Sv. Jovan Krstitelj, Dečani (© BLAGO Fond)
Danas je vrijeme iskušenja, vrijeme u kojem se otkriva ko su istinski hrišćani, a ko su oni koji Hrista ispovijedaju usnama, ali ga se odriču djelima. Mnogi žele sačuvati svoj mir i položaj, ne zamjeriti se vlastima i moćnicima ovoga svijeta, ali istinska vjera ne dozvoljava kompromise sa nepravdom. Hristos nas nije pozvao na udobnost i laskanje silnicima, nego na svakodnevno nošenje krsta, na svjedočenje Istine, bez obzira na cijenu.
U svakom vremenu, u svakoj epohi, istinski hrišćani suočavaju se s izazovima koji zahtijevaju od njih ne samo vjeru, već i hrabrost da tu vjeru dosljedno svjedoče. Hrišćanstvo nije poziv na pasivnost, već na djelatnu ljubav, na borbu protiv tiranije, nepravde i bezakonja. Ono je poziv na brigu o siromašnima, potlačenima i ugnjetavanima, baš kao što nas je učio naš Gospod Isus Hristos.
Ali, kako se odnositi prema crkvenim autoritetima koji se povremeno ograđuju od jasnog svjedočenja istine u svijetu u kojem nepravda buja? Kako razumjeti ulogu Crkve u vremenima kada se traži glas pravednika? Odgovor na ovo pitanje možemo naći u životu Svetog Jovana Krstitelja, čiji primjer jasno ukazuje da je svjedočenje Istine neodvojivo od hrišćanskog života.
Onaj koji je bio „najveći rođeni od žene“ (Mt 11, 11), prorok nad prorocima, koji je krstio samog Gospoda. Zar nije on čitav život proveo u pustinjskom podvigu, pozivajući narod na pokajanje, propovijedajući dolazak Carstva Božijeg? I gle, na kraju, nije postradao zbog velikih teoloških rasprava niti zbog čudesa koja je činio, nego zbog, naizgled, „sitnice“ – što je rekao Irodu da ne može imati ženu brata svoga.
Zar ne vidimo kakva se pouka krije u ovom primjeru? Jovan nije ćutao pred bezakonjem, nije se povukao i rekao: „To nije moja stvar.“ Nije rekao: „Važno je da propovijedam Carstvo Božije, a ovo su svjetovne stvari.“ Ne, on je znao da je istina nedjeljiva. Znao je da onaj ko popusti u „malome“, kad-tad popušta i u velikome. Ako se nepravda i grijeh prećutkuju, oni se šire kao kvasac i preobražavaju čitavo društvo u Sodomu i Gomoru.
Zato se zapitajmo – gdje su danas proroci u Crkvi? Gdje su oni koji će reći moćnicima ovoga svijeta da je bezakonje – bezakonje? Gdje su oni koji će stati u zaštitu potlačenih, siromašnih i obespravljenih?
U tekstu „Crkveni vrh“ autora protoprezvitera Slobodana Lukića , tvrdi se da Crkva ne mora biti „glasna“ u društvenim pitanjima, jer je njena misija izgradnja Tijela Hristovog. Ali kako se Tijelo Hristovo može graditi ako Crkva ne ustane protiv nepravde? Može li se propovijedati Jevanđelje, a istovremeno ćutati pred očiglednim zloupotrebama moći, pred siromašnima i ugnjetavanima? Zar nije Hristos ukorio fariseje zbog njihovih licemjernih djela? Zar su apostoli ćutali pred nepravdom? Zar su mučenici svoje živote položili radi ćutanja ili radi hrabrog svjedočenja istine?
U istom tekstu se sugeriše da su kritike unutar Crkve opasne jer narušavaju „jedinstvo“. Ali kakvo je to jedinstvo koje se gradi na prećutkivanju nepravde? Pravo jedinstvo u Crkvi nije administrativno ni formalno, već duhovno – ono se temelji na istini i pravednosti.
Ne može se zarad prividnog mira odustati od svjedočenja Hrista. Istina nije destruktivna; destruktivno je kada se ona gura pod tepih u ime lažnog sklada.
Jedinstvo u laži nije jedinstvo Crkve. Crkva nije hijerarhijska organizacija u kojoj je istina ono što kažu autoriteti; ona je Tijelo Hristovo u kojem svaki član ima odgovornost za istinu. Kada su moćnici ovog svijeta u zabludi, zadatak Crkve je da ih na to opomene, a ne da opravdava njihova djela tumačeći ih kao „nedokučive Božje puteve“.
Ako Crkva danas ostane nijema pred nepravdom, onda njen muk postaje odobravanje zla. Ako se hrišćani povuku u tišinu, svijet prepuštamo onima koji ne mare za zakon Božiji. Kada se kaže da kritike „crkvenog vrha“ narušavaju jedinstvo, postavlja se pitanje: kakvo je to jedinstvo ako se gradi na kompromisu sa grijehom? Istinsko jedinstvo nije u ćutanju, već u istini. Jer bolje je biti razjedinjen zbog istine, nego ujedinjen u laži.
Sveti Jovan Krstitelj nije pristajao na lažni mir, već je prokazivao nepravdu, makar ga to koštalo života. Gospod nije došao da donese lažni mir, već mač istine. Zato se ne bojmo govoriti istinu! Ne bojmo se svjedočiti vjeru u svakodnevnom životu – ne samo riječima, nego i djelima. Pomozimo siromašnima, zaštitimo obespravljene, ustajmo protiv tiranije i nepravde! Ako budemo ćutali, kamenje će progovoriti (Lk 19, 40), ali nama će biti strašno stati pred Gospoda kao izdajnici Njegove istine.
Neka nas Sveti Jovan Krstitelj pouči i nadahne da budemo hrabri svjedoci vjere u ovom svijetu punom laži. Da budemo glas vapijućeg u pustinji ovoga vremena. Da se ne bojimo onih koji ubijaju tijelo, a dušu ne mogu ubiti (Mt 10, 28). Jer naša nagrada nije ovdje, nego u Carstvu nebeskom, u zajednici sa Hristom, gdje će svi koji su izdržali do kraja primiti vijenac pravde.
