U Velikoj sedmici Hristovih stradanja naša pažnja usmjerena je na veličanstvene događaje Spasenja kroz Pashu Hristovu, Njegov dobrovoljni žrtveni čin, prolazak kroz agoniju predaje, mučenja i surove smrti na Krstu. Pasha je prolazak kroz mrak smrti i groba, i uključuje i onaj dan kada nas je obasjalo Sunce Života u vaskrsenju Njegovom, koje je zalog našeg života, nade, i time elana za prolazak kroz sve pashalne protivrječnosti naših života. Pasha su dakle više događaja spojenih u jedno pashalno iskustvo. Vaskrs se još uvijek naziva i Pasha, mada je taj naziv rjeđe u upotrebi, a valjalo bi ga objašnjavati i time oživljavati jer predstavlja puniji opis onoga što taj praznik jeste.
Kao sveštenik, po prirodi svoje službe, vjerovatno sam znatno češće od drugih ljudi u prilici da prisustvujem sahranama. Rastanak sa voljenim koga nam je oduzela smrt uvijek je bolno i jedinstveno iskustvo, u kome se ogleda drama ljudskoga života i nagovještava da je to drama koja i nas očekuje, u kojoj smo svi ujedinjeni i koje niko nije pošteđen. Da je tako pokazuje nam se baš u ovim danima spomena na smrt Sina Božijeg u ljudskoj prirodi Njegovoj. Ni Njega ona nije zaobišla, ali je svakako ta smrt svojom unikatnošću označila prekretnicu u shvatanju smrti i otvorila jedan do tada nemogući horizont nove mogućnosti za ljude i tvorevinu uopšte. Time i novi odnos prema stvarnosti smrti, inspirisan njenom pashalnom promjenom. Sav tekst jevanđelja očigledno je svojevrstan predgovor za ove događaje kulminacije i konačnog raspleta drame postojanja svega i svakoga u Hristu. Jer, ne zaboravimo – On dođe „za taj čas“ (Jn 12, 27).
Na sahranama koje sam spomenuo jedan momenat je posebno upečatljiv. Riječ je o zatvaranju groba. Kada naime nakon zajedničke molitve i sprovoda od kapele do grobnog mjesta završimo sa molitvama, oproštajnim govorima i cjelivima opraštanja, mrtvački sanduk se spušta u raku i grob se zapečačaćuje, poklopnice se zatvaraju. Ovo biva naročito potresno za one bližnje iz čijih života pokojnik toga časa definitivno odlazi. Sve do tada je bio sa njima fizički.. Iako beživotno, tijelo umrloga daje određeni osjećaj prisustva jer je on ipak tu. Kada se grob zatvori, nakon što grozničavo bacamo posljednji pogled na onoga koji je dole, primorani smo da se okrenemo i odemo. Toga časa postajemo surovo svjesni da je jedno poglavlje definitivno završeno, i da voljena ili voljeni nije više tu sa nama na način na koji je do tada bio. Čini se da se u tom času pobjeda smrti nad životom pokazuje u svoj svojoj nemilosrdnoj stvarnosti. Kraj je neporeciv, pomoć neukaziva, a srce i um mogu samo da se okrenu nadi koja prkosi tragičnoj slici beznađa koja je pred nama.
U tim trenucima kada se grob rukama pogrebnika ili rodbine zapečaćuje i osigurava nepomičnost grobnih poklopnica (jer u Hercegovini, kao ni u Crnoj Gori ili Dalmaciji, lopata se gotovo i ne koristi, grob je ranije pripremljen i zatvara se betonskim ili kamenim poklopnicima), u um mi dolaze jevanđeljski opisi zapečaćivanja Gospodnjeg groba „velikim kamenom“. Ovaj grobni kamen je detalj koji sva četiri kanonska jevanđelja, u po mnogo čemu drugom različita u detaljima, ne propuštaju da pomenu, bilo u kontekstu zatvaranja ili u opisu u kome je, po vaskrsenju on već „odvaljen od groba“. (Mt 27, 60; Mk 15, 46; Lk 24, 2; Jn 20, 1) . Svaka sahrana kod nas samim tim podsjeća na Hristovu. Kamen grobni biva zapečaćen.
Uključivanje opisa smrti Hristove u tekst jevanđelja bio je prvi i osnovni kriterijum po kome su kanonska jevanđelja predanjem Crkve odvajana od tzv. „apokrifnih“ jevanđelja, uglavnom gnostičkih spisa koji su u ranoj Crkvi kružili pozivajući se na apostolski autoritet i po mnogo čemu bili slični kanonskim spisima kada su u pitanju izvještaji o Isusovim govorima ili čudima. Možda bi se vjerodostojnost nekih od opisa u apokrifnim jevanđeljima a koja se ne nalaze u kanonskim mogla čak i pozitivno vrjednovati, no upravo nedostatak osnovne pretpostavke koja jevanđelja i čini jevanđeljima, a to je Pasha Gospodnja, bio je razlog njihovog odbacivanja od strane Otaca. Pasha je osnov „blage vijesti“, bez koje je sve drugo uzalud (1Kor 15, 14). Ako On nije istinski umro, te ako Njegov grob nije prazan, onda je prazno sve ostalo.
Smrt je očekivana stvarnost zajednička svemu živome. Kako to paradoksalno zvuči! Poklopnice koje se nad tijelom pokojnika zatvaraju, zatvaraju se simbolički rečeno i nad svime što u sebi ima život. Kamen se navaljuje na vrata groba! To je stvarnost koja je za Boga kao apsolutni Život , dakle apsolutnu Besmrtnost, nepristupna. Ona ne može da ga dohvati. Osim u Njegovoj ljudskoj prirodi. I baš je zato, po riječima Sv. Atanasija Velikog, Sin Božiji i došao da učestvuje u tvorevini. U njegovom veličanstvenom djelu „O ovaploćenju Boga Logosa“, iz kojega obično citiramo ono poznato „on se očovječio kako bi se mi obožili“ (pogl. 54), što je rečenica koja je citirana vjerovatno mnogostruko više negoli sve ostalo u tom spisu, stoji pak i sljedeća rečenica, manje citirana, a (možda) važnija. Ona glasi, „stoga je On, da bi mogao umrijeti, uzeo na sebe tijelo…“ (pogl. 9). Razlog ovaploćenja je po Sv. Atanasiju učešće u smrti. Možda ne bi bilo pogrešno reći da je samo očovječenje Isusovo proces, a ne samo trenutak Blagovijesti ili Roždestva (bez namjere da se išta od Tajni ovih događaja omalovaži, naprotiv).
U prologu Jovanovog jevanđelja, koje se, svakako ne slučajno, u našoj Crkvi čita baš na službi Vaskrsa, čujemo riječi koje govore o ovaploćenju jer, „Logos postade tijelo, i nastani se među nama“, te u istom stihu da „vidjesmo slavu njegovu, slavu kao jedinorodnoga od Oca, puna blagodati i istine“ (Jn 1, 14). Ovo je pashalna objava, koja ovaploćenje Hristovo od Djeve (koju Jovan u prologu ni ne pominje), spaja sa proslavljenjem, slavom Hristovom koja je ostvarena u Njegovom stradanju i Vaskrsenju, u Pashi. „Oče, došao je čas, proslavi Sina svojega, da i Sin tvoj proslavi tebe“ (Jn 17, 1) Ovo biva Pashom, a ne diskretnim rođenjem u Vitlejemu, koje je samo iz pashalne perspektive moguće doživjeti kao istinu ovaploćenja Logosa. „Svjetlost koja svijetli u tami, i tama je ne obuze“ (Jn 1, 5) ukazuje na poraz tame sa unutrašnje strane grobnog kamena.
Potpuni čovjek je onaj koji iskusi ono što su svi ljudi iskustvuju, kada se „kamen navali na vrata groba“. Tako i ono „svrši se“ (Jn 19, 30) nakon koga Isus preklanja glavu i umire po opisu istog jevanđelista jeste krajnja tačka Njegovog sjedinjenja sa sveumirućom tvorevinom, koja ga otkriva kao Spasitelja, dok smrt otkriva kao oruđe života, koja u Njemu postaje „tajna sakrivena od vijekova i pokoljenja, koja se sada javi svetima njegovim“( Kol 1, 26), jer nas izmiri „smrću njegovog ljudskog tijela“ (Kol 1, 22).
Čaša smrti Hristove je volja Božija, kao što nam opet jedinstvenim glasom svjedoče jevanđelja (Mt 26, 39; Mk 14, 36; Lk 22, 42; Jn 18, 11). Smrt Hristova je time više od rezultata sudskog procesa i nepravde, od političkih i vjerskih razloga Pilata i Sinedriona. Više, dakle, od uslovljenosti bilo čime što se zbilo od početka. Volja Božija! I nije samim tim nešto nametnuto, već ostvarena spasenjska ljubav u slobodi žrtve Jagnjeta Božijeg koje je „zaklano od postanja svijeta“ (Otkr 13, 8), štaviše, u kome smo izabrani i „prije postanja svijeta“, a u kome imamo „izbavljenje krvlju njegovom“ (Ef 1, 4–7).
Ono što iskrsava kao najblistavija stvarnost i oruđe života jeste najbolnije i najstrašnije iskustvo čovječanstva – smrt! U pjesmi koja će se ovih dana po nebrojeno puta pjevati u crkvama i u domovima govorićemo ovo riječima „smrću smrt uništi“. Sve manje od ovoga ne bi značilo spasenje i svako ko je spreman na manje od ovoga nije i ne može biti stvarni Spasitelj.
Zato je hrišćansko iskustvo u najuzvišenijem smislu iskustvo smrti. Krštenje je krštenje „u smrt“ Hristovu (Rim 6,4), smrt je „dobitak“ jer se Hristova smrt javila kao Život (Fil 1, 21). Isus se smrću svojom rasprostro na sve ljude, što je omogućilo svetom Zlatoustu da izrazi univerzalnu nadu da „nijednoga mrtvog u grobu više nema“ („Pashalno slovo“ Sv. Jovana Zlatoustog) kao i Sv. Ignjatija Bogonosca da uz odsustvo svega što bi moglo ličiti na nekrofiliju idući na stradanje hrišćanima Rima piše da ga „obuzimaju porođajni bolovi“ te da mu „ne odmažu da živi“ i „ne žele mu smrt“ time što će intervenisati kod vlasti u prestonici kako bi bio pošteđen (Rimljanima 6, 1–2).
Hristovi učenici se ovaploćuju kao i On, bivajući rođeni „ne od želje tjelesne“ (Jn 1, 13) već od Duha i djevičanske Majke Crkve, krštenjem u Njegovu smrt, i živim sjećanjem Evharistije učestvuju u Tijelu i Krvi raspetoga, umrloga i vaskrsloga Isusa, koji je Pasha svih njih koji treba da budu „so zemlji“ (Mt 5, 13). Da ta so ne bi obljutavila i da na kraju, po izrečenoj Zlatoustovoj nadi „nijednoga mrtvog u grobu“ više ne bi bilo, oni treba da prigrle Spasiteljevu smrt kao što je On prigrlio njihovu. Dakle dobrovoljnim umiranjem za druge, u žrtvenoj ljubavi koja ih pokazuje kao „svjetlost svijetu“ (Mt 5, 14).
Zvuk zatvaranja vrata groba, surovo struganje, šum zebnje, očaja, mraka i kraja, slušanjem uz pomoć jevanđeljskih slušalica postaje bruj, ison ili truba koja najavljuje preuzvišenu Božiju simfoniju Života u i kroz Pashu Hristovu. Objavu Gospodnje smrti, dokle ne dođe (1Kor 11, 26).
Smrt je Tvoja život moj!
