Apsolutno nikada, nikakva peticija nije postojala u Crkvi, to prosto nije u prirodi Crkve… pogotovo zbog nekih stvari, koje, koliko god da su važne za društvo i za nas kao građane, ipak nisu presudno, od presudne važnosti za život same Crkve i za Njenu misiju. (Emisija „Oko“, RTS, 7. februar 2025, neki sveštenik)
Mi se borimo za nebesku pravdu, a sve ostalo je dodatak. (Beseda jednog od vikara Njegove Svetosti, PBF, 6. februar 2025)
Ove duboko problematične rečenice su u korenu današnjeg nerazumevanja stvarnosti, gubljenja kompasa i zbunjivanja verujućih u vezi sa situacijom u kojoj se našlo naše društvo. Kao da se radi o svesnom i nedvosmislenom indukovanju šizofrenije u naše crkveno i socijalno življenje. Možda nije otuda čudno da vernicima sada tek ništa nije jasno. Nije im jasno u čemu je problem. Zašto neki društveni protest i poziv na pravdu dela njegovih sugrađana, ima bilo kakve veze sa njegovim odnosom prema veri? Zar nije nebeska pravda ono što je bitno, dok je ovaj zemaljski život samo čekaonica za večni život? A u čekaonicama se obično dosađujemo i gledamo da nam što pre prođe vreme. I ovaj život je takva čekaonica za vernike?!
Samo ukratko ćemo pokušati da odgovorimo na neka od ovih pitanja. Ukoliko stvarnost, tj. „važne stvari za društvo i za nas građane“ nisu od „presudne važnosti“ za život same Crkve i Njenu misiju – postavlja se jednostavno pitanje, šta je onda misija Crkve?! Ili još važnije, „šta je Crkva“ onda? Ko sačinjava Crkvu u istoriji, ljudi koji žive stvarnost sada i ovde ili ljudi koji su od te iste stvarnosti operisani?
Po definiciji, pravoslavni vernik veruje u Isusa Hrista. Oko toga, mislim, da se svi možemo složiti. Crkva je Telo Hristovo. Vera u Hrista implicira veru u Crkvu kao Njegovo Telo. Da vidimo dalje, šta to Hristos čini i koliko je to relevantno za moju veru i praksu u životu?
- Hristos u svojoj ovozemaljskoj misiji ukazuje na brigu za ljude, a Njegova smrt na krstu jeste gaženje straha i oslobađanje celokupnog čovečanstva od terora smrti. Crkva je „Telo Hristovo“, dakle, Telo Hrista koji umire i vaskrsava „za sve ljude“.Posledice straha od smrti, jesu sve nepravde, i lične i sistemske, sebičnost i borba „samo za sebe“. Otklanjajući strah od smrti, Hristos upućuje na pravdu, oslobađa od egoizma i narcisoidnosti. Crkva – Telo Hristovo – podrazumeva brigu za celokupan svet.
- U skladu sa ovim, Crkva kao Telo Hristovo pozvana je na ljubav, brigu i razumevanje slabosti svojih članova. Njen identitet se otkriva u misiji da pokazuje ljubavnu saosećajnost prema pojedincima i društvu, da štiti i diže svoj glas onda kada je opšte dobro ugroženo. Jer Crkva treba da gleda očima Sina Božjeg na ceo svet.
- Kada bismo prihvatili pokušaje da potpuno odvojimo „zemaljsku“ od „nebeske“ pravde –dovodimo u ozbiljnu opasnost sam način čitanja Svetog Pisma. Briga za pravdu u sadašnjosti, neodvojiva je od Carstva Božjeg i nebeske pravde. «Mi se borimo za nebesku pravdu, a sve ostalo je dodatak!», reče vikar Njegove Svetosti, ne razmišljajući. Ali hajde, uzmimo za primer Mt 25, 31–46, gde Hristos govori o poslednjem sudu i Carstvu Božjem – o čemu sudi Hristos? To sam Gospod kaže, tj. pravednici će ići u Carstvo Božje, „primite Carstvo koje vam je pripremljeno od postanja svijeta“.
- Poruka ovog jevanđeljskog odeljka (Mt 25,31–46) jeste da pakao biraju svi oni koji su mislili da je zemaljska pravda nešto sasvim drugo u odnosu na nebesku pravdu:
„Idite od mene, prokleti, u oganj vječni koji je pripremljen đavolu i anđelima njegovim.Jer ogladnjeh, i ne dadoste mi da jedem; ožednjeh, i ne napojiste me; stranac bijah, i ne primiste me; nag bijah, i ne odjenuste me; bolestan i u tamnici bijah, i ne posjetiste me“.
- Pitaju ga ovi nesrećnici kad se to desilo, jer njima ništa nije jasno. Gde je to Hristos bio da mu nisu pomogli? Oni nisu u stanju da vide Hrista u sadašnjosti, u nepravdi koja se dešava prema ljudima u našem društvu, o strahu koji je preplavio i Crkvu i naše okruženje. Valjda čekaju da sam Hristos siđe sa neba, pa da onda nešto i urade, jer u „malima“ – ne mogu da ga vide.
- Hristos je, nažalost po mnoge, izričit: „Kad ne učiniste jednome od ovih najmanjih, ni meni ne učiniste.“Hrista prepoznajemo u „malima“, svakom čoveku,onima koji su tretirani sistemski nepravedno i nehumano, čije dostojanstvo je uniženo. Šta je onda misija Crkve? Zar treba dodatno bilo šta reći? Makar uočavamo nedvosmisleno, da je pakao izbor koji se ogleda u ignorisanju „malih“ – ali i uvek kada mislimo da zemaljska pravda prema bližnjima i osetljivost za život nisu od„presudne važnosti za život same Crkve i za Njenu misiju“.Carstvo Božje koje iščekujemo, anticipira se ovde. Nada i vera u Carstvo Božje, nada i vera u nebesku pravdu, mora uzeti praktični oblik u sadašnjosti (Mt 25, 31–46) – inače će razgovor o njoj biti samo „futuristička iluzija“.
Ukoliko nas je Hristos oslobodio straha, a mi verujemo u Njega – onda je vreme da prestanemo sa plašenjem ljudi, uterivanjem straha da će razmena mišljenja navodno „uništiti Crkvu“, ali će je pretvorno i fingirano jednoumlje, nametnuto strahom i silom –„sačuvati“. Od kada je to uvedeno u naš prostor da je razlika mišljenja jednako svađa? Razlika mišljenja je preduslov dijaloga, inače govorimo o monologu, koji se lažno naziva dijalog.
Ukoliko nas je Hristos oslobodio straha, a mi verujemo u Njega – onda je vreme da prestanemo sa plašenjem ljudi kako će ovaj ili onaj tekst ili govor „uništiti Crkvu“. Ko god tako plaši vernike, on pokazuje svoju sumnju u Hristove reči o Crkvi, za koji obećava da je ni „vrata pakla neće nadvladati“ (Mt 16, 18). Čemu onda ovaj strah, ovo plašenje? Hristos je pobedio smrt!
I za kraj – „apsolutno nikada, nikakva peticija nije postojala u Crkvi, to prosto nije u prirodi Crkve…“ – strahom i plašenjem, kao da nas teraju da zaboravimo sopstvenu istoriju: https://www.politika.rs/scc/clanak/327832/irinej-protiv-irineja