Islamska kritika hrišćanskog koncepta jednosuštnog i nerazdijeljivog trojičnog Boga sadržana je u više ajeta – redaka koji su dijelovi različitih kuranskih poglavlja – sura:
Hvala Alahu koji je objavio Knjigu svome robu i nije u njoj ostavio nikakvu iskrivljenost, koja je prava… da upozori one koji kažu: „Alah je uzeo dijete.” Nemaju nikakvo znanje o tome, ni njihovi preci. Kakva je to velika riječ koja izlazi iz njihovih usta; oni izgovaraju samo laž. (18:1-5)
Alah nije uzeo nijedno dijete, i nije bilo s njim nijednog boga. Tada bi svaki bog otišao sa onim što je stvorio, i neki bi od njih gospodarili nad drugima. Slava Alahu, daleko iznad onoga što opisuju (23:91).
Stvoritelj nebesa i zemlje, kako bi On mogao imati sina kada nema saputnice, a stvorio je sve i o svemu je sveobuhvatno obavešten. (6:101)
I da je naš Gospodar, visoko uzvišen, nije uzeo sebi saputnicu niti dijete. (72:3)
To je Isus sin Marijin, riječ istine u koju se sumnja. Nije moguće da Allah uzme dijete; Slavljen neka je On! Kada odluči nešto, samo kaže tome: „Budi”, i ono biva. (19:34-35)
Zaista, primjer Isusov kod Alaha je kao primjer Adama; stvorio ga je od zemlje, zatim mu rekao: „Budi”, i on postade. (3:59)
I dali smo Isusu, sinu Marijinom, jasne dokaze i podržali smo ga Svetim Duhom. (2:253)
On je samo rob na koga smo se milostivo osvrnuli i učinili ga primjerom sinovima Izraelovim. (43:59)
…poslanici prije njega su prošli, a njegova majka je bila istinoljubiva. Oboje su jeli hranu. (5:75)
…ona koja je sačuvala svoju čednost, pa smo udahnuli u nju od Našeg duha i učinili je i njenog sina znamenjem svjetovima. (21:91)
Doista su nevjernici oni koji kažu da je Alah Mesija, sin Marijin. Reci: „Ko može da spriječi Alaha da nešto učini, ako On hoće da uništi Mesiju, sina Marijinog, i njegovu majku i sve na Zemlji?” Alahu pripada vladavina nebesima i Zemljom i svime što je između njih. On stvara šta hoće. Alah je svemoćan nad svim stvarima. (5:17)
I kada reče Alah: O Isuse, sine Marijin, jesi li ti rekao ljudima: Uzmite mene i moju majku za dva boga pored Alaha? On reče: Slava Tebi! Nije mi prilično da kažem ono što nemam prava. Ako sam to rekao, Ti si to već znao. Ti znaš šta je u meni, a ja ne znam šta je u Tebi. Ti si, zaista, najveći znalac skrivenog. (5:116)
Zaista su nevjernici oni koji kažu: ‘Alah je treći od tri.’ A nema drugog boga osim jednog Boga. Ako se ne uzdrže od onoga što govore, zaista će oni među njima koji ne vjeruju biti pogođeni bolnom kaznom. (5:73)
O ljudi Knjige, ne pretjerujte u vašoj vjeri i ne govorite o Alahu osim istine. Isus, sin Marijin, jeste samo Alahov poslanik i Njegova riječ koju je uputio Mariji i duh od Njega. Zato vjerujte u Alaha i Njegove poslanike, i ne govorite „tri”. Prestanite, bolje je za vas. Alah je samo jedan Bog. Slava Njemu, zar on da ima dijete! Njegovo je sve što je na nebesima i na Zemlji. Alah je dovoljan kao zaštitnik. (4:171)
I Jevreji kažu: Uzair je sin Božiji, a Hrišćani kažu: Mesija je sin Božiji. To je njihov govor koji izgovaraju svojim ustima, oni podražavaju riječi onih koji su prije njih bili nevjernici. Neka ih Alah kazni! Kako su samo zavedeni!“ (9:30)
Dakle, kada se ovi odjeljci raštrkani bez redosljeda u raznim poglavljima analiziraju kao cjelina, čini se da je istorijski Muhamed kao autor Kur’ana, odnosno njegovi saradnici, smatrao/li da hrišćani vjeruju u tri božanstva od koja su dva „pridodata”: Alaha koji je treći od Isusa i Marije, što je, iz vizure kuranskog teologa besmislena jeres, jer da je to istina, ova božanstva: „saputnica” (u nekim prevodima njegova „žena”) i Isus bi samostalno gospodarili vlastitim tvorevinama ili čak pokušavali nadvisiti Alaha. Nasuprot tome stoji od Boga otkrivena istina kuranskog teologa da je Hristos samo nadnaravno začeti poslanik i ljudsko biće kao i njegova majka koju je Alah učinio čistom i uzvisio nad ženama svih svjetova (3:42). Pa ipak, iz samog kuranskog teksta ostaje nejasno šta, u tom kontekstu, znači „riječ i duh” koji su upućeni, odnosno, dostavljeni Mariji. Da su najranije generacije muslimana i njihovi nasljednici zaista vjerovale da hrišćani, odnosno dio njih, vjeruju u tri božanstva, Alaha, Isusa i Mariju, svjedoči i najstarije sačuvano cjelokupno tumačenje Kur’ana (tefsir) od Mukatila ibn Sulejmana sa kraja 8. vijeka:
Alah Uzvišeni kaže: „Pa smo izazvali među njima, to jest među hrišćanima, neprijateljstvo i mržnju do Dana Sudnjeg – Nestorijance, Jakobite i obožavaoce (romejskog, op.a.) cara – Melkite. Oni su neprijatelji jedni drugima do Dana Sudnjeg, a Alah će ih obavjestiti na onom svijetu o onome što su radili, to jest o onome što su govorili od poricanja i laži. A to je zato što su Nestorijanci rekli: ‘Isus je sin Božji.’ A Jakobiti su rekli: ‘Bog je Mesija, sin Marijin.’ A obožavaoci cara su rekli: ‘Bog Uzvišeni je jedan od trojice – On je Bog, Isa je Bog, i Marija je Bog,’ lažući o Alahu blagoslovljenom i uzvišenom. Ali Alah je jedan Bog, Isus je Alahov rob i Njegov poslanik.”[1]
Ovdje upada u oči ne samo potpuno neosnovana tvrdnja da Melkiti, carski, odnosno romejski, pravoslavni hrišćani vjeruju u pomenuto trojstvo božanstava (Alah-Isus-Marija), već i to da autor, a očigledno i njegovi prethodnici do vremena nastanka Kur’ana ne shvataju elementarnu hrišćansku teologiju vjerovanja u trojednog, jednosuštnog i nerazdjeljivog Boga (Oca, Sina i Svetoga Duha), a koja je zajednička pravoslavnim, nestorijanskim i jakobitskim (mijafizitskim) hrišćanima. U 12. vijeku, imam Bargavi ponavlja ovu tezu s tim da trojstvo Alaha, Isusa i Marije pripisuje koptskim hrišćanima, nazivajući ih bez osnova sljedbenicima gnostika Markiona iz 2. vijeka.[2] Istu tvrdnju ponavlja imam Abdulah ibn Abas (15. vijek). Da je Ibn Sulejmanovo mišljenje bilo opšteprihvaćeno, kao u potpunosti utemeljeno na kuranskom materijalu, svjedoči i tefsir jednog od najuticajniih islamskih srednjovjekovnih teologa, Ibn Tejmije, koji u pogledu hrišćanske teologije ima ponešto modifikovano, ali identično mišljenje:
Slično je rezonovao njegov istovremenik, Ibn Katir koji u svom tefsiru, uprkos naknadnom saznanju da i Jakobiti i Nestorijanci i Melkiti, uz određene razlike dijele vjerovanje u Hristovo božanstvo, ponavlja tvrdnje o pogubnosti vjerovanja da je Alah treći od pridodatih „bogova” Isusa i Marije[3]. U skladu s tim, intepretaciju kuranskih ajeta da hrišćani i Isusa i Mariju smatraju bogovima podržavao je i istaknuti islamski teolog Abudl Rahman Al-Sadi (1889–1957).[4] Tek u 20. vijeku sirijski teolog Vahbah Zuhajli govori o hrišćanskom Bogu kao o nerazdjeljivoj Trojici, ne objašnjavajući doduše zbog čega su njegovi prethodnici smatrali drugačije, a što čini po uzoru na Al-Tabarija (10. vijek), koji je zaista čitao hrišćansku teologiju, ne oslanjajući se u svojim tumačenjima isključivo na ranu islamsku tradiciju. U tom smislu se postavlja pitanje: kako je moguće da su Muhamed i njegovi sljedbenici, za vrijeme i nakon njegovog života toliko površno poznavali hrišćansku teologiju koju su kritikovali i protiv koje su se borili i kako je moguće da se takvo pogrešno shvatanje prenosilo generacijama islamskih teologa kojima su bili dostupni hrišćanski teološki spisi? Jedan od odgovora bi mogao biti nedostatak teološke upućenosti rane zajednice muslimana koja je stasavala u zabačenim pustinjskim predjelima, kao i bojazan kasnijih generacija da dovedu u pitanje ono što su im predale prve generacije, budući da je takva nauka bila bazirana na ajetima Kur’ana, knjigom koja se smatrala konačnim, nepogrješivim, nesumnjivim i nestvorenim Božjim govorom. Drugi odgovor bi mogao biti da polemički diskursi Kur’ana, kada je u pitanju kritika trinitarnog hrišćanstva, predatiraju ranu muslimansku zajednicu koja, primivši ih iz drugih, starijih, izvora, nije u potpunosti razumijevala njihov sadržaj. Izvor teologije o Isusu i Mariji kao Božjim „partnerima” i bogovima pored boga, u tom smislu, nije bilo vjerovanje velikih hrišćanskih crkava Muhamedovog vremena (Pravoslavnih, orijentalno-pravoslavnih i nestorijanskih) već zajednice ili zajednica u kojima je u 2. vijeku, najvjerovatnije u Egiptu, nastalo apokrifno Jevanđnjlje po Hebrejima, čiji su fragmenti sačuvani samo u citatima ranih crkvenih otaca Origena, Jeronima, Klimenta i Kirila Aleksandrijskog i Didima Slijepog i koji je Jevsevije Cezarejski uvrstio u kategoriju spisa koji su ἀντιλεγόμενα odnosno onih koji su osporeni, za čije se autorstvo ne zna, protiv kojih se govori, primijetivši, pri tom, da je ono naročito drago onim Jevrejima koji su prihvatili Hrista[5]. Tri od devet sačuvanih fragmenata Jevanđelja po Hebrejima naročito su bitni za našu temu:
Fragment 1: Kada je Hristos želio da dođe na zemlju ljudima, dobri Otac je sazvao moćnu silu na nebu, koja se zvala Mihailo, i povjerio Hrista na čuvanje istoj. I sila je došla u svijet i nazvala se Marija, i Hristos je bio u njenoj utrobi sedam mjeseci.
Fragment 2: I dogodilo se kada je Gospod izašao iz vode, cijeli izvor Svetog Duha sišao je na njega i odmorio na njemu i rekao mu: Sine moj, u svim prorocima čekah te da dođeš i da mogu odmoriti u tebi. Jer ti si moj odmor; ti si moj prvorođeni Sin koji vlada zauvijek.
Fragment3: Tako je (mene Hrista, op.a.) moja majka, Sveti Duh, uzela… za jednu od mojih dlaka i odnijela me na veliku goru Tavor.
Teologija i hristologija koju čitamo iz navedenih fragmenta naizgled gotovo u potpunosti nalikuje onoj koju najoštrije osuđuje kuranski antitrinitarni polemičar. Duh Sveti (u ovoj teološkoj percepciji Mihailo, čije ime znači „ko je kao Bog”, op.a.), kojeg Hristos naziva svojom majkom je poslan u ovaj svijet i „nazvao” se Marijom. U tom smislu je kuranska eshatološka scena u kojoj Hristos biva pitan da li je on zapovjedio obožavanje sebe i svoje majke kao dva božanstva pored Boga, ima smisla jedino kao drevna rasprava netrinitarnog hrišćanina, sa onim hrišćanima koji su baštinili ovakva uvjerenja, ili ih barem tumačili kroz prizmu trinitarizma. Samo u takvom slučaju je smisleno negiranje da je „bog sebi uzeo dijete”, to jest Hrista, jer „s njim nema drugog boga”, odnosno „saputnice” ili „družice”, odnosno ženske hipostasi Boga s kojim bi mogao imati potomstvo u vidu Sina. U pogledu identiteta ove drevne netrinirarne hrišćanske zajednice, postoji više mogućnosti, ali će najprije biti da se radilo o jednoj od judeo-nazarenskih ili ebionitskih judeohrišćanskih grupa grupa, koje, kako proizi iz svjedočanstava ranih crkvenih otaca nisu imali ujednačene teološke pozicije[6]. Međutim, još je Justin Mučenik pisao o jevrejskim hrišćanima koji priznaju da je Isus Hristos, „držeći ga za čovjeka među ljudima”[7], dok Jevsevije u Crkvenoj istoriji opisuje vjerovanja jedne od sirijskih ebionitskih grupa. Neki od ebionita odbacuju da je Hristos začet Božjim duhom, tvrde da je Marijin i Josifov sin koji je dostigao savršenstvo živeći po odredbama Tore. Međutim,
….bilo je i drugih pored pomenutih koji nose isto ime. Oni izbjegavaju apsurdnu ludost prvospomenutih i nisu negirali da je Gospod rođen od Djevice i Svetog Duha, ali su se ipak slagali sa njima u tome da ne priznaju njegovu preegzistenciju kao Boga, odnosno Logosa i Mudrosti. Tako su dijelili bogohuljenje prvih, posebno u tome što su bili podjednako revnosni u insistiranju na doslovnom poštovanju Zakona. Mislili su da pisma Apostola (Pavla op.a.) treba u potpunosti odbaciti i nazivali su ga otpadnikom od Zakona. Koristili su samo Jevanđnjlje po Hebrejima i malo su obraćali pažnju na ostalo. Kao i prvi, poštovali su Subotu i ostale jevrejske obrede, ali su nedeljom slavili obrede slične našima u spomen na vaskrsenje Spasitelja.[8]
U ovom Jevsevijevom opisu iz 4. vijeka nailazimo na gotovo potpuno poklapanje ebionitskog i islamskog učenja o Hristu kao čovjeku začetom udahnućem Božjeg duha u Marijinu utrobu. U pogledu kontinuiteta ebionitskih nedeljnih obreda, vrlo je interesantno kuranski ajet u kojem Isus, na zahtjev učenika, moli Boga da im spusti trpezu s neba[9], dok već pomenuti Ibn Katir prenosi tradiciju da se to dogodilo upravo u nedeljni dan[10]. Judeohrišćanski ključ bi se čak mogao primijeniti i na kuranski ajet o Isusovoj smrti raspećem kao „prividom“, gdje nije jasno da li je privid raspeće, ili da kasnija generacija Jevreja živi u iluzornom ubjeđenju da je Isus mrtav.[11] Ajet koji govori o prividu smrti i raspeća mogao bi biti lakonski odgovor na jevrejsku tvrdnju da blagoslovljeni mesija ne može visiti na drvetu, jer je to starozavjetna kazna za prokletnika. No, to je već tema za posebnu raspravu. Ovdje ne treba da nas zbunjuje ebionitsko Jevanđelje po Hebrejima, budući da su rani crkveni oci gotovo sve judeohrišćanska jevanđelja nazivali „hebrejskim”[12], dok je Jevanđelje Ebionita klasifikovano kao jeretičko.[13] Ono što ostaje problematično je izvor koji bi bio direktna poveznica između netrinitarnih judeohrišćana i ranih muslimana, iako nam činjenica da kuranski materijal postaje razumljiv jedino ako se čita u ovom ključu, ovakav scenario čine više nego vjerovatnim. Napokon, sama kuranska terminologija koja hrišćane naziva „نصراني“ (Nasrani-Nazareni) upućuje na mogući kontakt prvobitnih arapskih monoteista sa ovom tradicijom, štoviše da je ona tim kontaktom i nastala. Na to bi mogao upućivati i hadis koji po kasnijoj sunitskoj muslimanskoj tradiciji prenosi Muhamedova supruga Aiša, a govori o Varaki ibn Naufalu, zajedničkom rođaku Muhameda i njegove prve žene Hatidže:
Hatidža ga je tada otpratila svom rođaku Varaki bin Naufal bin Asad bin ‘Abdul ‘Uza, koji je, tokom predislamskog perioda postao hrišćanin (نصراني) i navikao je da piše hebrejskim slovima. Pisao je iz Jevanđelja na hebrejskom koliko je Alah želeo da napiše. Bio je star čovjek i izgubio je vid. Hadidža je rekla Varaki: „Slušaj priču svog nećaka, o moj rođače!“ Varaka je upitao: „O moj nećače! Šta si vidio?“ Alahov poslanik je opisao šta god je vidio. Varaka je rekao: „To je isti onaj koji čuva tajne (anđeo Gavrilo) koga je Alah poslao Mojsiju. Voleo bih da sam mlad i da mogu doživeti vreme kada će te tvoj narod izbaciti.“Alahov poslanik je upitao: „Hoće li me izbaciti?“ Varaka je potvrdno odgovorio i rekao: „Svako (čovjek) koji je došao sa nečim sličnim onome što si ti doneo bio je tretiran s neprijateljstvom; i da ostanem živ do dana kada ćeš biti izbačen, ja bih te snažno podržao.
Iako se radi o tradiciji zapisanoj gotovo tri vijeka iza Muhamedove smrti u potpuno drugim političkim okolnostima koje su, naravno, diktirale potrebu Muhamedove legitimacije kao Božjeg proroka, očigledno je da sjećanje na nekoga ko je bio Nazaren koji posjeduje tekst nekog jevanđelja na hebrejskom koje, prema drugom Aišinom kazivanju, prevodi na arapski trag postojanja netrinitarne hrišćanske teologije koju je usvojila rana zajednica arapskih monoteista. Uostalom tradicija koja na Varaku ukazuje kao na starca, podrazumijeva da je svoje teološko znanje, a pogotovo poznavanje hebrejskog sticao godinama i to od drugih učitelja. Koliko god se kvalifikacija Varake kao netrinitarnog hrišćanina osporavala, teško da njegovu snažnu podršku Muhamedu možemo tumačiti na bilo koji drugi način. Uostalom kako bi ajet koji naređuje „ljudi Jevanđelja sude prema onome što je Allah objavio u njemu“ (5:47), moglo da se odnosi na bilo šta drugo osim na spise za koje se kaže da su bili u posjedu Varake, ili njemu sličnih netrinitarnih hrišćana. Moguće je da je nešto o ovome znao i Sveti Jovan Damaskin koji piše o „arijanskom monahu“ kao Muhamedovom učitelju.[14] Druga mogućnost, koja ne isključuje prvu, je da je netrinitarni kritičar, koji je prethodio Varaki i čija će teologija postati dijelom Kur’ana, ciljao na raširena mišljenja više ranih hrišćanskih sirijskih, grčkih i latinskih pisaca koja je u svom radu obrazložio Sebastijan Brok[15] i koja sugerišu o nekada prilično rasprostranjenoj tradiciji koja je Svetog Duha povezivala sa arhetipom majke. „Korijeni takve tradicije”, kako razlaže Brok „nalaze se, ne samo u gramatičkoj karakteristici semitskih jezika u kojima je ‘Duh’ imenica ženskog roda, već i u vezama koje koncept Svetog Duha ima sa personalizovanom figurom Mudrosti i sa jevrejskim konceptom Božije Prisutnosti ili Šekine.”[16] Ako je tako i ako su autori ranih tefsira brkali „saputnicu” koja je Duh Sveti sa Hristovom zemaljskom majkom Marijom, to opet ukazuje na to da ni najranijoj zajednici muslimana nije bio poznat kontekst nastanka kritičke teologije koju su, vrlo vjerovatno crpili ili možda posredno naslijedili od vjerske zajednice koja ga je razumjela i koja je svoju teologiju formirala davno prije nastanka muhamedanske netrinitarne zajednice u prvoj polovini 6. vijeka. Na to nas upućuje i Brukova studija koja ubjedljivo ukazuje na proces u sirijskoj teologiji koji je podrazumijevao napuštanje koncepcije Svetog Duha kao Majke i njegove maskulinizacije, a koji je dovršen u 5. vijeku, što implicira da kuranska apokaliptička scena Hristovog odricanja od trinitarizma jeste fragment nekog starijeg spisa koji mora datirati najkasnije u 5. vijek, a po svemu sudeći i ranije. Postojanje očigledne generacijske intepretativne rupe u tumačenju Kur’ana, kojeg je Alfred Luj de Premer kvalifikovao kao amalgam proročkih proklamacija, himni, poučnih tekstova, narativnih evokacija, zakonodavstva, ratne propagande i polemike, daje na snazi nizu kritičkih istorijskih teorija koje preispituju zvanični narativ, ne samo o procesu nastanka islamske svete knjige, već i o najranijim vjekovima islama.[17] Ukoliko se preživjelo netrinitarno mesijansko hrišćanstvo prizna za temelj ranog muhamedanskog pokreta, onda to baca novo svjetlo na pravovjernu islamsku tradiciju prema kojoj je Muhamed najavljivao brzi povratak Mesije, Marijinog sina, koji će polomiti krstove (simbole „obožavaoca cara”), ubiti svinju, ukinuti poreze, ubiti antihrista i zavladati globalnim mesijanskim carstvom kao pravedni vladar[18], dakle primarno savladati one koji su iz judeohrišćanske perspektive lažno „pridružili” Bogu Sina i Saputnicu koja u izvornim propovijedima nije bila Hristova majka Marija, već „majka” Duh Sveti. U tom smislu će se morati ozbiljno preispitati hipoteze Odona Lafontena[19] o judeo-nazarenima koji su krajem 6. vijeka počeli obučavati arapske propovjednike da pozivaju na sveti rat za oslobođenje Jerusalima, a zbog brzog Hristovog povratka, među kojima se na kraju istakao vođa koji je dobio titulu Muhamed (hvalevrijedni, dostojan slave). Međutim, kako onda objasniti potpuno pogrešnu interpretaciju najbazičnije pravoslavne hrišćanske teologije u najranijoj islamskoj tradiciji? Lafonten postavlja hipotezu da je zbog izostanka očekivanog Hristovog povratka došlo do raskola arapskih učenika sa arapskim judeohrišćanskim učiteljima, uništavanja njihovih teoloških spisa na aramejskom i arapskom jeziku i kompozicije nove, arapske, svete knjige od preostalog materijala proglašenog za politički adekvatan, iako oni koji su ih, u konačnici, sastavljali u jedan korpus nisu ispravno razumjeli kontekst u kojima su ti spisi nastali[20], pa tako ni ključ za kritiku hrišćanskog trinitarizma. Potom je uloga Božjeg zastupnika na zemlji kalife, preuzela onu koja je bila očekivana od „Mesije Isusa“, čiji je povratak i obračun sa nevjernicima pomjeren u neodređenu budućnost. Misija judeo-nazarena je tako konačno bila završena i nastupilo je doba Islama.
[1] Knjiga tumačenja (Tefsir) Mekatila ibn Sulejmana.
[2] Zaista su nevjernici oni koji kažu da je Allah treći od trojice, misleći na Markionizam, i u tome je implicitno značenje: treći od tri božanstva, jer oni kažu: božanstvo je zajedničko između Allah, Uzvišenog, Marije i Isusa, i svaki od njih je bog, pa su oni tri božanstva. Ovo objašnjava Njegova rečenica, Uzvišeni, Isusu: „Da li si ti rekao ljudima: ‘Uzmite mene i moju majku za dva boga pored Allaha’?” (Al-Ma’ida, 116). A onaj ko kaže da je Allah treći od trojice i ne misli time na božanstvo, nije nevjernik, jer Allah kaže: „Nema tajne razgovora trojice, a da On nije njihov četvrti” (Al-Mujadila, 7), i rekao je Poslanik, neka je mir na njega, Ebu Bekru, neka je Allah zadovoljan njime: „Šta misliš o dvojici čiji je Allah treći sa njima”. Zatim je rekao u odgovoru na to: „I nema boga osim Jednog Boga i ako ne prestanu sa onim što govore, sigurno će one koji ne vjeruju među njima zadesiti bolna kazna” posebno navodeći one koji ne vjeruju jer zna da će neki od njih vjerovati. (https://quran.com/5:73/tafsirs/ar-tafsir-al-baghawi)
[3] Riječ „Zaista su nevjernici oni koji kažu da je Alah treći od trojice” rekao je ibn Abi Hatim, prenosi nam Ali bin al-Hasan al-Hasandžani, prenosi nam Said bin al-Hakam bin Abi Marijam, prenosi nam al-Fazl, pričao mi je Abu Sahr o riječi Alaha Uzvišenog „Zaista su nevjernici oni koji kažu da je Alah treći od trojice”, rekao je da je to riječ Jevreja „Uzeir je sin Alahov” i reč Hrišćana „Mesija je sin Alahov”, pa su postavili Alaha kao trećeg od trojice i ovo je neobično tumačenje ajeta da je mišljeno na obe grupe, Jevreje i Hrišćane, a ispravno je da je to objavljeno posebno za Hrišćane, rekao je Mudžahid i više njih. Zatim su se razišli u tome, pa je rečeno da je mišljeno na njihove nevernike u njihovom govoru o tri ipostasi, koje su: ipostas Oca, ipostas Sina i ipostas Riječi koja proizlazi od Oca ka Sinu, Alah je uzvišen iznad njihovog govora, veliki je. Rekao je ibn Džerir i drugi, a tri sekte među Melkitima, Jakobitima i Nestorijancima govore o ovim ipostasima i oni su različito podjeljeni u tome, ovo nije mjesto za njihovo detaljno objašnjenje i svaka sekta između njih smatra drugu nevjerničkom, a istina je da su sve tri nevjerničke. Rekao je Sudi i drugi: objavljeno je o tome što su postavili Mesiju i njegovu majku kao bogove pored Alaha, pa su postavili Alaha kao trećeg od trojice u tom smislu, rekao je Sudi i to je kao što je Allah Uzvišeni rekao na kraju sure „I kada je Alah rekao: O Isuse, sine Marijin, jesi li ti rekao ljudima: ‘Uzmite mene i moju majku za dva boga mimo Allaha’, rekao je: ‘Slavljen budi’”, i ovaj govor je najočigledniji i Alah najbolje zna. (https://quran.com/5:73/tafsirs/ar-tafsir-ibn-kathir)
[4] „Zaista su nevjernici oni koji kažu da je Alah treći od tri” i ovo je od izjava Hrišćana koje su kod njih ustalile, tvrdili su da je Alah treći od trojice: Alah, Isa, i Marija, uzvišen je Allah iznad njihovog govora, veliko je uzvišenje. (https://quran.com/5:73/tafsirs/ar-tafseer-al-saddi)
[5] Eusebius of Caesarea, The History of the Church A New Translation, University of California Press, 148-149.
[6] O ovome detaljno vidjeti: Ray A.Pritz, Nazarene Jewish Christianity From the End of the New Testament Period Until Its Disappearance in the Fourth Century, Jerusalem 1988
[7] Dialogue with Trypho (Justin Martyr).
[8] Kao u nap. 9, 150-151.
[9] Isus, sin Marijin, reče: „Alahu, Gospodaru naš, spusti nam trpezu s neba da nam bude praznik za prve od nas i posljednje i znak od Tebe; i opskrbi nas, a Ti si najbolji od opskrbljivača. (5:114)
[10] Isus, sin Marijin, je rekao: „Bože, Gospodaru naš, spusti nam trpezu s neba da nam bude praznik za prve i poslednje među nama”, što Sudi tumači kao dan koji ćemo veličati kao praznik, mi i oni posle nas. Sufjan al-Tavri kaže: „Misli se na dan u kojem ćemo se moliti”. Katada kaže: „Želeli su da to bude za njihove potomke posle njih”. Prema Salmanu Persijancu, to je bila pouka za njih i za one posle njih. Rečeno je i da je to bilo dovoljno za prve i poslednje među njima, i znak od Boga, odnosno dokaz koji ukazuje na Božiju moć nad stvarima i na odgovor na molbu, tako da veruju u ono što prenosi od Boga. „I obdari nas”, odnosno sa Tvoje strane, dar koji je prijatan bez ikakvog napora i truda, „a Ti si najbolji davalac”. Bog je rekao: „Ja ću je uistinu spustiti na vas, ali ako neko od vas posle toga neveruje, kazniću ga kaznom kakvom nisam kaznio nikoga u svetovima”, odnosno kao što je rečeno za ljude Faraonove koji su primili najtežu kaznu, kao i za licemere koji će biti u najdonjem sloju vatre. Prenosi se da su najstrože kažnjeni na dan suda bili licemeri, oni koji su odbacili trpezu i ljudi Faraonovi., https://quran.com/5:113/tafsirs/ar-tafsir-ibn-kathir
[11] O tome više vidi: Suleiman Ali Mourad, Does the Qur’ an deny or assert Jesus’s crucifixion and death?, New Perspectives on the Qurʾān The Qurʾān in its historical context 2, Edited by Gabriel Said Reynolds, Routledge London and New York 2011., 349-357 Murad predlaže i alternativni prevod za ajete 4:157–58: „I zbog riječi njihovih: ‘Mi smo ti koji su ubili Mesiju Isusa, Marijinog sina, Božjeg poslanika!’ Ne, nisu ga ubili razapinjući ga. Mislili su da jesu, a oni koji to potvrđuju u to nisu sigurni i o tome nemaju znanja sem pretpostavki. Sigurno je da ga nisu ubili jer ga je Bog, podigavši ga iz mrtvih, uzdigao Sebi.”
[12] „Ako imamo malo povjerenja u tradicionalnu identifikaciju tri jevrejska jevanđelja (Nazarećana, Ebionita i Jevreja), onda bi možda trebali raditi sa izvorima koje imamo: (1) jevrejsko jevanđelje poznato Origenu, (2) jevrejsko jevanđelje poznato Epifaniju i (3) jevrejsko jevanđelje poznato Jeronimu. Uzimajući ovaj pristup, ne moramo odlučivati pitanje koliko je bilo jevrejskih jevanđelja i, ako ih je bilo više od jednog, kako su se odnosila jedno prema drugom i koje su (koja) oci crkve citirali. Kako se dešava, postoji određena korespondencija sa tradicionalno identifikovana tri jevanđelja. Citati i tradicije koje pruža Origen grubo odgovaraju onima što su nazvani Jevanđeljem Jevreja; oni koje pruža Epifanije, Jevanđelju Ebionita; i oni koje pruža Jeronim, Jevanđelju Nazarećana.” Craig A. Evans, Ancient texts for New Testament studies: a guide to the background literature, Hendrickson Publishers, Inc. 2005, 262
[13] Kao u nap. 13 i 9, str. 300 i dalje.
[14] Takođe postoji sujeverje Ismailaca koje do danas prevladava i drži ljude u zabludi, budući pretečom Antihrista. Oni potiču od Ismaila, [koji] je rođen Avramu od Agar, i iz tog razloga se nazivaju i Agarenima i Ismailcima. Takođe ih zovu Saraceni, što proizilazi iz Saras kenoi, ili lišeni Sare, zbog onoga što je Agara rekla anđelu: „Sara me otpustila lišenu.” Oni su nekada bili idolopoklonici i obožavali zvezdu Danicu i Afroditu, koju su na svom jeziku zvali Khabar, što znači veliki. I tako do vremena Heraklija bili su veliki idolopoklonici. Od tog vremena do danas pojavio se među njima lažni prorok po imenu Muhamed. Taj čovjek, nakon što je naišao na Stari i Novi zavjet i takođe, čini se, nakon što je razgovarao sa jednim arijanskim monahom, izmislio je svoju jeres. Zatim, nakon što se umilostivio narodu pokazujući privid pobožnosti, izneo je da mu je neka knjiga navodno sišla s neba. U tu svoju knjigu je uneo neke smešne sastave i dao ih je njima kao predmet poštovanja., St. John of Damascus’s Critique of Islam, http://orthodoxinfo.com/general/stjohn_islam.aspx
[15] Sebastian Brock, The Holy Spirit as Feminine in Early Syriac Literature.
[17] Tu naročito treba u obzir uzeti radove: Patriše Krone, Džona Vensbroua, Karla Hajnca Oliga, Roberta Kera, Johanesa Tomasa, Gerda Puina, Ibn Varaka, Markusa Grosa, Voklera Popa, Kristofa Luksemburga, Fransoa Deroša i Alfreda Luja Premera.
[18] Sahih Buhari Tom 3, Knjiga 34, Broj 425: Pripovijedao je Abu Hurejra: Alahov poslanik reče: „Tako mi Onog u čijim rukama je moja duša, sin Marijin (Isus) uskoro će se spustiti među vas ljude kao pravedan vladar i polomiće Krst i ubiti svinju i ukinuti porez.Tada će biti obilja novca i niko neće prihvatiti dobročinstvo.
[19] Le Grand Secret De L’islam, L’histoire cachée de l’islam révélée par la recherche historique, https://legrandsecretdelislam.com/
[20] O kompoziciji Kurana pogledati najnovije sumarne studije: Shoemaker, S. J. Creating the Qur’an: A HistoricalCritical Study. Oakland: University of California Press, 2022, François Déroche, The One and the Many, The Early History of the Qur’an, New Haven and London 2021.