenici), uglavnom se ne mogu pohvaliti naročitom autorefleksijom, niti angažmanom ovoga tipa, koje je Predanje Crkve genijalno sačuvalo u svom bogosluženju do naših dana. Zapravo, oni (vjernici), su uglavnom nedotaknuti onim što zovemo „dnevni i sedmični bogoslužbeni krug“, i svoje iskustvo bogosluženja svode na nedeljnu evharistijsku službu, koja ne oslikava dovoljno raskoš Predanja u ovom pogledu. Budući da nije realistično misliti da će se u društvenim tokovima nešto drastično promijeniti u smislu svakodnevnog učešća vjernica i vjernika u službama, ova činjenica mora nas dovesti u poziciju da se zapitamo kako da stvaralački odgovorimo na ovaj problem i tako pomognemo vjernicima da se nađu u poziciji da spoznaju da je „pokrivalo“ podignuto, te da vide lice Vaskrsloga u svom životu jasnije i potpunije, po Pismu.
Najprije, neko će s pravom reći, takvo što bi moralo da se desi i nama samima, sveštenstvu. I to svakako stoji kao primjedba. Mnogi od nas su relevantnost Crkvene uloge u svijetu doživjeli kao konformizam, tj. saobražavanje preovlađujućim razumijevanjima duhovnosti. Ova „duhovnost“ očituje se u predrazumskom slijeđenju naslijeđenih praksi i običaja, drugim riječima – praznovjerja – ili u formalnoj i formalističkoj slici pobožnosti po izgledu i stilu (uglavnom populističkom, u ovom drugom slučaju u krugu „revnosnih“, a ne u široj društvenoj zajednici), koja donosi odobravanje, a nerijetko i usiljenost i frustraciju. Ne kao poziv da se „okusi“ (u evharistiji) i „vidi“ (u Pismu).
Poduhvat čitanja psaltira koji naši vjernici u Trebinju praktikuju pokušaj je vrijedan hvale. Na tom tragu treba promišljati, kako bi se bogatstvo Otkrivenja što punije manifestovalo kako u našim životima, tako u zajednici Crkve, ali – kako će nas Psalmi naučiti ukoliko ih ispravno razumijemo – i u svemu svijetu. Recitativnoj praksi, da rezimiram rečeno, dodao bih i praksu refleksije, međusobne razmjene iskustava čitanja, razgovor o duhovnim titrajima u umu i srcu koja su ona probudila. Bilo bi neophodno i tumačiti ih, kako bi nas oni preobražavali i činili hristolikima, a to znači milostivima i dugotrpeljivima, što ne podrazumijeva nužno neku vrstu „klerikalizacije“ ovakvih trudova u smislu obaveznosti prisustva „ljudi u crnom“, ali ni to ne treba isključiti kao mogućnost. Treba se, kao što je iz teksta nadam se jasno, čuvati formalnog ispunjavanja i nerazumnog i usiljenog deklamovanja, kao i elitizma. Psalmi nas ne uče tome, naprotiv. Oni su, po riječima mitr. Amfiolohija – biografija ljudske duše. Ali najprije veličanstvena pjesma Hristu, Spasitelju svih svijetova, koji jeste istinska ljudska duša, pa su oni i Njegova biografija, biografija Cara Slave. Zato, uz sve rečeno (i neizrečeno), završiću rečenicom sv. Save, iz Karejskog Tipika:
„Čitanje Psaltira nikada da ne prestaje!“
