Služenje Liturgije (detalj) – Sv. Sava Srpski i Sv. Atanasije Veliki, Velika Hoča
Hvalim te, Oče, Gospode neba i zemlje, što si ovo sakrio od mudrih i razumnih, a otkrio si bezazlenima. (Mt. 11, 25)
Gledajte i divite se djelima Božijim! Bog izabra proste ribare da budu propovjednici Njegovog jevanđelja. Ne izabra silu zemaljsku, niti čin i vlast, jer kada istina biva napadnuta, nije uvijek patrijarh taj koji je brani, nije uvijek car taj koji je čuva. Nego često, gle čuda, ona se brani rukama monaha, riječima đakona i prezvitera, suzama običnih vjernika, onih koji u očima svijeta bijaše prezreni! Na malima svijet opstaje, jer je Bog izabrao ono što je slabo da posrami jako, i ono što je neznatno da uzvisi pred Njim.
Pogledajte Svetog Atanasija Velikog! Dok su se carevi i episkopi dvoumili, dok su učeniji ćutali, dok su ugledniji taktizirali, ko je ustao protiv jeresi? Jedan mladi đakon! Onaj koji nije imao vlast, ali je imao istinu. Onaj koji nije imao tron, ali je imao vjeru. Kao David pred Golijatom, tako je Atanasije, naoružan samo Svetim Pismom i revnošću, ustao protiv moćnih arijanaca. I pobijedio! Kasnije kao episkop Crkve Hristove, kao branitelj nikejske vjere u Hrista, svim dozvoljenim i nedozvoljenim sredstvima suđen,podmetnutim moralnim, kanonskim i političkim krivicama, progonjen i klevetan. Zar nije Bog kroz njegova usta govorio? Zar nije Gospod njega izabrao, a ne one silne i čuvene?
A šta ćemo sa Svetim Maksimom Ispovjednikom? Da li ga je odbranio car? Da li su ga zaštitili patrijarsi? Ne, nego su ga oni isti koji su trebali biti čuvari vjere izložili mukama i progonstvu. Sve Crkve: Carigrad, Rim, Antiohija, Aleksandrija i Jerusalim, složile su se i ustale na Svetog Maksima i pismeno ga anatemisali. A on, monah bez činova i titula, sa odsječenim jezikom i rukom, ostao je gromoglasniji od svih! Njegova patnja postade truba koja rastjera laž monotelitsku, njegova nemoć porazi silne, a istina koju je nosio, osvijetli kasnije vjekove.
I ko je, ako ne iguman, a ne episkop, suprotstavio se bludnom braku i bezakonju cara Konstantina VI? Sveti Teodor Studit, koji nije znao za strah pred ljudima, ali je znao da se boji Boga. Pred njim su carevi padali, jer nije priznao nepravdu, nije dao blagoslov laži! Monasi Studitskog manastira su se usprotivili svome patrijahu i pisali protiv njega želeći da očuvaju čistotu vjere. Zatvaran, proganjan, ali nepokolebljiv, sveti Teodor se pokaza jačim od svih carskih dekretâ.
I šta ćemo sa bogoglagoljivim lučonošom Markom Efeskim? Dok su svi episkopi pognuli glave, dok su se ruke tresle pred papom, jedan jedini, sam kao Ilija na Horivu, stade i reče: „Ne može biti zajedništva između svjetlosti i tame!“ Nisu ga krasile moćne vojske, nije imao podršku vlastodržaca, ali imao je nešto što oni nisu – istinu! I ona mu bješe štit i mač.
A šta da kažemo za Svetog Jovana Damaskina? Kada su carevi i episkopi poveli rat protiv svetih ikona, kada su ikonoborci razarali hramove i spaljivali svete ikone, ko je ustao u odbranu istine? Ne patrijarh, ne carigradski episkop, nego jedan smjerni monah i prezviter u dalekoj zemlji, pod saracenskom vlašću!Iako ga je car Konstantin V Kopronim na psevdosaboru u Jeriji anatemisao i proglasio zavjernikom protiv carstva, Sveti Jovan Damaskin, iz manastira u pustinji, pisanjem svojih bogonadahnutih spisa, pobijedi careve i jeretike! Njegovo pero bješe jače od mača, njegova mudrost porazi silnike! I, gle, ono što su carevi uništavali, on obnovi; ono što su episkopi pogazili, on uzvisi!
A kako ne spomenuti Svetog Justina Ćelijskog? Kada su mnogi ćutali, a drugi se sklanjali, ko ustade? Ne patrijarsi, ne episkopi, nego jedan smjerni arhimandrit, koji nije imao strah od ljudske srdžbe, ali je imao strah od Božjeg suda! Njegove riječi će da odjekuju kroz vjekove, dok mnogi moćnici crkveni ostadoše zaboravljeni.
Istorija svjedoči da su mnogi patrijarsi i episkopi, vođeni strahom od vlasti, željom za ugledom ili duhovnom slabošću, podlegli jeretičkim učenjima ili političkim pritiscima. Takvi su bili oni koji su podržali Arija, monotelitizam, ikonoborstvo i druge zablude i jeresi. Ali, naspram njih, uvijek su stajali sveti ljudi – monasi, sveštenici, pa i mirjani – koji su ostali vjerni apostolskom predanju.
Zar ne vidimo sada, kako Bog bira ono što svijet smatra slabim da postidi silne? Nije bitno koliki si u očima ljudi, nego koliki si u istini. Ne mjeri se moć Božijeg čovjeka činovima, nego njegovim srcem. Jer kada svi ćute, Bog uvijek podiže nekoga da govori. Kada svi padaju, On uvijek ostavi jednog da stoji. I taj jedan često nije onaj koji je na vlasti, nego onaj koji se u postu i molitvi u skrovitosti oblikovao za dan borbe.
Zato ne reci: „Ja sam mali, šta mogu učiniti?“ Nego znaj da je Bog kroz male uvijek radio velika djela. Kada si u istini, ti nisi sam. Kada stojiš uz Hrista, sa tobom stoji vojska nebeska. I ako te ljudi odbace, ako te moćnici prognaju, znaj da će tvoje ime biti zapisano u knjizi života, kao što su imena svih onih koje smo ovdje spomenuli.
Crkva ne gleda na čin, već na istinu. Ako episkop stoji u vjeri, on je naslednik apostola. Ako odstupa, postaje kao Juda. Zato sveti oci nisu oklijevali da razobliče i osude čak i patrijarhe kada su skrenuli sa pravog puta.
Zato i danas gledajući ovo šta se dešava oko nas ne smijemo dozvoliti da klonemo duhom, jer Gospod je spremio nekog od malih Njegovih za dan borbe, a istorija Crkve nas uči da na malima svijet opstaje! Ne moćnima, ne silnima, nego onima koji su vjerni!
Ne boj se, malo stado, jer bi volja Oca vašega da vam dade Carstvo. (Lk. 12, 32)
