Mi smo svi njegova djeca, njegovi đaci: nekima je stigao da predaje u Beogradu, nekima u, kako je sam govorio „Hoči na Tjehotini“, nekima u Tvrdošu, sa kosirom u ruci ili loptom u nogama. Predavao nam je na stranicama Patrologije 2 koju bismo, ako nam je neko pokloni, ono prvo izdanje, krili kao čitanku Otaca i uputstvo za život – dok su sve njegove druge knjige bile radni listovi hrišćanskog života. Predavao nam je. Ne bogoslovlje već sebe. Mada: to je isto.
Teško je. I teško pisati o njemu. Jer njegova riječ je ostala trajno mjerilo svega što pišemo: i kada smo pisali sa saznanjem da će njemu doći do očiju (jer čitao je sve!), kada smo pisali da bi nas pohvalio (što tada nikad nije činio), kada smo pisali da bismo pokazali da smo mladi i „pametni“ i da smo „prevazišli“ dječije bolesti novootačke sinteze – on je bio mjerilo našeg bogoslovskog stvaranja. Ne tek tako. Sa prelaskom Vladike Atanasija iz ovovremene u onovremenu patrologiju, zapravo je „prestao sa radom“ najznačajniji institut za patrologiju, liturgiku, dogmatiku, crkvenu istoriju, crkvenu publicistiku, političku (društvenu) teologiju. Institut u jednoj ličnosti.
Podsjećao nas je na sve danas zaboravljene tajne. Da su i episkopi – ljudi, ograničenih sila u nepreobraženom tijelu. Da je liturgija – prodor Carstva Božijeg u ovdje i sada a ne opsesivna potreba da mi uređujemo teofaniju. Da je sastavni dio naše službe Riječi, svešteničke i profesorske – neprekidno oglašavanje i sastradavanje jer nije naše ni da ćutimo, ali svaku riječ moramo štititi dušom i tijelom i vječnošću. Da je Crkva – živi život našeg živog Hrista. Nije to stilsko omaknuće. To je vapaj duše koja ne da anesteziji vremena da je savlada, koja ne poznaje sentimentalizam baš zato što drži do najdubljeg u čovjeku.
Živio je tajnu slobode. U ovom ulizičkom vremenu raspravljao se svakom izabranom i nametnutom srpskom vlašću, u Srbiji, Srpskoj i Crnoj Gori. Raspravljao sa svima i oštro ih podsjećao na Kosovski zavjet kada je osjećao i mislio da postoji mogućnost da se u primislima odreknu Zavjeta – i istovremeno u sebi spojio, u doba nametnutih dezintegracija, svojom razbašurenom ali jasnom riječju integrisao srpske zemlje.
I kao u svemu, to je činio bez plana, bez projekta, bez sižea: sa jasnom i nepogršivom intuicijom da se jednog brdaričkog zemljodjelca, banatskog i hercegovačkog Vladiku, pisca od Jadovna do Kosova, metohijskog podvižnika i brata Đeda cijele Crne Gore i Brda tiče sve što se tu, u našem svijetu dešava, u toj njegovoj vaseljeni čije je karte i kose poznavao, čije je travke slušao kako rastu, čiju je djecu zabavljao, starce krijepio, vojine pričešćivao. On je bio naše jedinstvo – glasno, bučno, ponekad resko i prema moćnima samo kritično. Prema „malima“: pažljivo i umilno. Tli godine nije nadrastao, a svjedočio je hiljade godina.
Nije dao životu da okošta. Jeste: opet je Atanasije čovjek antinomije u Hristu. Da: zamjerali su mu što je znao da demonstrativno uzvikne da neki kanon ili bar njegovu upotrebu možeš okačiti mačku o rep – isti čovjek koji je preveo i prokomentarisao na najdublji mogući način Kanone Crkve. Ali, kao i u svemu znao je i neprekidno nas opominjao da nije čovjek radi subote već subota čovjeka radi. Što znači: nije dao ni kanonu da postane kamen (a pogotovo ne kamen kojim se služimo da bismo zasipali našu braću u Hristu), već je i od njega tražio da čuva život. Tako i za liturgiju: Evharistija je morala da bude uvijek i iz početka događaj, njen tok – putovanje a ne recept, sabranje na jednom mjestu takvo da kada uđeš i izađeš – nikada ne znaš šta može da ti se dogodi, ali isti biti nećeš.
Volio je knjige. Kada radi – ne ulazi mu u prostor. A on će te pozvati. Ne nameći mu se. On će te voljeti. Ne traži mu knjigu. On će ti je dati. Ne umuj u njegovom prisustvu. Čućeš riječi zaumne. Ne uređuj služenje. On će ga onebesiti.
Posljednji veliki dan kada sam imao priliku na dugo da ga vidim bio je prije nešto više od godine dana. Iz Ostroga sam se preko Trebinja vraćao za Foču. Zamolio sam tvrdošku bratiju da me najave. Eto ga: čuje se niz stepenice. Podijelio je sa mnom inače skroman ručak koji mu je ostavljen. Podijelio čitav jedan dan u kome se nekoliko puta činilo da je vrijeme da pođem, ali bi onda još jedan njegov ekskurs završavao nakon sata bogoslovlja koje je život i života koji je bogoslovlje.
Među drugim knjigama i knjižicama, poklonio mi je jedan zbornik radova o Zlatoustu sa nekom naučnog skupa u Grčkoj: „Uzmi, znam da voliš Zlatousta“. Volim Zlatousta, a volim ga jer je nemoguće ne voljeti Hrizostoma kada ti ga Atanasije opiše kao svoga Oca i brata. Vidjeli smo se i razgovorili i u Podgorici. Kada ti je Ava – otac a Đed – brat, svakako da hitaš njima.
Jeste, sveti Vladiko, nije to više autoironijska šala. Najljepše si pjevao u srpskoj Crkvi. Vaseljensku i justinovsku melodiju teologije.
