Između apokalipse i integracije

Nakon više od trideset godina, Rimska Kurija je odlučila da donese novu Povelju. Povelja (Constituzione Apostolica) je najviši papski dokument, a koji određuje osnovne prioritete i smjernice djelovanja unutrašnje i vanjske politike Rimokatoličke crkve. Tokom duge istorije Rimske crkve bilo je različitih Povelja, od sasvim neobičnih, poput Povelje Quae publice utilia kojom je papa Grigorije XIII 1574. odredio način gradnje i ukrašavanja trgova i ulica po Rimu, te učinio ga najljepšim gradom na svijetu, pa sve do recimo trenutno važeće povelje Pastor bonus iz 1988. godine, koja je odredila administrativno funkcionisanje Kurije i Crkve u postkomunističkim vremenima, kada je Crkva u Istočnoj Evropi primila milione rimokatolika koji su veoma malo, ili ni malo, znali o svojoj vjeri.

U ondašnjim uslovima, Rimska crkva je procijenila da poznavanje dogmatskog učenja Crkve i fundamentalnih stubova vjere predstavlja prioritet crkvenog djelovanja, stoga je cjelokupna Rimska Kurija organizovana i dirigovana pod vrhovnim nadzorom Kongregacije za doktrinu vjere, kojom je nekoliko decenija neprikosnoveno upravljao kardinal Josef Racinger, potonji papa Benedkit. Kao krovna institucija, Kongregacija je koordinisala rad, odobravala sve dokumente, pa čak i Papine, i usklađivala ih s makroplanom i osnovnim ciljevima djelovanja Kurije. Rezultati rada su zaista impresivni, jer čini se da danas ne postoji ni jedan rimokatolik na svijetu koji ne bi znao najosnovnije dijelove katoličke dogmatike i morala. Može se slobodno i konstatovati da i mnogi nekatolici, čak i ateisti, a posebno pravoslavni, bolje poznaju katoličku dogmatiku i etiku nego li sopstvenu, pravoslavnu.

Odlaskom pape Benedikta, te nedavno njegovog učenika i nasljednika Mulera s čela Kongregacije, koji su se poklopili s Arapskim proljećem i migrantskom krizom, evidentno je nastupila potreba da se novo vino sipa u nove mjehove. Izradu nove Povelje papa Fransisko je povjerio devetorici najbližih saradnika, koji su do sada održali preko trideset višednevnih radnih susreta po ovom pitanju. Vrijedi napomenuti da Povelja još nije zvanično odobrena, i njeno se objavljivanje neprestano odlaže zbog unutrašnjih trzavica i odbijanja pojedinih kardinala da prihvate duboke i radikalne promjene. O ozbiljnosti rada i situacije najbolje svjedoči činjenica da rad ove ustavne komisije neprestano prate duboki sukobi na kojima pljušte ostavke, jer se kardinali s različitim vizijama budućnosti Crkve ne mogu dogovoriti.

Iako se većina informacija krije, poznati su pojedini detalji nove Apostolske konstitucije kojom će se Crkva i Kurija upravljati u Evropi i svijetu u narednim decenijama. Umjesto dosadašnje Kongregacije za doktrinu, u novoj realnosti Crkve, centralna i krovna institucija biće novo formirana Super-kongregacija za Misiju. Misija na taj način postaje primarni i najveći cilj djelovanja kojoj se potčinjavaju svi drugi izrazi Crkve. Misiji će se tako potčinjavati i prilagođavati i liturgika – bogosluženja, i etika, i finansije i sve ostalo. Jednako, u samom radu Kurije biće niz korjenitih promjena, počevši s tim da će po prvi put nekim kongregacijama upravljati laici, pa sve do davanja veće samostalnosti – autonomije lokalnim biskupskim konferencijama na terenu itd.

Naime, evidentno je da trenutna migrantska kriza nije prolazni problem i izolovani incident, koji se desio jednom i koji se Evropi više neće ponoviti. Trenutni migrantski talas, koji je prekinut zbog korona virusa, je samo početak konstantnih migracija koje će se odvijati s područja Azije, Afrike, i Južne Amerike a koje neće prestati niti u narednih 50 godina. Statistika je neumoljiva, primjera radi, samo u Iranu (82 miliona), 50% stanovništva je mlađe od 30 godina, dok je među 200 miliona Pakistanaca čak 70% mlađe od 25 godina i prosječna starost iznosi 24 godine. U Africi je situacija još dramatičnija – samo u Nigeriji danas je prosječna starost 18 godina, te trenutno ima 200 miliona stanovnika. Predviđanja su da će se do 2050. muslimansko stanovništvo Nigerije udvostručiti na 400 miliona, uglavnom mladih i očajnih, koji jedinu nadu i spas vide u Evropi. Lista tzv. propalih država koje nisu u stanju da svome stanovništvu ponude budućnost je daleko duža.

Istovremeno s ovim globalnim tendencijama, evidentno je i više decenijsko starenje stanovništva u Evropi, dok na Balkanu paralelno s opštim evropskim procesom starenja (prosječna starost oko 43 godine) imamo i organizovano masovno pražnjenje teritorija kroz iseljavanje stanovništva, koje je uzrokovalo nužnost da se naši istorijski prostori nasele drugim narodima. Teška sudbina Evrope nije mimoišla ni nas, te nam je preko toga dodata i druga muka.

Upravo zbog ova dva globalna i spojena procesa, odavno su projektovane kvote koliko će koja od evropskih zemalja morati da primi migranata, s ciljem održanja sopstvene ekonomije i biološke produkcije stanovništva. Neki su, poput vječito dalekovidih Njemaca i Šveđana, požurili, u cilju da prvi biraju i uzmu najbolje, neki poput Rimske Kurije se za migracije pripremaju tek sada, a mi se još uvijek ni ne razmišljamo o tome. Ipak, neki naši susjedi rade na tome.

Tako je recimo, Rumunija nedavno započela pregovore s Pakistanom o prihvatanju i zaposlenju čak 500.000 njihovih državljana, budući da joj je potrebno skoro milion nekvalifikovanih radnika vozača, zidara, ratara, spremačica itd. Brojevi migranata i profili zanimanja koji su namijenjeni, ili tačnije rečeno potrebni jugoslovenskim republikama su, takođe, poznati i stidljivo se pojavljuju u medijima. Niko nema sumnje da će preko 20 miliona Rumuna će znati da prilagodi Pakistance sebi, a ne sebe Pakistancima, kao što je izvjesno da će i Rumunska crkva znati da napravi i značajnu misiju među njima. Međutim, za nas pitanje svih pitanja i tema kojima će se mnogi baviti u budućnosti jeste kako će tradicionalno srpski prostori da se izbore s novom stvarnošću i s izazovom stranih kulturâ i običajâ?

Za samu državu neće biti problema jer će vlasti samo slijediti put i direktive iz Brisela, no pitanje je na koji način će Srpska crkva reagovati na izmjenjenu stvarnost. Da li će biti spremna na radikalne promjene kakve će da uvede Rimokatolička crkva, ili će negiranjem i ignorisanjem stvarnosti da polako pada u izolaciju i otuđenje, koje će na kraju uzrokovati Apokalipsu?

Bez obzira što se nekima čini da još uvijek postoji izbor, i da je izolacija jedna od opcija, punoća Crkve, a posebno Jerarhija, mora da shvati da je izbor lažan jer se Evropa već odlučila za integraciju. Ovakav evropski pristup nije novost, dijele ga i lijevi i desni političari uz manje nijanse, koje su samo izuzeci koji potvrđuju pravilo. Opredjeljenost za integracijski pristup je postao očigledan još prije više od 10 godina, kada je Angela Merkel papi Benediktu saopštila da je nije uspjela u naumu da se Hrišćanstvo pomene i navede kao korijen evropskog identiteta u tzv. Ustavu EU.

Nakon mnogih analizâ i studijâ, evropske države su se odlučile, za uslovno rečeno, intenzivnu sekularizaciju i ateizaciju javnog prostora, stoga postepeno uvode zakone u skladu s principima liberalnog humanizma i antropocentrizma. Na taj način će da pripreme svoje društvo za dolazak miliona inovjernih stranaca, stvarajući novi društveni ambijent u kome religija neće imati odlučujući glas, kako hrišćanska, tako ni muslimanska jer je koncept multikulturalnosti propao. Kultura i jezik, a ne krv, boja kože i religija, činiće okosnicu novog evropskog identiteta, iako će trebati mnogo više vremena (generacijâ) da se svi naviknemo da je moguće da se afrički crnac izjašnjava kao Francuz.

U tom smislu treba razumjeti ubrzan rad mnogih evropskih država na zakonima o porodici, LGBT agendi, eutanaziji, džender studijama, i mnogim drugim oblastima društvenog života, koji treba da stvore jedno novo, ujedinjeno i funkcionalno društvo – porodicu u kome će se migranti integrisati na polju jezika i kulture života, mode, gastronomije, običaja i društvenih vrijednosti, a kroz minimalizaciju značaja vjere. Naravno, biće potrebne generacije, pa možda i stotine godina da se započeta integracija dovede do kraja.

Kroz ove činjenice postaje jasnije zašto je pitanje ljudskih prava i opštih prava toliko bitno, te zašto mu se toliko pažnje daje u pregovorima o pristupanju EU (čuveno poglavlje 23). Postaje jasno zašto naše države i vlade poprilično bespogovorno provode tu agendu, iako imaju žestok otpor većine stanovništva. Evidentno je da će svi zakoni i društvena atmosfera biti prije ili kasnije usklađeni s opštim evropskim kretanjima, te da će Država odraditi svoj dio posla. Međutim, pitanje je kako će se postaviti Crkva? Da li će Jerarhija nastaviti da se opire ili će da sarađuje, te posebno kako će se postaviti prema migrantima?

Ovakav razvoj situacije Crkvu suočava s nekoliko objektivnih teškoća, koje će tražiti direktne reforme i prilagođavanje u hodu. Svaki od problema predstavlja predstavljaju posebnu temu, no argumenta radi, u najkraćem navešću ih svega nekoliko:

Prvo, crkveno predanje i učenje je nekompatibilno s antropocentrističkim filosofskim postavkama koje leže u srži novog evropskog društvenog ambijenta iz kojeg proizilaze državni zakoni, društveni običaji i kultura. Konzumerizam i hedonizam kao dve glave jedne i jedinstvene psevdohumanističke nemani i osnovni pokretači nove Evrope su nepremostiv problem, u kojem nema doglednog kompromisa s crkvenim učenjem.

Drugo, u novoj realnosti Crkva će izgubiti na ekskluzivnosti i brojnosti te postati samo jedna od niza ponuđenih ideja na velikoj društvenoj agori. To će osim ekonomskih implikacija po Crkvu, imati i brojne psihološke posljedice na sve nas. Revidiraće se i složeni odnosi Crkve i države, te morati da uspostave partnerski i toleranti odnosi s drugim ideološki protivnim, ili pak kompatibilnim grupama.

Treće, nakon hiljadu godina Srpska crkva će ponovo morati ozbiljno da se pozabavi temom Misije, koje je sama suština Crkve. Ovaj težak zadatak biće dodatno otežan kadrovskom katastrofom koja je na vidiku u narednom periodu, i činjenicom da reevangelizacija s kraja prošlog vijeka nije bila kvalitetna.

Četvrto, Crkva će morati ozbiljno da pročisti svoje učenje i odvoji ono što je istinski biblijsko i predanjsko i što nudi čovjeku 21. vijeka, od istorijskih naslaga vezanih za našu kulturu i običaje. Istovremeno, moraće da iznjedri kvalitetan stav i mišljenje po brojnim pitanjima ekologije, bioetike, braka i potomstva i drugim socijalnim temama s kojima se do sada nismo značajnije bavili.

Peto, Crkva će morati da napravi težak izbor da li će i dalje biti nacionalna Crkva Srbâ, ili će biti otvorena i za migrante koji žele da joj priđu, bez da izgube svoj jezik i kulturu? Evidentno neće moći da se sjedi na dvije stolice, posebno u svjetlu činjenice da preko 50% Srba više ne živi u starim srpskim istorijskim oblastima, nego na Zapadu. Misija prema mladim generacijama koje odrastaju na Zapadu biće potpuno drugačija u odnosu na misiju, koja će biti potrebna u Otačestvu. Migranti, takođe, nisu prazne bijele ploče, koje samo čekaju da ih neko oboji Svetosavljem, s njima će doći i njihovi imami i hodže. Osim toga, oni ne dolaze s ciljem da postanu Srbi i pravoslavni, nego sasvim suprotno, da zadrže svoju vjeru, kulturu i običaje.

Šesto i najznačajnije, Crkva će morati da se paralelno i istovremeno mijenja na dva polja. Sa jedne strane, Crkva će morati da se prilagođava s polja u skladu sa sekularnim zahtjevima države i kooperativnija po pitanju javnog interesa i morala te cjelokupnog društvenog angažmana, a s druge strane moraće da se mijenja iznutra kako bi mogla da napravi kvalitetnu misiju među novim sugrađanima i reevangelizaciju neaktivnih vjernika.

U tom smislu, teoretski novo liberalno društvo u kome se sloboda vjere, misli i djelovanja prostire u širokoj lepezi od ateizma do vjerskog fundamentalizma, predstavlja najbolji mogući ambijent za djelovanje Crkve. Ono podsjeća na tzv. Zlatni vijek Crkve u periodu slobodâ između dva edikta, onog Konstantinovog iz 313. i Teodsijevog iz 380. Međutim, istovremeno taj ambijent će ponovo tražiti da imamo zlatne sveštenike, a drvene putire, umjesto zlatnih putira i nerijetko drvenih sveštenika, kako je rekao Jovan Zlatoust.

Upravo zbog toga, promjene koje slijede biće dramatične i pitanje je koliko će konkretno Srpska crkva biti spremna da ih provede. Koliko ćemo imati unutrašnje snage, a koliko vizije i dugoročnog plana? Kakve će to rasprave i potrese imati unutar našeg bića, hoćemo li imati raskole? Količinu drame koju ćemo preživljavati po svakom od pitanja možemo samo da naslutimo ako zamislimo polemiku koja će nastati kada se postavi najbezazlenije pitanje: Da li SPC treba da se u potpunosti, ili djelomično odrekne ćirilice u cilju misije prema migrantima? Postoji velika vjerovatnoća da će mnogi radije i svjesno izabrati izolaciju, konfrontaciju i otpor društvu te u konačnici apokalipsu, umjesto prilagođavanja i integracija odnosno suočavanja sa ovim pitanjima.

Najveći interes Srpske crkve jeste da ne bude stigmatizirana i negativno percipirana u novom društvu, kao militantna, neprijatelj i retrogradna snaga, polemična i agresivna prema društvenim promjenama i manjinama. Crkva treba da pokaže svoju konstruktivnu snagu, sklonu kompromisu u formalnim stvarima i nepokolebljivu u principima vjere. Za takav novi imidž i pristup biće potrebne korjenite reforme, ništa manje od onih koje priprema Rimska Kurija. U tim reformama koje će ponovo poredati prioritete i promjeniti proces odlučivanja, posebno mjesto će imati duhovno i intelektualno formiranje laika kroz crkvenu prosvjetu i kroz danas omalovaženu vjeronauku. Samo na taj način ćemo utvrditi okosnicu neophodnog preobražaja Crkve, koji će joj omogućiti dalji opstanak u istoriji.