Ljubimo jedni druge

Jedna od popularnijih optužbi protiv ranog hrišćanstva koje je rimsko pagansko društvo ispostavljalo mladoj Crkvi bila je ona za incest. Hrišćani su, prema toj optužbi, zlokobna, tajnovita, incestuozna zavjerenička skupina protiv normalnog društvenog i kosmičkog poretka. Služe tajnoviti ritual u kome se pričešćuju Krvlju nekog davno raspetog Jevrejina. Međusobno se oslovljavaju sa „brate“ i „sestro“, a u njihovom tajnovitom ritualu u jednom momentu se pomeunta braća i sestre, na poziv starješina, cjelivaju. Ali da se ne krijemo iza arhaizama: hrišćani se na liturgiji, što bi rekao naš svijet, „izljube“.

Danas se na takve optužbe možemo samo da nasmijemo. Svakom iole p(r)osvećenijem hrišćaninu biće jasno odakle zluradi nesporazum rimskog plebsa: ono što je u najranijoj Crkvi bila samorazumljiva i ničim incestuoznim ispunjena praksa cjeliva mira (ili cjeliva, poljupca ljubavi) izazivalo je u očima prosječnog paganina zgražavanje. Navikao da razmišlja u kategorijama mnogih zaista tajnovitih miserijskih religija, sa sviješću da zaista postoje orgijastički kultovi, Rimljanin nije ni mogao drugačije da pojmi stvarnost Crkve unutar koje poziv na međusobnu ljubav nije bio stvar otpočinjanja magijskog predavanja orgijastičkom zanosu, nego u riječi pretvoreni etički imperati ali i način na koji je zajednica živjela: u neprekidnom iščekivanju Parusije, u neprekidnom strahu od progona, u svakodnevici ljubavi koja nije bila (samo) sentiment, emocija, nego suština (rano)hrišćanske svakodnevice. Ne moramo naročito idealizovati rane hrišćane u smislu da je njihova svakodnevica, tj. svakodnevica njihovih međusobnih odnosa bila neprekidna sentimentalna posvećenost svih svakome, nekakva emotivna idila i uređenost, a pogotovo ne sveopšta zaljubljenost, drugarstvo ili ortačenje. Naprotiv, prilično nam je dobro dokumetovana dinamika međusobnih odnosa ličnosti i zajednica u ranom hrišćanstvu: one su u neprekidnom previranju, u dozivanju, nerijetki su vidljivi pravi pravcati konflikti, raskoli, razdjeljivanja („jeresi“), čitave epopeje ličnog i kolektivnog koje su daleko od idilične slike u ljubavi lebdećih nadljudi.

Pa, opet, očigledno je da je ljubav i to ne samo kao prosta kohezija, osjećaj za preživljavanje ugrožene mreže Zajednica, nego upravo kao svojevrsna stvarnost ili suština stvarnosti rane Crkve bila nešto što je svojom realnošću, životnošću, izazivalo upadljivo nerazumijevanje plebsa. Svakako, plebs nije mogao da pojmi ni suštinu đakonovog poziva da „ljubimo jedni druge kako bismo jednodušno ispovjedali“, ni udio i smisao tjelesnosti tog poljupca, dodira u životu i samorazumijevanju hrišćana. Bilo je i tada mnogo religija koje su obećavale spasenje. Ali unutar njih, spasenje se postizalo kroz ritual, a ritual je vodio u spasiteljnu stvarnost magijskog: bilo je potpuno preokretanje stvari reći da postoji stvarnost Zajednice, koja se ispoljava kao ritual, a unutar tog rituala jezik označava ono što se već živi. Nije tijelo bilo instrument za postizanje magijskog spasenja nego je stvarnost Iščekivanja Parusije ispoljavana tjelesno. Otuda nije potrebna dodatna eks-staza, orgijastička zloupotreba seksualnosti kako bi se simulirala magijska povezanost. Hrišćanin jeste u iz-stupljenju, eks-stazi samim tim što njegova svakodnevica nikada nije samo njegova nego ujedno i svakodnevica Zajecnice i svakodnevica Iščekivanja, stvarnost Boga-koji-se-čeka.

Ali – da se vratimo hrišćanstvu danas – neće li u tom našem današnjem nadmoćnom smiješku nad starom optužnicom biti i ponešto sjete, možda do kraja neosvješćenog saznanja današnjeg hrišćanina da je za ono ko jesmo danas mnogo teže poređenje između svakodnevice današnjeg hrišćanina unutar Zajednice i svakodnevice ondašnjeg hrišćanina, nego što je to arheološka uspomena na nerazumijevanje rimskog plebsa? Jer, ne može a da se ne zapita današnji hrišćanin gdje se nalazi ta vidljiva, opipljiva, taktilna i življenja  ljubav, upravo ono što je Rimljanin prokazivao, čime se sablažnjavao i od čega je pravio čitavu intrigu? Da nas danas vidi rimski plebs, da li bi se sablaznio đakonskim pozivom da „ljubimo jedni druge…“ I to ne samo: da li bi se sablaznio samim liturgijskim pozivom nego nerazumljivom, a naslućenom ozbiljnošću toga poziva?

Kao što znamo, i danas čujemo iste te riječi, sasvim nepromjenjene kroz vijekove Liturgije. One su danas svojevrstan bogoslužbeni relikt, poput jektenije za oglašene ili molitava i jektenija „one koji se spremaju za sveto prosvjetljene“ u Liturgiji Prijeosvećenih Darova. Da, poziv da volimo jedni druge, čini se, stoji kao relikt jedne drevne stvarnosti. I ritualno i suštinski. Danas taj poziv još samo među sveštenstvom ima konkretan ritualni smisao: na arhijerejskoj liturgiji cjelivaće se ili bar pozdraviti Episkopi, Episkop i sveštenstvo. Kada služi više prezvitera, onda prezviteri međusobno. Fenomenologija tog cjeliva mira više podsjeća na nedostatak ljubavi nego na njeno prisustvo. Tjelesnost se izbjegava – najčešće je u pitanju užurbani naklon, pod pritiskom potrebe da se svi međusobno „cjelivaju“ što je moguće prije. Ne treba smetnuti sa uma nekakvu suzdržanu tjelesnost, naznačeni kontakt koji kao da govori koliko je današnje hrišćanstvo nesigurno u sebe: poljubac i pozdrav koji to nije Ona drevnohrišćanska tjelesnost, dodirljivost, u međuvremenu je nestala i još samo ponegdje gdje se jeste zadržala potresno svjedoči o onom prošlom, kada oci imaju volje i strpljenja da zaista jedni drugima cjelivom posvjedoče da Hristos jeste među nama (i biće!) Kao i svi ritualnistikom i formalizmom porobljeni aspekti hrišćanskog bogosluženja, i cjeliv ljubavi danas ne obavezuje suštinom nego formom: Vidjeti dvojicu sveštenika kako se međusobno „cjelivaju“ iako uopšte ne govore međusobno ne izaziva bilo kakav skandal, ali bilo je dovoljno da se nekoliko puta u oltaru cjelivom mira pozdravim sa mojim studentima, oltarskim poslužuteljima, dobrim ljudima i budućim sveštenoslužiteljima, pa da do mene dođe optužba za „novotariju“. Želja da se nelicemjerno, bez zadrški i jerarhijskih ograda i barijera pozdravimo cjelivom ljubavi – to je novotarija današnjem stanju stvari. Jer, kada sveštenik „služi sam“ – prema današnjoj praksi – on nema sa kime da razmijeni cjeliv ljubavi. U oltaru može imati braću, izvan oltara punu Crkvu naroda Božijega i on će pred sopstvenim pozivom „ljubimo jedni druge da bismo jednodušno ispovjedali“ biti sam samcat. Vjernik i onako jeste među vjernicima sam. Čovjek koji do njega stoji jeste hrišćanin, pravoslavni hrišćanin. U žargonu i stvarnosti rane Crkve – „brat“. Ali „braća“ su tu manje-više nasumično. Svako sa svojom potrebom i mukom. Sabrani na jedno mjesto. Ali svako sam. A toliko je samoće izvan Crkve, da nema nikakve potrebe da je bude i u Njoj. Nismo li svi došli u Crkvu da ne budemo sami, da se sklonimo od mećave svijeta, da bar naslutimo ljubav kao način postojanja?

Kako se vratiti stvarnosti rane Crkve? Čini mi se sasvim pogrešnim početi tako što bi se propisao obavezni cjeliv ljubavi. To je praksa koju, koliko znam, praktikuje na jedan ili drugi način i Rimokatolička crkva i pojedine protestantske zajednice, dakako, kao čin rukovanja sa najbližim do tebe Xrišćaninom. Ovaj trenutačni proboj iz samoće današnjeg hrišćanina u kurtoaziju formatizovanu (ipak) socijalno prihvatljivim normama (zapadnog) društva i dalje ne rješava nego zamagljuje problem: mi ne bismo dijeliili stvarnost čovjeka sa kojim se rukujemo, nijedan čovjek u zapadnim zajednicama ne dijeli na dubok, obavezujući način stvarnost čovjeka sa kojim se rukuje. Otuda je propisivanje cjeliva (ili rukovanja) kao liturgijske forme samo prenošenje „službene dužnosti“ sa klira na cjelinu zajednice. A poenta nije da se svi pozdravljaju formalno, nego da se ponovo rodi stvarnost unutar koje ta forma ima svoju suštinu, stvarnost ljubavi kao načina postojanja Crkve. Niko ne bi mogao da tvrdi da je ona sasvim nestala iz Crkve, da nema ljudi koji vole i tako bogoliko vole da njihova ljubav svijetli svima nama. Sa druge strane, ne osjećamo li svi da bismo željeli stvarnost unutar koje sveštenikov ili đakonov poziv na međusobnu ljubav neće biti relikt drevne prošlosti nego izraz onoga u čemu se krećemo i jesmo? Unutar koga neće biti ljubavi po službenoj dužnosti sveštenstva i muklog stajanja laosa?

Kada i gdje ćemo to dočekati? Teško je reći. Nadati se, opet, da ćemo prestati biti stranci jedni drugima prije nego što dođu opet vremena katakombi (a ona, podsjetio nas je čitav HH vijek uvijek mogu da dođu, pogotovo onda kada smatramo da je nemoguće da dođu). Ako je liturgija – ikona Carstva, ikona Vječnosti, onda što prije treba da upoznamo čovjeka do nas. Zamislite da pored njega, ne znajući ga, ne želeći da ga upoznate, voleći ga „službenom dužnošću“ stojite čitavu vječnost. Da li bi to bio raj ili pakao?