Dobar rat ratovah

Svaki prosječni Srbin, pravoslavac, bilo da je pohađao vjeronauku, naslijedio vjeru od predaka ili se samoedukovao o pitanjima Predanja, reći će nam o Bogu da je milostiv, dobar i da je ljubav. Neće prati kosu nedjeljom, niti pokrpiti čarape na crveno slovo, ali te maglovite, višeznačne osobine će upotrebiti uvijek u opisu Onoga u koga se zaklinje. Ako je Bog ljubav i ako je dobar, to automatski pretpostavlja Njegovo neprikosnoveno poštovanje ljudske slobode (u šta se ubraja i krpljenje čarapa u Dan Gospodnji). A sloboda je jeziva stvar. Do te mjere da čovjek sam smišlja načine na koje može sebe držati na uzici. Mistifikacija je jedna od najpogodnijih za manipulaciju, ali nesrećnom, nezadovoljnom čovjeku, koji grca nad svojom „ukletom“ sudbinom često nije ni potrebna.

On (ona) svako jutro ustaje sa glavoboljom (boljim danima bez nje), gleda svoj izgužvani odraz u ogledalu nezadovoljan(na) što se opet ugojio, pije kafu, lista društvene mreže osuđujući sve (mahom lažne) projave slobode koje se tamo sreću, i odlazi na svojih osam sati posla za koje se ponovo pita kako li će ih danas pregurati. I drži sam(a) sebe na uzici straha od neizvjesnosti, pa onda i od kršenja nekih maglovitih etičkih postulata unutar kojih strah nalazi svoje opravdanje.

Mi smo truležna bića. Sve što oko nas propada i ostavlja za sobom vonj smrti postoji i u nama. Vijek trajanja nam je uvijek kratak. Nikada nismo obavili sve, a o pokajanju da i ne pričamo.

Zgužvano lice i višak kilograma su najmanji problem. Ako imamo sreće oni će biti praćeni samo išijasom, migrenom, zuboboljom i zatvorom. Ako nemamo (a većina nema) neće nas zaobići izrasline koje zahtjevaju hiruršku oštricu, virusi i sve ono što nam još skraćuje već prekratak rok.

I tako, ustajući već dvadeset i kusur godina u isto vrijeme, taman dovoljno da entuzijazam mladalačkih zabluda splasne, hvatajući se za bolnu kičmu i pipajući neku kvržicu koju nismo ranije primjetili, počinjemo da vrtimo u glavi razloge koji bi trebalo da zadovolje uznemirujuća pitanja „zašto?“ i „zašto ja? (a držao sam se svih pravila).

Nerijetko to biva praćeno razočarenjem, ali i bolnim mirenjem, jer ko je baš u svakom trenutku života bio posve ispravan?

Bez obzira imamo li odgovor ili ne, bolest je tu. Zadesila je carinika i fariseja, bogataša i Lazara, i Jova. Bez razlike. I pritišće da se uvedu promjene. Bar da se ublaži bol. Ako ne fizička, onda duševna koja nas sigurno neće zaobići.

Priroda, pala, bez Boga, kroz bolest se projavljuje u svom punom potencijalu, tj. u smrti. Bolestan čovjek, poseže za životom tragajući za svim vrstama pomoći od kojih su neke veoma invazivne. Dešava se da ljudi odbiju rizične operacije i mukotrpne terapije i to nas gotovo uvijek šokira. Jer je želja za životom, koji nam je dat i za koji smo, zapravo, stvoreni, nepokolebljiva i snažna.

Ali šta je sa duhovnom sferom? Znamo da duh može biti srčan i kada je tijelo slabo, ali sve češće se susrećemo sa obrnutim stanjem stvari. Nauka se odavno bavi dokazivanjem da sve bolesti imaju neku svoju psihološku pozadinu, tj. da se i one najgore – kanceri, neizlječivi virusi itd. – lijepe upravo za imunitet oslabljen, čime drugo nego višegodišnjim stresom, grčom i nezadovoljstvom.

Što vodi do toga da upotreba droga (dozvoljenih i nedozvoljenih) neprestano cvjeta. Trankilizatori i antidepresivi su dio svakodnevice većine nas. Ponekad se prepirem sa okolinom zbog tvrdnje da su nekada (čuveno bolje nekada) ljudi bili bolji (moralniji) i zdraviji (psihički i duhovno), navodeći im primjere naših dedova koji su obavezno dan započinjali čokanjčetom rakije pa tek onda kretali na njivu.

Pomoć tražimo od kad je svijeta i vijeka i na svim stranama, ali nekada je, prosto, nema. I tada na scenu stupaju psihološki ili duhovni tretmani jer pitanje „zašto?“ ostaje najbolniji dio tragedije koja nas je zadesila.

Istovremeno to „zašto?“ može, zaista, biti spasonosno. Jov je trpio svoje „zašto?“ bez odgovora, ali mu odnos prema svijetu i samom sebi nije ostao isti.

I sada mi tako „izgužvani“, obesmišljeni, bolešću pozvani da dodatno lamentiramo nad smislom postojanja, u najvećem broju slučajeva nađemo se na jednom neobičnom račvanju sa koga treba da odlučimo kojom uzbrdicom poći. Za bolesnog čovjeka oba puta su uzbrdica. Da li ćemo prihvatiti svoje „izgužvano“ postojanje, koje, blago rečeno, preziremo; mistifikovati bolest na način da je tu da bi nas uvela u „smirenje“ (!) kojim ćemo prihvatiti svoju egzistenciju bez roptanja (uz malu pomoć medikamenata ili drugih opijata), jer smo „nezahvalni“, „gordi“ i „bezrazložno nezadovoljni“. Ili, ako postoji osnov da se bolest tumači drugačije od prirodne nužnosti, pođemo putem odbacivanja nezadovoljstva kroz jedno temeljno prevrednovanje (metanoju ili pokajanje) i batalimo taj gadni odraz u ogledalu koji nas dočekuje svako jutro, a mi ga svako jutro, bez izuzetka, preziremo.

Pokajanje, zaista, može da stoji kao osnov za tumačenje bolesti, ali pravilno ga razumjeti u tom slučaju je ključno, baš zato da bismo izbjegli nejasna, naezdaovoljavajuća tumačenja, tj. (samo)manipulaciju. Ako je metanoja, a to većina zna, promjena načina razmišljanja, ona da bi bila autentična, mora da se desi na ličnom planu. To nije nimalo lako, jer su obrasci u koje ukalupljujemo sva životna iskustva vrlo duboko usađena u nas od ranog djetinjstva i transgeneracijski. Promjena načina razmišljanja ne može da nastane zato što nam je neko (ma koliko ga doživljavali kao autoritet) rekao da tako treba, a kada nastane (i ako nastane) tada počinje i promjena djelovanja, tj. načina života. Što ne može da znači pasivno mirenje sa sudbinom bez poniranja u sebe, svoje najmračnije tajne, opsesije, strahove i pravljenja reda u tom zapuštenom podrumu sopstvene duše. Unutra ima svega i ta vrsta samosuočavanja može da uznemiri do granice izdržljivosti i ponovo nas vrati u potiskivanje i samoobmanu. Ali bogatstvo sadržaja sa kojim se suočimo ne može biti samo loše, i najčešće nije (čovjek je stvoren dobar!).

Tu možemo da naletimo na dijete koje je prerano prestalo da se igra, umjetnika koji je ubjeđen da nikada neće biti shvaćen, avanturistu sa teretom prevelike odgovornosti. I nijedan od tih sadržaja nije nužno gori od onih koje predstavljamo u javnosti, samo možda malo odskače od onoga u šta smo se uljuljkali. Samim tim, ako smo već naletjeli na nešto čudnovato a svoje, i smirenje prestaje da bude mirenje sa tom „javnom“ ličnošću koju prezentujemo već upravo suprotno. Ego tvrdi da je on smirenje, jer bi mu bilo nepodnošljivo da svijetu prezentuje svoje (neuspjelo) umjetničko djelo, da zasvira sa (lošim) bendom u pedesetoj godini. Treba imati hrabrosti da budemo „ludi pred svijetom“, ismijani, glupi, neshvaćeni i drugačiji.

Biti autentičan, onakav kakvim smo sigurni da nas vidi Bog, i u tom autentičnom životu, autentično griješiti i autentično se kajati, znači živjeti metanoju. To je uzbrdica za koju je potrebna forma. Sve drugo su zaobilazni putevi lažnog (s)mirenja, zarad mistifikovanih, maglovitih nagrada, čovjeka koji ne voli sam sebe, ono što mu je dato, a samim tim i Onoga ko mu je to dao najmanje.

Pokajanje je samo djelimično mučna stvar. Predanje nas uči da je ono uvijek uvod u radost. Ukoliko muka potraje u nedogled, nešto sa procesom nije u redu. Zastrašujuće je samo zato što zahtjeva da odvežemo nevidljive lance ega koje smo sami sebi nametnuli i prihvatimo slobodu bez koje nema umnožavanja talanata datih svim slugama bez izuzetka. Na odgovornost i dobit.

Bez obzira na susret sa Gospodom, Apostol Pavle (kao i svaki drugi svetitelj) bio je samo čovjek pred istim izazovom da nakon tog susreta odustane od svoje urođene srčanosti, prihvati novonastalo sljepilo i čeka neminovnost izjedajući se što nije bio u pravu od samog početka. Ipak, on rizikuje sa svojim talantom, umnožava ga i tako postaje ono što jeste. Apostol Pavle.

I smrt čeka u miru („i vrijeme mojega odlaska nastade“), ne zbog davnog maglovitog susreta sa Gospodom koga je (mnogi to činimo) mogao i da potisne, već zbog ispunjenog sopstvenog naznačenja i smisla u dobrom ratu koji je ratovao, završenoj trci, i najvažnijem, koje bez ličnog zadovoljstva i ispunjenja ne postoji, održanoj vjeri.