Između tri Rima: istorija, sadašnjost i perspektive crkvene situacije u Ukrajini [III]

Revolucija i „mase koje traže autokefaliju“[1]

Godina 1917. otvorila je pandemonijum svega onoga što se krilo i sakrivalo u Ruskoj imperiji. Ukoliko su Revolucija i Građanski rat na teritoriji Rusije bili nezapamćena tragedija, po sveobuhvatnosti stradanja naroda i Crkve, po bratoubilaštvu, onda je ta tragedija, čini se, još tragičnija i komplikovanija za poimanje u slučaju Kijeva i Ukrajine. Kijev je od 1917-1923 mijenjao gospodara svakih nekoliko mjeseci: razni tipovi ukrajinskih nacionalista, crveni, bijeli, Poljaci, pa opet u krug… Mnogo bolje i sklikovitije, dublje i potresnije od udžbenika istorije o ovom periodu u gradu na obali Dnjepra govori Bijela garda Kijevljanina Mihajla Bulgakova. Mitropolita Vladimira streljaju nedaleko od Lavre. Njega zamjenjuje mitropolit Antonije Hrapovicki, te zatim organizuje sabor 1918. g. koji prihvata status autonomije Ukrajinske Pravoslavne Crkve u okviru RPC. Nastaje državni besporedak u kome se vlasti koje se smjenjuju različito odnose prema pitanju Crkve, ali u načelu situacija se može opisati tako što se sve češće čuju glasovi koji traže nezavisnu Ukrajinu i autokefalnu crkvu. Ti glasovi su uglavnom predstavljeni u tijelu koje se nazvalo Sveukrajinski pravoslavni crkveni sabor (Vseukrainskaя pravoslavnaя cerkovnaя rada), ali bez podrške jerarhije i uglavnom bez podrške sveštenstva. Već 1919. za vrijeme jedne od nacionalističkih vlasti donosi se „Zakon o autokefaliji UPC“ i već tada se šalje prva delegacija u Carigrad, kako bi se na Bosforu zahtijevala legalizacija nekanonskog statusa „crkve“ koja se pokušava formirati. Kako u tom momentu, poslije smrti patrijarha Germana, još nije bio ustoličen novi patrijarh, mitropolit Dorotej Mamelis, patrijaršijski mjestobljustitelj dao je jedan diplomatski odgovor jezikom koji ujedno napominje potrebu za kanoničnošću rješenja, ali i ne odriče se od mogućnosti intervencije. Kao što ćemo vidjeti, od ovog prvog odgovora do situacije danas ovakav obrazac ponašanja Carigrada nije se suštinski izmijenio.

Situacija se mijenja kada Kijev 1920. zauzima nacionalistička Armija Ukrajinske narodne republike (UNR) pa pomenuto tijelo VUPCR proglašava autokefaliju, i to po vrlo čudnovatom sistemu: najprije proglasi autokefaliju, a zatim traži episkopat i sveštenstvo za taj projekat! Od episkopata na stranu na ovakav način proglašene „Ukrajinske autokefalne Pravoslavne Crkve“ staje samo jedan kanonski rukopoloženi episkop, arhiepiskop poltavski Partenije Levicki (1858-1922), koji se, ipak, s vremenom udaljava od ove divljački stvorene strukture. Međutim, rad na organizovanju „autokefalne“ crkve nastavlja se čuvenim „Sofijskim saborom“ iz juna 1920, u čijem radu , od preko 400 delegata, nije bilo niti jednog jedinog episkopa! Nakon što su utvrdili da je Ukrajinska Crkva – autokefalna, delegati su morali da rješavaju pitanje rukopolaganja episkopata, a kako nisu nalazili episkope koji bi rukopoložili „novoizabranog arhiepiskopa“ Vasilija Lipovskog, delegati su uzeli ruku, mošti sveštenomučenika Makarija (+ 1497) mitropolita kijevskog i tako „rukopoložili“ svoga „jerarha“! Ovaj vračarski postupak ne govori nam samo o sili divljačkih sentimenata „masa“ koje traže „autokefaliju“ tada – nešto specifično nasilno, pagansko, ukorijenjeno u iracionalnoj i nikad sasvim artikulisanoj želji „mase“ da ostvari svoje ciljeve ma po koju cijenu ostalo je i u svim „pokretima masa“ za autokefalijom i danas. Ukrajina je prostor unutar koga vrlo brzo vidite koliko je tanka i porozna granica između „iskrene“ vjere i fanatizma, predanosti čovjeka njegovome Bogu (ili „bogu“) i nasilnog zauzimanja crkava, upada i tuča na litijama i ostalim svetim događajima i vremenima.

Kraj UNP i učvršćivanje sovjetske vlasti donijelo je kakvu-takvu stabilnost i, premda je Crkva bivala gonjena, staljinistička želja za uniformnošću sovjetske stvarnosti nije trpjela iscjepkanu sliku kanonskih i nekanonskih crkvenih tijela. U vrijeme između dva svjetska rata spada i jedna od najvećih identitetsko-istorijskih kontroverzi između dominantnog ukrajinskog i ruskog nacionalnog narativa. Proste činjenice govore da je u periodu 1932-1933. g. u cijelom Sovjetskom Savezu, a naročito u USSR, kao i dijelovima RSFSR došlo do užasne gladi koja je istrijebila milione stanovnika. Kao nesumnjivi uzroci mogu se navesti suša, kolektivizacija seoskih domaćinstava, ideološko sljepilo sovjetskog rukovodstva, nekompetentnost itd. Međutim, u ukrajinskoj istoriografiji ali i savremenoj identitetskoj samosvijesti, ovaj realni užas dobija razmjere namjernog genocida kojim je sovjetska (= ruska) vlast hotimično ciljala da istrijebi Ukrajince. Za savremenu Ukrajinu „golodomor“ je analog holokaustu, jedan od osnovnih razloga zašto je cjelokupno vrijeme provedeno u SSSRu bilo „okupacija“ i „genocid“. Ono što se danas često zaboravlja jeste činjenica da je vrijeme SSSR-a takođe vrijeme nagle (i često nasilne) industrijalizacije, koja je takođe mijenjala demografsku strukturu, ali je imala i druge posljedice za vjersku sliku Ukrajine. Kako je metalurška industrija bila naročito koncentrisana na donski basen, Zaporožje, centralne i istočne djelove USSR, tamo se formiraju društvene strukture koje i danas Istok čine potupno različitim od Zapada: umjesto seoskog ukrainofonog relativno religioznog domaćinstva na Zapadu (bilo da je u pitanju unijatska ili pravoslavna pobožnost), na Istoku žive ljudi sasvim naslonjeni na (veliko)rusku kulturu i stvarnost, po mnogo čemu „sovjetski ljudi“, rudari i industrijski radnici.

Drugi svjetski rat

U vrijeme Drugog svjetskog rata, njemačka relativno brzo prodire kroz Ukrajinu i to ne samo zahvaljujući taktičkim greškama sovjetskih vojskovođa nego i dobrodošlici dijela ukrajinskog stanovništva. Ponovo se uspostavljaju i želje za crkvenom autonomijom, a na teritorijama pod njemačkom okupacijom uspostavlja se „Ukrajinska Pravoslavna autonomna Crkva“. I Drugi svjetski rat predstavlja bitnu, trenutno možda i najbitniju identitetsku razdjelnicu između Rusa i Ukrajinaca. Naravno, riječ je o odnosu prema ukrajinskom nacionalističkom pokretu OUN (Organizacija ukrajinskih nacionalista) čije je vojno krilo zvaničnog naziva „Ukrajinska ustanička armija“ UPA (Ukraїnsьka povstansьka armія) poznatija u ruskogovornom području kao „banderovci“ po jednom od vođa UON – Stepanu Andrijoviču Banderi (1909-1959). Odnos prema UPA je danas najkontroverznija tema u rusko-ukrajinskim ali i unutar ukrajinskim odnosima, kao i dobar indikator promjene odnosa prema antifašističkoj prošlosti u današnjoj Evropi. Možda bi se trijumf ukrajinskog ekstremnog nacionalizma u čitavoj državi mogao najbolje prikazati ako shvatimo notornu činjenicu da sam lično gledao bilborde na kojima su predstavljeni borci UPA kao integralni dio ukrajinske vojne tradicije na sred kijevskog Hreščatika 2016 godine – stvar nezamisliva samo nekoliko godina ranije, bar kada je u pitanju višemilionski i ruskogovoreći Kijev (trgova, spomineika i postera sa likovima S. Bandere ili Romana Josipoviča Šuheviča, još jednog od ukrajinskih nacionalista i nacističkih kolaboranata bilo je u Zapadnoj Ukrajini od 1992. naovamo, Galicija i Volinj i jesu bile oblasti gdje je podrška UON UPA oduvijek bila jaka). Današnja ukrajinska istoriografija u Banderi, Šuheviču i borcima UPA uglavnom gleda borce za nezavisnu Ukrajinu a njihovu saradnju sa nacističkom njemačkom relativizuje bilo ističući činjenicu da odnosi sa Nijemcima nisu uvijek bili prijateljski, bilo smatrajući da je anti-sovjetski i anti-ruski angažman dovoljan da pokrije i kolaboraciju sa njemačkom i masovne zločine nad poljskim stanovništvom koje je počinila UPA (zanimljivo je da je današnja NATO oligarhija uglavnom spremna da takvo kvazi-konteksualizovanje prihvati: biće da su obje strane svjesne analogije sa današnjom situacijom, te ukrajinski nacionalisti i danas rado prihvataju pakt sa đavolom sa kojim ne dijele sasvim identične ciljeve, dok zapadne vojne i ekonomske strukture u ukrajinskom nacionalizmu ponovo nalaze korisnog idiota za svoju strategiju „obuzdavanja Rusije“). Za današnje Ruse (ali i Poljake!) – „banderovci“ su naprosto bili i ostali koljači i njemački kolaboranti, ništa manje ili više od toga. Ne treba, međutim, prenebregnuti i jedan demografski veliki procenat ukrajinskog stanovništva čiji preci jesu učestvovali u anti-fašističkoj borbi na strani Crvene armije, a koji su u današnjoj ukrajini uglavnom sabijeni na društvenu marginu, šikanirani kao „ruski eksponenti“, „ostaci prokletog Sovjetskog Saveza“. Činjenica jeste da je ovo momenat banderovštine u Kijevu. Ali činjenica jeste da je Kijev neki oblik petljurovštine-banderovštine zauzimao nebrojeno puta u toku HH stoljeća i to samo onda kada Rusija nije bila dovoljno jaka da se vrati u Kijev. Međutim, ukoliko uopšte postoji način da se uloga OUN UPA („banderovaca“) kontekstualizije i njihova kolaboracija sa Vermahtom prikaže kao koalicija protiv zajedničkog neprijatelja, ne postoji način da se od direktno učešća u borbama za račun Nijemaca, kao i u zločnima opravda SS „Galičina“, jedinica sastavljena od Ukrajinaca (uglavnom, kako samo ime kaže, iz Galicije). Eksplicitna podrška rukovodstva Ukrajinske grko-katoličke Crkve ovoj formaciji i dalje dodatno obilježava odnose UPC i UGKC i danas.

Uspostavljanje sovjetske vlasti (ne bez žestokog i kontinuiranog otpora ostataka OUN UPA i SS Galičina praktično od 1944. do 1955) značilo je ponovno crkveno objedinjavanje svih kvazi-autonomnih jurisdikcija i inicijativa koje su se u toku Drugog svjetskog rata u Ukrajini pojavljivale. UGKC je praktično ukinuta 1946. g. Sovjetsko vrijeme je bilo vrijeme objedinjene Pravoslavne Crkve, privremenog otopljavanja odnosa prema Crkvi, ali i vrijeme stradanja, društvenog podsmijeha i marginalizacije. Sovjetsko vrijeme je takođe bilo vrijeme kada je iz pobožne i siromašne Ukrajine u seminarije i na akademije Moskovske Patrijaršije dolazilo srazmjerno mnogo više kandidata nego iz ma kog drugog dijela SSSR-a- To je vrijeme i vrlo obećavajuće crkvene „karijere“ Filareta Denisenka (1929–), čovjeka koga danas poznajemo samo po njegovom učešću u crkvenom raskolu i njegovom nastavljanju do danas, ali čovjeka koji je – što se danas zaboravlja – prošao sa nagradama i odlikovanjima sve „stepenice“ unutar Moskovske patrijašrije, od predavanja i inspektorata u duhovnim akademijama, do bivanja vikarnim episkopom, aktivnim eparhijskim arhijerejem. Vrhunac (kako će se kasnije ispostaviti) u njegovoj „kanonskoj karijeri“ jeste bio kratki period (5.5.-9.6.1990) kada je, kao Mitropolit kijevski, ujedno bio i mjestobljustitelj moskovske patrijaraške katedre (između smrti Patrijarha Pimena i izbora Patrijarha Alekseja). S obzirom da sam imao priliku da u Kijevu razgovaram sa starijim sveštenicima i đakonima koji se sjećaju Filareta Denisenka iz toga vremena, zanimljiva su mi bila njihova lična zapažanja koja donekle objašnjavaju potonja dešavanja za vrijeme iznicanja raskola koji je napravio. Svi ga se sjećaju kao ambicioznog, prilično organizacijski sposobnog ali surovog čovjeka i svojevrsnog makijaveliste: nekoliko ljudi mi je štaviše napomenulo da je, kao neko ko je „sakupljao bodove“ za uspinjanje na moskovski patriaršijski presto, uglavnom bio sklon da zabrani upotrebu ukrajinskog jezika čak i u privatnoj komunikaciji među kliricima kijevske mitropolije.

Raskol[2]

Prvi glasovi o potrebi za nekakvom „nezaležnom“ (nezavisnom) ukrajinskom državom i autokefalnom ukrajinskom pravoslavnom Crkvom mogli su se čuti već kasnih osamdesetih godina, za vrijeme „Glasnosti i perestrojke“. Kako je istorija pošla putem raspada SSSR-a i zaista ostvarivanja ideje Ukrajine kao nezavisne države (najprije proglašavanjem nezavisnosti, za šta je formalno poslužio „državni udar“ od 19.8.1991, pa potvrđivanjem Akta o nezavisnosti na referendumu održanom 1.12.1991), bilo je samo pitanje vremena kada će se novouspostavljene vlasti, ali i mase opijene uzavrelim nacionalizmom dosjetiti projekta „jedan narod, jedna država, jedna (pravoslavna) crkva“. Godine 1990-već se čuju otvoreni glasovi koji traže autokefaliju, što je kulminiralo „Sveukrajinskim saborom“ koji u junu 1990.g. bira mitropolita Mstislava Skripnika (1898-1993), tadašnjeg „episkopa“ za ukrajinsku sjevernoameričku emigraciju, inače posljednjeg svjedoka i učesnika UAPC formirane na prostoru Rajhskomeserijata Ukrajina, ličnost prilično zanimljive i kontroverzne biografije za „patrijarha kijevskog i cijele Ukrajine-Rusi“. Međutim, ona i dalje ne okuplja ni približno dovoljan broj pristalica da bi bilo ko mogao da računa da će UAPC biti ta „jedna Crkva“. Ono što je, ipak, zanimljivo jeste da ova ukrajinska emigracijska „jerarhija“ dolazi u Ukrajinu, tamo rukopolaže episkopat i sveštenstvo novoformirane UAPC te time polaže osnove za današnju (nekanonsku) UAPC iako su same ukrajinske eparhije u Sjevernoj Americi 1995.g. prihvatile omofor Carigrada i tako, bar formalno „legalizovale“ svoj status. Ipak, ova „legalizovana“ jerarhija UAPC u sastavu Carigrada i dalje će, kako ćemo vidjeti, nastaviti da igra značajnu ulogu u crkvenoj smutnji u Ukrajini danas.

Glasovi o potrebi za nekim oblikom samouprave u eparhijama RPC MP u Ukrajini čuli su se unutar same Crkve već od sredine osamdesetih godina 20.v. Međutim, nikome tada nije moglo biti jasno kakvu i koliku samoupravu bi eventualno jedna crkvena struktura mogla da dobije. Tek su smutna vremena početka devedesetih godina omogućila da se i najsmjeliji snovi nacionalista i autokefalista čine (gotovo) ostvarivim.

Odvijanje događaja u ukrajinskom crkvenom raskolu iz 1992.godine pokazuje izuzetnu dramatiku, razvoj događaja koji je po mnogo čemu obilježio crkvenu situaciju i danas. Međutim, kao što ćemo vidjeti, linije razdjeljivanja uopšte nisu išle shodno šablonima koje bismo mogli zamisliti: episkopi za koje je važilo da su odani ideji očuvanja crkvenog jedinstva pristajali su uz Filareta Denisenka, neki drugi, poput Mitropolita Onufrija (Berezovskog), ljudi koji i danas ruski govore tečno ali sa zadrškom i pomalo naglaska, pokazivali su nepokolebljivu odlučnost da ni pod kojim uslovima ne prave raskol. Uprkos našim predrasudama da su se klirici pa i vjerni narod (onaj „ucrkovljeni“) opredjeljivali za ili protiv isključivo na osnovu „promoskovskih“ ili „autokefalističkih“ ličnih poriva, stvari nisu ni izbliza bile tako jednostavne. Pored ličnog sentimenta, kod klirika je naročito vladao strah od osvetoljubivosti dojučerašnjeg Mitropolita Filareta (poznate su njegove riječi episkopima koji su htjeli da se saberu u Kijevu radi arhijerejskog sabora da, „ako dođu u Kijev, iz njega neće izaći“), strah od nove političke situacije (nove vlasti su se otvoreno stavljale na stranu raskola koji se ostvarivao) – ne treba potcjenjivati ni prostu inerciju jedne čvrste hijerarhijske strukture jer dojučerašnji Mitropolit Filaret nije proglašavanjem sebe za patrijarha odlučio da napusti dotadašnje prostorije, resurse, sve ono i svakoga ko mu je stajao na raspolaganju. Sa druge strane, nisu se za ostanak u kanonskoj Crkvi ljudi opredjeljivali samo zbog rusofilije – mnogi su se opredjeljivali za ostanak i pored sopstvenog gorljivog ukrajinskog patriotizma (naročito u Volinju i Zapadnoj Ukrajini) svjesni težine raskola, ali i cijeneći lične osobine episkopata koji je ostao vjeran crkvenom jedinstvu (u tom smislu je naznačavanje dotadašnjem Mitropolita rostovskog Vladimira Sabodana za novog Mitropolita Kijevskog bilo odličan korak: Mitropolit Vladimir je bio čovjek neprikosnoveno odan svojim monaškim zavjetima, episkopskoj službi, blag na riječi i nepokolebljiv i teškim trenucima, ujedno nesumnjivo iskreni ukrajinski patriota i čovjek svjestan potrebe za jedinstvom cijele RPC MP).

Kada god se govori o ukrajinskom crkvenom raskolu, uvijek se pominje jedan jednostavan, ali, na žalost, sasvim tačan detalj koji je igrao veliku ulogu u njegovom organizovanju, a to je karijerizam i prevrtljivost čovjeka koji je čuvao upražnjenu katedru moskovskih patrijaraha, mnogi bi rekli, nadajući se da će da se u njoj zadrži, da bi kroz vrlo kratko vrijeme odlučio da, u nemogućnosti da bude patrijarh moskovski i cijele Rusi(je) postane – „patrijarh kijevski i cijele Ukrajine-Rusi“. Detalji su još bizarniji: od zaklinjanja na jevanđelju u Moskvi da neće praviti raskol i da će se povući, do odricanja od sopstvene zakletve i otvorenog hoda u raskol prošlo je samo nekoliko dana aprila 1992.godine. Nama su danas teško zamislive smutne okolnosti pod kojima se sve dešavalo tog proljeća 1992. godine, ali i pored jasnog protežiranja od strane države, pored neprekidnog šikaniranja od UNSO i ostalih desničarskih organizacija, najveći dio ukrajinskog klira ostao je vjeran crkvenom jedinstvu sa Moskvom. Ne treba nikada izgubiti iz vida da je i sama Moskovska patrijaršija dala najširu moguću autonomiju UPC, što je činjenica koju klir i vjerni narod uvijek ističu u prvi plan: ipak, od 1992. do danas usijanim glavama ukrajinskih nacionalista ništa osim bukvalna autokefalija nije bilo dovoljno. Kao i u slučaju MPC – ako je kanoničnost trebalo da se žrtvuje da bi se postigla „autokefalija“ ovdje i sad – kanoničnost se žrtvovala, sa nadom da će brojnost raskola (psihologija mase), čekanje (metodologija Bugarskog egzarhata) i promijenjene geopolitičke okolnosti (potpuna propast Rusije, itd) dovesti do naknadnog ozakonjenja nekanonskog statusa tzv „Kijevskog Patrijarhata“. U izvjesnom smislu sam raskol iz 1992. naslanjao se na istorijske tradicije raskola iz 1917, 1923, 1941: u smutnim vremenima, kada se čini da je „moskaljska“ moć otišla iz Kijeva, pojavljuju se mase željne „nezaležne Ukrajine“ i nekakve od Moskve „nezaležne“ crkve: porivi koji do tada možda vjekovima ili decenijama traju kao subverzivna nada i prećutani tokovi eksplodiraju u masama Ukrajinaca koji tada, tražeći „svoju Crkvu“ potpuno gube hrišćanski obzir te litija u trenu postaje rulja za „zahvat“ /zauzimanje/ neke „moskaljske“ Crkve, a pobožne bakice i bilderi u fantomkama zajedno izbacuju nepoćudnog „kacapskog“ popa (iako su gotovo svi sveštenici UPC – Ukrajinci i to uglavnom vrlo patriotski nastrojeni). U izvjesnom smislu, crkveno-identitetska revolucija koja je u Ukrajini počela 1917. nikada nije sasvim prestala, kao ni njena aktuelizacija iz 1992. Sasvim nedavno, 2014, neposredno poslije Euromajdana, ona se opet nastavila zauzimanjem parohija UPC. Činjenica da nije bilo još većeg eksplicitnog pritiska, da nije zauzeta Kijevo-pečerska lavra ili značajnije izmjenjena naklonost ukrajinskog naroda prema UPC uprkos momentu koji je izuzetno pogodovao raskolničkim ambicijama možemo da objasnimo prostom činjenicom da je u Ukrajini izbor u izvjesnom smislu kod većine klirika i ucrkovljenih ljudi već izvršen: oni kojima je do pripadanja kanonskoj, jednoj, Pravoslavnoj Crkvi – idu u UPC. Oni kojima je do ukrajinstva kao jedinog mjerila „crkvenosti“ – idu u UPC KP ili UAPC. Izbor iz 1992. i danas stoji pred svakim ukrajinskim Pravoslavcem.

 

 

[1] Detaljniju istoriju pojavljivanja prvih nekanonskih nastojanja za crkvenom samostalnošću u Ukrajini poslije 1917. možete videti ovde.

[2] Pregledne hronologije crkvenog raskola u Ukrajini: Tass,  zatim RIA Novosti Ukraina; od video materijala najbolji prikaz daje dokumentarni film „Anatomija raskola“.