Crnogorski horkruksi – posljednja žrtva Mitropolita Amfilohija

Svojevremeno je, sa mjesta kardinala, ovih dana boljašči papa Benedikt XVI veoma oštro kritikovao sagu koju je o borbi dobra sa zlom napisala mlada samohrana majka Džoana Ketlin Rouling. Na prvi površan pogled, prirodno je kritikovati nešto što predrasudno nije u saglasju sa osnovnim pretpostavkama hrišćanstva. Međutim, dubljim uvidom u datu materiju i kreirani svijet, ne sumnjam da bi se lako ukazao zaključak o zajedničkom presjeku u elemetarnim jevanđeljskim istinama. Pretpostavljam da je Njegova svetost upravo to shvatio dolaskom na presto rimskog episkopa, a što se može naslutiti iz stavova objavljenih u vatikanskom listu L’Ozervatore Romano, gdje biva konstatovano da serija  knjiga o Poteru „povlači jasnu crtu između dobra i zla”. I uistinu, u tome je suština tog neobičnog proizvoda epske fantastike, koji na sebi svojstven način, uvodi mlade naraštaje u dubine tajni postojanja i opstajanja čovjeka u ovom svijetu. Njegova uloga je time veća, ako se osvrnemo na ovovremeno društvo u kome je veoma zahtjevno, pa i mučno, održati ono što jeste Crkva, te je i neophodno osmisliti novi način za približavanje srcu i srcem. Kako reče jedan mudar i vazda očima nasmijan čovjek: „Potrebno je razlikovati Crkvu i crkvenu ideologiju, iako smo skloni da drugom mijenjamo Prvu”. Samim tim, nama je nesumnjivo teže no ocima Crkve iz prvih vijekova.

Upravo je borba dobra sa zlom nešto što je odlikovalo crnogorsku istoriju, a naročito opstanak naše svete Crkve u tom vrijemeprostoru na granici svjetova. Tokom posljednje tri decenije, bilo je neophodno razgrnuti i raspaliti žar vjere zapretan pepelom komunizma koji je nastojao da opustoši Crnu Goru, prevashodno duhovno, a potom i materijalno. I u onom trenutku smrkavanja, kada se gubi posljednja nada u spasenje, čuo se glas vapijućeg u pustinji: „Očekujte moj dolazak sa prvim svjetlom. U zoru pogledajte ka Istoku!” Morački sin gustih veđa, dubokih očiju i strogog monaškog lica, vratio se u svoju postojbinu da čvornovatim štapom razgrće kamenje, krštava rođene, vjenčava stasale i sahranjuje umrle. Ukratko, da miri Crnu Goru. I nije mu bilo lako… Krševita je i uska staza kojom hodaju pravednici poput blaženopočivšeg Mitropolita crnogorsko-primorskog, zetsko-brdskog i skenderijskog dr Amfilohija Radovića. Namjerno insistiram na tituli koju su decenijama osporavali razni segedinski i somborski, imajući dvostruke aršine, a koja neodoljivo podsjeća na onih nekoliko imena premudrog Albusa Persivala Vulfrika Brajana Dambldora. Ni pomen ove ličnosti fikcije nije slučajan, te da ne znam da književnica nije upoznala vladiku Amfilohija, pomislio bih da je inspiraciju pronašla baš u njemu i njegovoj borbi.

Mitropolit Amfilohije je ovvjenčan svojim monaškim trpljenjem, ali i nevjerovatnim psihološkim strpljenjem, radio u crnogorskom kamenolomu, tešući grube monolite domaćeg krša i bruseći ih do najfinije kamene plastike. Vezivao je za Hrista i oblikovao mlade naraštaje, vodeći se onom Njegoševom da mladice treba na vrijeme navijati. I u tome je bila sva njegova sila – u činjenici da je shvatio i bezrezervno igrao svoju ulogu provodnika Božije blagodati. Njegova briga za Crkvu ogledala se u brizi za svakog čovjeka, čime je ispunjavao svoju pastirsku misiju. Iako je u medijima često prikazivan kao nezgodni i ljuti starac koji bljuje vatru i sipa munje iz rukava, želeći da sprži sve one koji nijesu ukalupljeni, suština je uvijek bila daleko od toga. Taj čovjek neizmjerne ljubavi je u pećini svoga srca nalazio mjesto za svakoga, ma kakav taj drugi bio. Takav je grlio, tješio i poučavao mnoge nevoljnike i stradale, ne osuđujući ih. Bilo je tu mučitelja, silovatelja, ubica, prostitutki, homoseksualaca, transrodnih, ludih i mnogih drugih koje bi svakodnevni smrtnik nazvao devijantnim, a koje je mitropolit Amfilohije ispovijedao i gledao ih kao djecu Božiju i djecu svoju. Time je svjedočio istinitost onih riječi da nijesu naše sposobnosti ono što određuje ko smo, već naši izbori.

I sve se u Crnoj Gori svodilo na izbore. Lične, kadrovske, poslovne, parlamentarne… Tako je jedan od izbora bio i dati podršku Đukanoviću u kritičnom vremenu devedesetih, kada se predstavljao prijateljem Crkve i jedinim garantom stabilnosti na prostoru Balkana. Mnogi su to osudili, iako lično smatram da je baš tada i time počeo konačni crnogorski obračun sa zlom u koji nije bilo moguće ući bez preduslova – založiti dio sebe. I upravo tokom tri decenije, Mitropolit je svojom neizmjernom ljubavlju razarao sve one tragove bratomržnje i ostalih komunističkih ostataka koji su kontaminirali svijest i savjest našeg čovjeka. Uništavao je sve one horkrukse u kojima je bila raspoređena duša crnogorske zlobe, koja je životarila upravo zahvaljujući tom drevnom pokušaju dostizanja besmrtnosti. Bilo je potrebno nekoga ili nešto ubiti, da bi dušu podijelio ograničen broj puta, kako bi i u slučaju smrti imao odakle da se povratiš. Paklena rabota koju nije moguće pobijediti, osim da sistem razoriš iznutra. I to je bila skupocjena ulaznica. Paralelno sa tim, Đedo je gradio, obnavljao, okupljao i umnožavao povjerenu mu pastvu sve do konačnog obračuna.

Nakon parlamentarnih izbora, koji su izvojevani prije svega zahvaljujući činjenici da je crnogorski Voldemor postigao kobni autogol zadrijevši u crkvena pitanja, postalo je jasno gdje zapravo leži spiritus movens Crne Gore. Autoriteti mitropolita Amfilohija i vladike Joanikija su imali presudan uticaj na mobilisanje duhovnih i fizičkih snaga našeg naroda, kroz kojeg je djelao Bog. Pobijedili smo. Rad u duhovnom vinogradu, politički se personifikovao u ličnosti čestitog i dobrog hrišćanina, koji je postao mandatar za sastav prve demokratske Vlade u novijoj crnogorskoj istoriji. I sve je izgledalo lako, gotovo i riješeno… Međutim, nije bilo ni približno tako. Zlo se i dalje komešalo, pritisci rasli, problemi gomilali. Kao da niko od onih koji su proces, na ovaj ili onaj način, iznijeli na svojim plećima nije bio dorastao trenutku i pobjedi. Postalo je jasno, bilo je potrebno načiniti još jednu žrtvu. Posljednju žrtvu.

Ovdje se analogija sa „relikvijama smrti” nastavlja. U posljednjem dijelu  Hari Poter sage, nakon što su uništili sve horkrukse, družina shvata da je posljednji upravo sam glavni junak, u koga je Voldemor usadio dio svoje duše pokušavši da ga ubije po rođenju. Da bi konačno dobro zavladalo, bilo je neophodno prinijeti samoga sebe na žrtvu. Upravo to se dogodilo i sa voljenim arhipastirom Crne Gore i Brda. Prinio je sebe kao posljednju žrtvu za oslobođenje i ozdravljenje Crne Gore. Znao je Mitropolit i kada da umre. Kako reče jedan episkop, upokojio se u pravo vrijeme i to iz dva razloga: 1. da mu se starost ne naruga i 2. da se duhovi u Crnoj Gori primire i dogovori postignu. Biblijsko djelo i svetiteljska končina crnogorskog Mojsija koga je cijeli njegov Izrailj dostojno ispratio, svjedočeći da se nikada neće razdvojti. I evo, pritiču mu rijeke djece i staraca da iznova čuju čuveno: „Blago meni!”