Mironosice na Hristovom grobu (detalj), Bogorodica Ljeviška (© BLAGO Fond)
Nedjelja mironosica se u pravoslavnom predanju praznuje na dvije nedelje nakon praznika Pashe. Ovaj spomen pripada svijetlom i pobjedonosnom periodu intezivnog slavljenja vaskrsenja, onome u kome se neprestano u crkvi čuje pashalni tropar „Hristos vaskrse iz mrtvih, smrću smrt uništi, i svima u grobovima život darova“! Periodu, dakle, koji je obojen snažnim osjećanjem Gospodnjeg trijumfa, a potom i našeg, kroz nadu da ćemo sa njim i sami vaskrsnuti u život.
Žene mironosice se u propovijedima, himnama, i uopšte u sabornom sjećanju Crkve uglavnom doživaljavaju kao svjedokinje Hristovog vaskrsenja, kao one koje su se susrele sa činjenicom praznog groba, odvaljenog kamena i sa pojavom anđela. Pa onda „posvjedočile“ istinu urbi et orbi!
Jevanđelja pominju Mariju Magdalinu i „drugu Mariju“ (Mt 28, 1), te Mariju Magdalinu, Mariju „Jakovljevu“ i Salomiju (Mk 16, 1), Mariju Magdalinu, Jovanu i Mariju „Jakovljevu“ (Lk 24, 10), i na kraju, Jovanovo jevanđelje pominje samo Magdalinu (Jn 20, 1).
Spomen Nedjelje mironosica, kako u jevanđelju toga dana, tako i u troparima koji se pjevaju uključuje i sjećanje na Josifa iz Arimateje, tajnog učenika, člana Sinedriona, bogatog čovjeka, „dobrog i pravednog“, „koji i sam carstvo Božije čekaše“ itd, ali koji se bojao „Judeja“, pa iz tog razloga bio sakriveni/tihi učenik, koji od Pilata dobija dozvolu da Isusa skine sa krsta i za čiju sahranu ustupa svoj novi grob. Njega pominju sva četiri jevanđelja (Mt 27, 57; Mk15, 42; Lk 23, 50 i Jn 20, 38, dodajući i Nikodima, koga drugi ne spominju). Josif je lik koji se ne pojavljuje ranije u jevanđeljima, kao ni kasnije, prilikom javaljanja vaskrslog Hrista, i o njemu, barem na osnovu teksta Novog Zavjeta, jako malo znamo. Veoma je plodna figura za daljnja razmišljanja o karakteru tajnosti učeništva, mogućoj anonimnosti hrišćanske vjere, koja u odsudnim momentima biva projavljena, te o smjenjivanju straha sa projavom neobične hrabrosti, kao i za mnogo šta drugo.
Mironosice, za razliku od ovoga Josifa, svoje mjesto u priči o Hristu dobijaju prvenstveno u onome što se zbiva nakon vaskrsenja Hristovog (iako se pominju i ranije), i kao takve se u Crkvi pamte. Mišljenja sam da se u njihovom liturgijskom spomenu događa nešto od neobične važnosti za naš život, čime nam se – i mislim da to nije pretjerano reći – s jedne strane, projavljuje genijalnost crkvenog predanja po ovom pitanju, dok, s druge, ta genijalnost ište udubljivanje i oprez kako ne bismo donijeli brzoplete zaključke.
U Nedelju mironosica, predanjski um je naznačio da na Liturgiji čitamo opis iz Jevanđelja od Marka. Nakon pročitanog odjeljka (Mk 16, 1–8) uglavnom se u crkvama mogu čuti propovijedi, neke i veoma elokventne i nadahnute, koje pripovijedaju o mironosicama koje su prve posvjedočile vaskrsenje Gospoda Hrista. I sve je to ponekad, kako rekoh, lijepo i elokventno, no problem je što takav slijed zaključivanja ne korespondira sa onim što je u Liturgiji upravo pročitano!
Naime, pomenuti Markov opis završava se riječima „i izišavši (mironosice), pobjegoše od groba, jer ih uhvati strah i trepet, i nikome ništa ne kazaše, jer se bojahu“.(Mk 16, 8). Jasno je da na osnovu ovakvoga opisa ne može da se govori o njima koje su bilo šta „posvjedočile“, jer su se uplašile i držale jezik za zubima, očigledno ne imajući predstavu šta se zaista zbilo. Radost se ne spominje, pobjeda se ne da ni nazrijeti. Samo „strah i trepet“. I muk.
Tako kazuje Marko.
U svjedočanstvimav drugih jevanđelista, kada su ove žene u pitanju (pored samog imenovanja, koje je već naznačeno) , postoje određne razlike. Matejev opis je možda u tom pogledu najraskošniji, i po pitanju Hristovih učenika vjerovatno najoptimističniji, jer on govori o osjećanju straha ali i o „radosti velikoj“ (Mt 28, 8), koju one imaju dok su na putu ka učenicima, kojom prilikom usput susreću i samog vaskrslog Isusa (Mt 28, 9–10). Dalje, Matej ne govori o odbacivanju vijesti koje su donijele potresene i radosne (po njemu), žene. Zapravo, on izostavlja bilo kakav opis susreta između mironosica i apostola, ali bi se iz smisaone cjeline koja slijedi dalo pretpostaviti da su oni poslušali riječi koje im je Hristos uputio preko mironosica, tj. da su otišli u Galileju kako bi ga susreli (Mt 28, 16).
Luka će podvući kako su apostoli, čuvši riječi mironosica, zaključili kako one buncaju, i „ne vjerovaše im“ (Lk 24, 11). Štaviše, Luka kazuje da Petar, nakon što, zajedno sa apostolima nije vjerovao, i sâm držao da žene buncaju, trči do groba, ali samo kako bi se za sebe uvjerio da je grob prazan, te odlazi zbunjen, ne razumijevajući ništa, ili pak, riječima samog jevanđelja, odlazi od groba „čudeći se u sebi tome što se dogodilo“ (Lk 24, 12). Luka produžuje svoj narativ živopisnim kazivanjem o putu dvojice od učenika za Emaus, koji ne prepoznaju vaskrslog Gospoda koji im se pridružuje na putu, dok se u pogledu mironosica potvrđuje stanje nevjerovanja u njihove riječi: „a zaprepastiše nas i neke žene između nas koje su bile rano na grobu, pa ne našavši tijelo njegovo, rekoše da su vidjele i pojavu anđelâ koji govorahu da je on živ“ (Lk 24 22–23). Neki od apostola nakon toga trče ka grobu, zatiču opisano stanje, tj.prazan grob, ali „njega ne vidješe“ (Lk 24, 24).
Situacija u kojoj dvojica učenika „neveseli“ (Lk 24, 17), odlaze iz Jerusalima, kao i odgovor koji daju Isusu koji ih pita za razlog njihove tuge, dodatno potvrđuje da svjedočanstvo žena nije uspjelo da odagna osjećaj poraza i očaja kod Kleope i njegovog saputnika iz Jevanđelja od Luke.
Jovanov opis uključuje, kako je već rečeno, samo Mariju Magdalinu (po imenu, mada množina u Jn 20, 2 ostavlja prostora za pretpostavku da nije išla sama na grob). Njeno svjedočanstvo ima dva dijela. Prvi dio (Jn 20, 1–2), opisuje istu sliku kao i u slučaju mironosica uopšte: ona uviđa da je kamen odvaljen od groba, trči i javlja apostolima o zatečenom stanju, uz opasku „uzeše Gospoda iz groba, i ne znamo gdje ga položiše“. Drugim riječima, Magdalina takođe u tom trenutku ne pretpostavlja šta se zaista zbilo. Petar i „drugi učenik“ trče da provjere. Ovaj drugi je bio brži, ušao je u grob, i kako kaže tekst „vidje i vjerova“ (Jn 20, 8). Međutim, naredni stih jevanđelja navodi nas da se zapitamo u šta je zapravo drugi učenik povjerovao, jer Jovan žuri da nam kaže kako oni tada „još ne znađahu Pisma da On treba da vaskrsne iz mrtvih“ (Jn 20, 9). Magdalina poslije susreće Gospoda u veličanstvenom Jovanovom opisu, koga vidi kao vrtlara (vrlo vjerovatna teološka poveznica sa Adamom i „vrtom“), i kada ga, tek nakon što joj se on obrati , prepozna, javlja učenicima vijest o viđenju, susretu i riječima koje je naložio da im prenese. Smisaona cjelina se tu okončava(20, 18), a priča se nastavlja slikom učenika koji su još uvijek okupljeni na skrovitom mjestu „zbog straha od Judejaca“ (Jn 20, 19), a što je stanje koje ne ukazuje na to da su joj povjerovali.
Crkveno predanje, očigledno, bira „najslabiji“ opis kako bi nam u Službi na Nedelju mironosica ispričalo priču o mironosicama, jer jedino je Marko, iz čijeg svjedočanstva se čita, ekplicitan u tvrdnji da žene ćute kao zalivene. I ostala jevanđelja su manje-više saglasna sa tim da svjedočanstvo mironosica nije dobro primljeno od strane učenika, ali im je potrebno manje učitavanja u tekst kako bi se eventualno izvajala tvrdnja te vrste, naime, da one „svjedoče“ vaskrsenje“. Čak i jevanđelje, takođe od Marka, koje se toga dana čita na manje važnoj službi, naime, na jutrenju, ima u sebi više potencijala za tvrdnju da su mironosice (tačnije mironosica – Magdalina), otvorile usta i naposljetku kazale kakvu su scenu zatekle, ali ni to ne porađa vjeru kod učenika, koji „plakahu i ridahu“, jer joj, naprosto – „ne vjerovaše“ (Mk 16, 10–11).
Pa ipak, to što se čita predstavlja „jevanđelje“, što će reći – objavu dobrih vijesti. No, šta je dobra vijest u opisu koji se završi riječima da se kazivanje o praznom grobu završava užasom, strahom i ćutanjem? Kako tumačiti pročitani tekst, a da to nije potpuno u suprotnosti sa pročitanim odjeljkom, pa da se, nakon što pročitamo da ženama anđeo zapovijeda da govore, a one međutim, „ništa ne kazaše, jer se bojahu“, začuje zvonki propovjednikov glas, i riječi, „evo, upravo čusmo kako žene mironosice posvjedočiše vaskrsenje Hristovo, te su , počevši od njihovih riječi, svi povjerovali…“
Nisu. Ne bismo ni mi danas.
Istinu da nije sve onako kako izgleda na prvi pogled, pored mironosica, možemo da pojmimo i mi. Ali ne u maniru propovjednika koji je iskarikiran (da li?) u tekstu iznad. Pronicljivost crkvenog predanja po pitanju odabira baš ovog čitanja zapravo u takvom izboru otvara vrata za istinito, suštinsko razumijevanje događaja Hristovog vaskrsenja.
„Svjedočanstvo“ mironosica, čak i tamo gdje one govore, nije svjedočanstvo o vaskrsenju. Ono je svjedočanstvo o neobičnim događanjima koje oni, kao uostalom ni apostoli, ne razumiju. Nedelja Mironosica svojim čitanjima predstavlja poziv da se vaskrsenje shvati onako kako su to učinili apostoli, same žene mironosice i Crkva koja im je u vremenu sljedovala, vjerujući da je ono što se zbilo dio šire priče o Bogu i svijetu, kulminacija čitavog sazviježđa obećanja Božijih koja su data u Svetom Pismu, a koja sada dobijaju svoje ispunjenje u Mesiji, raspetome i vaskrslome Isusu. Primjer mironosica je uvod u proces koji je ispravan, koji nas ne čini inferiornim u odnosu na njih, već sposobnim da pojmimo vaskrsenje kao i one, po Duhu Svetome, u Crkvi, kroz Pismo i lomljenje hljeba, kroz primanje Duha koji nas podsjeća na sve što je u Hristu otkriveno, a što ima u sebi stvarni potencijal da nas uključi, učini sudionicima i svjedocima. Prazan grob, kao prosti fakat, nije to nikome obezbijedio. Mironosice svjedoče , na koncu, samo jedno, a to je da moraš biti učenik/učenica da bi povjerovao/la u vaskrsenje.
I u tome je njihovo svjedočanstvo vaskrsenja!
Jednako kao što danas nećemo susresti Hrista koji pretvara vodu u vino ukoliko otputujemo u Kanu Galilejsku, već samo ako „otputujemo“ u drugo poglave Jevanđelja od Jovana, i jednako kao što nećemo doživjeti potresni razgovor između Isusa i Petra ukoliko odemo na mjesto gdje se on u istoriji zbio, naime, u Kesariju Filipovu, već samo ako „odemo“ u 16. poglavlje Matejevog svjedočenja, isto tako nećemo susresti Hrista ukoliko naprosto odemo na mjesto na kome se vjeruje da je bio sahranjen u Jerusalimu. Tamo bi, pošteno govoreći, moglo jedino da piše (možda i piše, ne znam), „što tražite živoga među mrtvima, NIJE OVDJE, već ustade“ (Lk 24, 5–6).
Markove mironosice, upravo onakve kakvima je Crkva odlučila da nam ih predoči u čitanju Svetog Jevanđelja na dan njihovog svečanog praznika, ukazuju nam na taj smjer razmišljanja, a onda i ispravnog svjedočenja. Vijest o praznom grobu potrebuje tumačenje, bez njega je ona užas i nevjerica. Tumačenje se daruje u Duhu, branitelju i utješitelju Crkve, kroz Pismo i lomljenje hljeba. Onda smo svi istinske mironosice, a Markove mironosice, zaključimo – u odjeljku koji na njihov dan čitamo – pokazuju šta nedostaje kako bi sve to bilo istinito i stvarno. U tome je radosna vijest! Za njih jednako kao i za nas, jer ono što u tom trenutku fali ubrzo biva i darovano. I ostaje u Crkvi!
Ono što im je nedostajalo u trenutku zbunjenosti, nije im falilo nakon spoznaje da je „Hristos trebalo to da pretrpi i da uđe u slavu svoju“ (Lk 24, 26).
