Filip Davidov i Olga Šalamova, Blagovesti
O događaju Blagovijesti, iz koga se obrazovao liturgijski spomen, tj. praznik koji Crkva proslavlja, saznajemo u svetom Jevanđelju od Luke. Pisac trećeg kanonskog jevanđelja svoje dvotomno svjedočanstvo (Jevanđelje i Djela svetih apostola), kojim smjera da čitalac, „plemeniti Teofil“ (Lk 1, 3) pozna „temelj riječi kojima je naučen“ (Lk 1, 4), započinje jedinstvenim opisom rođenja Jovana Krstitelja, da bi se od 26. stiha prvog poglavlja počeo baviti opisom događaja koji je tema ovoga eseja.
Drugi jevanđelisti ne pominju niti jedan od ova dva događaja. Matej svoj opis rođenja, nakon rodoslova koji predstavlja sami početak njegovog spisa, započinje naprosto prelazeći na stvar riječima „a rođenje Isusa Hrista ovako bi, kada je mati njegova Marija bila obručena Josifu, a prije nego što se bijahu sastali, nađe se da je zatrudnila od Duha Svetoga“ (Mt 1, 18). Marko će u svom izvještaju „početak jevanđelja“ (Mk 1, 1) vremenski locirati u momenat u kome Jovan počinje da krštava, i kome Isus dolazi kako bi se krstio na Jordanu (što bi, da nema drugih svjedočanstava, činilo još težom /ili nemogućom/ ionako mučnu i zamršenu istorijsku raspravu sa Nestorijancima i određenim elementima hrišćanskog gnosticizma), dok Jovan u svom jevanđelju priču o Isusu počinje „sa nebesa“, objavljujući Logosa koji je bio „u početku kod Boga“ (Jn 1, 1), ne baveći se, kao ni Marko, narativom rođenja.
Da li ovo znači da je Luka jedini izvor u Novom zavjetu na osnovu koga se bilo šta može kazati o Blagovijestima? Umnogome da, mada bi nam svakako Matej mogao pripomoći barem u jednoj stvari, a to je izvor iz koga je Luka, procesom tačnog ispitivanja „svega od početka“ (Lk 1, 3) komponovao svoje svjedočanstvo na način na koji je to učinio. Kod Mateja naime, posebno mjesto u stvarima oko Spasiteljevog rođenja na zemlji igra Josif. On je onaj kome anđeo pojašnjava u snu šta se zapravo zbilo (i ne samo to). Na neki način, Josifov san iz Mt 1, 20-24 predstavlja opis Blagovijesti kod Mateja koji, iako ne donosi živopisnu sliku anđela Gavrila u Nazaretu, ipak jasno govori da anđeo zaručniku Marijinom saopštava da se ne boji da je uzme za ženu jer je ono što se u njoj začelo „od Duha Svetoga“, te da će, shodno Isaijinom proroštvu, on biti „Bog sa nama“. Izvori za opis Blagovijesti su tako najprije sama Marija, a onda i njen muž Josif.
Njihov naročiti i za ono (i svako drugo) vrijeme neuobičajeni brak predstavlja polaznu tačku za raskrivanje ove tajne. Luka ne navodi poimence kako i od koga je sakupljao podatke, dajući nam samo opštu napomenu da pripovijeda na osnovu onoga što „ nam predadoše oni koji su od početka bili očevidci i sluge Riječi“ (Lk 1, 2). Ovo ukazuje na skupinu prvih učenika, kojima pripada i Presveta, što na osnovu njenog prisustva prilikom stradanja u Jerusalimu, iako je živjela, kao i njen sin, u Galileji, pored svega ostalog, ide u prilog pretpostavci o njoj kao izvoru. Kao uostalom i sam zdrav razum. Josif se, sa druge strane, u kasnijim opisima spominje kao otac Isusov (tako ga Marija naziva u Lk 2, 48, kada su Isusa „s bolom“ tražili u Jerusalimu o Prazniku).
Njegov izostanak u scenama stradanja neke navodi na pomisao da je umro do tog vremena (vjerovatno pod uticajem predanja koje je, da bi Marijino djevičanstvo zaštitilo od zlih pomisli, Josifa odnekud smatralo starim čovjekom, po nekima čak starcem od 80 godina, što je besmisleno i samo bi u javnosti povećalo sumnje vezane za moralni status Marije), iako su jevanđelja nijema po tom pitanju. Mjesto iz Mt 13, 55 u kome se Isusove komšije pitaju „nije li ovo drvodjeljin sin“ takođe ne ukazuje, niti pak opovrgava mišljenje da je Josif u tom trenutku preminuo. U svakom slučaju, Josif i Marija, ili – možda je ljepše reći – Josifov i Marijin brak bio je čuvar tajne Blagovijesti, ljubavna zajednica u kojoj je taj mistični događaj sazrijevao i kao klupko se postepeno odmotavao do trenutka u kome se otkrio svijetu kroz smrt i vasksrenje Hristovo. Njih dvoje su, logično, i jedini objektivni izvor informacija o događaju Blagovijesti.
Blagovijesti su mističnije od samoga rođenja. Iako je tačno (i to stalno valja naglašavati) da se jevanđelja čitaju iz pashalne atmosfere, i da su tako i nastala, kao retrospektiva iz pozicije Duhom probuđenih srdaca učenika koje je Duh „podsjetio“ na sve što je Isus govorio (Jn 14, 26), Blagovijesti nam Duhom otkrivaju šta se zbilo u rođenju Hristovom jednako kao što to čini i krsovaskrsni događaj. Uz to, otkrivaju i tajnu Sofije, Premudrosti Božije, koja je kao Duh, iskra Božanskoga založena u čovjeka, pa tako čovjek može da primi Boga u sebe, kao što je to učinila Marija, i da time „Premudrost sazida sebi kuću“ (Izreke 9, 1).
U događaju Blagovijesti pokazuje se kompatibilnost Boga sa čovjekom, kapacitet koji je čovjeku podaren kako bi postao Nova tvar. U proročanstvima Pisma, poput onoga proroka Sofonije, koje kaže „Klikći, kćeri Sionska! Uzvikuj Izrailju, raduj se i veseli se iz sveg srca kćeri Jerusalimska… Gospod Bog koji je usred tebe, silni spasitelj, raduje ti se pun veselja“ (Sof 3 14, 17) uviđamo jasnije o čemu je riječ. Bog se raduje ostvarenju onoga što je u početku, stvaranjem, založio u ljudsku prirodu, a to je – mogućnost sjedinjenja sa njim. Kao i u svakom drugom slučaju, Pismo se pokazuje kao ono mjesto kome se treba vratiti da bismo spoznali šta se događa sa i u vezi sa Hristom.
Samo Rođenje bi nas bez opisa blagovijesti, kako Lukinog tako i onog kraćeg, Matejevog, ostavilo siromašnijima u spoznaji da je i sam početak, stvaranje, stanje prije provale eshatona kroz Vaskrs i Pedesetnicu, bez obzira na tragediju Pada, stanje prijemčivosti za Boga, koje čini da je ne samo Omega, dakle kraj, već i Alfa, početak, snažno zasoljen Božanskom premudrošću i da je ljudska priroda (personalizovana, suvišno je napominjati, u ljudskim ličnostima), i te kako sposobna za odnos sa Bogom. Bogorodica je, u stanju smrtnoga čovjeka, primila Boga. Ovo ni u kom slučaju ne umanjuje onu punoću spasenja i iskupljenja koje je Gospod ostvario svojom smrću na krstu, no kao što je vaskrsenje rezultat krsta, tako je ono i rezultat Blagovijesti jer, sagledavan kao cjelina, događaj spasenja se u Hristu, pa onda i u nama „kalemi“ na ono što već imamo kao ljudi, kao tvar, na iskru Božanstva, Premudrost Božiju, te je tako Hristos uistinu naša i Alfa i Omega, prvi i posljednji! (Otkr 22, 13). „Kalemi“ se, da upotrijebimo još jednom taj plastični opis, i na ono što je on sam prijemčiv da primi, kao Bog.
Blagovještenski Akatist kazuje da je Bog „slično pozvao sličnim“. Ovo pozvanje najčešće se tumači u smislu da je on primio ljudsku prirodu i tako nas pozvao, ali nije zgoreg napomenuti da je čovjek ono što je od stvaranja već slično Bogu (1Mojs 1, 26) te da je „drugi čovjek“ koji je „Gospod s neba “ sišao i sjedinio se sa svojim zemaljskim bratom čovjekom „zemljanim“. (Up. 1Kor 15, 47, što je tema draga o. Sergiju Bulgakovu). Nebeski čovjek postaje sin zemljanih, volja Božija se ostvaruje „i na zemlji, kao i na nebu“.
Brak Josifa i Blagoslovene među ženama, istinske „kćeri Jerusalimske“ je riznica te tajne spasenja, osvijetljen Blagovijestima i zapečaćen njihovom međusobnom vjernošću i ljubavlju prema njihovom sinu Isusu. (Usvojenje koje Josif pruža Marijinom sinu zaista ga čini i njegovim sinom, a Blagovijesti otkriva i kao poziv da se u nama probudi osjećaj za čuvanje Hrista, za „posinovljenje“ njegovo u nama, očinstvo i majčinstvo prema njemu, što bi mogla biti raskošna tema duhovnog života, sa mnogo praktičnih implikacija, osobito za brakove sa djecom, biološkom ili usvojenom).
Blagovijesti se na Pashu otkrivaju na sljedeći način. Naime, vrata tajne su za okolni svijet, sem za Josifa i Mariju, bila zatvorena. Samo su njih dvoje znali šta se zbilo, te da je to što se zbilo djelo Duha (što ne znači da su ga nužno uvijek razumjeli, kao npr. u Mk 3, 21: „i kad to čuše njegovi, iziđoše da ga uhvate, jer govorahu da je izvan sebe“). Mi pak ostali to saznajemo, i ulazimo u prostor njihove intime tek u vaskršnje jutro, osvijetljeno silaskom Duha. Hristov grob učenice zatiču u stanju u kome je „kamen odvaljen od vrata groba“ (Lk 24, 2). Hristos je, kako znamo iz Jn 20, 19 bio u stanju da u vaskrslom tijelu prođe kroz zatvorena vrata, pa stoga nemamo osnove za sumnju da to nije mogao da učini kada je kamen groba u pitanju. Štaviše, budući da jevanđelja ne opisuju trenutak vaksrsenja, ne možemo da tvrdimo ni kako to nije učinio. Kamen je dakle odvaljen prije svega kako bismo mi mogli da uđemo u grob, u situaciju koja nagovještava život koji iz groba blista svima i svemu. I da se obradujemo, za što je potrebno da Isus dune na nas kao i na učenike (Jn 20, 22), i daruje nam Duha kojim se sa razumijevanjem ulazi u grob. Ono što je bilo poznato Bogorodici i Josifu sada može da bude propovijedano svima. Blagovijesti dotiču i nas.
Ovdje smo već na isključivo na terenu djelovanja Duha Svetoga jer život Hristov treba da se javi u „smrtnome tijelu našem“ tako što se stalno predajemo „na smrt za Isusa“ (2Kor 4, 11). Predavanje „na smrt“ jeste Krštenje (Rimlj 6, 3) koje nam obezbjeđuje ličnu Blagovijest, naše rođenje u Hristu i njegovo začeće, rođenje, smrt i vaskrsenje u nama, u materici Crkve, Svetim Duhom. U smrtnom tijelu Bogorodice, kao i u „tijelu“ njenog braka sa Josifom, dogodile su se Blagovijesti, začeće Sina Božijeg, i njegovo rođenje. Zauzeti njihovo mjesto zadatak je svih ljudi. Tako Marija biva ona koju će zaista „od sada blaženom zvati svi naraštaji“, a čovjek onaj čiji se duh „obradova Bogu, spasu mojemu“ (Lk 1, 47–48).
