Autografi

Bogoslovlje „u drugom obličju“ (ili: Teologija iznenađenja jednog Svetogorca)

Ep. Maksim i o. Stamatis, Lampri (ili Kako pravoslavni praznuju Noć Vaskrsenja), 2019.

U prostoru istine ponavljanje je iznenađenje. (Vasilije Ivironski)

Ko god je pročitao Svetlost od Svetlosti shvatio je želju autora: da svako od nas koji bitujemo i borimo se na polju života postane svestan duhovnog blagorodstva i dostojanstva ljudskog, koje znači: biti dete Božije, slobodna ličnost i sveštenik tvorevine. Radi toga smo pozvani – i to po imenu – iz nebića u svebiće, jer „pozivanje po imenu je mistična munja, koja osvetljava nepoznate dubine i širine ljudskog bića“. Saslušajmo ovog blagoobraznoga Starca, i mi koji po svaku cenu, u ritmu modernog sveta, jurimo za zdravljem i fizičkom formom u vežbaonicama i na trakama koje simbolično ukazuju na tautologiju života (hodaš/trčiš a kaskaš u mestu). On će ti kazati spasonosnu reč da se naši uspesi i karijera ne nalaze u prostoru propadljivosti (u hladnom znoju straha i iluzije), već u ukidanju smrti, te stoga veli da „niti nas telesno zdravlje spasava, niti nas bolest uništava“.

Svima pak nama koji smo gromoglasnu a tihu Reč Jevanđelja sveli na praznjikavu retoriku i beživotnu gnoseologiju i, često, psevdoproblematiku – pa nemamo damara života da „pevamo pesmu novu“, niti imamo prijemnike da uhvatimo ritam i frekvencije vaskrsenjskog potresa – ovaj način Starčevog slovljenja i pisanja dolazi kao osveženje sa biblijske gore Jermona. Ova rosa je kadra da začne i rodi malu radost koja se smeši smrti, da razbije naslage kamenca koji se oko nas skupio, skine ovoje (manire i rutinu) koji nas guše i da razagna maglu neznanja. Stil Vasilijev – jer on govori na drugačiji način – predstavlja neobičnu posetu u naše dane anemične pobožnosti i predočava opit Onostranog koji diše blagorodstvom, mnije logikom Budućeg veka, prošavši kroz velike urvine i zakoračivši u Novi vek Pashe Hristove. Takve (jer nisu moralisti) neće izvesti iz takta postupci slabih, nego će i u njima smerno uočiti bol osetljive duše posrnulog čoveka koji traži pomoć.

Da, reč je o Vasiliju Gondikakisu, proigumanu (a dugi niz godina i igumanu) Manastira Ivirona na Svetoj Gori. Njegove dve knjige Svetlost od svetlosti (Prizren, 2015) i Munja životvornog ognja (Prevlaka-Los Anđeles, 2016) jesu enigmatične knjige koje je teško opisati. Ipak, u njima se mogu prepoznati moćne odlike Starčevog načina govora o Bogu i čoveku.

Kòd koji miri suprotnosti

Osobenost bogoslovske sinteze Ivironskog Vasilija tiče se triju oblasti interesovanja. Prvo, to je zahvat u ljudsko stvaralaštvo koje uključuje najveće mislioce (od drevne jelinske filosofije do modernih zapadnih pisaca). Drugo, on zastupa erminevtiku Vaskrsenja koja je, doduše, prenapregnuta idiosinkratičnim jezikom i semantikom. Treće, radi se o „teologiji iznenađenja“. Sve tri odlike su duboko crkvene i predanjske.

Po pitanju prve odlike, Vasilije je poznat po tome što objedinjuje naizgled suprotne stvari („čiste“ logičare ovo može odbiti). On je pisac koji slobodno „korača“ po tematici ljudskog života i nesputano citira pisce Istoka i Zapada, kao da oni nisu odvojeni različitim kulturama i tradicijama: Heraklita, Avu Isaaka, Alberta Kamija, Apostola Pavla, Fjodora Dostojevskog, Štefana Cvajga, Porfirija Kavsokalivita… Pošto je otkrio „kòd“ koji ih spaja, on se mirno kreće u društvu ovih velikana koji su nivo ljudskog stvaralaštva uzdigli u visine pošto su prethodno sišli u njegove dubine. Poslednji među njima, pak, Porfirije, „osvežio je i oradostio svojim božanskim osmehom srce dvadesetog veka“. Istovremeno, on vidi da spasenje čoveka i kosmosa nisu neke razdvojene stvarnosti. Spasenje vasione i priziv čoveka „po imenu“ idu ruku pod ruku u pravcu usinovljenja čoveka i iskupljenja tvorevine. Spasenje, osim toga, ima dimenziju gubitka – seme koje umre stostruki plod donosi, a najlepši od tih plodova je ljubav ka svim stvorenjima. Saopštava nam da niko kao Svetitelj (poput Isaaka Sirina s kojim se neprestano druži) ne može „srdačnije da primi i spasonosnije zagrli svu napaćenu decu istorije“. Veli da dok Heraklit osuđuje idole mudrosti i poezije, i sudi statuama i nečistoti orgija, dotle Starac Porfirije osuđuje idole lažne svetosti, lakejske poslušnosti i tobožnje skrušenosti, kao demonska stanja.

Glavne niti njegovih knjiga zaklonjene su mnoštvom privlačnih detalja, a na način koji je uglavnom ubedljivo iskren ali ponekad i blago zbunjujući. Bogoslovska reč (logos) Vasilija Ivironskog ima osetljivost, poštenje i odgovornost i on „sve teme drži otvorenim, jer još nije izrečena poslednja reč Boga Logosa“. Stoga ti oštri čula da bi bio spreman, jer nije sve još otkriveno i u svemiru bogoslovlja Crkve postoje zvezde istine, čija svetlost još nije doprla do naših čula. Nije čudo što Starac, da bi izrekao neizrecivo, neizbežno govori katafatično i apofatično (pozitivno i negativno, budući da zna i jednu i drugu stranu) i nekako jurodivo (čini nam se da je ovo kod njega svestan izbor); koristi ili sklapa „raspukle“ izraze, pojmove i vrednosti. Primetićeš i kod njega neusiljeni napor za velelepnim izrazom i melodičnošću jezika, koji ne manjka u tačnosti opisa i raznovrsnosti ritmova. Budući da mu je ultimativno egzistencijalno interesovanje (briga za onim konačnim, eshatološkim) usmereno ka golemim životnim problemima – a vidiš da ima krsnovaskrsni ključ za vrata ka Istini – to bujica nadahnuća lako teče iz njegove genijalnosti.

Dobrodošlo ohrabrenje

Jezik Ivironskog proigumana je nesvakidašnji, „oksimoronski“ jer je on, u psalamskom maniru, istovremeno prijemnik i odašiljač poruke onog nesvakidašnjeg, „natkontekstualnog“ života. Stoga je moguće da više puta govori nešto isto a da se ne ponavlja, pošto on ne iznosi konstruisane stereotipe, reči i fraze. Kako sâm veli, „u prostoru istine ponavljanje je iznenađenje“. Njegova eliptična rečenica ne teži poetskoj krasnorečivosti koja bi golicala uši nego pomaže da se izbegne jednostranost pozitivizma. O „trezvenoj opijenosti“ se izražava poetski i lakonski, mudroljubivo, jer videlac njegovog kova ambis može da vidi kao most, a nepremostivu planinu kao blagu ravnicu (pa stoga može dalje da prohodi bez prepreka). Ponekad se čini da je pregrub prema onima koji igraju na kartu prividne „objektivnosti“ a da se nisu ni na milimetar izložili krsnoj žrtvi i agoniji. Zato će im reći da moraju da budu ludi i opijeni, preobražnog uma, ukoliko žele da dođu do pravog smisla, do mudrosti. Govori ti da je bogoslovlje dvosmerno, ushodno i nishodno. Tu pak obrati pažnju šta ti savetuje. Jer, posle Preobraženja, nauka Gospodnja se nastavlja ne više uzlaskom „na goru visoku“, da bi se videla Njegova božanska slava, već je u znaku silaska stradalnom narodu. Savršena slika ovoga jeste Sveta Liturgija u kojoj živimo oba dolaska Gospodnja. „Budući Vek (τὰ ἔσχατα) se ne čeka vremenski, već liturgijski obasjava od danas istoriju i tvorevinu“.

Onima koji su na vlasti (svetovnoj ili duhovnoj, bez razlike) posebno je važna sledeća poruka: ne možete se osloboditi drugog time što ga negirate; ako ga uklonite, ne zaboravite da on ima „vlast“ i mogućnost da slobodno ide dalje, „kroz zatvorena vrata“, i da vas posećuje stvarajući vam osećaj nelagode. Ovaj osećaj će trajati sve dok ne shvatiš da se drugi spasava u srcu našem i vaskrsava u životu našem, i da struji kroz biće naše. Cvetovi se ne otvaraju na ledenom zimskim vetru, nego u toploti proleća. Tako isto, čovek ne može otvoriti svoje srce pred licem pretnji, nego samo u klimi ljubavi, kada je stvorena atmosfera poverenja. A ljubav nije sentimentalnost nego žrtva.

U savetima lekarima se nalazi ideja o posebnoj gustini i snazi sugestije ovog mudraca. „Vi ste izabrali sveto i svešteno zanimanje, koje vas postavlja u tragično privilegovan položaj. Susrećete čoveka u najtežem i najsveštenijem trenutku života njegovog. Da vas Bog udostoji da se pokažete dostojni svoga poslanstva“. Savet prvima da uvek daju bogonadahnutu dijagnozu može se preneti i na duhovnike. Episkopima daje ohrabrujući savet da izađu iz tako zavodljive autarkičnosti autoriteta i samorazumljive vlasti koja traži poklone, kađenje, slatkorečivo dodvoravanje. Za takve, puni smisao dobije sledeća Starčeva reč: „Poznaješ glas Pastira, koji odjekuje u tvom sluhu, zaslađuje srce i ulazi u tebe kao božanska kiša kada napaja žednu zemlju“. Kao da poručuje: potrebno je, dragi vladiko, da dvorište svoje eparhije ogradiš staranjem Pastira „koji traži izgubljeno“ i milosrđem Samarjanina koji „izliva vino i ulje na rane ljudske“. Tada ćeš dobiti novu snagu i u poodmaklim godinama episkopske službe obnoviće se mladost tvoja, upravo zato što je sve iznova oblistano ljubavlju prema ličnostima i stvarima. Tada ćeš sve upućivati Hristu i Crkvi, a ne svom autoritetu i vrlini. Savetuje ti, preosvećeni vladiko, da ne padaš u žar ostrašćenog disputa: „One koji ti protivreče, izobliči silom svojih vrlina, a ne svojim ostrašćenim rečima“. Monasima prosto i lakonski, sa Isaakom Sirinom, poručuje: „Po vrsti iskušenja poznaj puteve istančanosti svog uma“.

Omladini kaže da, budući da svi treba da dostignemo ono što je nedostižno, to nam je svima potrebna odvažnost vere koja predstavlja sastavni deo ljudskog bića. „Kao što čovek ima potrebu za kiseonikom, da bi u ovom životu živeo, tako, da bi večno živeo, on ima potrebu za silom vere“. I daje svima savet za naše digitalno doba. „Razvojem nauke, tehnologije, a posebno elektronike, čoveku su date u ruke mnoge opasne i nekontrolisane mogućnosti, koje, čini se, prevazilaze njegovu duhovnu zrelost i savest“. Podseća nas Vasilije na vreme kada su nastajali svešteni tekstovi: „Oni su pisani u drugom vremenu, u drugom prostoru: u duboko ljudskom i željenom, od koga smo se, međutim, hotimično ili nehotično, odrodili, i bacili sebe same u tu stranu zemlju mašine i mehanike, gde, kada se nešto ponizi tada prestaje da postoji“.

Nostalgija za novim jezikom

Utešno je to što nam se Svetogorac obraća jezikom koji otkriva a ne razobličava, i ne vređa. „Onaj ko hoće da sačuva svoju moć, pati i ne može da prikrije bolest koja ga izjeda. Takav iznutra laska samom sebi do ganuća, kada biva hvaljen, a ražalošćuje se do potištenosti, kada se ideja, koju ima o sebi samom, dira i osporava“. I poverava ti da gorenje svetiteljskog srca „topi vascelu tvorevinu“, pružajući uslove da „testo života i stvaralaštva tvoga narastu delotvornim kvascem budućeg Carstva“.

A zašto je ovaj pristup važan i kuda vodi? Važan je jer, s jedne strane, ispunjava našu nostalgiju za autentičnim bogoslovljem; s druge strane, on stavlja prst u sami problem vezan za prirodu slovljenja o Bogu, čoveku i svetu. Pomoću „erminevtike Vaskrsenja“, Vasilije Ivironski dešifruje probleme biblijskog i patrističkog predanja. Istina ima svojstvo ne samo da uništi smrt i unese spokoj Osmoga dana, nego i da raspršava laž iluzije i plagijata (otuda proročko poslanje i odgovornost hrišćana). Bog ne deluje na očigledan način („ni braća njegova ne verovaše u Njega“) nego kao faktor iznenađenja, u smislu da je prisustvo Gospodnje kao iznenadna munja koja osvetljava sve što je pod nebom. Za tebe koji si očaran Istinom, „njegovo biće, poput magnetne igle, nepokolebivo biva privučeno zvezdom severnjačom, o kojoj mnogi i ne slute“. I tada, poput Kolumba, „izlaziš na beskrajni okean u potrazi za novim svetom, za kojim čezne duša tvoja“. Ne zaboravi, ipak, da živeti logikom Vaskrsenja znači nalaziti se u ikoni Vaskrsenja, u Adu silaska. „Ta ikona će izražavati život tvoj. Hristos će te stalno vući za ruku, izvodiće te na svetlost, slobodu, na hod beskrajni, koji je On sâm“. I možda ćeš tada i Ti izvesti nekoga, bivajući izvođen…

Primetićeš, dragi čitaoče, kako Vasilije prepliće poeziju i logiku, kanonske upute i anegdote, estetiku i ekologiju, metafiziku i biblijsku egzegezu. U šarmu i zanosnosti ovakvog panoptičkog pristupa krije se njegova potencijalna ranjivost. Jedna je stvar navesti krasan odlomak iz Starečnika ili pozvati se na nadahnutu izreku drevnog sirijskog pisca, a drugo (i zahtevnije) pokazati da su takvi tekstovi reprezentativni – da mi možemo legitimno iz njih dedukovati pristup za naše društvo i vreme. Kompozicija njegovih eseja, u isto vreme epizodična i unutrašnje čvrste teksture, podseća na heraklitovske fragmente. U takvom pristupu, vera i znanje predstavljaju jednu i istu stvar. Tada razumeš i lajt­motiv celog opusa po kome podvižnici „ne studiraju božanske stvari nego ih iskustvuju“. Jer, onaj, pak, ko živi u Hristu, od sada je već na Kraju, sve vidi kao čisto i spokojno, jer „čistima je sve čisto“.

Kako vrednovati ovo bogoslovlje u akademskom smislu? Sugestivna snaga i deskriptivna finesa Gondikakisove teološke idiosinkratičnosti stoji van svake sumnje. Ono što je na prvi pogled nejasno je njihov status u pogledu evidencije. Neko može reći da je sve to zasnovano ne na jednom naučno pokazivom korpusu činjenica nego na maštovitosti individualnog genija i na okolnostima njegovog formiranja (svetogorski ambijent). Kao odgovor na postavljeno pitanje rekao bih da važna posledica takvog poduhvata jeste nepredvidivost iskaza koja proističe iz nepredvidivosti duhovnog iskustva koje je daleko od svake statičnosti. I upravo je ovo iskustvo iznedrilo jednu teologiju iznenađenja. Koje su odlike ovakve teologije? Najpre, njena epistemologija ne sužava horizont istraživanja, nego ga, naprotiv, otvara, pošto se hrani iznenađenjem i iščekivanjem. Nije po sredi idiom pseudonauke bez trunke istinske substance i evidencije. Dalje, prepoznavati krajnje egzistencijalne brige nije tako jednostavno kako na prvi pogled izgleda (neko bi rekao: staviš te naočare i vidiš svuda isti kolorit). Ono ti, takođe, ne sužava pristup, jer „istinito je višeznačno sa bezbrojnim primenama i odrazima“.

Može se reći da upravo pomoću „epistemologije vaskrsenja“ neke životne sitnice (pokreti, glasovi, zvuci i podudarnosti), počinju beskrajno da govore, dok ti nekada ništa nisu značile, jer si, verovatno, bio u iluziji samodovoljnosti, ravnodušnosti i bezosećajnosti. Na polju ljudskih odnosa oči se otvaraju na hristoliki način: „ako u licu stranca, bolesnog, napaćenog, utamničenog, ne vidiš Hrista, onda Ga uopšte ne poznaješ“. A posle svega, oni koji verom usvoje ovu erminevtiku govoriće ne samo „novim jezicima“, nego „na bolesnike polagaće ruke i ozdravljaće“. I biće iznenađeni tim darom, kao što si bio iznenađen kad si video da je Hristos za prvog stanovnika raja uzeo pokajanog razbojnika. Prema tome, živeti logikom Vaskrsenja ne znači otkloniti sve nedoumice i ne ispovedati bol. Naprotiv, sa njom sve postaje dragoceno, i celina se sagledava sa najneznatnijim detaljima njenim. Ali „onaj ko ima takvu osećajnost, uvek ima Nekoga u svom društvu, i on sâm, bićem svojim, druguje sa svima“. I to novo saputništvo nastavlja se. „On je sa tobom, gde god se ti našao. Prepoznaješ Ga i ljubiš kao Pashu veliku, najsvešteniju i večnu“. U tom novom kontekstu života, „nema ničega što bi moglo da postane ustaljeno. Sve je mirno iznenađenje, rađanje svetlosti koja je istovetna sa životom i spasenjem sveta. Sve napaja jedan izvor utehe, koji, u sebi osećaš, objedinjuje sve“. Za temeljno teološko proučavanje potrebno je biti veran ovom otačkom duhu slobode i dostojan njihovog duhovnog plemstva i svežine kako bi se pristup njihovim sveštenim tekstovima odvijao u strahopoštovanju s kojim pristupamo svetim moštima i ikonama.

Ovaj Krićanin Agiorit te podseća da u Hristu „čeznemo za onim što imamo i sećamo se onoga što očekujemo“. O Njemu govori kao „ludo zaljubljen“. Onaj ko pogleda sliku mladog Vasilija sa Krita (sredinom prošloga veka) videće istu radost života i anđelsku istančanost malog deteta… koje se, i pored svoje detinjastosti, zanima za teme Svete Sofije, Evrope i Pravoslavlja, medicine, fizike, Olimpijskih igara, ikonâ Teofana Kritskog, Svetogorskog poimanja prostora i vremena, holivudskog filma.

U reči i tekstu Ivironca oksimoroni lete na sve strane, ali to nisu apsurdni iskazi i metaforički konstrukti nego (tako ih vidim) biblijski, areopagitsko-maksimovski jezički paradoksi jedne istine koja voli da se skriva. Po Svome Vaznesenju Hristos postaje nevidljiv upravo (paradoksalno, zar ne?) da Ga učenici ne bi izgubili. Putnicima u Emaus, kada je došao čas, posle toliko truda i bola duše i tela, da se istinski otkrije i pošto se otkrije, On iznova postaje nevidljiv. A zašto? Pa zato što „postajući nevidljiv čulno, otkriva se božanski. Zauvek prebiva u njima, zapečaćujući biće njihovo“.

Podno Atosa, u udaljenom ivironskom skitu, u tišini Svete Gore, omirisane miomirisom četinara i poljskog cveća, i osvežavane morskim vetrom koji donosi „ozon“ zdravlja, živi i dela Starac Vasilije. Neusiljeno, poput još nekih teologa, nastoji da vrati u život ono što je nekada moralo biti najdublje preinačenje u ljudskom procesu poznanja, a koje je donela gnoseologija Jevanđelja i Otaca Crkve. Ona te uvodi u božansku utehu, „spokoj bez spokoja“. I pruža ti varnicu večnog života tako da u metežu modernog života i grada prepoznaješ elemente mira i sigurnosti. Vasilije te grli puštajući te potpuno slobodnog, „da u najmanjem pronalaziš najveće, i u trenutnom večno, hraneći se toplinom prevečne ljubavi, koja obesmrćuje ono što je prolazno“.

U konačnoj analizi, hrišćanin poigravanjem srca „veliča dva dolaska Gospodnja, koji se susretoše na jednom mestu“.

Zamišljam buduće bogoslove koji govore novim jezikom koji reflektuje neposrednost realnog iskustva. Želim da svojim savremenicima daruju bogodolično vođenje u slobodi te da im služe kao uteha i osnaženje na uzanom putu koji vodi ka Dverima Života.

error: Content is protected !!