Majkl O’Brajen, Isus osuđen na Sinedrionu, 2005
Na sajtu spc.rs objavljen je još jedan očajno neubedljiv pokušaj da se relativizuje, najblaže rečeno, nečasno držanje „crkvenog vrha“ s obzirom na aktuelnu situaciju u Srbiji, nastalu, sada već nema nikakve sumnje, nakon zločina koji je kartel, koji je uzurpirao našu zemlju, proizveo u Novom Sadu 1. novembra 2024. U formi eklisiološko-moralizatorskog eseja, tankoćutni autor popuje „crkvenoslužiteljima i teolozima“ koji su, avaj, pali žrtvom „dnevnopolitičkih matrica i terminologije“ i „odsustva elementarne crkvenosti i saborne crkvene svijesti“, pa „viši klir“ nazivaju „crkvenim vrhom“.
„Crkveni vrh“ je, kaže autor, „Bogočovjek Hristos“. Crkveni arhijereji, a to su oni koje teolozi sa „odsustvom elementarne crkvene svijesti“ nazivaju crkvenim vrhom, „jesu oni koji mogu pojedinačno i da pogriješe, da donesu neku odluku koja bi, po nekim trenutnim i ovozemaljskim mjerilima, bila pogrešna“. Međutim, teolozi sa „odsustvom elementarne crkvene svijesti“ njih ne treba da kritikuju zbog tih njihovih brljotina. Zašto? Zato što Duh Sveti te njihove brljotine može da „preobrazi u dobro i na korist same Crkve“, dok narečeni teolozi to ne shvataju pošto stvari posmatraju polazeći od „svog parcijalnog iskustva i ’znanja’“.
Eto tako.
No, to nije sve. Ono što je najbolje u vezi sa ovim tekstom nalazi se na njegovom početku. Reč je o jednoj novozavetnoj epizodi, za koju bi se moglo reći kako je autor uzima za hermeneutički ključ svoga teksta. I to mu ide na čast, pošto zahvaljujući tome iz prve ruke vidimo kako Duh Sveti nije samo u stanju da arhijerejske brljotine preobražava u slavu crkve, već i protojerejske.
Evo o čemu je reč.
Naime, da bi pokazao kako prvosveštenička blagodat deluje čak i kada njen nosilac toga nije svestan i kada joj je čak i suprotstavljen, autor se poziva na opis sednice Sinedriona, do koje je došlo odmah nakon vaskrsavanja Lazara (Jn 11), te na reči prvosveštenika Kajafe i na tumačenje koje daje evanđelist: „Vi ne znate ništa, niti pomišljate da je za nas bolje da jedan čovek umre za narod, a ne da sav narod propadne. A ovo ne reče sam od sebe, nego budući prvosveštenik one godine, proreče da će Isus umreti za narod. I ne samo za narod, nego i da rasejanu decu Božiju sabere u jedno“ (Jn 11, 49-52).
Svaka čast, bez šale. Prvo, ovo jeste ubedljiv novozavetni argument u prilog tezi da Duh Sveti ponekad može delovati i suprotno nameri i volji onih kroz koje deluje. Drugo, lik Kajafe je uistinu odličan izbor za opis trenutnog držanja srpskog „crkvenog vrha“. Naime, i Kajafa i srpski „crkveni vrh“ jedinstveni su u oceni da je relativizacija stradanja nevinih žrtava način da se osigura „opstanak nacije“ i „očuva nacionalno jedinstvo“. Međutim, postoji samo jedan problem: iz evanđelske priče ni na koji način ne sledi da njega, Kajafu, jednako kao i srpski „crkveni vrh“, zbog toga treba poštovati i ne izlagati kritici.
Naprotiv.
Ako je sudeći po mogućem tumačenju jedne parabole iz Evanđelja po Luki, Novi zavet nam nedvosmisleno jasno svedoči šta je o Kajafi mislio sami Isus. A ako tome dodamo još jednu epizodu iz Lukinog korpusa, i to iz Dela apostolskih, videćemo šta su o njemu mislili i kako su ga to „poštovali“ i Isusovi učenici.
Prvi tekst o kojem je reč je Parabola o bogatašu i Lazaru (Lk 16, 19-31). Tekst parabole nalazi se nakon niza kritika koje Isus upućuje na račun fariseja i njihovog moralizma za koji se ispostavlja da je samo maska za srebroljublje. Parabola se može uzeti kao nastavak ovog niza, ali sada usmeren na njihove konkurente, sadukeje, sa ciljem da se pokaže kako je njihov porok jedan i isti. Naime, prema pomenutom tumačenju, u bogatašu iz Parabole treba prepoznati upravo prvosveštenika Kajafu, pripadnika sadukejske stranke. Kajafa je bio uistinu veoma bogat i, budući prvosveštenik, prema starozavetnim propisima, oblačio se „u skerlet i u svilu“ – to je bila njegova prvosveštenička odeća. Teolozi sa „odsustvom elementarne crkvene svijesti“ primetiće kako bi se moglo reći da je to i danas slučaj. Takođe, ovaj je čovek imao i „dom oca svojega“, a u njemu još petoricu braće (Lk 16, 27-28). Kajafa je, naime, bio zet prvosveštenika Ane, a ovaj je imao još petoricu sinova koji su svi, pored njega i Kajafe, u nizu bili prvosveštenici: Eleazar, Jonatan, Teofil, Ana i Matija. Budući sadukeji i pripadnici jevrejske aristokratije, oni su bili skeptični prema ideji da postoji bilo šta van granica ovozemaljskog života ka čemu treba težiti, odnosno da se Božija blagodat proteže preko granice smrti (up. Lk 20, 27). Stoga je Isusov odgovor na ovo njihovo samozadovoljno „verovanje“ tako brutalan: reč je o jezivom, posve „linčovskom“ (memoria aeterna!), opisu pakla kome nema ničeg sličnog u Novom zavetu.
No, za nas je još jedna stvar od ključne važnosti ovde: Isus bogataša, odnosno Kajafu, nije smestio u oganj Hada zbog toga što on nije verovao u vaskrsenje, već zato što je bio neosetljiv na stradanje konkretnog čoveka koje mu je čitavog života bilo pred očima. Bez obzira na to šta je bio uzrok tog stradanja, da li je to siromaštvo, lepra ili nešto drugo, ukoliko ovu parabolu ukrstimo sa pričom o vaskrsavanju Lazara iz Evanđelja po Jovanu, dobićemo sliku koja nam nedvomisleno jasno pokazuje šta je Isus osećao i mislio i kako je postupao prema onima koji stradaju, a kako se odnosio prema svetu bogatih i bahatih prvosveštenika. Kao i šta su oni o njemu mislili, te kako su se prema njemu poneli.
A da bismo razumeli kako su to apostoli „poštovali“ Kajafu, nije nam potrebno nikakvo naročito tumačenje. Nakon što su Ani, Kajafi i „koliko ih god beše od roda prvosvešteničkoga“ (Dap 4, 6) sasuli sve u lice („Isusa… kojega vi raspeste… kamen koji vi zidari odbaciste“, 10-11), članovi Sinedriona nisu bili dovoljno hrabri da im se otvoreno suprotstave, već su im „strogo zapretili“ (17) da više ne govore. Teolozi sa „odsustvom elementarne crkvene svijesti“ primetiće kako bi se na srpskom crkvenom žargonu moglo reći kako ovo znači da su im „oduzeli blagoslov“ da govore. Međutim, apostoli su im odgovorili: „Sudite, je li pravo pred Bogom da slušamo vas više nego Boga?“ (Dap 4, 19).
