U iskustvu pravoslavnh hrišćana, ili barem onih među njima koji su donijeli odluku da svoj vjerski život formulišu tako da redovno učestvuju u bogoslužbenom životu svoje Crkve, slika Isusa Hrista koju su u prilici da u svojoj mašti izvajaju umnogome se pojavljuje kao slika čudotvorca i iscjelitelja. Nedjeljna jevanđeljska čitanja poglavito nam pripovijedaju o Gospodu koji čudotvori prohodeći drevnim oblastima Izraela:
„I prohođaše Isus po svoj Galileji učeći po sinagogama njihovim, i propovijedajući jevanđelje o Carstvu, i iscjeljujući svaku bolest i svaku nemoć u narodu. I otide glas o njemu po svoj Siriji, i privedoše mu sve bolesnike, raznim bolestima i mukama obuzete, i bjesomučne, i mjesečare, i oduzete, i iscijeli ih.“ (Mt 4, 23–24)
Matej nam u navedenim stihovima oslikava Isusa koji isjeljuje sve. Isus time objavljuje, ili pokazuje bolje je reći, mesijanska vremena i ispunjenje proroštava, poput onoga iz Is 53, 4, gdje prorok veli da je „on poneo bolesti naše, i uzeo patnje naše“. Ili barem onaj aspekt mesijanskih očekivanja koje je, s obzirom na sliku jevanđeljskog Isusa, oblikovalo crkveno vjeroispovijedanje, utemeljeno na spoznaji da oni elementi drevne mesijanske ideje koja uključuje zemaljsko carovanje Mesije na Davidovom tronu nisu na pravi način bili shvaćeni od strane jevrejskih učitelja Pisma. Slika Hrista koju nam nedeljom čitane objave postavljaju pred oči stvarnost čuda razumijeva u bukvalnom smislu, govoreći o stvarnim fizičkim bolestima, koje su nekada, kao u Lk 8, 30, pripisane djelovanju legije demona, ili naprosto kao bolesti „od rođenja“, kao u slučaju slijepca iz Jn 9, 1.
U svim slučajevoma rezultat koji je u konačnici dobijen biva jedan i isti – opsjednuti ili bolesni bivaju zdravi posredstvom Hristovih čudotvornih moći. Istina, u Mt 14, 38 imamo i opasku vezanu za nedostatak velikog broja čudesa u Isusovoj postojbini, „i ne učini ondje čudesa mnoga zbog nevjerja njihova“. Ostaje nejasno da li je Isus pokušavao da čini čuda, odnosno da li je, recimo, polagao ruke na bolesnike i izgonio demone, a oni, bolesnici, i nakon toga ostajali demonizovani i u bolu, ili je naprosto znao da nedostaje vjera, pa nije ni pokušavao.
U prvom slučaju, vjerovatno manje prihvatljivom za um prosječnog vjernika, On bi u Mt 14, 38 uveliko ličio na naše sveštenike koji, u situacijama kada im se traži molitva, jeleosvećenje, pominjanje i sl, ostaju bez očekivanog rezultata po pitanju konačnog zdravstvenog stanja bolesnika. Matej problem, dakako, ne locira na strani Isusa, već u područje nedostataka vjere kod onih koji ištu.
Ostaje nam pitanje, da li oni koji su se kako-tako odlučili da traže pomoć nemaju baš nimalo vjere, ni koliko „zrno gorušičino“ iz Mt 17, 20? Štaviše, situacija iscjeljenja bjesomučnog dječaka, u kontekstu koje je i izrečeno da „ukoliko imamo vjere koliko zrno gorušičino… ništa nam neće biti nemoguće“ – ona u kojoj apostoli ne mogu da djeluju čutotvorno, ovaj put ne zbog vjere molioca, već zbog sopstvenog nevjerovanja – dolazi nam u jevanđeljskoj hronologiji nakon što im je data, „vlast nad duhovima nečistim da ih izgone, i da iscjeljuju od svake bolesti i svake nemoći“ (Mt 10, 1). Iako, dakle, imaju vlast koju im je njihov Ravvi dao, ta vlast u ovom slučaju „ne radi“, zbog nedostatka vjere.
Da li svaki put kada se čudo ne dogodi, a većini se ne dogodi nikada u obimu i formi kojoj nam jevanđelja to prikazuju, problem leži u nedostatku vjere? Da li je moguće da nedostatak vjere biva prisutan tako često do te mjere da je nema ni „koliko zrno gorušičino“, kod onih koji u najtežim životnim situacijama vapiju i mole, poste i hodočaste stotinama, pa i hiljadama kilometara daleko?
Na koncu, propitivanje i sumnja glede mnogih stvari, pa zašto ne i čudesa, koje su sastavni dio vjerskog života većine vjernika (i svetih, koju u svojim molitvama itekako traže da se izbave od „sumnjalačkih pomisli“, o čemu nam pravoslavni molitvenici svjedoče), mogu da se kreću i u smjeru pitanja – da li onaj koji može da izliječi sve, jer pokazuje takvu moć, biva nepravedan ukoliko to ne učini? Primjera radi, sasvim sigurno bi u našem poimanju, recimo – onaj koji ima lijek za rak, koronu ilo neku drugu opaku bolest, a dijeli ga samo malom broju koje on izabere – bio označen kao neko ko ne tvori pravdu.
Ovo su uznemirujuća pitanja za vjernike!
Na kraju, umu vjernika koji je sklon da promišlja o svojoj vjeri (a nisu svi takvi, evidentno, i možda i ne moraju da budu), gotovo svako pitanje života biva uznemirujuće pitanje. Ovo je takođe uznemirujuće, koliko, na primjer, i Pavlova tvrdnja da je Hristos „mir naš, koji i jedne druge sastavi u jedno i razruši pregradu koja je rastavljala, to jest neprijateljstvo“ (Ef 2,14), upoređena sa Isusovom izjavom da „nije došao da donese mir na zemlju, već mač“ (Mt 10, 34). I toliko drugih. Uznemirenje se liječi pokušajem pomirenja. Da li i samo tako? Možda je to moguće i smjernim prihvatanjem nemogućnosti znanja o tome?
Od samoga početka Svetoga Pisma, Knjige Postanja, nama postaju jasne stvari poput te da, recimo, dan nije astronomski dan, jer je Sunce sa nebeskim tijelima stvoreno četvrtoga dana, da budu „znaci… danima i godinama“ (1Mojs 1, 14), te da ni dan ni smrt nisu bukvalno to u prijetnji da će čovjek „sigurno umreti“ (2Mojs 2, 17), u onaj dan kada okusi od drveta poznanja. Činjenica pak da u onome za što Bog više puta uviđa da je „dobro veoma“ postoji zapravo i zlo, jedna životinja „lukavija od svih životinja poljskih“ (2Mojs 3, 1), takođe traži pojašnjenje…
Nadalje, ukoliko razmotrimo i uporedimo – a u vremenu očekivanja Božića u kome se konkretno nalazimo u trenutku pisanja ovoga teksta takvo što bi bilo prikladno – opise rođenja Hristovog kod dvojice jevanđelista koji se tom temom uopšte bave, naime Mateja i Luke, vidjećemo da je pitanje fakata o, recimo, tome gdje je Sveta Porodica živjela, veoma različito. Naime, kod Mateja se, za razliku od Luke, ne pominju niti popis, niti put u Vitlejem, niti jasle zbog odsustva mjesta u gostionici.
Isus se naprosto rađa „u Vitlejemu Judejskome“ (Mt 3,1), i tek nakon boravka u Egiptu, nakon Irodove smrti, porodica Josifova se, po zapovijesti dobijenoj u snu, radi sigurnosti, seli u „krajeve galilejske“, i nastanjuje u Nazaretu (Mt 2, 23). Kod Luke, s druge strane, porodica je iz Nazareta, te iz razloga popisa ide u grad svog plemenskog porijekla (Lk 2, 4). U Egipat uopšte ne ide, tj. ne bježi, već ostaje tu četrdeset dana, gdje izvršava na novorođenčetu sve što je „po zakonu Gospodnjem“ (Lk 2, 39) i mirno se vraća u svoj grad Nazaret, gdje Gospod nastavlja da „raste i jača duhom“ (Lk 2, 40).
Svakako da složeni zadatak tzv. sinoptičkog problema nije predmet ovoga ogleda, ali je očigledno da se može pribjeći rješenju na više načina. Naime, kombinujući ova dva opisa, kao što to predanje čini (pribjegavajući sintezi izvještaja), ili uopšte se ne baveći „narativom rođenja“ (kao što pisac Markovog, po svemu sudeći najstarijeg, i pisac Jovanovog, po svemu sudeći najmlađeg, jevanđelja odlučuju da urade). Vjerovatno i na još mnogo načina. Mogli bismo nabrajati do prekosutra, ali i na ovom malenom uzorku vidi se da već od samog početka sveštenih spisa Biblije biva jasno da stvari valja posmatrati dublje od onoga što nam nudi bukvalni pristup čitanju i razumijevanju. Ili korišćenje samo jednog izvora po nekom pitanju.
No, da li je tako i sa sa pitanjem čuda? Teško da može biti sasvim tako jer, uprkos izvjesnim kozmetičkim razlikama u opisima broja i detalja pojedinih čuda, sva jevanđelja, kao uostalom i Djela svetih apostola jasno, i u velikoj mjeri, govore o čudima.
Najprije, ne želim da sugerišem da bi nevjerovanje u Hristova čuda bilo izlaz za nas pravoslavne, kao što to na sebi svojstven način, kroz termin „demitologizacija“, nagovještava Rudolf Bultman. Ili da, poput jednog njegovog nasljednika u razmišljanju, anglikanca Džona Fentona, predložim da bi vjerovanje u natprirodno rođenje od Djevice, čuda, tjelesno vaskrsenje i uopšte sve nebjašnjivo do kraja našim iskustvom i naukom trebalo odbaciti, i zauzvrat prigliti Boga koji nikada nije činio ono što mi ne vidimo da redovno čini u našem životu.
To jest: ne hoda po vodi, ne sija kroz kožu i haljine pred nama, ne podiže mrtve sinove udovica, već naprosto uspostavlja novi poredak svojim učenjima, koja u našem životu sijaju kao putokazi ka ličnom, i transformaciji društva i svijeta. Time Fenton želi da kaže da je takav Bog prihvatljiv i životnim iskustvom potvrđen, dok mu je slika drugoga nešto što čak ni ne bi volio da je istina, jer bi mu takav Bog bio predalek, na osnovu iskustva sopstvenog života i vjere, kao i iskustva ljudi sa kojima živi i kojima propovijeda.. Iako imam razumijevanja za ovakva gledišta koja smjeraju da čvorišta života vjere učine prohodnijima i manje kvrgavim, i akcentuju prečesto zaboravljeni društveni angažman hrišćana, ona me ipak ostavljaju sa previše nedoumica. I lišenog velikog dijela sadržaja onoga Hrista u koga sam povjerovao. Ne odričem, svakako, mogućnost takve mogućnosti u iskustvu drugih koji vjeruju u Hrista.
Pa ipak, Hristos je u jevanđelju previše čudotvorac da bismo sa lakoćom mogli da taj aspekt njegove ličnosti i misije ostavimo po strani. S druge strane, premalo je čudotvoran u našim životima da bismo čudo mogli postaviti u središte vjerskog iskustva, kao nešto što predtsavlja neophodni uslov povjerenja u Njega kao Spasitelja. Jaram Hristov je u isto vrijeme i lagan (Mt 11, 30), ali podrazumijeva nošenje svoga krsta i odricanje od sebe (Mt 16, 24), što u istorijskom smislu biva sve samo ne lagano. Takva su, kako je već naznačeno, i mnoga pitanja vjere. Slika Boga koju Pismo nudi jeste mozaik sastavljen od mnoštva kockica, od ljubomornog i gnjevljivog (up. 2Mojs 34, 14; Nm 1, 2 itd) do sveopraštajućeg Oca (Lk 23, 34).
Slično je i po pitanju čovjeka. Blažen je tako i onaj koji je „kao drvo zasađeno kraj izvora voda…i uspijeva u svemu što radi“ (Ps 1), ali i onaj koji plače, gladuje i žeđa za pravdom, koji je ništavan duhom i ništa mu u ovom svijetu očigledno ne polazi za rukom (up. Lk 6, 20–22). Sva peglanja, kojih u istoriji i do danas nije bilo malo, iako i najdobronamjernija, pokazuju se u krajnjem slučaju kao nedostatna. Kao što se svakako nedostatnim pokazuju sve analogije, objašnjenja i racionalizacije stvarnosti Hristovoga Krsta, činjene sa puno ljubavi i dobre volje.
Život vjere je misterija i paradoks, kao i postojanje zla (Florovski), i to će po svemu sudeći tako i da ostane do kraja istorijske zbilje. U životu u vjeri, opet, pitanja nisu zabranjena. Iako se u našem pravoslavnom predanju, izuzev u recitovanju psalama, poput Psalma 22, molitva rijetko formuliše kao pitanje, Hristov vapaj sa krsta, koji je, ne zaboravimo – molitva – ohrabruje nas i na jedan takav molitveni poduhvat, i obogaćivanje molitvenog života tim, pomalo zaboravljenim žanrom „pitalice“. Bog izranja pred nama i kao Bog pitanja i nedoumica, i to je svakome iskrenome činjenica koju ne treba posebno objašnjavati.
Kuda sa pitanjem čuda?
U jevanđeljima i u životima svetih, Bog se pokazuje kao čudotvorac. Život vjere može da iskustveno konstatuje da se u najvećem broju slučajeva slažemo sa uvjerenjem da On to jeste, da može da čini čuda. U isto vrijeme, ništa manje snažan osjećaj jeste i to da, iako vjerujemo da može, On to uglavnom neće da čini. Vjera u hrišćanskog Boga samo tada i jeste vjera, kada može (i mora, uglavnom nema izbora) da vjeruje u čudotvorca čija čudesa van teksta Pisma i žitija najčeće ne vidi svojim očima, otiskujući se time u zapovijeđeni i visoko pohvaljeni „rizik“ blaženstva onih koji „ne vidješe a vjerovaše“ (Jn 20,30). Nakon ove pohvale iz Jovanovog jevanđelja, sljedeći (31) stih nadodaje da znamenja ima još mnogo, kao i da su ona zapisana baš zato kako bismo (ne videći ih svojim očima), vjerovali da Isus jeste Hristos, i tako (vjerujući), imali „život u ime njegovo“.
Prema tome, očiglednost čuda u našem životu nije svakako nužno osnovni sadržaj vjere, dok vjera u njihovu mogućnost ipak jeste dio sadržaja vjere u Isusa jevanđelja i, ako ništa drugo, jedno od mogućih polazišta. Ona to jeste na sličan način na koji to biva, recimo, hrišćanski asketizam, naša borba sa sobom. Naime – očekivanje čuda kao povod za dublji odnos sa Bogom!
Asketizam je, takođe, najčešće neuspješan u svojim zadacima da podvižnike učini bestrasnim, kao što je i molitva koja traži čudo, recimo iscjeljenje umirućeg djeteta, takođe najčešće bez očiglednog ploda, kao odgovor na konkretan način na koji je ta molba upućena u molitvama za zdravlje. Ako bacimo pogled na, primjera radi, 5. poglavlje drevnog monaškog Paterika, pronaći ćemo uglavnom primjere surovih podvižnika i podvižnica, koji, nakon decenija najstrašnijih podviga, prvom prilikom padaju u grijeh i strasti protiv kojih su vodili cjeloživotnu borbu, i to u okolnostima u kojima bi to, reklo bi se, veoma često izbjegao i neki „obični“ čovjek iz našeg susjedstva. I potom nastavljaju sa borbom!
Ili ako pogled usmjerimo na žitije sirotog sv. Martinijana, koji ni poslije 35 godina osame, bdijenja i posta, nakon što ženska osoba stupi na tlo njegovog usamljenog ostrvceta, ne nalazi drugu ideju, već pokušava samoubistvo skakanjem sa grebena u more. Ovo (Peterik, Žitija), su obrazci, i ne moramo čak sa aspekta istorijske nauke provjeravati sve detalje života ličnosti poput sv. Martinijana i onih njemu sličnih (a kako bismo i mogli?). Ali, kao obrasci, oni su utoliko i važniji.
Traganje za čudom, kao i njegovo odsustvo (kao i preovlađujuća nemogućnost iskustva bestrasnosti iz prethodnog pasusa), postaju takođe povod za intimniji odnos sa Bogom. Kao i svako pitanje vjere, sumnja ili pad, kada ih shvatimo kao očekivani ishod , a ne kao katastrofu i bezizlaz. Glasovi koji nam dolaze sa svetih mjesta, poput Ostroga ili sve češće manastira Tumana, nisu nam bliži od jevanđelja (ni dalji), i služe, vjerujem, istoj svrsi. Da, slično u vremenu Hristovog čudotvorenja u krajevim kojima je hodio, budu jedan od mogućih povoda za vjeru, ili, povod da neko uopšte obrati pažnju na ono što Pismo i predanje u Crkvi hoće da mu/joj saopšte.
Slobodniji tumači (Vjačeslav Rubski), usuđuju se da Hristove riječi poput onih da će onaj koji u njegovo ime nešto moli, upravo to za što se moli, zasigurno i dobiti od Oca (Jn 14, 13–14) , kao i riječi „ištite i daće vam se“ (Mt 7, 7), tumače kao svojevrsnu misionarsku akrobaciju ili mamac (Rubski koristi i težu riječ), koja ima za cilj da ljudi obrate pažnju, kako bi im Isus potom saopštio neke „istinski važne“ poruke.
Reklo bi se, u svakom slučaju, da učenici Hristovi nisu bili u konačnici u naročitoj prednosti zbog mogućnosti da budu prisutni kada je On čudodejstvovao. To se vidi po tome što i pored očiglednosti čuda nisu shvatili ko je On, i što su ga ostavili, ne vjerujući poslije stradanja ni ženama koje su ga vidjele vaskrsloga (Mk 16, 11). Čuda spadaju u opseg vjerskog iskustva u jednom širem smislu, zbog koga je često od strane samoga Isusa izliječenim ljudima savjetovano da se uzdržavaju od govora o njima. Oni pak ovo uglavnom nisu poštovali, i zbog toga nisu bili prekoreni, pa zaključujemo da su ti redovi ostavljeni nama, i onima koji će zbog propovijedi, od koje jedino biva vjera (Rim 10, 17), povjerovati, kako bi primijetili ovaj sekundarni (ne i nevažni), značaj čuda kao oslonca, no ne i osnove vjere, koji se ponekad ispostavlja, ponovimo, kao povod za nju.
„Pravi Izraelac“ (Jn 2, 47), ipak je Natanailo, koji je došao do Hrista po pozivu, vođen glađu za Bogom i ukazavši povjerenje prijatelju, pa tek onda iskusivši čudo Hristovog sveznanja, koje ga je motivisalo da brže-bolje ispovijedi i Njegov istinski identitet. Ipak, teško je očekivati da „pravi Izraelci“, budu oni koji uopšte nisu Izraelci, i kojima riječi „našli smo onoga za koga pisa Mojsije u zakonu, i proroci“ (Jn 2, 45), nemaju onu specifičnu težinu koju imaju za svetopisamski vaspitanog i orijentisanog Natanaila. Ljudi našeg vremena (kao i ljudi prethodnih epoha Hrišćanstva), to svakako u najvećoj mjeri nisu, pa se određenom duhovnom mentalitetu, jednako kao ono što je Natanailu predstavljao sadržaj Pisma, ispostavlja upravo glas o nekom čudu. Da li su i oni pravi Izraelci? Vrlo vjerovatno!
Čudesni ribolov apostola na Galilejskom jezeru (Lk 5, 1–11), bio je, takođe, povod da apostoli krenu i započnu život intimnog odnosa ljubavi i povjerenja prema svome učitelju. Kako smo vidjeli, ništa više od povoda, jer su ga se odrekli i poslije toga. U svakom slučaju, ponovimo, to može biti povod i za nas, kada i ako Bog učini čudo u našem životu, ili pred našim očima, nikako cilj i svrha. Niti nužni preduslov.
„Kada Bog propovijeda svoje Carstvo, On sa nama dijeli svoj pogled na svijet“ (opet V. Rubski). Jevanđeljska čuda kao propovijed, znamenja Carstva, mogu biti shvaćena na jednak način. Bog čudima otkriva svoje opšte namjere, svoj pogled na svijet, koji se usvaja vjerom da će vječno zdravlje i svjetlost biti zajedničko iskustvo spašenog čovječanstva. Borba da ih se prihvati u njihovom odsustvu iz naših života, duhovni je zadatak. Duhovni zadatak koji, zbog njihovog najčešćeg odsustva, nije lagan. Ali (da li i svakome?), svakako potreban. Čuda se, vjerujem i to, trebaju prepoznavati i „u malom“, te se i tako pronalaziti osnove za vjernost, no ovi se redovi bave isključivo čudima koja predstavljaju nedvosmisleno nadilaženje prirodnog poretka stvari.
Svakako da, naročito u harizmatskim zajednicana hrišćana Reformacije, ali ne samo tu, postoji mnoštvo primjera ushićenosti svakodnevnim malim čudesima koja se izražavaju „brojanjem blagoslova, darova i čuda“ prije lijeganja u krevet, u stalnoj zahvalnosti na čudu sunca i vode, prijateljstva, porodice, Crkve, i mnogo čega drugoga. Jednako tako, postoje i melanholični, i zašto ne reći i tako – depresivni vjernici, koji (poput svetog starca Siluana), snažno iskustvuju bogoostavljenost, koja je – kao prvima ushićenje i cvrkutavost, i svojevrsna jednostavnost, da ne kažem naivnost u vjeri – drugima takođe okidač za molitvu i vapaj Ocu nebeskom. Nerijetko, i jedna ličnost može, u različitim trenucima ili periodima života, imati iskustvo oba ova stanja, koja se mogu prožimati i sapostojati. I to je, valjda, takođe normalno.
Na kraju, završiću parafrazirajući G. K. Čestertona:
Ako čovjek može da vjeruje uprkos smrti, može da vjeruje uprkos bilo čemu.
Ukoliko su vam tekstovi na sajtu korisni i zanimljivi, učestvujte u njegovom razvoju svojim prilogom.
