Peter Paul Rubens, Pokazivanje poreskog novca
Ukoliko ste sveštenik, pisanje na političke teme mač je sa dvije oštrice. S jedne strane, zato što će prva reakcija biti da „Crkva ne treba da se miješa u politiku“, jer se time narušava tzv. „načelo sekularnosti“, tj. odvojenosti Crkve i države, a s druge, jer su političke teme po sebi jako osjetljive, pogotovo u podijeljenim društvima kakva su ona na prostoru bivše Jugoslavije (ili Zapadnog Balkana, kako se danas obično naziva). Dodatan problem nekome ko je sveštenik predstavlja i činjenica hijerarhijskog uređenja Crkve, na koju je svako od nas pristao onoga trenutka kada se odazvao prizivu za koga vjeruje da mu ga je uputio sam Bog – prizivu svešteničkog služenja. Hijerarhijsko uređenje, iako se podrazumijeva, i iako je od strane sveštenika načelno prihvaćeno, često (ne i uvijek) iz njegove perspektive predstavlja u praksi teret, budući da se, prosto rečeno, on ponekad plaši da iskaže svoje stavove, one na koje ga motiviše savjest. Razlog za to jeste taj što bi ti stavovi eventualno mogli da dovedu do reakcija onih koji su mu u hijerarhijskom sistemu nadređeni, pa onda, znajući kako se ti slučajevi obično završavaju, izabira da ćuti i ne oglašava se, kako svoju porodicu i sebe ne bi izložio opasnosti.
Druga od pomenutih prepreka, ona koja se tiče tzv. „visoke jerarhije“, kojoj sveštenici odgovaraju i kojoj su podređeni, jeste ona na koju svako lično treba da se osvrne, i da nastoji da tu prepreku savlada pozivanjem na slobodu savjesti, i na one važne riječi iz Djela Apostolskih da se „Bogu treba pokoravati više nego ljudima“ (Djela 5, 29). (Ova rečenica iz Djela Apostolskih je, kao što ćemo vidjeti, od ključne je važnosti za našu temu.) Ili opet, da pristane da ćuti i da sebe ne dovodi u opasnost. Oba stava razumijem, mada oba ne vrjednujem jednako. Kako bih i mogao?
Kada je riječ o načelu sekularnosti društva, na koji se političari (kako vlasti, tako i opozicije) pozivaju uglavnom onda kada ih ljudi iz Crkve kritikuju (no, ne i kada ih hvale, odlikuju, ili kada se javno izjašnjavaju u skladu sa politikom, bilo opozicije ili vlasti). Ova tema je ozbiljnija nego što na prvi pogled izgleda, i zahtijeva tumačenje.
Sam Hristos, naš Spasitelj i Glava Crkve, po pitanju odnosa sa državom (u konkretnom slučaju – plaćanja poreza državi), ustanovio je načelo: „dajte Bogu Božije, a cezaru cezarevo“ (Mk 12, 17). Cezaru pripada porez i poštovanje zakona, a Bogu pripada srce, i duša, i sav život. Cezaru (ili u modernom rječniku – državi), pripadaju, očigledno, i neki aspekti našega života, ali Bogu ide ono što je glavno i suštinsko. To je tako iz prostog razloga što je cezar (jednako kao i svaki drugi politički entitet), po svojoj prirodi, kako hrišćani vjeruju, prolazna pojava, kao uostalom i njegovo carstvo. Božije Carstvo je vječno, i predstavlja samim tim istinito Carstvo, dok je cezarevo carstvo ili parodija, ili, pak, ako ga shvatimo ozbiljnije, neka vrsta platforme koja obezbjeđuje minimum uslova bezbjednosti i reda, da bi se propovijedalo ono istinito, Božije Carstvo.
Hristova osuda na smrt, ako je gledamo kroz teleskop istorijske nauke, bila je politički motivisana. Pilat, rimski prokurator, cezarov namjesnik, očigledno nije mario za religiozne motive kojim su se tadašnje jevrejske vjerske vođe rukovodile optužujući Isusa (up. Jn 18, 31). S druge strane, i te kako se zabrinuo kada su do njegovih ušiju dospjele riječi: „ako ovoga pustiš, nisi prijetelj cezaru, svaki koji sebe gradi carem, protivi se cezaru“ (Jn 19, 12). To se vidi i iz pitanja koja upućuje Hristu, ali i iz finalne presude jer, ne zaboravimo ni to, natpis Isusove krivice, koji je trojezično napisan na tabli okačenoj iznad njegove glave, bilo je to da je on Car Judejski (Mk 15,26). Drugim riječima: proglasio si se za cara u cezarevom carstvu, i završićeš onako kako svi cezarevi protivnici završavaju – sa krunom od trnja na glavi i zakucan na krst – slično Spartaku i hiljadama drugih buntovnika protiv vlasti Rima. Isus, dakle, nije bio van tokova političke stvarnosti svoga vremena. Pa čak i riječ „Božije Bogu, cezaru cezaravo“ predstavlja, iako primarno teološki, ono ipak i politički način rezonovanja.
Apostol Pavle će u poznatom pasusu iz 13. glave Poslanice Rimljanima izreći nadaleko čuvenu misao da „nema vlasti koja nije od Boga“, i u sličnom tonu u pomenutom pasusu braniti pokoravanje vlastima, govoreći kako službenik vlasti: „ne nosi mača uzalud, jer je Božiji sluga, osvetnik, da izlije gnjev na onoga koji zlo čini“ (Rimlj 13, 4). Ovaj pasus, nakon savjeta da se plaća porez i da sa svakome da ono što mu priliči: „kome porez – porez, kome carinu – carinu, kome strah – strah, kome čast – čast“, ipak poentira savjetom hrišćanima da ne budu nikome ništa dužni, osim „da ljubite jedan drugoga; jer koji ljubi (voli), drugoga, ispunio je zakon“ (Rimlj 13, 8).
Riječi Poslanice Rimljanima znale su da posluže „hrišćanskim“ vlastima u opravdavanju sopstvenoga, dominantnog, položaja. Crkva im je nerijetko bivala saveznik. Svaki istorijski period života Crkve mogao bi se nadugo i naširoko analizirati. U tim analizama mogli bi se pronaći veličanstveni trenuci ispovjedništva i snage uvjerenja, kojima Crkva može da se podiči, ali i primjeri sramotne kolaboracije sa vlastima, kojih bi se valjalo stidjeti. Naprosto, kukolj i žito (Mt 13, 30), rastu na istoj njivi (uključujući i njivu Crkve). Ona, Crkva, jeste „sveta i neporočna“ (Ef 5, 27) ne stoga što je njeno članstvo takvo, već zato što je njena glava (ili njen mladoženja, ako slijedimo sliku datu u Poslanici Efescima), voljan da joj oprosti, i to „sedamdeset puta sedam“ (Mt 18, 22; tj. beskrajno).
Pavlove riječi nisu riječi nekakvoga konformiste, onoga koji ne podstiče na bilo kakvo subverzivno djelovanje, već favorizuje princip da vlasti, budući da su od Boga, treba poštovati, pa kakve god one bile. Takav zaključak bio bi daleko od istine. Apostol Pavle u svojim poslanicama na više mjesta jasno iskazuje svoje uvjerenje da je Hristos „jedini vladar, car careva i gospodar gospodara“ (1Tim 6, 13). Optužba na njegov račun, koja je izrečena u Djelima Apostolskim 17, 7, glasila je da „svi oni (Pavle i njegovi saputnici) rade protiv cezarovih zapovijesti, govoreći da postoji drugi car, Isus“. Ona je slična onoj optužbi kojoj je bio izložen, i na osnovu nje i osuđen na smrt sam Gospod. Čak i sama tvrdnja da je Isus „Kirios“, što znači Gospod(ar), a koja predstavlja najranije hrišćansko vjeroispovijedanje, politički je subverzivna.
Luka, pisac Djela Apostolskih, zapisuje da Pavle u čuvenom govoru na Areopagu kazuje da Bog „ne stanuje u rukotvorenim hramovima“ (Djela 17, 24). Time se on ne protivi samo Zevsovoj ili Apolonovoj, već i imperatorovoj statui (i statusu), jer je i on, cezar, kako nam istorija nedvosmisleno svjedoči, bio poštovan kao bog, ili božiji sin, i njegove statue nalazile su se u raznim panteonima, pored kipova ostalih bogova.
Ovome možemo dodati i riječi poput onih iz iz 1Kor 15, 12: „on treba da caruje, dok ne položi sve neprijatelje pod njoge njegove“. Pavle svakako nije primarno bio usresređan na deligitimizaciju cezara, već na objavu novog Božijeg Carstva, ali su konsekvence takve poruke, onda kada se sagledaju iz ugla politike, sasvim jasne: ako je Hristos istiniti car, onda cezar to nije.
Među novozavjetnim spisima koji nam dolaze pod imenom svetog apostola Pavla, u već citiranoj Prvoj Poslanici Timoteju, pronaći ćemo savjet da se „čine molitve, prozbe, blagodarenja za sve ljude, za careve i one koji su na vlasti, da tih i miran život poživimo, u svakoj pobožnosti i čestitosti“ (1Tim 2, 1-2). Ovim se ne afirmiše sve ono što čine carevi, niti sve što čine svi ostali ljudi na svijetu, već je to molitva koja je „ugodna Bogu… koji hoće da se svi ljudi spasu i dođu u poznanje istine“ (1Tim 2, 3-4). Jednako kao što se Crkva u svojim bogosluženjima moli za čitav svijet, ne afirmišući time sve puteve i sva mišljenja koja svijet ima, tako i Pavle uznosi molitve za vlasti, želeći da one budu što bolje i pravednije, a ne zato što one, samom činjenicom da su vlasti, to već jesu. Na koncu, sud jednoga od careva za koje savjetuje da se molimo, kako nam svjedoči predanje, samom svetom Pavlu odrubio je glavu.
Hrišćanski mučenici iz prvih vijekova su, takođe, osuđivani po političkom ključu. Oni, naime, nisu htjeli da prinose žrtve geniusu cezara, zato što ga nisu smatrali bogom, i time su sebe u političkom smislu stavljali u red onih koji, po mjerilima Rima, nisu priznavali njegovu vlast . Poslanica Rimljanima nas, u onom odjeljku na koji smo se pozvali, uvjerava da nije tako, tj. da je carstvo o kome su hrišćani govorili carstvo koje ne smjera na to da zauzme političku moć. Svejedno, iz cezarovih cipela viđena, ta stvar nije bila dozvoljena, jer je bilo kakvo dovođenje u pitanje njegove apsolutne carske dominacije doživljavano kao prijetnja, kako njemu, tako i svijetu koji u sebi utjelovljuje i koga predstavlja. Cezarovi strahovi, da kažemo i to, nisu bili sasvim neopravdani, što je Crkva postkonstantinovske epohe toliko puta pokazala, kako na Istoku, tako i na Zapadu, kroz fenomene „papocezarizma“ i „cezaropapizma“.
Htjeli–ne htjeli, dakle, hrišćani su, samim svojim postojanjem u ovome i ovakvom svijetu, neminovno uvučeni u političku igru, u domen politike. U tom smislu, ideja sekularnosti države, koja je civilizacijsko dostignuće isklesano nakon vijekova u kome je tzv. „imperijalna Crkva“ bila jedan od ključnih pogonskih goriva za podršku vlastima (ali, pošteno govoreći, i civilizacijskog, kulturnog i naučnog napretka), predstavlja složen fenomen. Ono što danas vidimo kao dominantan trend, kojim se ta ideja zaziva, jeste već pomenuti antagonizam prema Crkvi u slučajevima kada ona svoje simpatije poklanja suparničkoj političkoj strani.
Kada kažem „Crkva“, u ovom kontekstu, mislim na zvaničnu Crkvu, na tzv. „vrh Crkve“, ili „crkveno vođstvo“. U slučaju kada ta Crkva odlikuje, pohvali, primi ili pozdravi, recimo, predsjednika (Dodika, Vučića…), onda je to iz ugla protivnika vlasti viđeno kao „miješanje Crkve u politiku“, narušavanje „sekularnosti države“. Ako ih pak, kritikuje, onda je to za taj politički spektrum opravdano, i onda to nije doživljavano kao narušavanje sekularnosti. Isto tako, ukoliko (i ako?) kritikuje vlast zbog očiglednih nepravdi, krađe, svakojakih prevara (poput kupovine diploma, namještenih tendera, enormnog bogaćenja, kontrole medija, partijskog zapošljavanja) i bestidnosti, tada likuje opozicija, dok vlast preuzima gorepomenutu retoriku, gotovo na identičan način, i upućuje je ka Crkvi (kao što je bio slučaj u Crnoj Gori Mila Đukanovića).
Rečeno nije naprosto apologija Crkve, niti želja da se kaže to kako je ona (i njena visoka jerahrija) nekakva mučenica, već samo ukazuje na to kako se najčešće tumači navodno narušavanje sekularnosti. A tumači se uglavnom po principu: kada meni i mojoj političkoj partiji nešto od onoga što Crkva kazuje ne odgovara, sekularnost je narušena. To nije valjan princip!
Treba još jednom biti pošten pa reći da, kada već pominjemo upućivanje kritike vlastima sa adrese Crkve, tu nema, barem u Republici Srpskoj, mnogo materijala kojim bi se mogli baviti, budući da crkvena jerarhija o vlasti već godinama gotovo da i ne govori kritički.
Poseban ugao sasgledavanja ovoga problema predstavlja i učešće Crkve u političkom životu, kroz one svoje članice i članove koji su pripadnici Crkve, a u isto vrijeme i političari. Takvi će, sasvim sigurno, svoja uvjerenja, koja su hrišćanska, političkim kanalima pokušati da afirmišu u društvu (poput, recimo, protivljenja abortusu ili poštivanja dana odmora unutar sedmice, stava prema nekim savremenim trendovima življenja itd).
Ipak, ono o čemu je ovdje prevashodno riječ jeste ponašanje jerarhije, odnosno „crkve“ kako je definiše konvencionalno, a ne teološko sagledavanje. Kada neki političar zavapi da Crkva ne smije da se miješa u politiku, on naprosto želi da kaže da to ne smije da radi sveštenstvo, ili „popovi“, a ne naprosto bilo koji brat ili sestra koji su kršteni, i time su Crkva, članovi Crkve. Budući da nije tajna da kada su stavovi „Crkve“ u pitanju, vjernici gotovo da i nemaju svoj glas, onda ovakav doživljaj Crkve nije iznenađujući. Nažalost.
Već je pomenuto da rečenica koja je od ključne važnosti za procjenjivanje toga kakav po ovom pitanju hrišćanski stav treba da bude, jeste rečenica iz biblijske knjige Djela Apostoslkih, koju je, nakon hapšenja i prebijanja njega i apostola Jovana od strane vjerskih vlasti (koje su bile uveliko i političke, unutar kompleksnog spleta odnosa Rima i jevrejskih vjerskih prvaka prvog vijeka), izrekao apostol Petar. Da ponovimo, ona glasi: „Bogu se treba pokoravati više nego ljudima“ (Djela 5, 29), i gotovo da je ponovljen iskaz koji Petar i nešto ranije upućuje istom korpusu ljudi, u sličnoj situaciji, kada izgovara, pitajući ih: „je li pravo pred Bogom da slušamo vas više nego Boga?“ (Djela 2, 19).
Ovaj iskaz jednako je primjenjiv ne samo na svjetovne, već i na crkvene vlasti. Glasovi starozavjetnih proroka bili su konstantno usmjereni protiv institucionalnog religijskog vođstva. Oni nisu negirali njihov legitimitet, niti potrebu njihiovog postojanja, već su uglavnom kritikovali način na koji oni vrše djelo Božije. To je uveliko nastavio da radi i Isus (kao u Mt 23, i na mnogo drugih mjesta), ali i mnogi poslije njega. Ono što predstavlja paradoks jeste činjenica da su upravo sveštenici u Starom Zavjetu bili čuvari proročkih spisa i kasniji tumači proročkih glasova. I tako, proroci su u svom vremenu prolazili kao bosi po trnju zbog i od strane onih koje su kritikovali, dok je taj isti stalež (sveštenički) ustanovljavao njihov kult i čuvao njihove riječi. Ništa bolje nisu prolazili ni novozavjetni „proroci“ (Sv. Atanasije, Zlatousti, Sveti Nektarije Eginski, ava Justin…), koji nisu bili u milosti, kako vlasti, tako i dobrog dijela „crkvenog vođstva“.
Sasvim sigurno, sekularnost jedne države biva narušena onda kada Crkva ili neka druga vjerska organizacija želi da preuzme kormilo države. Ona, s druge strane, nije narušena svakim glasom Crkve koji ima veze sa politikom. Narušena je samo onda kada Crkva ne uspijeva jasno da razazna šta je oblast cezara, a šta je ono što je Božije. Pavle u 13. glavi Poslanice Rimljanima govori o tome da ne treba biti kritičar vlasti onda kada ona obezbjeđuje red, i kada štiti ljude od nasilja zlih. Drugačije rečeno, onda kada nastoji da tvori pravdu. Na tom „spratu“ života, Crkva se susreće sa državom i ne konfrontira se sa njom, jer nema razloga. To nikako ne znači, kao što ćemo vidjeti, da tih razloga nikada nema.
Ambicije Crkve daleko prevazilaze ambicije države. Ona propovijeda novi život, Novu Tvar, Carstvo Božije (up. 2Kor 5, 17), koje se približilo i koje dolazi, sve dok se ne ostvari u punoći. Ideal pravednog društva je ostatak dobrote koju posjeduje ovaj strašni (ali u isto vrijeme i divni) svijet. Od njega se ne očekuje da uspostavi Carstvo, već da, što je moguće bolje, zavede red unutar haosa svijeta. Zadatak pravednog društva je ostvarenje ideala jednakih šansi (što ne znači nužno i jednakog krajnjeg rezultata, naravno). Taj zadatak je nedostižan ljudskim silama, ali je vrijedan hvale i ne treba ga ružiti, ali ga još manje treba obogotvoravati.
Ukoliko, s druge strane, država, tvori (ili, u slučaju Crkve podržava, ili pak ćutanjem odobrava) nasilje i nepravdu, ukoliko tlači, pljačka i unesrećuje ljudska bića i prirodu koja je data od Boga, jasno je da se u tom slučaju treba „Bogu pokoravati više nego ljudima“ i dići svoj glas. Hrišćanski glas bi pritom uvijek trebao da bude glas „za“, a ne glas „protiv“. On je prvenstveno glas „za“ (za Hrista, i ono što on postavlja kao temelj, a to su ljubav i milosrđe), a tek konsekventno jeste glas „protiv“ (protiv cezara koji želi da se stavi na njegovo mjesto, i inauguriše carstvo nasilja i nepravde). Štaviše, glas „protiv“ cezara je, suštinski posmatrano, glas za njega, jer ukazujući na zlo koje čini, i on (kao i čitav aparatus „institucionalnog nasilja“) dobija mogućnost da eventualno sagleda stvari u drugom svjetlu od onoga koji je nepravda i nasilje, i koji uopšte i nije svjetlo, već tama i zlo.
Prema tome, djelokrug hrišćanskog političkog djelovanja ili, uže posmatrano, djelovanja hrišćanskog sveštenstva, jerarhije, kao onoga dijela Crkve koji formira i u javnost plasira stavove Crkve, trebalo bi da se kreće u opisanim koordinatama, koje izražava ova jednostavna i lako shvatljiva rečenica iz Djela Apostolskih.
Narušavanje sekularnosti države ne događa se ukoliko pripadnik sveštenstva, u skladu sa sudom svoje savjesti, govori protiv određene političke grupacije koja, po mjerilima jevanđelja, ugrožava dostojanstvo njegovih bližnjih, ili dostojanstvo njega samoga. Ili opet, ako pohvali onu za koju drži da nastoji da uspostavi pravedno društvo. Na koncu, to što je neka osoba sveštenik ne lišava ga osnovnih ljudskih prava, a onda ni prava na političko mišljenje i djelovanje.
Sasvim drugi par rukavica bilo bi to da crkvena jerarhija zagovara ideju da se u državi, kao državni moraju poštovati crkveni, vjerski zakoni, pa da, recimo, neko ko nije kršten bude isključen iz sistema odlučivanja, obrazovanja ili bilo kog drugog aspekta sekularnog života. Ili opet, da se kao vanbračna, pred državnim zakonom, upisuju sva djeca rođena van okvira crkvenoga braka, ili da se ishrana države zakonski prilagodi crkvenom kalendaru, te da se apsolutno svi moralni zakoni Crkve proglase validnim i pred krivičnim zakonodavstvom, da za nečiju kandidaturu za državnu funciju Crkva mora dati svoj blagoslov itd. Takve tendencije predstavljale bi narušavanje sekularnosti države par excellence. Postoje i manje jasne situacije, poput one da li se vjerski obred treba obavljati u državnoj instituciji (poput škole), ili da li u skupštini zakletva treba da se vrši na vjerski način. Lično mislim da ni jedno ni drugo nije neophodno.
Jedno je ipak sigurno, zalaganje za obespravljene i potlačene ljude, i za čuvanje svekolike Božije tvorevine, hrišćanska je dužnost, čak i ako se na tom putu prepriječi „cezarevo carstvo“, tj. državna vlast.
„Bogu se treba pokoravati više nego ljudima“!
Sve što je do sada rečeno potrebuje izvjesnu konkretizaciju. Naime, kako procijeniti da li je vlast pravedna? Šta bi bila „crvena linija“, budući da, kako rekosmo, od vlasti ne treba očekivati da ona savršeno sprovodi jevanđeljski plan za čovjeka i svijet, niti da uspostavlja Carstvo Božije?
Držim da se odgovor najlakše može pronaći u sopstvenom mikrokosmosu.
U mom mikrosvijetu, u Trebinju i Republici Srpskoj, to bi izgledalo otprilike ovako:
Naime, valjalo bi sagledati kako žive oni slojevi stanovništva koji imaju najmanja primanja, oni kojima je najteže. U slučaju Republike Srpske (i okolnih zemalja), to su vjerovatno penzioneri. Ukoliko, dakle, vlast koja vodi državu, tim ljudima, koji su vrijedno radili i zaslužili normalan i dostojanstven život, kroz dugi period svoje vlasti ne može da obezbijedi primanja koja mogu da zadovolje njihove potrebe za dostojanstvenim životom, to je ozbiljan indikator da takva vlast ne tvori pravdu.
Ipak, ne bi valjalo prebrzo donositi zaključke. Pomenuto nije i jedini indikator na osnovu koga se može donijeti valjano mišljenje. Postoji mogućnost da je situacija toliko komplikovana i da naprosto ne može bolje. Ratovi i njihove posljedice, kriza i opšta geopolitička zbrka, mogu da prouzrokuju realne probleme koje vlast, i pored najbolje volje, nije u stanju da sanira.
Zato je potrebno promišljati dalje.
Sledeći korak bilo bi to da se sagleda da li vlast dijeli sudbinu naroda, tj. da li i oni, jednako kao i penzioneri, ne mogu sebi i svojim bližnjima da priušte dostojanstven život, npr. to da nisu bez zuba, da mogu da priušte isključivo lijekove „sa liste“ a ne i one skuplje, koji bi im zaista pomogli, da imaju mogućnost da se ne odijevaju u predratne sakoe i plaćaju račune tek toliko da im komunalci ne zavrnu slavine i ne isijeku električne žice, te da li se, recimo, i njihova eventualno bolesna djeca i unuci političara liječe putem humanitarnih telefonskih brojeva i tome slično.
Ili, ako baš sasvim i ne dijele sudbinu, jer nigdje u palom svijetu nije svima jednako, utvrditi da li su razlike male, ili su jedna u odnosu na drugo uveliko nesrazmjerne. Ako se ispostavi da su pripadnici vlasti, i oni njima bliski, jako bogati, i sve bogatiji, a najugroženiji siromašni, i sve siromašniji, onda ne postoji nikakav osnov da se takva vlast nazove pravednom, i da joj se, nakon godina i godina vlasti, opet ukazuje povjerenje.
Pritisci iz stranih zemalja, ataci na autonomiju i finansije koje vlast može da apostrofira kao svoju odbranu, odbijaju se od notorne činjenice, a to je da sve te stvari pogađaju narod, ali ne i njih. Nije tajna da, ukoliko prošetate nekim naseljem, ona kuća koja se izdvaja kao nova, velika i uređena, nerijetko (ili po pravilu) biva vila političara, ili nekog drugog ko je blizak vlastima, a čija realna primanja ni po kom osnovu ne mogu da finansijski podrže tu mjeru luksuza. Slično je i sa voznim parkovima, sa lokalima koji su cijenama obezbijedili da u njih može da uđe samo „elita“ bliska vlastima (jer druge „elite“, npr. kulturne ili intelektualne, i nema), dok u stotinama i stotinama domaćinstava u krugu od samo nekoliko stotina metara, ostatak naroda bukvalno na jedvite jade krpi kraj sa krajem, oblači se u najjeftinijim prodavnicama i, naročito kada su u pitanju penzioneri, hrani krajnje bijedno, uz mjesečne skromne dotacije svoje djece (ukoliko su srećni da ih imaju), bez kojih čak ni golo preživljavanje ne bi bilo moguće.
Postavka u kojoj bi se moglo ustvrditi da vlast dobro rukovodi velikim i važnim pitanjima, poput nacionalne politike, što će reći očuvanja suvereniteta i nacionalnpog identiteta kroz borben i odlučan stav prema „neprijateljima“, spoljnim i unutrašnjim, naprosto je lažna ukoliko se ova diskrepancija između bogatog vlastodršca i siromašnog penzionera mjeri drastično velikim brojevima.
Hristos nas u jevanđelju poučava riječima: „slugo dobri i vjerni, u malome si mi bio vjeran, nad mnogim ću te postaviti“, a ne obratno. Ovo znači da je nemoguće, recimo, braniti ideal „srpstva“ a u isto vrijeme urušavati dostojanstvo konkrektog čovjeka, Srbina, i od njegovih poreza na sve što kupi puniti budžet, a onda ga dijeliti između sebe na razne načine, u kojima će političar ili tajkun sa njim povezan dobijati po stotinu i hiljadu puta više, a penzioner preživljavati od mrvica koje padaju sa stola onih koji se bogate na njegovoj grbači.
Erozija društva sagledava se u pojedinačnim primjerima običnih ljudi, i nepobitno je tačno da u zemlji u kojoj najranjivije kategorije stanovništva žive loše, nećete pronaći niti kulturu, ni obrazovanje, niti nauku, niti sportski život, a samim tim niti vanjsku politiku koja je pravedna, već je takav državni organizam jednostavno – bolestan, i upregnut u službu interesa povlaštene kaste malobrojnih moćnika, kojima politički sistem omogućuje da žive po sasvim drugim standardima, u kojima je ista država jednima majka, a drugima zla maćeha.
Procjena koju bi, iz ugla jednog penzionera, neko trebalo da donese sastojala bi se u odnosu prema odgovoru na pitanje da li, nakon godina i godina vlastdržačkog posla onih ljudi koji su na vlasti u našoj Republici, a u kojoj ja, kao penzioner, živim na rubu egzistencije, treba da se nadam da će, u sledećem mandatu, za koji mi traže glas, moj život, koji sam svojim radom zaslužio, i život moje porodice, biti na nivou koji nije siromaštvo i bijeda? Ako je odgovor „da“, onda takav možda i treba razmotriti da, ukoliko se ne vidi bolje rješenje, onima koji su koji su trenutno na vlasti pruži podršku. Ako je odgovor „ne“, onda mora da svoj glas usmjeri ka tome da oni odu sa vlasti. Svakako, nužno je da se prilikom odgovora daju i garancije da je to tako, kroz mandate oročene ispunjenjem obećanja.
Za očekivati je da će na ovakvo pitanje odgovor vlasti sasvim izvjesno biti „da“, uz pokušaje da se penzioneru objasni kako on već sada mnogo bolje živi, samo to nekako ne vidi (Govori im se: „Svi imate mobilne telefone!“ Da, s tim da penzioner svoj otplaćuje na 24 rate, a tajkun svoj usklađuje sa bojom džipa, koji vrijedi više nego penzionerova decenijska primanja). Statistika je, kao što znamo, veoma često ispravan zbir pogrešnih brojeva, pa je tako i neki statistički pokazatelj koji će pokazati da su penzije, recimo, veće nego u 2016. za 15%, samo mazanje očiju ukoliko ta tabela ne sadrži grafikon o realnom povećanju cijene života, koji je neuporedivo veći.
Penzioneri sve ovo znaju, njima je sasvim jasno da su oni siromašni, a da političari posjeduju enormna bogatstva. Oni znaju da su ovi „lopovi“ i tako će ih i nazivati. Ne treba se varati da je drugačije.
U čemu je onda problem?
Problem je u nemanju alternative, u stavu koji se nebrojeno puta iskazuje poštapalicom „svi su isti“. Opozicija, koja želi da preuzme vlast, uveliko ljudima koji su u nezavidnoj situaciji ne ulijeva povjerenje. Čini se veoma često da su oni samo drugo lice istoga novčića, ljudi koji hoće da se dokopaju vlasti kako bi živjeli i vladali onako kako to radi već postojeća vlast. Rizikovati, pa se zauzeti za promjene, veoma je nezgodna stvar, da ne bi „potonje zlo bilo gore od prvoga“ (up. Mt 12, 45). Ona floskula, koja kaže: „ovi su se nakrali, a kad bi oni drugi došli, to bi tek bilo neizdrživo, jer bi krenuli od početka“, i koja se često može čuti, uopšte nije bez osnova. Bezbrojni su primjeri opozicionara koji su se, nakon što su im povjereni mandati zbog protivljenja režimu, prešli na njegovu stranu, stranu režima, i počeli da se ponašaju baš onako kako su obećavali da neće, i to sve u taboru onih koje su do juče nazivali najpogrdnijim imenima.
Čak i u taborima onih koji istrajavaju na kritici vlasti vidi se tek malo više od toga, naime, tek malo više od puke kritike vlasti. Osim uopštenih formulacija o „sasvim drugom sistemu“, „vladavini prava“, „meritokratiji“ i sl, rijetko se sa onima od kojih se traži povjerenje ozbiljno komunicira o onome „za“, a u 90% slučajeva se pak insistira na onome „protiv“. Dakle, „protiv korumpirane vlasti“, i tačka.
Planovi ekonomskog oporavka u našoj sredini nisu u prvom, pa čak ni u drugom, već u trećem ili ko zna kome planu. Nije mudro pozivati ljude, kao što se ponekad iz opozicionih grupacija može čuti, da, ukoliko žele da vide planove, odu na internet i čitaju programe ekonomskog oporavka pisane ko zna kad. Te programe ne čitaju ni sami članovi partija, a vjerovatno da ni neki od partijskih lidera nisu nikada od korica do korica pročitali program sopstvene partije. Riječ je poglavito o dokumentima koji su nastali sa ciljem da se neki politički subjekt registruje, a ne stoga da bi se stvarno sa ljudima podijelila neka nova vizija. Da je tako, ona bi bila u prvom planu, pa bi se na terenu sa ljudima pričalo najprije o kratkoročnim, a onda i dugoročnim i planovima koji bi doveli do dostojanstvenog života.
Čovjeku koji je uplašen za sopstvenu egzistenciju, koji nije u stanju da svoj porodični i socijalni život (kao što su proslave praznika ili krsne slave), odživi bez ozbiljnih strahova i stresa, ne može se prvenstveno govoriti o visokim idealima koji se tiču vladavine prava ili uređenog društva. Kratkoročno, ljudi mogu, podnijeti veliku žrtvu, glad i muku, te, kao naši preci u Prvom svjetskom ratu, prepješačiti Albaniju ili se zaputiti, pod Arsenijem Čarnojevićem, u krajeve u kojima nikada ranije nisu živjeli. No, i tada, što je veoma bitno, rame uz rame sa svojim vođama, koji su podijelili njihovu sudbinu stradanja i egzodusa. Dugoročno pak, siromaštvo, i to ono praćeno očiglednom nepravdom, iscrpljuje čovjeka i čini da se njegov karakter kruni, i postaje podložan kompromisima i ucjenama, koje u suprotnom ne bi ni u snu prihvatio.
Isus govori o blaženstvu siromašnih, a bogatstvo denuncira kao ozbiljnu prepreku za prihvatanje i naslijeđivanje Njegovog Carstva (up. Lk 6, 20; Mt 19, 24). Oni koji su siromašni, u Hristovim očima nisu nevažni, kao što jesu nevažni u očima vlasti (svakog vremena i mjesta), ako ih ta vlast čini siromašnima, bogateći samu sebe. Isus takav poredak prezire i kritikuje, a „blaženstvo“ koje apostrofira jeste stanje koje siromašnima dodjeljuje Božiji pogled na njih, koji su obespravljeni i jadni, a koje On voli i želi u svome Domu.
On se time snažno protivi onoj ideji da je „Bog digao ruke“ od siromašnih, što je misao koja lako može da se začne u srcu onoga koji dugotrajno trpi i muči se u svom životu, kao i da se nerijetko čuje iz usta obespravljenih. Isusova poruka kazuje da njihovo stanje nije posljedica Božije volje, već proizvod nepravde u poretku paloga svijeta, i donosi, u navedenom stihu iz Lukinog Jevanđelja, vijesti da je „vaše (tj. siromašnih) Carstvo Božije“.
Carstvo Božije nije carstvo koje se locira negdje izvan, u svijet neba i duhova, već u Novo Nebo i Novu Zemlju (Otkr 21, 1), u obnovljeni svijet, koji nastaje na ruševinama postojećeg svijeta, a koji Hristos sobom inauguriše ovdje, na ovoj Zemlji, a čega kvasac treba da budu novi odnosi milosrđa, pravde i ljubavi, koji prkose poretku paloga svijeta. On se ne miri sa stanjem u koje su siromašni dovedeni, već svojom porukom, i najviše sopetvenim djelom, ukazuje na rješenje. Kao što Hristos obraća pažnju na njih, tako je to dužna da radi i ona koja svjedoči Njegovo prisustvo i njegovu apsolutnu vlast (Mt 28, 20), a ne bilo čiju drugu. A to je Crkva.
Ako to propušta da čini, u opasnosti je da sramotno izda svoga Učitelja i Gospoda.
Čak i savjeti upućivani u najpoznatijim njegovim govorima, poput „Besjede na gori“ u Jevanđelju od Mateja (Mt 5, 1–7, 29), smjeraju da, objavljujući postavku Carstva, koje je ljubav, a ne nasilje, mržnja, osveta i zlo, imaju i svoju praktičnu primjenu u svakodnevnim životima i stanju onih kojima se posebno obraća, a to su upravo siromašni. On ih upozorava: „miri se sa suparnikom svojim brzo, dok si na putu s njim, da te ne preda sudiji, a sudija da te ne preda sluzi, a sluga da te ne vrgne u tamnicu“ (Mt 5, 25), kao i „neka tvoje da bude da, a ne ne, što je više od ovoga, od zloga je“ (Mt 5, 37). Taj „zli“ želi da se oni kunu, i da ih korumpirani sudovi osuđuju u parničenju sa moćnima. On im kazuje da to ne rade, te da pružaju „meki“ otpor. Najprije zato jer nasilje pothranjuje poredak paloga svijeta, ali i zato što nemaju šansu da se izbore za svoja prava ukoliko se drugačijim oblikovanjem karaktera ne uhvate u koštac sa „strukturalnim zlom“, koje je knez ovoga svijeta, a čiji su pokazatelj društveni odnosi u kojima se ljudi Božiji tlače i dovode u nepodnošljivo stanje zavisnosti i nemogućnosti da se bore, jer su isuviše zaokupljeni individualnim i porodičnim problemima, da bi mogli da se ujedine oko bilo kakve druge ideje, i pruže otpor.
Stoga bi, primjera radi, jedan politički aktivista (ili partija) koji se protivi vlastima bio vrijedan pažnje i povjerenja ukoliko bi svoju eventualnu pobjedu i dolazak na vlast, takođe, oročio planom konkretnog ekonomskog oporavka. I rekao nešto poput: do maja naredne godine najmanja penzija će u Republici Srpskoj iznositi 1.000KM, a ukoliko ne bude tako, povlačimo se i idemo na nove izbore. Naravno, morao bi uz to i uvjerljivo da objasni kako je to moguće i izvodljivo. Nisam primijetio da se takvi narativi naročito ističu. Ako i bivaju spomenuti, svakako da nisu dovoljno jasno vidljivi. Dakle, daleko su od prvog plana.
Sve što je kazano nipošto ne znači da se sve u političkom djelovanju svodi na ono „daj hljeba i igara“, i „daj nam da jedemo, za sve ostale ideale nas nije briga“. Upravo suprotno! Riječ je o promjeni sistema mišljenja i djelovanja, o uspostavljanju osnova pravednoga društva, što je opet osnov za sve daljnje poduhvate. Ono se uspostavlja tako što se ljudi najprije moraju ostvariti kao dostojanstveni pripadnici takvoga društva, a ne egzistirati kao nesrećnici koji su primorani da krše svoja moralna načela i pod noge bacaju obraz, jer su u bezizlaznoj situaciji.
Kada je riječ o Crkvi, ponoviću da nije nikakva tajna da se kritike na račun vlasti mogu čuti samo sporadično. Da li je to Crkva ućutala iz nižih pobuda, tj. zato što joj je dobro i udobno, ili opet iz onih nešto uzvišenijih, a u koje se ipak (doduše, na mala vrata) može ugurati mišljenje (pod uslovom da je iskreno, a ne bilo čim iznuđeno), da je ova vlast trenutno najbolje što možemo da imamo?
Međutim, čak i da jeste tako (tj. da je postojeća ona koja je trenutno najbolja moguća), nepravda i tlačenje, ponižavanje i urušavanje društva u kome živimo, ne smije ćutke da se posmatra. To naprosto znači da Crkva treba drugačije da se bavi politikom. Naglašavam – ne da se njome ne bavi – već da preispita svoju političku poziciju u društvu o kome govorim i u kome živim. Riječ je o društvu u kome parametri pokazuju da je su najugroženiji slojevi stanovništva (stari i nemoćni) u lošem stanju, da je obrazovanje u ćorskokaku (dakle, i drugi najugroženiji stradaju, oni mladi i neiskusni), da je zdravstvena zaštita teško oboljelih loša (još jedni najugroženiji – bolesni), te da je nasilje, pribjegavanje alternativnim načinima zarade (kriminal, kocka), takođe, u porastu, da se nacionalni korpusi radikalizuju, jer je krivica, od strane glasnogovornika vlasti, uvijek locirana negdje drugo, u neke „centre moći“ i u „spoljašnjeg neprijatelja“ (što je efikasno sredstvo kojim vlast sebe amnestira od odgovornosti za stanje hiljada siromašnih). Ukoliko nacionalna borba, podvucimo ovo još jednom, za rezultat ima bogatsvo vlastodržaca, sa jedne, i siromaštvo onih koji to nisu, sa druge strane, onda je to najobičnija prevara, sakrivena iza populističkih pokliča i velikih ideja.
Kada Crkva upućuje kritike, to ne znači nužno da je zagovornik neke druge političke opcije, kao što, svakako, ne znači ni da nije.
I da zaključim, smatram da ni otvoreno podržavanje bilo vlasti, bilo opozicije, ne narušava, kao po nekom automatizmu, načelo sekularnosti države. Ukazao sam i na primjere koji mogu da odražavaju i jedno takvo stanje. Međutim, svoju podršku, ukoliko procijeni da ju je nekome potrebno dati, Crkva ne smije da daje tako kao da se ona podrazumijeva, već je dužna da, na temelju jevanđelja Hristovog, takav stav jasno i glasno obrazloži (primjer tumačenja stava protivljenja odlukama vlasti tokom kontroverze oko Zakona o slobodi vjeroispovijesti u Crnoj Gori predstavlja dobar primjer ovoga o čemu govorim).
Svakako, Crkva mora da bude spremna i da se suoči sa pitanjima koja joj unutar Crkve, ali i šire, u društvu, postavljaju onda kada odluči da pruži određeni vid podrške. I da ih ne ignoriše, onda kada su smislena i pozivaju je na veći stepen odgovornosti, kao i da se povuče, i prizna svoju grešku, ukoliko ta njena podrška bilo kome ne može da se opravda takvim, jevanđeljskim princima.
Crkva, van svake sumnje, prvenstveno treba da je zagovornik Carstva Božijeg i njegovih pravila ljubavi, saosjećanja, mira, slobode, milosrđa, poštenja, uvažavanja. To nisu apstraktni pojmovi. Oni imaju svoje konkretne pojavne oblike. U slučaju korumpiranog društva to je podrška onima koji su slabi, a ne afirmacija jakih i osionih. I jedni i drugi imaju mjesto u Crkvi, ali se zna da su prvi prioritet, baš zato što su u neposrednoj nevolji, a drugi su tu kako bi shvatili svoje zablude. Stoga ih tako valja pokušati osvijestiti, ne s visine, već odozdo, ne skrivajući niti sopstvene promašaje niti stanputice.
Time na djelu nije narušavanje načela sekularnosti, već upravo sprovođenje u djelo onoga što je Crkva dužna da radi, kao Nevjesta Hristova.
