Kada su Jevreji bježali iz ropstva, jedna od najvećih i poslednjih u nizu zapovjesti bila je da zakolju jagnje i namažu vrata njegovom krvlju, kako bi ih anđeo smrti mimoišao. Ova zapovjest postaje jasnija u svjetlu činjenice da je u drevnom Misiru jagnje bilo bog. Jedna od predstava boga sunca je muškarac s glavom mladog ovna, a i Horus, bog rata, kao jedan od najmoćnijih bogova Panteona i direktno povezan s faraonom, imao je i titulu „jagnje božije“. U takvim okolnostima, Jevreji dobijaju zapovjest da direktno isprovociraju faraona tako što će ne samo odbiti da služe idolu, nego će ga i ubiti i pojesti, a potom se dodatno po komšiluku hvaliti time stavljanjem krvi na vrata. Šta se dalje dešavalo, gnjev faraona, bjekstvo i prelazak preko Crvenog mora, uglavnom znamo. Dakle, naša duhovna istorija, lična i kolektivna, počinje provokacijom i eliminacijom idola kome odbijamo da služimo.
Na sličan način i u našoj čaši vode, razdijelile su se vode i podigla se bura povodom teksta o trenutnom crkvenom sukobu, koji je potpuno nehotice dirnuo u lažne bogove kojima neki među nama služe. Tako je, poslednji u nizu, Vladimir Veljković moje ideje okarakterisao prvo kao boljševičke i staljinistčke, a potom je u njima vidio čak i elemente Musolinijevog fašizma, zaključivši na kraju da sam nacionalista. Osim ovih etiketa, Veljkoviću se iz nekog razloga učinilo da zagovaram totalitaristički pristup teologiji u kome bi neki centar propisivao osnovne smjernice teološkog razmišljanja. Ne znam zašto je to pomislio, ali u svoju odbranu mogu samo reći da to nije istina, niti to smatram, niti sam to ikad igdje napisao ili rekao. Nigdje ni u jednom svom tekstu, nisam predlagao da se uvede disciplina, niti da se guši misao, kao što mi pripisuje Veljković, naprotiv, pozivam na kreativnost i slobodu.
Međutim, smatram da sloboda i kreativnost ipak moraju da budu konkretni i crkvenograditeljni, a ne jalovi i sami sebi cilj. Cilj pisanja crkvenog teksta ne može biti: „Vidi me mama što sam pametan.“ Odbijam ideju da je teologija samodovoljna, nezavisna od Crkve i života u Crkvi. Smatram da je teologija sluškinja Crkve i predstavlja samo početak i mali dio na putu bogopoznanja, koji su mnogi bogovidci čak i preskočili, dok istovremeno mnogi koji znaju teologiju Boga nikad nisu spoznali. Ipak, da ne bi bilo zabune, moram da naglasim da je Crkva prvenstveno bogoslužbena zajednica, ali u svijetu se javlja u tri izraza – postojanja: 1) eshatološka: zajednica živih i mrtvih; 2) Crkva carskog sveštenstva (svih krštenih); 3) Crkva kao institucija (Sinod, Sabor). Biti bogoslov znači upravo vješto iznalaženje teoloških rješenja kroz sva tri izraza njenog postojanja, a ne ignorisanje bilo kog navedenog. Realistična pozicija teologije podrazumijeva dijalektičku odgovornost: prema carskom sveštenstvu, prema jerarhiji i na kraju eshatološkoj viziji Crkve.
Upravo zato, teologija koja nije u službi Crkve je lažni bog, i ne samo da odbijam da joj služim i aplaudiram, nego ću se truditi da je uklonim gdje god stignem. Tako postupa svako ko je čovjek Jevanđelja i ko živi po Jevanđelju.
Zbog svega rečenog, moram da kažem da je sramota što je veoma mali broj srpskih teologa uopšte uzeo učešća u diskusiji o najvažnijem crkvenom problemu našeg doba. Izuzev časnog izuzetka oca Darka Đoge, stotine naših teologa, bolonjskih i nebolonjskih mastera, doktora, profesora i svih drugih, koji obično imaju stav na svaku temu, pa evo čak i o razlikama između Lenjina i Staljina, sada već sedmicama ćute i ignorišu ovaj problem, ili govore o potpuno nepovezanim stvarima.
Primjera radi, u odgovoru na moj odgovor (?!), Veljković se hvali da je naširoko objašnjavao prijatelju problem ukrajinske krize, da bi na kraju svoju mudrost i rješenje tog pitanja zadržao za sebe i svog prijatelja, a nama ostalima lakonski predlaže – „internacionalna pravoslavna teologija na principima sabornosti i jednoglasija“. Naizgled, ovo rješenje je jednostavno i genijalno i pravo je čudo da ga se niko do sada nije sjetio ni na Fanaru, niti u Moskvi. Međutim, čini se da ga niko nije obavijestio da je raskol pred nama upravo zato što ne postoji sabornost i jednoglasije (po 34. apostlskom pravilu). Povrh svega, ova izjava je po dubini i smislu ravnočasna izjavi novoizabrane Mis kobasicijade u Donjem Prološcu: „Želim mir u svijetu i ljubav među svim narodima.“ Osim što je ovo najblaže rečeno uvredljivo prema svakom ko je išao u bilo koju bogoslovsku školu, ujedno ne predstavlja nikakav doprinos diskusiji na temu ukrajinske crkvene krize.
Moja osnovna ideja je bila, i ona je sasvim jasna svim ljudima dobre volje i kojima je interes Srpske Pravoslavne Crkve na srcu, da teologija kao nauka, pored svih svojih dužnosti i obaveza, mora da pomogne Crkvi u očuvanju njenih interesa: jedinstva, cjelovitosti i odbrani autokefalije. Nigdje nisam rekao da treba da se laže ili izmišlja, nego da se pronađe sadržaj za opravdanje odluke da se branimo. Ko je dobar teolog on ne laže, niti će ikada lagati, nego će naći načina da naglasi dijelove Predanja koji idu ka cilju očuvanja interesa SPC.
S druge strane, crno-bijeli pristup teologiji koji se predlaže, jeste infantilan i liči na dječije buncanje. Pravoslavna Crkva je halkidonska Crkva koja vjeruje da je Crkva tijelo Hristovo, u kojoj su nesliveno i nerazlučivo spojene božanska i čovječanska volja i energija. Prema tome, u svim crkvenim odlukama postoji ljudski elemenat. Tvrditi drugačije je jeres. Gdje postoji ljudski element, postoji i interpretacija, a interpretacija uvijek zavisi od klime, geografije, politike itd. Zato negodovanje na poziv teolozima da dodatnim angažovanjem na istraživanju istorije, prava, pa i politike, u cilju olakšanja i stvaranja interpretacija i davanja teološkog osnova ljudskim odlukama Crkve, projavljuje duboko nerazumijevanje ne samo ukrajinskog problema, nego i same suštine bogoslovlja.
Ne postoji samo jedna teologija kao neka apsolutna istina, suva nauka koju neko pokušava da izvrne i potčini, kako mi pogrešno prebacuje Veljković. Vjerovati da postoji samo jedna teologija znači biti čovjek jedne knjige, i većina teologa tu ideju napusti u već na prvoj godini studija. U raznim epohama i raznim podnebljima, rasle su i razvijale se različite teologije. Istorija hrišćanstva je počela sa Aleksandrijskom i Antiohijskom školom tumačenja, kasnije smo imali krštenjsku teologiju, pa potom evharistijsku, pa palamitsku, pijetističku itd. Danas vidimo da kod nas postoji i anacionalna teologija, koja smatra da srpsko nacionalno pitanje nije bitno, da je Crkva iznad i mimo nacije. To je sasvim legitimno mišljenje i ja ga ne sporim. Meni lično je bliže shvatanje, koje je dominantno u svim drugim Pravoslavnim Crkvama, da je pitanje nacionalne autokefalije trenutno najvažnije pitanje.
Uostalom, ako bi postojala samo jedna teologija, samodovoljna, samostalna i nezavisan i božanski nepristrasan entitet, kako bismo mogli objasiti činjenicu da i Moskva i Carigrad svoje potpuno udaljene pozicije brane tom jednom te istom teologijom?
U svom kratkom i jasnom tekstu, Veljković mi učitava nekoliko etiketa koje uopšte ne želim da komentarišem jer se, s jedne strane, ne poznajemo lično da bi mogao to da zaključi, a s druge strane, takve ideje se ne mogu iščitati iz mojih tekstova. Stoga, ne mogu ni da naslutim odakle mu takvi utisci, i zbog čega uvodi argumentaciju ad hominem. Prva konkretna teza u njegovom tekstu jeste da je veza između „soroševaca i islamista van svake logike, istinitosti i objektivnosti“. S ovom tezom se ne slažem iz nekoliko razloga. Prije svega, političke, ekonomske i vojne veze dvije pomenute globalne sile su opštepoznate i obrađene su u brojnim studijama. Ne bih da ulazim u raspravu ko je stvorio Bin Ladena, ko je finansirao Islamsku državu, ko je uzrokovao i finansirao posljednju seobu naroda itd, nego bih se radije kratko, za potrebe ovog argumenta, osvrnuo na iste ideološke obrasce ponašanja i diskursa te dvije strane jednog te istog novčića.
Kolokvijalno rečeno „soroševci“, ili tačnije čitava lepeza liberala, samoprozvanih ljevičara i ostalih iz te heterogene grupe su jednako fundamentalisti, netolerantni, agresivni i histerični po čitavom nizu pitanja i tema, gotovo na isti način kao i najagresiviji islamisti. Soroševci imaju svoje lažne bogove, svete krave i jaganjce, radi kojih su u stanju pogaziti dostojanstvo bilo koje ljudske ličnosti. Treba li ikoga podsjećati na ponašanje i ispade onih koji osjete da su barem makar i verbalno ugroženi nedodirljivi idoli poput ekologije, veganstva, famoznih ljudskih prava, govora političke korektnosti, rodne ranopravnosti, govora mržnje i svih drugih psevdobogova kojima su pokorili Evropu i od čijeg spomena zamuknu i najhrabiji. Jedina razlika između njih i islamista jeste što (još uvijek) ne mogu nikog da ubiju, iako se već odavno za neke stvari koje su čak i prije trideset godina spadale u osnovni domen slobode plaćaju novčane kazne, ili ide u zatvor. Islamisti imaju svoga idola, a soroševci svoga, sve su ostalo nijanse, svaka idolatrija je ista, pa i ova naša teološka, a idoli, kao što znamo, imaju uši i ne čuju i imaju oči, a ne vide, zato je bilo koja rasprava s idolopoklonicima beskorisna.
Ipak, želim da naglasim da je moje imenovanje određenih teoloških strujanja kao „soroševskih“, bilo prvenstveno kolokvijalno i u cilju pojašnjenja anacionalnog diskursa i emocija kod pojedinih teologa. Ovdje je veoma bitno da naglasim da ni u jednom trenutku nisam pomislio, a još manje rekao (!) da je bilo ko vrbovan od strane Soroša i njegovih sila, tako da je ovo podmetanje Veljkovića prvenstveno nečasno, a zatim i lažno. Zapravo, smatram da su pristalice uslovno rečeno „soroševske“ teologije u SPC, samo naprosto ljudi jedne knjige i žrtve jedne propagande u kojoj su slušali ono što se proklamuje i govori, a nisu gledali šta se i radi.
Na kraju, koristim ovu priliku da pozovem sve da pomognu da se najveći problem Pravoslavne Crkve našeg doba riješi, svako po svojim darovima, neko molitvom, neko intelektualno, neko praktično. Etiketiranjem drugih i podmetanjem čitavih fraza, gutanjem kamila i cijeđenjem komaraca, ne pravi se konstruktivna atmosfera niti se dolazi do rješenja. Pozivam da se ne odgovara Dejanu Mačkoviću, nego da svako od učesnika i svako od teologa napiše svoj stav o ukrajinskoj krizi ili pitanju Makedonije, tada i samo tako ćemo biti odgovorni ljudi svoje Crkve.
