Neko bi pomislio da nešto što se čini očiglednim nije potrebno naročito potcrtavati, jer bi zdrav razum, a u slučaju hrišćana pojačan i jevanđeljskim naglašavanjem trezvenosti i „straženja“ (Mt 24, 42–44; 25,13 itd), podrazumijevao po sebi šire, dublje i pažljivije sagledavanje stvarnosti.
Ipak, naslov ovoga osvrta čini mi se potpuno primjerenim situaciji u kojoj se danas kao pravoslavni hrišćani nalazimo, zbog toga što čujemo i glasove koji aludiraju (štaviše, neki ubijeđeno tvrde) da je borba protiv pandemije virusa korona zapravo gonjenje pravoslavne Crkve u susjednoj nam Srbiji.
Čini se stoga da ne bi bilo naodmet podsjetiti na neke očigledne stvari. Naime, COVID-19 detektovan je u Kini, riječ je o virusu, te samim tim o tvari koja ne poznaje bilo kakve granice koje postoje u tvorevini pa tako ni one konfesionalne. Virus nažalost postaje (ili već jeste) svečovječansko iskustvo te samim tim nije nikakvo eksluzivno iskustvo bilo koje grupacije ili zajednice, pa tako ni hrišćanske. (Ovo ne podrazumijeva da različite zajednice ne mogu na ovaj fenomen da imaju refleksije iz sopstvenog ugla gledanja na stvari). I sve je ovo opšepoznato, zar ne?
No opet, iako je u trenutku dok ovo pišem (3.april) epidemija proglašena u čak 204 zemlje svijeta, dio srpske crkvene javnosti, uglavnom uz ohrabrenje pojedinih „iskusnih“ sveštenika, poglavito kroz fejsbuk komunikaciju, ne prestaje da lamentira nad situacijom koja po nekima od njih iziskuje svojevrsni „katakombni“ odgovor kako bi se odbranila vjera u ovim danima „gonjenja“. Pitanje koje se nameće samo po sebi glasi – na koji način je vjera zapravo na udaru?
Odgovori stižu brzinom vjetra, ili panike, i kreću se u komentarima koji se broje stotinama, ako ne i hiljadama, u smjeru ukazivanja na restrikciju kretanja nametnutu od Vlade Srbije[1], koja za posljedicu ima i to da pravoslavni nisu u mogućnosti da se okupe na Liturgiji. Predlažu se radikalna rješenja krize, poput zadržavanja u hramovima za sve vrijeme restrikcije kako bi se pošto-poto učestvovalo u Službi.
Pomenuo sam već i „katakombe“, što valjda želi da ukaže na potrebu tajne samoorganizacije kako bi se obavila Liturgija u nekim alternativnim prostorima. Mogu se uočiti i pozivi na stradanje, „mučeništvo“ ili „ispovjedništvo“, kroz prihvatanje zakonskih kazni i ostalih mogućih konsekvenci.
Sve ovo, ponavljam, biva manje ili više podržavano od strane pojedinih sveštenika (i, koliko kroz medije mogu da se obavijestim, u ovom trenutku i barem jednog episkopa), za koje bi se očekivalo da znaju bolje i trezvenije. A evo i zašto tako mislim.
Najprije, zar nije sasvim očigledno da mjere zabrane kretanja i okupljanja pogađaju sve građane Srbije? Dakle, i muslimane i budiste, i agnostike i ateiste i uopšte baš sve podjednako. Zbog čega bi se onda pravoslavni hrišćani osjećali posebno pogođenima? Odgovor se, kako sam uviše već naveo, krije u nemogućnosti odlaska u crkvu na zajedničko bogosluženje.
Sljedbenici ovakvog načina rezonovanja projavljuju specifičan duhovni fenomen koji bih ovom prilikom okarakterisao pojmom liturgizam. Liturgizam, kao i mnogi drugi „izmi“ (moralizam, ekskluzivizam, komunizam, rigorizam…), u mom pojmovniku ima negativan predznak.
Da bismo stekli jasniju sliku stvarnosti u kojoj se nalazimo, ne bi škodilo da se u maniru dobrih slikara odmaknemo „od platna“ korak-dva unazad i tako, poput njih koji tim načinom u procesu slikanja stiču priliku da bolje procijene valjanost likovne kompozicije koju stvaraju, i odmjere kojim putem da nastave sa radom, i mi praveći misaoni korak unazad omogućimo šire i jasnije sagledavanje stvarnosti u kojoj smo.
Odlazak na Liturgiju u vremenu (i bremenu) vanrednih okolnosti izazvanih epidemijom zarazne bolesti predstavlja rizik. Taj rizik prisutan je i u slučaju kada se poštuje tzv. „socijalna distanca“ (ispravnije bi svakako bilo reći „fizička“) pa i kada se ispunjavaju higijenski uslovi jer je čak i tada faktor rizika veći od istoga u slučaju da smo kod svojih kuća.
Pitanje je u kojoj mjeri, pogotovo ukoliko insistiramo na praksi pričešćivanja jednom kašičicom (što, kao što je opštepoznato a i u posljednjim danima argumentovano brojnim teološkim publikacijama, nije i ne mora biti jedini način) to može da korespondira sa mišljenjima onih koji rukovode borbom protiv pandemije, a to su u prvom redu ljekari epidiemiolozi i virusolozi.
Mi naravno, bez obzira na lična uvjerenja, ne možemo ponuduti dokaze po ovom pitanju (neprenosivosti bolesti upotrebom jedne kašičice) a koji bi njih sa stanovišta struke zadovoljili. Oni sa druge strane ne smiju sebi da dozvole presedan da uvaže nenaučne zaključke i zato jer bi u tom slučaju jedan takav presedan otvorio prostor i drugima da eventualno, na osnovu sopstveniih vjerskih pretpostavki traže slične izuzetke.
Tako bi naši sugrađani muslimani mogli da ustvrde da se na džumi koja se petkom obavlja u džamijama niko ne može zaraziti[2], ili da se to ne može dogoditi na molitvenim skupovima Hare Krišna pokreta itd. Kada bi se takvi razlozi počeli uvažavati, bojim se da ljekarima ne bi preostalo ništa drugo nego da se pomaknu i prepuste vjerskim liderima da rukovode situacijom. To je valjda scenario koji niko razuman ne bi poželio.
Ukoliko bi u jednom građanskom društvu hrišćani pokušali da se nametnu kao neki sui generis entitet[3], podrazumijevajući za sebe drugačiji tretman od svih drugih, onda na scenu stupaju još dva „izma“, naime anahronizam i elitizam, oba štetna i u osnovi antihrišćanska pojma.
Razmotrimo sad i ideju po kojoj „ekipa za jednu kašičicu“[4] svojim dolaskom na Službu uprkos zabranama zapravo projavljuje „ispovjednički“ ili pak „mučenički“ duh i nastrojenje. Najprije valja podsjetiti da su mučenici u Crkvi oni koji su svoj život položili za Hrista, dok su ispovjednici oni koji su sami podnijeli stradanje, ali preživjeli ne odrekavši se svoje vjere. Kao takvi, i jedni i drugi su uživali i uživaju naročit ugled u predanjskom iskustvu Crkve (up. Otk 6, 9–11).
Ukoliko se još jednom misaono odmaknemo korak ili dva unazad i pokušamo da uporedimo gorljive pozive na ispovjedništvo kršenjem zabrana, vjerujem da ćemo uočiti značajne probleme koje takav stav sobom donosi. Naime, kada u ovim danima neko po svaku cijenu insistira na odlasku u crkvu na Službu, morao bi da zna da vjerski ideali kojima sleduje u životnu opasnost ne dovode samo nju ili njega, kao što je slučaj prilikom hrišćanskih mučeništva i ispovjedništva, već se ta opasnost prenosi na druge, na bližnje kojima možemo proslijediti virus.
Pravo pitanje koje onda ikrsava i nije da li takav postupak predstavlja ispovjedništvo, jer očigledno da ne, već da li bi se takvo postupanje moglo u krajnosti okarakterisati kao vjerski terorizam, budući da fatalne posljedice toga vjerom motivisanog postupka mogu da snose drugi. U vremenu od 11. 9. 2001, poslije kog datuma svijet po mnogo čemu nije više isti (kao što sasvim izvjesno po mnogo čemu neće biti isti ni nakon što ova epidemija prođe), ne treba posebno pitoreskno objašnjavati ovaj dobro poznati fenomen.
„Ko nije protiv vas s vama je“, čitamo u Mk 9, 40[5]. Ne vidim da bi se postupci vlasti generalno trebali tumačiti kao antihrišćansko djelovanje. Zar Gospod nije kroz znamenja iscjeljenja koje susrećemo u jevanđeljima pokazao da je Njegova želja zdravlje, cjelovitost (tj. spasenje) i punoća života za čovjeka i svu tvorevinu (up. Jn 10, 10; 17, 2). Zašto bi se onda preporuke ljekara, koje između ostalog, a ne isključivo, podrazumijevaju i zabrane koje uključuju i hrišćane, trebale doživljavati kao podstrek za ovakvu paniku i projavu liturgizma kod dijela vjernika?
Umjesto toga, ne bi li bilo svrsishodnije ne podgrijavati tenzije koje mogu imati i nesagledive posljedice jer i neki od vjernika mogu da ovakvu atmosferu dožive isuviše tragično[6], te imaju ozbiljne psihičke krize pod teretom pritisaka, pa da im se učini da holivudske varijante[7] apokalipse kucaju na vrata itd.
Hrišćanskije bi valjda bilo pred sebe u ovim trenucima staviti ono pavlovsko da „ niko ne traži ono što je njegovo, nego svaki ono što je drugoga“ (1Kor 10, 24)[8]. Samim tim, panični liturgizam trebalo bi zamijeniti osjećanjem hrišćanske društvene odgovornosti te pokušati recimo Liturgiju doživjeti i kao služenje ne samo sopstvenoj – „ja usresređenoj“ – vjerskoj potrebi (ili možda i samo navici). Prepoznati priliku za služenje najranjivijim u društvu, uz svijest da je ovaj period prilika da „djela pobožnosti“ ne poistovjetimo isključivo sa postom i molitvom.
Prilika je možda da se osvijestimo i za postojanje društvene asketike, poput odvajanja vremena i novca za one koji su u oskudici. U isto vrijeme, daje nam se mogućnost da osvijestimo sebe za istinski jevanđeljsku asketiku koja podrazumijeva odricanje od laži, od licemjerja, od spletkarenja i od svega onoga što nas čini dublje nedostojnima. Nismo li umjesto te teže i Hristu milije asketike (up. Mt 9, 13; 25, 31–46) sveli sve na post i Pričešće, u mnogo čemu ih razumijevajući samo kao ostvarenje pojedinačnih duhovnih potreba. Međutim, Pričešće nije neka predanjem osveštana prečica na kojoj valja insistirati van konteksta svega ostalog.
U vremenu pandemije otkiva nam se mogućnost da možda po prvi put u svojim životima Veliki Post postimo kako valja, po ugedu na drevne pustinjake od kojih nam dolaze divne priče o višenedeljnoj samoći i apstinenciji od Svetog Pričešća u toku posta.
Imajući u vidu sve naprijed rečeno, možda bismo i poznatu krilaticu po kojoj su „post i molitva dva krila kojima letimo ka Bogu“ mogli i da proširimo na osnovu veličanstvene vizije slave Božije iz knjige proroka Isaije i Otkrivenja (Is 6, 1; Otk 4, 8). Tamo se anđelske sile opisuju kao „šestokrile i mnogooke“. Krila kojima se ka Bogu leti ima više od samo dva, dok mnogookost anđelskih sila treba da nam ukaže na pažljiv odnos prema svima i svemu, na potrebu „po jednog oka“ za razumijevanje različitih situacija, uglova i gledišta, pa time i njihovog trezvenog a ne ideološkog i jednostranog procjenjivanja. Jedna od liturgijskih pjesama kazuje nam da smo mi ti koji heruvime „tajanstveno predstavljaju“, što nam ne bi trebalo izmaći pažnji, pogotovo sada.
Ono što, takođe, ne bi bilo od koristi jeste da nam promakne da današnje „urbano pustinjaštvo“, koje nam je nametnuto izolacijom i koje treba sa razumijevanjem prihvatiti kao duhovni izazov, ipak pored sličnosti baštini i značajne razlike u odnosu na pustinjaštvo opisano u monaškim zbornicima ranohrišćanskih Palestine ili Egipta. Prije svega po tome što je ova izolacija ipak privilegija koju sebi mogu da priušte samo oni koji posjeduju kuću ili dom, što je sreća koju nažalost nemaju na stotine miliona ljudi širom svijeta, u Indiji ili tzv. zemljama „trećeg svijeta“. Ali i kod nas.
Migranti na granici između Turske i Grčke, o kojima smo do samo prije par nedelja slušali u vijestima iz sata u sat, kao da su orvelovski „ispareni“, a trebalo bi da u „mnogookosti“ heruvimskog pogleda budemo svjesni da nije tako, već su i sada tamo negdje ko zna gdje, i ne mogu računati sa privilegijom izolacije protiv koje mi kličemo „braneći vjeru“.
Nadalje, naša izolovanost u kućama sa hranom, vodom, internetom i svim onim, što nam se podrazumijeva kao normalno, zapravo u stvarnosti podrazumijeva da stotine miliona ljudi širom planete, na čelu sa zdravstvenim radnicima, rizikuje svoje živote kako bi obezbijedili našu „pustinju“.
Gledajući „mnogooko“, krećimo se svjesni blagoslova ove pustinje, ka Pashi, održavajući svoju evharistijsku glad za Hljebom Života, ne dozvoljavajući da to putovanje protraćimo bespotrebnim i neutemeljenim stavovima i insinuacijama. Bolje ga saobrazimo opisu puta dvojice od učenika za Emaus iz Lk 24, 13–32 na kome im je spasitelj „u drugom obličju“ prije lomljenja hljeba cio dan objašnjavao Pisma.
Na tom putu bilo bi dobro pripaziti da se naša evharistijska glad ne pretvori u evharistijsku požudu. Onda će nam Emaus biti mnogo dalje od jevanđeljskih šezdeset stadija.
[1] Namjera ovoga teksta, kako će se nadam se moći vidjeti, nije u tome da komentariše opravdanost oštrine mjera Vlade, koje su podložne kritici, kao što smo mogli vidjeti između ostalog i u obraćanju dijela opozicionih parlamentaraca od prije neki dan, za koja lično držim da nisu neosnovana (ali ni lišena političkog oportunizma), već je namjera da načelno ukaže na percepciju koju pojedini hrišćani imaju s tim u vezi, a koja je po mom shvatanju naopaka.
[2] Zanimljivo je za razmišljanje uočiti da su se, koliko znam, vjernici drugih vjerskih zajednica u Srbiji, uključujući i hrišćanske, mnogo smjernije i trezvenije ponijeli po ovom pitanju u odnosu na pravoslavne o kojima govorim.
[3] Sa ovim u vezi valja uočiti i pojavu peticija koje kruže internetom a koje se Njegovoj Svetosti obraćaju da zaštiti prava onih koji su većina u Srbiji, naime pravoslavnih. Takva pojava zanemaruje da u vanrednim stanjima poput ovoga pravila ponašanja nisu (na sreću) uslovljena većinskim, već mišljenjem stručnjaka. Posebno je pitanje i koliko se može zaista govoriti o većini onih koji zahtijevaju pravo na učešće u bogosluženju ako imamo u vidu ne tako nepoznatu statistiku da u korpusu onih koji se izjašnjavaju kao pravoslavni u Srbiji imamo u najboljem slučaju svega 2% onih koji redovno pohađaju nedeljna bogosluženja. Ova statistika, kao i mnoga druga pitanja koja u ovoj situaciji iskrsavaju, ostavljaju ogroman prostor za razmišljanje o kvalitetu katihizacije koji nad vjernicima sprovodi naša majka Crkva.
[4] Ovako na moje iznenađenje jedan sveštenik u razgovoru sa fejsbuk prijateljima naziva one koje se bore za učešće u Evharistiji, baš kao da je to borba „za kašičicu“ koja, kako se obavijestih, garantuje „neposrednost“(?!) među vjernicima prilikom pričešća na taj način, a ta neposrednost je u slučaju sveštenika ostvarena tako što se on na kraju opet „pričesti“ (?!) kada upotrebljava darove tom istom kašičicom.
[5] Ovo dakako nije u suprotnosti za izjavom iz Mt 12, 30 „ koji nije sa mnom protiv mene je“ jer kontekst prve izjave iz Mk 9, 40 upućene sinovima Zevedejevim da ne brane onome koji imenom Isusovim protjeruje zlo drugačiji je od konteksta ove izjave upućene kao kritika farisejima koji Gospoda optužuju da pomoću kneza demonskoga progoni demone.
[6] Prizivam u sjećanje davnašnji razgovor sa blaženoga spomena igumanom ostroškim Lazarom Adžićem u kome mi je kao mladom svešteniku savjetovao da uvijek moram dobro da pazim na one u zajednici koji su psihički „načeti“, jer takvi mogu mnogo toga pogrešno da protumače i postupe krajnje radikalno.
[7] „Holivudske varijante“ kojima podliježu i neki pravoslavni ukazuju na one narative koji se tiču apokalipse i doživljavaju je ne kao „Apokalipsu“, tj. konačno otkrivanje slave Božije Drugim Dolaskom, koje svi željno treba da prizivamo, već kao horor i muku, a apokalipsa je upravo suprotno, okončanje svega zlog, nasilnog i pokvarenog.
[8] Ovim bi i eventualne zamjerke vlastima koje se tiču sadržaja i načina sprovođenja mjera u borbi protiv „najsmešnijeg virusa u istoriji čovečanstva“ trebale da uključe hrišćane u smjeru borbe za opšte dobro a ne samo ka zadovoljenju hrišćanskih potreba.
