Miroslav Marković
Na današnji dan 1919. godine rođen je jedan od najznačajnijih srpskih intelektualaca, svetski poznati klasični filolog Miroslav Marković. Povodom stogodišnjice njegovog rođenja prenosimo jedan ranije objavljeni tekst prof. Bogoljuba Šijakovića. (Uskoro ćemo objaviti i prevod teksta Jaroslava Pelikana o prof. Markoviću.)
1.
Miroslav Marković je rođen u Beogradu 18. marta 1919. Završio je 1942. klasičnu filologiju na Filosofskom fakultetu Univerziteta u Beogradu, gdje je bio asistent od 1946. do 1954. Nakon boravka u Indiji (1954-1955) na Univerzitetu Visva-Bharati u svojstvu gostujućeg istraživača, postaje profesor na Univerzitetu Los Andes u Meridi, Venecuela (1955-1969), odakle ide na Univerzitet Ilinoisa u Urbani (SAD) za profesora klasičnih nauka (1969-1989), gdje je emeritovao, dobio počasni doktorat (15. maja 1994) i ostao djelatan do kraja života. Umro je u Urbani 14. juna 2001.
Miroslav Marković je predavao na mnogim svjetskim univerzitetima (od Beograda preko Indije, Venecuele, Njemačke, Irske do Amerike i Kanade), dobitnik je velikog broja naučnih priznanja i odlikovanja u raznim državama (Venecuela, Grčka, Izrael, SAD), član je mnogih prestižnih naučnih društava, osnivač (Founding Editor) uglednog časopisa Illinois Classical Studies (izlazi od 1976), autor nekih 30 naučnih knjiga i monografija i preko 300 članaka[1] na srpskom, engleskom, njemačkom, francuskom, italijanskom i španskom iz oblasti grčke, latinske i staroindijske književnosti i filosofije, grčke i latinske paleografije, istorije religije i folkloristike, patristike i vizantologije, među kojima su nezaobilazno kritičko izdanje i komentar Heraklitovih fragmenata (1967, 2001)[2] i dugo očekivano izdanje Diogena Laerćanina (1999)[3], čitav niz izdanja patrističkih tekstova kod Berlinske akademije (Ipolit[4] 1986, Atinagora[5] 1990, Justin[6] 1994. i 1997, Tatijan[7] 1995, Teofil Antiohijski[8] 1995) i kod Brila iz Lajdena (Kliment Aleksandrijski[9] 1995. i 2002, Atinagora[10] 2000, Origen[11] 2001), kao i sabrani radovi iz grčko-rimske religije i gnosticizma (1988)[12], grčkog pjesništva (1991)[13] i patrističke tekstualne kritike (1994)[14].
2.
Neka kratak prikaz dviju monografskih publikacija Miroslava Markovića posluži kao ilustracija njegovog skrupuloznog i minucioznog rada na polju klasične filologije i istorije ideja.
U 200 godina modernih izdanja Heraklitovih fragmenata, od Šlajermahera (1807) do danas, posebno mjesto među svega nekoliko poduhvata nezaobilaznih za izučavanje Efežaninove zagonetne misli pripada pomenutoj knjizi profesora Markovića, koja se nakon prvog izdanja iz 1967, adaptiranog italijanskog izdanja iz 1978. i popularnog srpskog izdanja iz 1983. pojavila u reprintu sa dodacima i ispravkama: Miroslav Marcovich, Heraclitus, Greek text with a short commentary, second edition, Including fresh Addenda, Corrigenda and a Select Bibliography (1967-2000), Sankt Augustin: Academia 2001, XXVIII+681 str. Prvo izdanje je naišlo na dobar odziv zajednice istraživača[15]; drugo izdanje dolazi u godini autorovog upokojenja kao njegov ne jedini trajan spomenik u nauci o starini.
Za razliku od Dilsa, koji je odustao od uspostavljanja smisaonog redoslijeda Heraklitovih sačuvanih fragmenata, Miroslav Marković ih je svrstao u 25 grupa koje su tematski organizovane u tri dijela: učenje o logosu (frg. 1-50), učenje o vatri (frg. 51-93), etika, politika i ostalo (frg. 94-125). Ovaj poredak fragmenata zahtijevao je numeraciju (data je i konkordancija) koja fragmentarne i aforistične misli Efežaninove locira unutar jedne zamišljene misaone cjeline. Svaki fragment je tekstualno kritički preispitan, sa mnogim dobro obrazloženim emendacijama, dat je engleski prevod Heraklitovih iskaza i kratak komentar koji obiluje paralelama iz antičkih izvora i upućivanjima na najvažniju kritičku literaturu. Nakon popisa literature (str. 605-620) i nekolika indeksa (str. 621-663), drugo izdanje donosi dodatke i ispravke uz fragmente (str. 667-669) i odabranu bibliografiju za period 1967-2000 (str. 670-677). Njemačkom izdavaču Academia treba odati priznanje što je drugim izdanjem učinio ponovo dostupnom knjigu koja ostaje mjerodavan editorski rad i trajno vrijedan prilog izučavanju zagonetne misli Heraklitove.
Za renomiranu biblioteku patrističkih tekstova i studija, koju uređuje Patristička komisija berlinske Akademije nauka, Miroslav Marković je između ostalog pripremio i kritičko izdanje Apologijâ za hrišćane Justina Filosofa i Mučenika: Iustini Martyris Apologiae pro Christianis, edited by Miroslav Marcovich [Patristische Texte und Studien 38], Berlin, New York: Walter de Gruyter 1994, XII+211 str. Justin je nakon filosofskog obrazovanja u duhu platonizma primio hrišćanstvo i potom djelovao kao hrišćanski filosof najvećma u Rimu, gdje je mučenički postradao oko 165. g. po Hristu. Uprkos visokom poštovanju u staroj Crkvi mnogi od njegovih apologetskih, antijeretičkih i teoloških spisa su izgubljeni. Sačuvani spisi (dvije Apologije i Dijalog s Jevrejinom Trifonom), koji pate od jezičke nespretnosti, predstavljaju ga kao zastupnika svjesne sinteze grčke filosofije i hrišćanstva. On je najpoznatiji predstavnik rane apologetike II stoljeća, značajan za istoriju teologije i dogmatike, kao i rane liturgike, a njegovo učenje o Logosu povezuje stoičku filosofiju i teologiju Klimenta Aleksandrijskog.
I pored značaja Justinovog djela nije postojalo kritičko izdanje njegovih Apologija, koje su sačuvane u jednom jedinom grčkom rukopisu (kodeks Parisinus Graecus 450, prepisan 1364. g.) s raznim oštećenjima. Nakon komplikovanog istraživačkog rada u bibliotekama Pariza, Oksforda, Kembridža i Vatikana Miroslav Marković je restaurisao izvorni tekst Justinov i pripremio ovu izvanrednu publikaciju koja donosi opsežan uvod (str. 1-30), kritičko izdanje Velike i Male apologije sa izobilnim upućivanjem na Justinove izvore i paralele i kritičkim aparatom (str. 31-168), a na kraju indekse biblijskih i drugih mjesta, svih imena i riječi (str. 169-211). – U uvodu je najprije riječ o transmisiji teksta dviju Apologija i o prethodnim izdanjima, zatim se raspravlja pitanje da li se radi o dvije apologije ili o jednoj, utvrđuje se vrijeme nastanka teksta, a onda je dat veoma koristan analitički pregled sadržaja Apologija sa mogućnim izvorima Justinovih stavova, da bi na kraju bio ukratko razmotren Justinov odnos prema Svetom Pismu. – Što se tiče same postavke grčkog teksta, nju karakterišu mnoge emendacije i ispunjene lakune, jasnoća kritičkog aparata, dragocjene leksikografske napomene, bogato ispostavljeni biblijski citati i aluzije, kao i paralele hrišćanskih i profanih autora. Kao i ostala kritička izdanja autorova, i ovo je uzorno djelo koje služi na čast ovom našem internacionalno priznatom velikom eruditi.
3.
Ogromna naučna erudicija i produkcija Miroslava Markovića upravo kontrastno čine očiglednom oporu istinu da niko nije prorok u svome selu: u otadžbini nije htjelo da se zna za njega, a oni koji su bili prinuđeni da za njega znaju prigovarali su kako je njegov pristup klasičnim tekstovima klasičnofilološki (sic!), pa dakle naučni. On zaista jeste bio posvećenik u nauku o starini; da je o tome imao punu svijest govori i ova njegova memorabilna anegdota: „Prilikom jedne večernje šetnje (čika-Brana Petronijević, Garašanin i ja) od ‗Ruskog Cara’ do Kalemegdana i natrag zapita me Αὐτός: ‗Platon ili Aristotel?’ – ‗Aristotel’, odgovorih ja. – ‗E, onda od Vas nikada filozof neće postati’, odvrati čika-Brana.“ (pismo od 17. 1. 2001)[16]
Miroslav Marković je znao za dug rodu i jeziku, o čemu svjedoče ne samo njegovi prevodi sa grčkog, latinskog, sanskrtskog, ruskog na srpski i njegovi radovi zaključno s poslednjom knjigom pisanom upravo na srpskom[17], nego i njegovo čuvstvovanje narodnog stradanja u poslednjoj deceniji XX vijeka: „Inače, zbog situacije u Stradiji jedva da nalazim snage za stvaranje. Inter arma silent Musae. Bog pomogao Crnu Goru, kad već neće Stradiju!“ (pismo od 8. 6. 1992).
4.
Knjiga Studije o religiji antike oteta je od smrti. – Ima skoro deset godina kako sam profesoru Miroslavu Markoviću zamolbeno saopštio želju da na srpskom jeziku priredimo jedan tematski izbor iz njegovih radova objavljenih na svjetskim jezicima u mnogim uglednim inostranim stručnim časopisima. Spremno i rado je prihvatio, odajući tako da je to i njegova želja, da isporuči „u skoroj budućnosti jednu knjigu bilo o Presokratovcima bilo o temi Grčka filozofija i crkveni oci [crkveni, ne crveni!]“. (pismo od 24. 3. 1992)
Međutim: tih godina Miroslav Marković je herkulovski radio na kritičkim izdanjima desetak velikih djela poznohelenske i ranohrišćanske baštine. Isto tako se podvižnički hrvao s neizlječivom bolešću: „Inače živim ‗na Božju veresiju’. Lekari su konstatovali da me je zadesila Amyloidosis cordis (jedna veoma retka i neizlečiva bolest), i daju mi ne više od godinu dana života. Sapienti sat. … Žao mi je što Vam ne mogu poslati obećani rukopis: Ultra posse nemo tenetur.“ (pismo od 1. 10. 2000)
Ali snažna volja ponekad nadmaši opreznu mudrost i učini nemoguće: „hitam da Vam ponudim skromnu zbirku mojih Studija o religiji i filozofiji antike: 20 studija, 200 strana“. (pismo od 17. 1. 2001)
Konačno:
„Kao što sam Vam obećao, šaljem Vam rukopis knjige Studije o religiji antike. Smrt me je iznenadila i sprečila da Vam isporučim camera-ready copy knjige: dijagnoza Amyloidosis, prognoza još 1 mesec života. Jedva sam uspeo da završim knjigu. Nadam se da nećete imati teškoća oko izdavanja knjige, koja mora biti procesovana u Nikšiću. … Vaš odani u Hristu dijak-Miroslav.“ (pismo od 1. 5. 2001)
Ova knjiga je zavjetni dar; oteta od smrti, ona je udio pokojnog profesora Miroslava Markovića u živom srpskom nasleđu iz klasičnih nauka. Objavljivanjem Studija o religiji antike Srpsko društvo za helensku filosofiju i kulturu odužuje se skromno i s pijetetom svom počasnom članu, svjetski slavnom klasičaru, koji je drhtavom rukom svoju poslednju knjigu žurno ispisivao baš na srpskom („privrženost rodnoj grudi“) upravo dok je drugom rukom zaustavljao smrt.
Zaupokojena liturgija za počivšeg Miroslava održana je 24. juna 2001. u grčkoj pravoslavnoj crkvi Tri Jerarha (Champaing, IL), čiji je bio parohijan.
Gospode, pomeni i pomiluj slugu Svoga – dijaka Miroslava.
Izvor: B. Šijaković, Ogledanje u kontekstu: O znanju i vjeri, predanju i identitetu, crkvi i državi, drugo, prošireno izdanje, Beograd: Službeni glasnik 2011, 847-852; prethodno objavljeno u: Miroslav Marković, Studije o religiji antike, Nikšić: Srpsko društvo za helensku filosofiju i kulturu, Jasen 2001, 133-135. U ovdje objavljenu verziju ušli su i prikazi dviju Markovićevih publikacija – reprinta knjige Heraclitus (1967) iz 2001 (objavljen u: B. Šijaković, „Iz novije filosofske literature“, Luča XX/2, Nikšić 2003, 301-332: 309) i kritičkog izdanja Justinovih Apologija za hrišćane iz 1994 (objavljen u: Luča XIII/1-2, 1996, 174). Osnovni podaci dati su i kao odrednica u: Enciklopedija srpskog naroda, Beograd: Zavod za udžbenike 2008, 622 v.
[1] Vidjeti iscrpnu bibliografiju [B. Šijaković], „Bibliografija radova Miroslava Markovića“, u: Miroslav Marković, Studije o religiji antike, Nikšić: Srpsko društvo za helensku filosofiju i kulturu, Jasen 2001, 136-151; bibliografija je preuzeta (dodate su nekolike redakcijske dopune) u: Živa antika 52.1-2 (2002) 21-36.
[2] Miroslav Marcovich, Heraclitus: Editio maior, Mérida: Los Andes University Press, distributed by Blackwell’s, Oxford 1967, xxix, 665 pp. = Heraclitus: Greek Text with a Short Commentary, Editio maior, Reprint with new addenda, corrigenda and selected bibliography (1967-2000), Sankt Augustin: Academia Verlag 2001; relevantno je i italijansko izdanje: Eraclito: Frammenti, Biblioteca di Studi Superiori 64, Firenze: La Nuova Italia ed. 1978, xxii, 442 pp.; popularno srpsko izdanje izražava „privrženost rodnoj grudi“: Filozofija Heraklita Mračnog, Beograd: Nolit 1983, 233 str.
[3] Diogenis Laertii Vitae philosophorum, I: Libri I-X, II: Excerpta Byzantina et indices, ed. Miroslav Marcovich, Stuttgart, Leipzig: Teubner 1999.
[4] Hippolytus: Refutatio omnium haeresium, ed. M. M., Patristische Texte und Studien 25, Berlin: Walter de Gruyter 1986, xvi, 541 pp.
[5] Athenagoras: Legatio pro Christianis, ed. M. M., Patristische Texte und Studien 31, Berlin: Walter de Gruyter 1990, xii, 158 pp.
[6] Iustini Martyris Apologiae pro Christianis, ed. M. M., Patristische Texte und Studien 38, Berlin: Walter de Gruyter 1994; Iustini Martyris Dialogus cum Tryphone, ed. M. M., Patristische Texte und Studien 47, Berlin: Walter de Gruyter 1997.
[7] Tatiani Oratio ad Graecos, ed. M. M., Patristische Texte und Studien 43, Berlin: Walter de Gruyter 1995.
[8] Theophili Antiocheni Ad Autolycum libri III, ed. M. M., Patristische Texte und Studien 44, Berlin: Walter de Gruyter 1995.
[9] Clementis Alexandrini Protrepticus, ed. M. M., Vigiliae Christianae Suppl. 34, Leiden: E. J. Brill 1995. Clementis Alexandrini Paedagogus, ed. M. M., Leiden: E. J. Brill 2002.
[10] Athenagorae qui fertur De resurrectione mortuorum, ed. M. M., Vigiliae Christianae Suppl. 53, Leiden: E. J. Brill 2000.
[11] Origenis Contra Celsum libri VIII, ed. M. M., Leiden: E. J. Brill 2001.
[12] M. Marcovich, Studies in Graeco-Roman Religions and Gnosticism, Studies in Greek and Roman Religion 4, Leiden: E. J. Brill 1988, ix, 195 pp.
[13] M. Marcovich, Studies in Greek Poetry, ICS Suppl. 1, Atlanta: Scholars Press 1991, vi, 250 pp.
[14] M. Marcovich, Patristic Textual Criticism I, ICS Suppl. 6, Atlanta: Scholars Press 1994.
[15] Da uputim samo na neke od mnogih recenzija: K. Maricki-Gađanski, Godišnjak Filozofskog fakulteta u Novom Sadu 11 (1968) 25-43; J. Bollack, Gnomon 42 (1970) 1-10; G. B. Kerferd, Classical Review 20 (1970) 305-307; E. N. Roussos, Hellenika 23 (1970) 357-362; S. N. Muravьev, Vestnik drevneй istorii № 4 (1970) 162-171; H. von Staden, American Journal of Philology 93 (1972) 608-612; uz italijansko izdanje npr.: L. Rossetti, Rivista critica di storia della filosofia 34 (1979) 207-210; L. Rossi, Dialoghi di archeologia 3.1 (1981) 135-140; M. M. Sassi, Rivista di filologia e d’istruzione classica 109 (1981) 105-113.
[16] Ovdje i dalje citiram iz privatne prepiske sa profesorom Miroslavom Markovićem.
[17] M. Marković, Studije o religiji antike, Nikšić: Srpsko društvo za helensku filosofiju i kulturu, Jasen 2001.
