Ekumenski ciljevi i sumnje

Govor održan prilikom prvog zasjedanja Svjetskog savjeta crkava u Amsterdamu, 1948.

Ekumenski problem je problem shizme i njenog iscjeljenja. Hrišćanstvo je u potpunosti podjeljeno i polarizovano. Nema jednomislija u hrišćanskom svijetu. Prvi ekumenski zadatak je stvoriti ga. Ne postoji jedinstven glas koji bi govorio sa autoritetom i ubjedljivošću za sve hrišćane ili u ime svih hrišćana. Sva ekumenska sastajanja su samo izložbe hrišćanskog nejedinstva.

Ovdje smo se sakupili najprije da ponovo upoznamo jedni druge. U stvari, da upoznamo jedni druge kao bližnje i braću u Hristu. Jer godinama smo bili izolovani i udaljeni jedni od drugih. Moramo ponovo uspostaviti i otkriti zajednički jezik. Ovde smo sada kao zvanični pretstavnici sopstvenih „crkava“; tj. svojih mnogostrukih i raznovrsnih predanja. To znači da pretstavljamo podjeljeno hrišćanstvo, pokazujući prvenstveno međusobnu različitost i udaljenost. I ma koliko obećavajuće i važno naše okupljanje može biti (i nadajmo se biće), nikakav ekumenski sastanak ne može sam po sebi anulirati, pa čak ni sakriti naše stanje podjeljenosti. Moramo zabilježiti naše razmirice prije nego što dođemo do bilo kakve saglasnosti. Ali nikakva „saglasnost“ sada nije moguća. Imajmo na umu da nama nije data niti moć, niti autoritet da „donosimo zakone za crkve“, tj. da zadiremo iznad zidova podjela.

Moramo biti samouvjereni i dovoljno hrabri da bi se suočili i prihvatili ovu činjenicu, ma koliko tužna i neprijatna ona bila. Samo otvoreno prepoznavanje ove teške situacije može nas postaviti na pravi put, ako zaista namjeravamo napraviti napredak ka istinskom rješenju ekumenske napetosti. Jer zaista postoji napetost. Ekumenska situacija je antinomična i, štaviše, dvosmislena i ekumenski problem je tragičan. Za hrišćane tragedija nije ništa drugo nego grijeh. Zato ne postoji „miroljubivo“ rješenje. Tragedija može samo da kulminira u strahoti ili krizi. Ljudska tragedija je već kulminirala u strahoti krsta. Ljudski odgovor ovoj božanskoj krizi istorije mora biti pokajanje i vjera. Mir i slava dolaze samo preko krsta.

To ne znači da treba da ignorišemo skorašnja ekumenska postignuća, rastuću hrišćansku koheziju ili zajedničku težnju hrišćana jednih ka drugima, porast međusobnog razumijevanja i prijateljstva i spremnosti na razgovor. No, paradoks je u tome što na svakom koraku ekumenskog napretka otkrivamo nove i dublje poteškoće, nove razlike, nove i goruće tačke neslaganja. Opet i opet moramo da preispitujemo i ispravljamo ne samo sopstvenu politiku ili taktiku, nego i same naše ciljeve i namjere.

Problem hrišćanskog pomirenja je bačen pred nas – mislim, pred našu generaciju – prije svega iz praktičnih razloga. Ili da kažem, zbog našeg razočarenja i očajanja? Moramo priznati da smo dirnuti i zbunjeni prvenstveno trenutnim „metežom čovječanstva“, njegovim trenutnim haosom i ćorsokacima, krizom i raspadom naše civilizacije, prijetnjom atomskim oružjem i sveopštim ratom, krajem jedne epohe. Nalazimo se u alarmantnoj situaciji kada se zahtjeva hitno i trenutačno djelovanje. „Naše nesretne podjele“ projavljuju se sve više i više kao jedna ogromna smetnja bilo kakvoj djelotvornoj hrišćanskoj akciji na bilo kom polju, bilo da se radi o djelotvornom hrišćanskom otporu ili bilo kakvoj borbenoj inicijativi. Očigledno, samo zajednička i sporazumna akcija ima neku šansu za uspjeh. Nekakva hrišćanska kooperacija, koalicija hrišćanskih snaga nam je neophodna ako smo na putu da se susretnemo sa izazovom „neprijateljskih jevanđelja“ i potrebom da kao hrišćani mijenjamo svijet. Izgleda da hrišćani moraju doći do sporazuma među njima samima, sa ciljem da ne kompromituju sopstvene ciljeve međusobnim prepirkama i osporavanjima. Domet i obim ove očekivane saglasnosti je, u svakom slučaju, obično ostavljen maglovit i nejasan.

Niko neće osporiti težinu i značaj svih ovih strateških razmatranja. Ponovno otkriće smisla hrišćanske odgovornosti za ovaj svijet je, svakako, istinsko i dragocijeno ekumensko dostignuće. Hrišćanstvo, naravno, nije samo proglas određenih opštih principa, već je ono temeljni sadržaj svakodnevnog života. Hrišćanstvo mora biti praktikovano i stavljeno u akciju ovdje i sada, hic et nunc; mora biti prilagođeno bilo kojoj i svim situacijama, u svakom pogledu i u svako vrijeme, semper et ubique. Onostrani karakter i cilj hrišćanske poruke ne znači hladnu ravnodušnost prema ovozemaljskim potrebama, potrebama bespomoćnog čovjeka koji strada. Humanost i milosrđe su obilježja svakog istinskog hrišćanskog života. Ljudsko dostojanstvo i društvena pravda su neizbježna pitanja unutar najurgentnijih zabrinutosti crkve. A Pravoslavna crkva, posebno, nikada ne može da zaboravi energičnu molbu Sv. Jovana Zltoustog za društveno milostrđe i pravdu.

A ipak, ovakvo primjenjeno hrišćanstvo je najveće iskušenje cjelokupne ljudske istorije, sada i uvijek. Osnovnu karakteristiku čini ovo: mi se suočavamo sa iskušenjima ovoga svijeta umjesto da sami iskušavamo svijet. Predajemo se dubioznom zadatku povremenog odobravanja ili neodobravanja događaja i nastojanja ovog prolaznog svijeta. Očajnički se raspravljamo i prepiremo da li crkve treba da se priklone komunizmu ili kapitalizmu, ili nečemu drugom, i koji od postojećih društvenih i političkih programa treba da bude odobren uslovnom ili bezuslovnom hrišćanskom podrškom. Mi jednostavno posmatramo pravac istorije, komentarišući, ponekad strastveno, njene pogreške ili dostignuća, ponešto pozdravljajući, a ponešto osuđujući. Naše pitanje je: u ovom svijetu, šta je to što treba biti prihvaćeno i prepoznato od strane hrišćana, a šta je ono čega se treba odreći: na kojim poljima mogu i trebaju hrišćani svesrdno ili taktički da se pridruže sinovima ovoga svijeta u zajedničkom naporu ka preoblikovanju i upravljanju ljudskom svakodnevicom; i na kojim poljima oni moraju da odbiju bilo kakvu saradnju i slede sopstvani poseban put? Ono što ovdje zaobilazimo je duh istinske hrišćanske inicijative. Načelni sukob između jevanđelja i „ovoga svijeta“ je upravo time opasno zamračen i sakriven unutar naših ekumenskih razmatranja. U opasnosti smo da budemo porobljeni svojom sopstvenom strategijom.

Pravo hrišćansko mjerilo nije strategija već istina. Hajde da za trenutak prihvatimo da se možemo nekako složiti oko nekih manje ili više određenih i karkterističnih stavova s obzirom na alarmantne potrebe ovog našeg vremena. Hajde da zamislimo da zaista možemo govoriti jednim glasom o trenutnoj političkoj, društvenoj i međunarodnoj situaciji. Na neki način, to bi bio zaista spektakularan uspjeh, istinsko strateško dostignuće. Pa ipak, da li bi to označilo ikakav pravi napredak ka istinskom ekumenskom rješenju – mislim na rješenje pravog ekumenskog problema – iscjeljenje shizme?

Usuđujem se istaknuti da bi to, po mom ličnom mišljenju, prvenstveno bio katastrofalan promašaj. Mogu li to ovako da formulišem: Može li istinsko hrišćansko jedinstvo biti ponovo uspostavljeno dogovorom oko sekularnih pitanja? Zar to ne bi bila apsurdna situacija kada bi hrišćani bili jedinstveni po pitanju sekularističkih i nesuštinskih stvari, a u isto vrijeme nesložni oko onoga što je suštinsko? Neprirodno jedinstvo u sporednom, a nejedinstvo u neophodnom! Ne bi li to istaklo i pokazalo da nikakva doktrinarna ili vjeroispovjedna neslaganja nisu od vitalne važnosti? Jer u tom hipotetičkom slučaju, hrišćani bi mogli da se ponašaju kao da su ujedinjeni. Zar bi pojedinac iz crkvenih redova uopšte zatražio nešto bolje? Zar ne bi, u tom hipotetičkom slučaju, površan ljudski sporazum, postao lažna zamijena za istinsko hrišćansko pomirenje? U svakom slučaju, opšte lice hrišćanstva još uvijek nije ponovo ujedinjen hrišćanski svijet, niti je ponovo ujedinjena crkva, niti Una Sancta.

Sud počinje sa Domom Gospodnjim. Nije dovoljno krenuti ka ekumenskom pomirenju nekakvom strategijom, bila ona misionarska, jevangelistička, društvena ili bilo kakva druga, ukoliko hrišćanska savijest nije unapred svjesna da postoji uzvišeniji izazov, sam božanski izazov. Moramo tragati za zajedništvom ili ponovnim jedinstvom ne zbog toga što bi nas ono učinilo efikasnijim ili bolje opremljenim za našu istorijsku bitku (jer u svakom slučaju niko ne bi otišao mnogo ispred onoga što se izričito zahtjeva zbog pobijede na bojnom polju), već zbog toga što je jedinstvo božanski imperativ, božanska odluka i plan, jer ono pripada samoj suštini hrišćanstva. Hrišćansko nejedinstvo, ne znači ništa manje nego neuspjeh hrišćana da budu istinski hrišćani. U podjeljenom hrišćanstvu, niko ne može da bude puni hrišćanin, čak iako stoji u punoj istini i siguran je u svoju potpunu predanost i poslušnost istini „jednom predanoj svetima“, jer nikome nije dozvoljena sloboda od odgovornosti za druge. Za sve je – a to je privilegija hrišćana, u isto vrijeme omaržen i slavljen – čuvar sopstvenog bratstva. Katoličnost crkve nikada nije slomljena ljudskim odcijepljenjima, ali je opasno ugrožena „nesretnim podjelama“. Hrišćanski provincijalizam – „protestantizam lokalne tradicije“, da upotrijebimo Solovljevjevu misao – nije ništa manji promašaj od doktrinarne greške. I ako jeres prevlada, zar to nije prvenstveno zato što je svjedok pravoslavne istine neprimjereno ili krajnje zanemaren.

Hrišćansko nejedinstvo je otvorena rana koja krvari na veličanstvenom tijelu Hristovom. Učinjena su nastojanja da se postojeće razlike i suprotnosti prikažu kao komplementarne; tj. kao izolovani i preuveličani aspekti jedne cijeline koji mogu biti pomireni jednostavno zaključnom i širom sintezom. Čak se tvrdilo da je istorijska diferencijacija neophodna pripremna faza na putu ka takvoj sintezi. Ali ipak raščlanjena cijelina ne može biti obnovljena samo pomoću jedne aritmetičke operacije. Hrišćansko nejedinstvo nije neizbježno nesavršenstvo prelaznog perioda crkvene istorije, dok je crkva još uvijek na svom hodočašću kroz ovaj svijet, još uvijek in via, i puna slava božanske otadžbine ne može biti otkrivena, jer još nije došla punoća vremena.

Naprotiv, to je otvoreni promašaj i bezvjerje. Mi suviše dobro znamo da je istinsko hrišćansko jedinstvo zaista razbijeno. Cijelina nikada ne može biti ponovno uspostavljena jednostavnim združivanjem iskrivljenih dijelova. Takođe, mnoga od „predanja“ su čisto negativna ili polemička i samo stoje u opoziciji. U svakom slučaju ne mogu biti sjedinjene takva kakva su. Moraju biti preoblikovana i ponovo ukalupljena da bi se uklopila u reintegraciju. To znači da je jedini put ka ekumenskoj sintezi put na kome se kombinuju povratak i obnova, ponovno rođenje i pokajanje. Nikakvo jedinstvo među hrišćanima ne može biti postignuto dok god ne izumru izvesne istorijske diferencijacije. U „ponovno ujedinjenoj crkvi budućnosti“, ako dopustimo ovu prilično dvosmislenu frazu, neće biti mjesta za one koji i dalje tvrde da su od Petra, Pavla, Apolosa ili bilo koga drugog, ma kakvo moderno ime takvi novi Petri ili Pavli na sebe uzeli. Razlike se moraju prevaziđi, a ne jednostavno previdjeti. I paralelno postojanje različitih tradicija i tumačenja, teško da može biti dopušteno. Nekakav krajnji izbor mora biti učinjen. Istinska sinteza pretpostavlja sposobnost razlikovanja.

Ukazivati na ovo ne znači nužno zalagati se za bilo kakvo brzopleto delovanje ili nametati nekakvu već spremnu šemu ponovnog ujedinjenja i pomirenja. Naprotiv, to znači izazvati ili čak odbiti takve šeme i upozoriti na suprotstavljanje bilo kakvom nerazumnom ili preuranjenom delovanju. U stvari, to znači pozvati sebe i sve one kojima je blagosloveno ime Gospoda Isusa Hrista sama Istina i iznad čijeg imena ne postoji ime na ovome svijetu, da pozovemo sebe i njih na put krsta, tuge, patnje i pokajanja. „Jer žalost koja je po Bogu donosi pokajanje za spasenje, za koje se ne kaje“ (2. Kor. 7, 10).

Istinsko ekumensko bratstvo može biti samo opštevažeće i sveobuhvatno. Ali to ne znači da ono može biti i da treba da bude jedna „otvorena zajednica“. Izvjesni vrlo strogi i nedvosmisleni termini su neizbježno propisani i pretpostavljeni. Mi smo prihgvatili osnovu konferencije i saradnje, vjeru u Hrista kao Boga i Spasitelja. No, svakako, neko bi se mogao zapitati da li je takav iskaz dovoljno jasan i pogodan. Moguće je da se u praktičnoj saradnji pokaže da nije. No, opet ta praktična saradnja ni po čemu ne bi trebala da se izjednači sa krajnjim ekumenskim zadatkom i ciljem. Moramo napraviti jasnu razliku između krajnjeg cilja trenutnog nastojanja ekumenskog pokreta. Bilo kakava zabuna po ovom pitanju mogla bi biti katsrofalana i odvela bi nas ili ka utopističkoj obmani ili ka humanitarnim trivijalnostima. Krajnji cilj – istinsko uspostavljanje hrišćanskog jedinstva u vjeri i ljubavi –svakako je iznad ljudskih planova i ljudskog domet, i možda čak i s one strane svih istorijskih horizonata. Krajnje jedinstvo može doći jedino sviše, kao bezuslovan dar svemogućeg Boga. Naša trenutna nastojanja su mnogo ograničenija,: da okončamo svoje predrasude i kratkovidost, da se zbližimo u razumijevanju pravog značenja postojećih razmirica i njihovih pravih korijena i uzroka. Ovakav ekumenski pregled ća donijeti možda malo utjehe, ali će prije svega donijeti tragičan nemir. Ali, put spasenja je neizbježno uzak put.

Otvoreno govoreći, Svijetski savjet crkava je u stvari oformljen samo za saradnju, konferencije i konsultacije. Vraćam se na Ustav (Pragraf III, Funkcije, tačka 4), i vjerujem da je tu suština: „unaprijediti rastuću ekumensku svjest među članovima svih crkava“. No, u ovoj tački moramo se zapitati najmanje dva slijedeća pitanja.

Prvo, da li je dovoljno ponovno otkriti „najmanji zajednički imenilac“ svih denominacija (naravno, unutar okvira koji je već unaprijed prihvaćen) i prihvatiti ga kao dokaz i znak jedinstva. Da budemo iskreni, to bi se pokazalo kao previše, minimum probat, i u isto vrijeme ne bi pokazalo baš ništa, nihil probat. No, takav imenilac postoji, vrlo realan, recimo Simvol vjere. No, da li nas on uzvodi iznad našeg trenutnog stanja nejedinstva. Samo to što ga možemo zajedno izgovarati i sada dok smo još uvijek podjeljeni (i nemojmo zaboraviti da neki od naše braće to i čine, ali uz protivljenje i žaljenje), pokazuje da je to neprimjerena osnova za istinsko pomirenje. Jer dozvoljeno nam je da ga tumačimo kako želimo. No, svakako Simvol vjere kao ni Sveto Pismo samo po sebi, da upotrebimo izraz Sv. Ilarija, est non in legendo, sed in intelligendo. To jest, ono što je suštinsko nalazi se u smislu, a ne u samom slovu po sebi. Ili, opet, nije dovoljno da se složimo po pitanju „istorijskog episkopata“ braneći objedinjeno doktrinarno tumačenje. Riječi i institucije ne djeluju ex opere operato.

Ukratko, moramo tragati za dubokim bogoslovkim konsenzusom. To je jedini garant zdravog buđenja ekumenske svjesti. Samo na tom nivou će naša saradnja na praktičnom polju takođe biti prava zajednička akcija hrišćana kao hrišćana. Nije dovoljno registrovati postojeće sporazume da bi utvrdili postojeće jedinstvo. Jedinstvo za kojim mi tragamo jeste upravo ono jedinstvo koje ne postoji, istorjski ili empirijski govoreći. U svakom slučaji, ekumenski ne bi trebalo da znači niti pan-protestantski, niti ne-rimski, niti ništa tome slično. Nikakva istinska ekumenska saradnja, niti istinsko hrišćansko bratstvo, i očigledno ponovno hrišćansko ujedinjenje ne može biti postignuti ukoliko se Rim ne uključi. Ne mislim na sadašnji Rim, već na istinu i nasljeđe na kojima je Rim stajao i još uvijek stoji, uprkos svemu što bi se moglo reći protiv „romejstva“. Krajnja integracija hrišćanstva mora biti istinski potpuna i opšta. Sve drugo je samo djelimično i privremeno neizbježno, načelno neprimjereno i nepotpuno i čak možda i obmanjivo. Nikakvo sentimentalno bratimljenje nikada neće biti od pomoći. No, ne dajmo se zbuniti. U stanju smo napredovati mnogo više nego što priznajemo. Korijenita bogoslovska potraga omogućiće nam da steknemo šire poglede i prevaziđemo bespotrebne istorijske strahove. Suviše smo njegovali svoje lokalne tradicije. Hajde da ponovo uspostavimo saborni um. Doktrinarna preciznost neće spriječiti, ali će pomoći istinsko jedinstvo.

I drugo – što je samo drugi pogled na istu stvar – prava snaga hrišćanske pozicije je u „onostranosti“. Jer, svakako, hrišćanstvo nije „od ovoga svijeta“ i nije samo jedan od elemenata utkan u platno ovoga svijeta. Ono je svijet za sebe. To je upravo ono što neprestano gubimo iz vida i u čemu ne uspijevamo opstati. Sputani smo sopstvenim strahom da ćemo biti odvojeni od tekućeg života. Ali, u stvari, snaga hrišćanstva je ukorijenjena u njegovoj suprotstavljenosti svemu nehrišćanskom. Nikakvi sekularizovani saveznici ne mogu pomoći hrišćansku stvar, ma kakvo ime da nose. Kao hrišćani, mi nemamo osim jednog nebeskog saveznika, našeg Gospoda Isusa Hrista, kome je data sva moć na nebu i na zemlji, čak i u ovakvom komplikovanom i buntovnom svijetu kao što je naš. Iz toga razloga hrišćani ne mogu i ne smiju prihvatiti ni jedan drugi autoritet čak ni u sekularnim stvarima. Hristos je Gospodar i Vladar nad istorijom, ne samo nad našim dušama. To daje osnovni prioritet bogoslovskim temama. Jer naša neslaganja u oblasti prakse nas neizbježno vraćaju na mnoštvo tumačenja božanske poruke i božanskog rješenja naše ljudske tragedije i pada.

Sjetimo se veličanstvenih Njumanovih stihova.

The night is dark, and I am far from home,
Lead Thou me on.

Keep Thou my feet! I do not ask to see
The distant scene: one step enough for me.

Noć je tamna, a ja sam daleko od kuće
Ti me vodi dalje.

Čuvaj moje stope! Ne tražim da vidim
Udaljene prizore: jedan korak je dovoljan za mene.

Nadajmo se i vjerujmo da će nam sada i ovdje ljubavlju Božijom, milosrđem Gospoda našeg Isusa Hrista i nadahnućem Duha Svetoga, biti dopušteno da učinimo jedan siguran korak ka istinskom iscjeljenju hrišćanske shizme.

 

Izvor: “Ecumenical Aims and Doubts: An Address at the First Assembly of the World Council of Churches in Amsterdam, 1948”, Collected Works of Georges Florovsky, Vol. 13, 22–27.
Prevod: Stojana Valan