Hrišćanstvo i ne-kultura

Kultura je višemilenijumski fenomen ali je kao tema ljudske misli i djelatnosti (dakle, i kao tema same sebe) postala intlektualna opsesija tek u XIX vijeku. Iako su odnosi između hrišćanstva i kulture takođe stariji od teološke refleksije ka tom odnosu, tek je problematika XIX v. (pitanje helenizacije hrišćanstva) dala šire misaone odraze u teologiji XX vijeka. Ako na policama naših biblioteka i knjižara potražimo naslove na temu odnosa hrišćanstva i kulture, sve tri knjige na koje možemo da naiđemo biće napisane od strane teologa XX vijeka, jer bi to najvjerovatnije bile Hrišćanstvo i kultura oca Georgija Florovskog (sam središnji esej u knjizi je zapravo naslovljen kao Vera i kultura), Osnove hrišćanske kulture Ivana Iljina, a i u srpskim knjižarama se donedavno mogao naći i klasik zapadne humanistike, Teologija kulture Pola Tiliha. Ono što odmah pada u oči jeste da je svaki od pomenutih autora računao sa kulturom kao, tako reći, „referentnim sistemom“ spram koga je hrišćanstvo, tj. hrišćansko bogoslovlje uspostavljalo izvjestan odnos. Iako je danas više nego očigledno da ne živimo ni u Fukujaminom „kraju istorije“, čak ni u „post-religioznom“ ili „post-hrišćanskom“ svijetu, tačnije: u svijetu koji nije monolitan time što je (uveliko) globalizovan, ipak je očigledno da tematika odnosa hrišćanstva i kulture danas ni izbliza ne može da računa sa onom očiglednošću sa kojom su veliki teolozi HH vijeka ipak mogli da računaju. No nije stvar samo u dobu „post-hrišćanstva“. Po mnogo čemu živimo u doba „post-kulture“ (bar koliko i „post-hrišćanstva“). Nije samo lice hrišćanstva u HHI vijeku ono koje gledamo sa drugačijim rasporedom svjetlosti i sjenki. I kultura, u svim svojim značenjima, nije ono što su XIX i XX vijeku pod njom podrazumijevali.

Kultura je prilično uopšten pojam za jedan još opštiji fenomen. Zato nemamo namjeru da disertujemo teorijske odnose između hrišćanske teologije i kulture kao takve (uostalom, Tilih i Iljin su po tom pitanju pisci na koje se i dalje moguće pouzdano osloniti). Ono što jeste tema ovog spisa jeste odnos hrišćanske vjere (= teologije) i srpske kulture danas. Naravno, moguće je dati primjedbu koju dobrovoljno prihvatam kao tačnu, a to je primjedba da je srpska kultura danas relativno marginalna pojava u globalnim kulturalnim tokovima, a da je pritom moja perspektiva sasvim provincijalna (jer ne uzima za mjerodavno ono najbolje ili najaktuelnije u središtima kulturnog života, u Beogradu, Novom Sadu ili Banjaluci). Problem nerecipročnosti odnosa „malih“ i „velikih“ kultura sažeo je već Danilo Kiš (u jedinoj rečenici koju mu N. Vasović nije osporio) govoreći o svom odnosu prema francuskoj kulturi: „sve njihove teme su i moje teme, ali sve moje teme nisu i njihove teme“. To znači da jedna marginalno-provincijalna perspektiva ne mora biti nužno ni tematski uža, ni dometima inferiornija (nije li E. Kusturica, iako praški student, svoj režijski život započeo u Sarajevu, gradu koji nikada nije postao veći od sopstvene čaršije?) Takođe, smatram provincijalno-marginalnu kulturu jedino vrijednom toga naziva. Ako je kultura zapravo način življenja i osmišljavanja svijeta, ne samo da taj način ne može biti fiksiran geografski (ne može se više biti čovjek u Beogradu nego u Užicu), nego je njenu fizionomiju moguće shvatiti samo tamo gdje se ona, tako reći, ne očekuje. Kultura je zapravo samo onoliko postojeća i jaka, koliko je prisutna na svojim „naslabijim“ mjestima. Kulture ima ne onoliko koliko je mora biti u JDP, nego onoliko koliko je ima u Kalinoviku, vjere ima onoliko koliko je ima ne na Svetoj Gori nego u svakidašnjem životu „običnog“ vjernika. 

À la recherche d’une culture perdue

Možda bi jedan lament nad tom kulturom u svakodnevici morao započeti nekim hronološkim fiksiranjem doba gubljenja kulture. Međutim, uspostaviti granicu nije lako, najprije zato što niti je onda sve bilo prožeto svemoćnom kulturom, niti je današnje stanje beznadežno loše a kultura nepostojeći fenomen. Pa, opet, uz sve obzire, kultura kao svakodnevni fenomen, a pogotovo kao izvjestan pedagoški cilj društvenog sistema očigledno se izgubila u rasponu od početka devedesetih godina HH vijeka do danas. Kultura, naravno, nije prestala da postoji, ali je postala incidentna pojava u društvu u čijoj svakodnevici ona ne predstavlja gotovo ništa. Kada sam 2014–2015, pišući Gnostički mit i mit o gnosticizmu shvatio da ne postoji nijedan veliki srpski pisac koji bi za sebe rekao da jeste hrišćanski pisac (a postoje bar dvojica, B. Pekić i D. Kiš koji su u nekoj prilici, ma šta pod tim podrazumijevali, rekli za sebe „moje shvatanje života je gnostičko“), činilo mi se da ne postoji dublja tuga od one koju hrišćanin može da osjeti kada spozna da je davno iščezla sinkretistička religija značajnija kao kulturalni orijentir srpskim piscima, nego što bi to bilo hrišćanstvo. Međutim, jedina tuga veća od te jeste ona koju sam osjetio poslije, saznanjem da danas nemamo nijednog velikog pisca (neka mi oproste drugovi-članovi svih udruženja književnika), reda veličine jednog Pekića ili Kiša. U međuvremenu sam, naravno, naišao na svojevrsnu hrišćanstvenost poetike Gorana Petrovića u Opsadi crkve Svetog Spasa, divne eseje Miodraga Pavlovića (Svečansoti na platou)… Ali utisak ostaje isti. Poezija nam je, sa druge strane, kud i kamo bogočežnjivija od proze, ali čak je i ona izgubila mnogo od one svoje obrednosti, sveštene epifaničnosti sa kojom je živjela u mom djetinjstvu kada je pjesnik po sebi bio neka vrsta božanskog glasa, sveštenika, nebeskog bića. Tačno je da su nam živi i zdravi Matija Bećković, Gojko Đogo i Rajko Petrov Nogo, ali danas se gimnazijske ljubavi uglavnom ne odvijaju u naponu između sublimisane poetike i probuđene čežnje, niti ikome pada na pamet da pjeva u ova najvunenija od svih vunenih vremena. Kultura je prestala da bude obzir (samo petnaest godina unazad studenti iz provincije bi se upisivali na fakultete Univerziteta u Beogradu makar pravdajući se željom da im pred očima bude Atelje 212 a ne splavovi ili nedefinisano prostranstvo „velikog grada“). Kultura i dalje postoji, ali je prestala da bude suštinska potreba društva unutar koga postoji. Na osnovu čega to možemo da vidimo? Na osnovu toga što nas kultura danas ne mijenja. Pjesmu/sliku/knjigu/predstavu ne moramo nužno da razumijemo. Ali poslije nje – upravo kao poslije liturgije – ne možemo tj. ne bi trebalo da možemo da ostanemo isti. A ostajemo, kao društvo postajemo otporni na katarzu. 

Zašto je za vjeru toliko bitna kultura?

Upravo ovdje dolazimo do jednog suštinski bitnog utiska koji povezuje vjeru i kulturu. Iako se čini da danas Crkva ima povoljniji društveni položaj, nego što je to bilo u periodu 1945–1990, i dalje nismo svjedoci popravljanja nego dekadencije društva na srpskom kulturnom području. Mnogi od razloga za takvo stanje naprosto nisu mogli biti u moći ni crkvene jerarhije, niti svih ljudi koji sebe poistovjećuju sa Crkvom kao Tijelom Hristovim. Međutim, činjenica je da pitanje „zašto je tako kako jeste u društvu, kulturi (i Crkvi)“ predstavlja po sebi (vrlo važno) teološko pitanje. Zapravo, kod nas, čini se, i u kulturi i u svakodnevici crkvenog života, pitanje stvarnosti se uvijek postavlja na dva podjednako promašena načina: ili se lamentira nad neadekvatnošću stvarnosti spram usvojenih ideala („oh, zašto nije bolje?!“), ili se pragmatizam političke i društvene propasti olako uzima kao jedina moguća stvarnost, jedini mogući okvir života koji se u suštini i ne može mnogo izmijeniti („tako je kako je i šta da se radi“). Oba ova pogleda, koja se ponekad naizmjenično javljaju kod istog čovjeka i podjednako kod poklonika liberalizma i konzervativizma, suštinski promašuju ono što je konceptu kulture i vjere oduvijek bilo suštinsko, a to je pedagoška dimanzija koja mijenja stvarnost tako što mijenja svakog pojedinačnog čovjeka unutar šire zajednice. Ni kultura, kao ni vjera, nije prosta činjenica, nego poziv da čovjek živi dublje, plemenitije, smislenije. Kultura, kao i vjera, jeste potraga za smislom postojanja, ali čovjek nikada ne traga sam. Tu potragu čovjek doživljava kao potrebu, ali tek vaspitanje/obrazovanjem.

Upravo zato je pitanje kulture u suštini oduvijek bilo nerazdvojivo od pitanja obrazovanja/vaspitanja. To je ono što je su još helenski filosofi znali (današnji sveopšti prezir prema filosofiji i navodna nečitljivost antičnih filosofa podjednako duboko govori o dekadenciji društva koliko i banalnost onoga što se našem čovjeku danas da čitati. Prezreni Platon nas gleda iz svakog primjerka masovno konzumiranog šunda). Čovjek je biće na razmeđu svjetova, sa sposobnošću da neobrazovan bude gori od životinje. Upravo je kultura, život u jednoj sredini koja nije puka zajednica interesa, nego zajednica potrage za plemenitijim načinom doživljaja stvarnosti činila jedan πόλις a iz njega proističu πολιτεία i πολιτισμός – jedan način življenja potrage za smislom čini stvarnost i društva i kulture. Međutim, da bi čovjek upravo postao „društveno biće“, mimo instinkta krda, potrebno je obrazovanje – ono što čini da čovjek bude ζωόν πολιτικόν jeste παιδεία. Nije zato čudno da je u najpoznatijoj izreci kojom se već stoljećima ističu suprotnosti između helenskog i hrišćanskog, onom sablažnjenom Tertulijanovom uskliku „Quid ergo Athenis et Hierosolymis? Quid academiae et ecclesiae? Quid haereticis et christianis? “ sam hrišćanski doživljaj svijeta (Jerusalim, Crkva, hrišćani) pojmljen kao, makar u suprotstavljenosti analogna potraga za jednim mjestom u kome se ostvaruje oplemenjivanje čovjekovog bića. Iako je hrišćanstvo vijekovima gradilo ponekad vrlo ambivalentan odnos prema antičkoj kulturi, usvajajući i negirajući njene tekovine, ono što nijednom od Otaca Crkve ne bi palo na pamet jeste da odustane od zadatka oplemenjivanja čovjekovog bića kao suštinskog zadataka Crkve, zadatka koji je nerazdvojiv od spasenja svijeta i čovjeka. Kada je kapadokijska misao čovjeka, onu Aristotelovu „društvenu-političku-kulturnu životinju“ (ζωόν πολιτικόν) pozvala da postane „životinja-kojoj-je-moguće-oboženje“ (ζωόν θεούμενον), taj poziv nije značio odustajanje od produbljivanja čovjekovih potreba da svijet doživi kroz kulturu, nego je potrebi za kulturom dao nadvremenski, eshatološki smisao: oboženje se ostvaruje tako što čovjek traži i njeguje ono plemenito, blagorodno u sebi. Otuda kultura nije prosti dodatak – kultura je mjesto spasenja, kultura ima sotiriološki i eshatološki smisao. Kulture će proći tek kad čovječanstvo dramatičnim kosmičkim događajima dosegne kulturu Nebeskog Jerusalima, pred licem Jagnjeta.

To znači da je ne-kultura nemoguća kao prosto ne-stanje, kao indiferentnost spram kulture koja ne bi imala nikakav vrijednosni predznak iz perspektive hrišćanske vjere. Otuda hrišćansko širenje pismenosti nije bilo stvar tehničkog omogućavanja komunikacije između Zajednica: hrišćanstvo jeste neodvojivo od kulture. Ako je o. Georgije Florovski znao da istakne konstitutivnu vrijednost helenske kulture za hrišćanstvo pozivom da „budemo više Heleni, kako bismo bili više hrišćani“, onda je njegov poziv danas potrebno proširiti u društvu u kome nije očekivano da hrišćanin nužno mora biti kulturan čovjek (te time baštiniti i helenizam kao jedan od konstitutivnih elemenata judeo-hrišćanske, evropske ili srpske kulture). Dakle: „budimo kulturni, kako bismo bili više hrišćani!“

Kulturni rat protiv zamišljenih protivnika i potraga za jednom hrišćanskom kulturom

I gdje smo onda u potrazi za jednom hrišćanskom kulturom danas? Na žalost, čini se da stvari stoje ponešto gore nego prije nekoliko desetljeća unazad. Naime, sigurno je da su decenije izopštenosti hrišćanske vjere iz srpske kulture ostavile svoga traga, ali je očigledno da smo danas u goroj poziciji čak i u odnosu na osamdesete godine i sami početak devedesetih godina HH vijeka. Naime, danas je tako nedosežna ona međupovezanost tada mladih episkopa i jeromonaha i srpske književne i kulturne scene kojoj su svjedočile osamdesete godine: od zanimljive polemike A. Radovića sa N. Miloševićem, preko činjenice da je A. Radović govorio na sahrani D. Kišu, a čak i pobuna protiv drame Sveti Sava S. Kovačevića govori koliko je taj odnos bio živ, dinamičan i suštinski bitan i za kulturu i za Crkvu. To je doba kada A. Jevtić u gotovo svakom svom predavanju pravi književne i dramske ekskurse, kada se čini da je sastavni dio teološkog svjedočenja – potreba da se hrišćanska vjera opet doživi kao sastavni dio srpske kulture, a kultura kao referentni sistem teologije, ono „ka čemu“ i „u čemu“ teologija govori. Tada nastaju obrisi jednog od najznačajnijih (i na žalost malo poznatih) poduhvata integracije srpske teologije i srpske književnosti. Milan Radulović, saradnik Instituta za književnost i umetnost uvrštava o. Justina Popovića i Ep. Nikolaja Velimirovića u tokove srpske moderne književnosti. Činjenica da oni tamo pripadaju, rame uz rame sa jednom Isidorom Sekulić kao da nije doprla ni do širih književno-teorijskim krugova, niti naišla na razumijevanje „u Crkvi“. Kao da se ponavlja ona skepsa sa kojom su još u vrijeme prije Drugog svjetskog rata gledali Vladiku Nikolaja: sumnjiv književnicima zbog svoje „religioznosti“ i „misticizma“, sumnjiv „u Crkvi“ zbog svoje „slobode“ i „književnosti“. A upravo na takvim naporima i na plećima takvih ljudi gradi se jedna hrišćanska kultura.

O tome koliko su ratovi devedesetih i kako unazadili našu svakodnevicu ne vrijedi, niti ima potrebe kazivati mnogo. Ali ono što se da najviše vidjeti kada je u pitanju izgradnja jedne hrišćanske kulture jeste potpuni promašaj da se uvidi nova, izobličena stvarnost. Stvarnost unutar koje je sama kultura prestala da postoji. Inter arma silent musae. Međutim, ne bi bilo sasvim pravo reći da je odnos Crkve i kulture potpunosti nestao. Čak i u zlatno doba zajedništva, čini se da je bilo pukotina na tijelu još sasvim neuobličene hrišćanske kulture, ideološki različitih pozicija koje je samo opozicija prema sistemu držala na okupu. Naše tragično iskustvo rata i globalne neshvaćenosti neminovno je pojačalo antizapadni sentiment koji je s vremenom rastao u pravi mali kulturni rat.

Međutim, sam izbor protivnika u kulturnom ratu koji je devedesetih u Crkvi još uvijek bio aktuelan bio je više plod inercije neshvatanja stvarnosti unutar koje je sama kultura, čak i pop-kultura, izgubila svoje mjesto, pa je bitka bila unaprijed osuđena na irelevantnost. Pred očima velikih ličnosti naše crkvene stvarnosti, kao i onih koje su to tek postajale, kao neprijateljski se pojavljivao jedan kulturni obrazac čije je vrijeme prisutnosti prestajalo u srpskom kulturnom prostoru. Dok smo se mi obračunavali sa Dositejevim prosvetiteljstvom, našu djecu već nisu u duhu deizma i racionalizma vospitavali sovjeti zdravago rozuma ni pisma Haralampiju, nego su ih masovno o-ne-vaspitavali smeće turbo-folka, animalnost nezdravog razuma i duše. Dok smo mi još slušali satanističke poruke u pjesmama Led Cepelina, naša djeca nisu postajala ni rokeri, ni metalci, u njima porivi za buntom nisu rasli, jer ih ono najdublje od života nikada nije doticalo u zatupljenoj, banalizovanoj i stalno nametanoj stvarnosti koja im se turbo-folkom propovijedala i koja je sa vremenom postala zamjena za kulturu, vjeru i bilo koji drugi pogled na svijet. Svi se sjeaćamo kako se srpska javnost prošle godine uzburkala po pitanju odnosa šire naučne i akademske zajednice, pa i one teološke, prema teoriji evolucije. To je, bar donekle, očekivano budući da je rasprava o teoriji evolucije od objavljivanja Porijekla vrsta uvijek bila prepuna simboličkog naboja. Mnogo više od pitanja validnosti naučnih istina, ona je bila i jeste pitanje o životinjskom (u) čovjeku, o odnosu čovjeka i svijeta. Međutim, svjedoci smo da pred našim očima, ono životinjsko se uspostavlja kao normativni način postojanja ne naučnom raspravom nego sveobuhvatnom okupacijom stvarnosti muzičkim i vizuelnim sadržajima koji u čovjeku upravo afirmišu isključivo život nagona. Više ljudi danas „pravi majmunima“ turbo-folk stvarnost sa svojim vulgarnim panseksualizmom, svojom propovjeđu normalne promiskuitetnosti i sveopšte životne plitkosti nego bilo koja naučna teorija i kulturna ideologija. Pa zašto onda nesputani nagoni i dalje ponekad zvuče iz naših porti, dok smo na žalost spremni da prema savremenoj nauci, kulturi, pa doenkle i tehnologiji zauzmemo unaprijed rezervisan ili neprijateljski stav? Otuda danas naš zadatak kao Crkve nije da dijelimo fenomene kulture i ne-kulture prema „mjestu proizvodnje“ nego prema dometima u čovjeku. Ne može Hendl biti „tuđi“ a Ceca „naša“., Borhes „tuđi“ a „zvijezde“ rijaliti emisija „naše“, ukoliko „mi“ jesmo oni koji čekaju Hrista i svjedočimo tu potragu kao našu kulturu a ne prosta biološka skupina (kakvih ima i izvan bogolikog ljudskog roda).

U međuvremenu se jedan sveopšti prezriv stav prema bilo kom obliku „zapadnjačke“ kulture raširio još više i postao suštinski opasan za kulturno, crkveno, pa i nacionalno biće srpskog naroda. Opasan, zato što je propovjedati danas „strah od klavira“ za našu djecu podjednako ubitačno i dezorijentišuće koliko i bilo koji drugi oblik kulturne kapitulacije. Ne, upravo suprotno: danas su nam potrebni episkopi poput Vladike Nikolaja, sveštenici-pjesnici, narod dubok, i u vjeri i u kulturi. Ne-kultura nije nedostatak kulture nego negacija potrage za Vječnošću. Ne-kultura jeste negacija ne samo kulture – ne-kultura je negacija liturgije, čovjekove težnje da svijet prinese Tvorcu. Otuda, danas teško da ima prečeg zadatka za nas kao Crkvu od otpora ne-kulturi i stvaranja kulture. Crkva je i dalje sabranje naroda. Ali Nju ne može da interesuje samo ono „u Crkvi“ nego mora i ono „oko Crkve“. Jer ono „oko Crkve“ ostaje zasad prepušteno stihiji, onome „šta narod želi“. Otuda više ljudi sabira Ceca u porti nego Hristos u hramu. Taj prostor „oko“ zasad je isupnjen (u boljem slučaju) „etno“ sadržajem, pokušajem reminiscencije prohujalog vremena i prilika, uprizorenjem prošlosti. U lošijem slučaju on je sasvim prepušten komercijalnom neukusu i ne-kulturi „masa“. Sa jedne strane: odustajemo od pedagogije, od vježbanja ukusa, sa druge strane, u našoj crkvenoj stvarnosti toliko je kulturnih ideologija koje se sukobljavaju i troše: dok se sveštenik i pojac dogovore da li će se pjevati Barački, Mokranjac ili Vizantija, turbo folk i dalje dominira ušima i ne-ukusima najvećeg broja vjernika. Zanimljivo je da, recimo, crkvena horska muzika i dalje biva doživljena kao neliturgijska iako je ona zaslužna za propovjed Jevanđelja na Zapadu od kraja revolucije do danas, za hiljade obraćenja Hristu ljudi koji su je slušali. Meni je lično bilo prosvjetljujuće iskustvo ruskog Pravoslavlja, gdje ista ta, kod nas često kritikovana „horska“ muzika, u „običnim“ crkvama Moskve i Kijeva ne samo da ne zvuči „neliturgijski“ nego, pjevana iz glasa i srca hiljada muzički obrazovanih vjernika zvuči upravo liturgijski, kao izraz sabornog predavanja svoje muke Bogočovjeku. Antagonizam „hor“ i „običan narod“ može se riješiti i tako što ćemo ukinuti hor, ali i tako što će čitav narod postati hor. To, naravno, zahtijeva svojevoljan napor, koji je ujedno napor za Crkvu, sa Sabranje i za kulturu. Slušajmo, zato i Čajkovskog, da bismo bili bolji hrišćani.

Gdje je trenutno hrišćanska kultura? Izgleda u nastajanju. Književnost inače kao da ne može da nađe magistralni pravac, opsjednuta uglavnom osjećajem uvrijeđenosti, raspolućena izemđu širokih tema i onih naših, još uvijek ne nalazi načina da bude i svoja i veličanstvena. Hrišćanska književnost, zasad, bljesne, u poeziji koja je i danas bolja od svega drugog što imamo: od Ivana V. Lalića do Zlate Kocić, ona kao da nikada nije zaboravljala poetiku hrišćanstva. Poneko od proznih dijela nije dobilo pažnju koju zaslužuje, makar se i trudili da književnim postupkom to budu sasvim savremeni romani (pomenuta Opsada Crkve Sv. Spasa i Carigradski drum o. Nenada Ilića su prve asocijacije). O književnim dometima Ep. Grigorija Durića književna javnost tek treba da kaže svoj sud. Možda nijedno od navedenih proznih dijela ne plijeni veličanstvenošću Crnjanskog, onom vjerom u ljudskost Selimovića i istorijskom pronicljivošću Andrića, ali kultura se ne gradi samo na Dostojevskom, nego i na Turgenjevu. Bitno je početi put, iz inercije i ne-kulture, kao jednoj hrišćanskoj kulturi.