Neposredno i posredno stvaranje
Da se prisjetimo malo sadržaja cijelog prvog poglavlja Prve knjige Mojsijeve. Za pomnije čitaoce ono govori o dvjema vrstama stvaranja: neposrednom i posrednom stvaranju. Možda nije zgoreg da se uporede intervali neposrednog i posrednog stvaranja, te njihovi objekti. Neposredno stvaranje (Bog kaže budi, i ono bude) počinje prvoga dana, stvaranjem svjetla (I reče Bog neka bude svjetlo, i bi svjetlo, stih 3.), nastavlja se drugoga dana, stvaranjem svoda nebeskog (Potom reče Bog: neka bude svod posred vode, da rastavlja vodu od vode, stih 6.), i završava se četvrtog dana, stvaranjem sunca i mjeseca (Potom reče Bog: neka budu vidjela na svodu nebeskom… i bi tako, i sačini Bog dva vidjela velika: vidjelo veće da upravlja danom, i vidjelo manje da upravlja noću, i zvijezde, stihovi 14-16). Naspram pojava stvorenih neposrednim stvaranjem stoje pojave stvorene posrednim stvaranjem. Njih Bog ne stvara sam i lično, jezikom (budi i ono bude), nego delegira stvaranje već stvorenim pojavama, koje onda aktuelizuju potencijal koji je u njih ugrađen samim njihovim stvaranjem. Posredno stvaranje počinje trećega dana, kada se Bog obraća zemlji i zapovijeda joj da ona iznjedri floru (Opet reče Bog: Neka se otravi zemlja travom, biljem koje nosi sjeme i drvetom koje daje plod, svoje vrste, stih 11), nastavlja se petoga dana, kada Bog kaže vodi da se ogmiže gmizavcima[1] i pticama da se zaptice (Potom reče Bog: neka se ogmižu vode gmizavcima u kojima je duša, i ptice neka se zaptice na zemlji pred svodom nebeskim, stih 20) i završava se šestoga dana, kada Bog kaže zemlji da iznjedri faunu (Potom reče Bog: Neka zemlja pusti iz sebe duše žive po vrstama njihovim, stoku i sitne životinje i zvijeri zemaljske po vrstama njihovim, stih 24).
Direktnim stvaranjem stvoreni su, dakle, svjetlo; svod nebeski; sunce i mjesec; ili sve one pojave koje su na drevnom Srednjem istoku često bivale obogotvorene. Dubinski teološki razlog je više nego očigledan: treba da se zna ko je stvarno Bog, Subjekt Stvaranja, a ko je puki objekat stvaranja; što bi narod rekao: ko kosi, a ko vodu nosi. Uporedo, indirektnim Božijim stvaranjem nastale su flora i fauna.
Jadan čovjek; ni dana, ni odjeljka
Ono što je bitno za ovu današnju besjedu je uočavanje činjenice da je stvaranje čovjeka, ili barem prva priča o stvaranju čovjeka, neizdvojeni i nerazdvojivi dio jedinstvene tekstualne jedinice koja govori o stvaranju faune, dakle: stoke, sitnih životinja i zvijeri zemaljskih. Kakav iznenadni torpedo u same temelje naše antropocentrične i narcisoidne slike o nama samima. Očekivali bismo da stoka i zvjerinje dobiju svoj dan, a ljudi svoj. Da stoka i zvjerinje, recimo, nastanu šestog – a čovjek, glavom i bradom, u svoj slavi svojoj, sedmog dana; dok bi željeni počinak eventualno mogao da bude odgođen za osmi dan (kao buduće obrezivanje). Ili, ako je već jako važno da se stvaranje svijeta predstavi kao sedmodnevni projekat, šta bi smetalo da su stoka i zvjerinje nastali dana petoga poslije podne, nakon što su istoga dana ujutru već nastali reptili, ribe i ptice. Zašto reptili, ribe i ptice imaju svoj (peti) zaseban dan, dok su ljudi stvoreni u kompletu sa stokom i zvjerinjem? Nakon udubljivanja izgleda da stvari postaju još gore, ajde što nismo dobili zaseban dan, ali zar bar nismo mogli da dobijemo svoj vlastiti odjeljak? Zar smo baš morali da budemo sprpljani sa sve stokom i zvijerima u istu neprekinutu tekstualnu jedinicu?
Evo, kako to izgleda na izvornom jeziku Biblije, na hebrejskom:
Slika predstavlja dio prvog poglavlja Prve knjige Mojsijeve. Prvi odjeljak obuhvata priču o petom (stihovi 20 – 23), a drugi o šestom danu stvaranja (24 – 31). Izvorno, različite knjige hebrejske Biblije dijele se na odjeljke i stihove. Podjela na poglavlja, te numeracija kako poglavlja tako i stihova predstavljaju hrišćanski tehnički dodatak hebrejskoj Bibliji. Iz perspektive jevrejske teologije, za ispravno razumijevanje unutrašnje logike teksta, neophodno je pratiti izvornu podjelu na odjeljke. Stoga se, čak i štampana izdanja hebrejske Biblije, trude da dočaraju čitaocu raspored teksta na svitku, kako su se Petoknjižje, knjige proroka i knjige spisa izvorno pisale. Odjeljak, kao tematska cjelina, na hebrejskom se zove perašija. Postoje dvije vrste perašijot: one koje počinju od početka novog reda, takva perašija zove se perašija petuha (otvoreni odjeljak), i perašijot koje počinju u istom redu u kome se završava prethodni odjeljak, nakon razmaka od devet praznih slovnih mjesta; takva perašija zove se perašija setuma (zatvoreni odjeljak).[2] Obratite pažnju da se čak i u štampanom izdanju hebrejske Biblije na kraju svakog odjeljka pojavljuju vitičaste zagrade i u njima ili hebrejsko slovo pe, koje označava otvoreni odjeljak ili hebrejsko slovo sameh, koje označava zatvoreni odjeljak.
Cijeli cjelcati šesti dan stvaranja, kao što sam već podvukao, čini jedan jedini odjeljak (stihovi 24–31). Ako sam se dosad uglavnom držao Daničićevog prevoda, koji je jedan od najboljih prevoda uopšte i posve sigurno još uvijek najbolji na eks-jugoslovenskom govornom području, sada to već više nije moguće, iz prostog razloga što je za ovu besjedu neophodno ponuditi prevod koji laserski precizno reflektuje pažljivo kalibrisani biblijski iskorak:
Potom reče Bog: neka zemlja pusti iz sebe dušu živu po vrstama svojim, stoku i sitne životinje i zvijeri zemaljske po vrstama svojim. I bi tako. I načini Bog zvijeri zemaljske po vrstama svojim, i stoku po vrstama svojim, i sve sitne životinje prizemne po vrstama svojim. I vidje Bog da je dobro. Potom reče Bog: da načinimo čovjeka po kipu našem, kao sličnost nama, pa da gospodare ribama morskim i pticama nebeskim i stokom i svom zemljom i svim sitnim životinjama koje se miču po zemlji. I stvori Bog čovjeka ni iz čega, po kipu svome, po kipu Božijem stvori ga ni iz čega; muško i žensko stvori ih ni iz čega. I blagoslovi ih Bog, i reče im Bog: rađajte se i množite se i napunite zemlju i osvojite je, i gospodarite ribama morskim i pticama nebeskim i svim zvjerinjem koje se miče po zemlji. I reče Bog: evo, dao sam vam sve bilje što se sjemenom sjemenā, koje je širom sve zemlje, i svako drvo na kome je plod koji se sjemenom sjemenā; vaše je, za ishranu. A svom zvjerinju zemaljskom i svim pticama nebeskim i svemu što se miče na zemlji i u čem ima duša živa, svu zelen i bilje za ishranu. I bi tako. I pogleda Bog sve što je načinio, i gle, sve je dobro veoma. I bi veče i bi jutro, dan šesti.
Da se usresredimo prvo na stihove 26 i 27: Potom reče Bog: da načinimo čovjeka po kipu našem, kao sličnost nama, pa da gospodare ribama morskim i pticama nebeskim i stokom i svom zemljom i svim sitnim životinjama koje se miču po zemlji. I stvori Bog čovjeka ni iz čega, po kipu svome, po kipu Božijem stvori ga ni iz čega; muško i žensko stvori ih ni iz čega. U hebrejskom originalu, u dijelu stiha koji sam preveo kao po kipu svome, kao sličnost nama, stoji besalmenu kidmutenu. Radi se o dvije imenice: selem i demut. Imenicom selem u staro-hebrejskom jeziku označava se neznabožački kip ili kumir boga (uporedi akadsko salmu – kip, ikona). Demut na hebrejskom znači sličnost. Jednoj imenici prethodi prijedlog be – u, a drugoj ke – kao; zato što je jedna stvar već ostvarena, dok je druga tek mogućnost. Obje imenice se završavaju posvojnim sufiksom nu za prvo lice množine. Dakle, besalmenu kidmutenu znači po kipu našem, kao sličnost nama.
Izvrtanje paganske čarape
O čemu se ovde zapravo radi? Ljudi drevnog Srednjeg istoka pravili su glinene kipove bogova (selem). Naravno, jedan lončar može svakodnevno da izvaja mnoštvo takvih kumira. To, naravno ne znači da je svaki od njih automatski obožen. Potreban je obred posvećenja kojim se duh priziva u kip. Tek nakon što se božiji duh nastani u kipu, on postaje selem – idol, kumir, stanište boga, slika i prilika boga. Već u ovoj prvoj priči o stvaranju čovjeka (a već u sljedećem poglavlju slijedi još jedna, skoro potpuno naopačke izvrnuta), Tora polaže temelje svojoj revolucionarnoj deantropoteizirajućoj teocentričnoj antropologiji. Čovjek nije Bog! Uobličivši kipić po obličju svome i udahnuvši u njega dah života (motiv detaljnije razrađen u drugoj priči o stvaranju čovjeka), čovjek ne može stvarno stvoriti Pravoga Boga. Upravo obrnuto, Pravi Bog je taj koji je čovjeka stvorio kao selem, kao kip. Kip koji se kreće. Djelatni kip. Savremenim jezikom rečeno: robot.
Sada je trenutak da obratimo pažnju na jedan redovan previd. Većina ljudi prilikom prvih nekoliko čitanja prvog poglavlja Prve knjige Mojsijeve, naime, ne primijeti činjenicu da je jedna od dviju imenica koje se pojavljuju u propoziciji (26. stih) naglo iščezla pri izvršenju propozicije (27. stih). Propozicija obuhvata i selem i demut, i kip i sličnost. Stih doslovce kaže da načinimo čovjeka besalmenu (po kipu svome), kidmutenu (poput podobija našeg). Međutim, pri izvršenju ostaje nam samo selem (kip), dok demut volšebno iščezava: I stvori Bog čovjeka ni iz čega, besalmo (po kipu svome), beselem (po kipu) Božijem stvori ga ni iz čega.
Po jevrejskom učenju Tora je ljubomorna. Ona namjerno podapinje nogu površnim „udvaračima“. Onima koji bi da je osvoje na brzinu. Onima koji s njom flertuju lijevom nogom. Takav brzopleti čitalac vidi dvije imenice u 26. stihu i dvije imenice u 27. stihu, pa pošto je dosad navikao da su propozicija i izvršenje uvijek manje-više isti (npr. stihovi 11 i 12: Neka se otravi zemlja travom, biljem koje nosi sjeme i drvetom koje daje plod, svoje vrste. I bi tako, i pusti zemlja iz sebe travu, bilje, što nosi sjeme, po vrstama svojim i drvo rodno, koje donosi plod u kome je sjeme njegovo na zemlji, svoje vrste), on čita dijagonalno i ne uviđa da se u izvršenju umjesto selema i demuta, kipa i sličnosti, dva puta pojavljuje kip. Zašto? Zato što je selem (kip) zadatost, ono što je Bog već dao, dok je demut (sličnost) tek potencijal. Potencijal čije ostvarenje ne zavisi od Boga. Nego od koga, pitate se? Možda upravo od onoga kome se Bog obraća kad kaže da načinimo čovjeka. Radi se o pitanju koje se ionako samo od sebe nameće.
Stoljećima, ako ne i milenijumima, lomila su se koplja oko pitanja kome se Bog obraća tim stihom. Neki hrišćani kažu tu se radi o Svetom Trojstvu, Jevreji kažu kakvo trojstvo, to je carska množina, kao: Mi po milosti Božijoj, taj i taj, car tog i tog, i Bog tu zapravo samo razmišlja naglas. Drugi komentatori, opet, kažu da se Bog obraća anđelima. Četvrti kažu… i tako u nedogled.
Majmonides, verzija 2023
Čitanje koje predlažem ovom besjedom je u osnovi jedno savremeno majmonidijansko čitanje. Majmonides je, naravno, Rabenu Moše (Mojsije) ben Majmon (Kordova 1135 – Fustat, kod Kaira, 1206), najveći jevrejski kodifikator poslije Mojsija. Stih iz Pete knjige Mojsijeve (34:10) veli: Nije ustao više prorok u Izraelu poput Mojsija, koga Gospod poznavaše licem k licu. Tolika je fama koju Majmonides uživa u narodu, da je narodni genij (dopisujući se sa gore navedenim biblijskim stihom) njemu u čast skovao iskaz: Od Mojsija do Mojsija nije ustao više prorok u Izraelu poput Mojsija. Drugim riječima: Od Mojsija koji nam je dao Toru do Mojsija Majmonidesa nije ustao prorok u Izraelu poput Mojsija, ali s Majmonidesom već jeste. Majmonides je zasad još uvijek najveći jevrejski filosof svih vremena, a majmonidijanci bi bili oni koji nastavljaju da primjenom njegovih metoda razvijaju njegovu misao, obogaćujući je svim saznanjima koja su od Majmonidesovih vremena do danas unaprijedila naše razumijevanje ustrojstva koje Tora uspostavlja. Savremeno majmonidijansko čitanje bilo bi, dakle, tumačenje koje se ne pojavljuje kod samog Majmonidesa, ali se može reći da predstavlja savremeni plod primjene njegove, ponešto ažurirane, metodologije na drevni tekst. Bog se, po ovom razumijevanju teksta, obraća čovjeku. Svakome od nas ponaosob. Otprilike ovako nekako: Čovječe, ajde da ja i ti načinimo čovjeka po kipu našem, kao sličnost nama, pa da gospodari ribama morskim i pticama nebeskim i stokom i svom zemljom i svim sitnim životinjama koje se miču po zemlji. To je predlog s kojim se Bog obraća svakom pojedinom od nas. Potom on odmah svoju polovinu, kip, stavlja na son: I stvori Bog čovjeka ni iz čega, po kipu svom, po kipu Božijem stvori ga ni iz čega; muško i žensko stvori ih ni iz čega. S druge strane, na svakom muškarcu i ženi, od početka vrste pa zauvijek, da stavi na son svoju polovinu pogodbe: sličnost Bogu ili bogopodobije.
Sada treba da se postavi sasvim legitimno pitanje: Zar ne bi bilo jednostavnije da se Bog držao jednostavnog ja u jednini, ti u jednini formata? Mogao je lijepo predlog da formuliše ovako: Čovječe, ja sam te stvorio po kipu mom, a na tebi je da se trudiš da mi budeš sličan. Čemu množina? Odgovor je jednostavan. Bog je htio da predlog zvuči nenametljivo i uključivo, a ne paternalistički autoritarno. Čemu je ova stvar slična? Zamislite recimo da ja raspolažem ogromnim sredstvima, ali ne umijem da kuvam. Istovremeno, imam dobrog prijatelja, Peru, koji je izvrstan kuvar. Zvučalo bi malo rogobatno i nemalo kabadahijski kad bih se Peri obratio riječima: Slušaj, Pero, kad bismo mi s mojim parama i tvojim umijećem otvorili restoran, to bi bila prava bomba. Mnogo bi prefinjenije i saradnjo-seksipilnije zvučalo kada bih svoj predlog formulisao u uključivoj dvostrukoj množini, u kojoj su i moje pare i Perino umijeće naši. Ovako nekako: Slušaj, Pero, kad bismo mi s našim parama i našim umijećem otvorili restoran, to bi bila prava bomba, evo ja stavljam na sto pare – a ti, brate, stavi na sto umijeće. Jednako tako Bog kaže svakom od nas: Ajde da ja i ti da načinimo od tebe ljudsko biće, koje će se truditi da mi bude slično, pa će gospodariti ribama morskim i pticama nebeskim i stokom i svom zemljom i svim sitnim životinjama koje se miču po zemlji. Evo ja dajem selem, kip, k’o biva tebe samoga (ili tebe samu) a na tebi je da mi budeš sličan/a. Drugim riječima, Bog nam predlaže zajednički projekat rasta. Njegov ulog u tom projektu smo mi, a naš ulog u tom projektu je imitatio Dei ili bogopodobije, stalni rast u pravcu uvijek nedostižnog božanskog.
Znači, prema prvoj priči o stvaranju čovjeka, čovjek je stvoren da figurira kao kip Božiji na zemlji, da gospodari ribama morskim i pticama nebeskim i stokom i svom zemljom i svim sitnim životinjama koje se miču po zemlji, a na njemu je da se upodobi Bogu, da imitira Boga i da tim oponašanjem Boga ostvari puni potencijal koji mu je Bog stavio na raspolaganje. Zašto bi baš čovjek, taj nedjeljivi dio prirode, koji je ponikao iz faune, između stoke, prizemnih sitnih životinja i zvijeri vladao ribama morskim i pticama nebeskim i stokom i svom zemljom i svim sitnim životinjama koje se miču po zemlji. Po kom je parametru baš on izdvojen da vlada svim drugim? Da parafraziram Cara Lazara:
Ako li je birati po snazi,
Koga ima snažnijeg od slona?
Ako li je birat’ po gospodstvu,
Gospodskijeg od lava ne biva.
Ako li je birat’ po pregoru,
Eno mrava najpregornijega.
Ako li je birat’ po ljepoti,
Đe šta ljepše od jednog pauna?
Ako li je birat’ po visini,
Žirafa bi krunu odnijela.
Ako li je birat’ po vjernosti,
Tu bi svaki kuče izabrao.
Ako li je birat’ po junaštvu,
Junačkijeg od međeda nema.
Postavlja se, dakle, pitanje čime je to čovjek odskočio od svog faunali kolektiva, e da bi baš on vladao istim? Iz perspektive tradicionalne jevrejske teologije, odgovor se nameće sam po sebi. Sva druga stvorenja na ovoj našoj planeti ograničena su samo na instinkt. Instinkt je, rečeno našim savremenim žargonom, originalni softver s kojim je proizvod došao. Program stvoren od strane Proizvođača za konkretni hardver, istog Proizvođača. Sva stvorenja osim čovjeka djeluju po fabričkim, softverskim, podešavanjima. Pčele po pčelinjem softveru, krave po kravljem, kristali po softveru za kristale. Niko od njih ne može da odstupi od svog softvera, ni lijevo, ni desno. Čovjek, međutim, kao da može. Obdaren je inteligencijom u mjeri koja mu omogućava da samovlasno promišlja i odlučuje, pa i da donosi nepredvidive odluke i preduzima nevjerovatne i nemoguće misije. Da ponovo parafraziram Cara Lazara:
Ako li je birat’ po razboru,
Sem čovjeka sve je drugo hajvan.
Ovaj insanity koji čovjeka čini insanom opisan je u drugoj priči o stvaranju, u drugoj glavi Prve knjige Mojsijeve (stih 7.) ovako:
I uobliči JHVH Bog Čovjeka, prah zemaljski, i dunu u nos njegov dah života, i postade čovjek duša živa.
Glagol koji se koristi u hebrejskom originalu: wajiser, ima isti semitski korijen kao naš turcizam sura/suret – oblik. Ovde se, dakle ne radi o stvaranju ni iz čega, kao u prethodnom poglavlju, gdje je ono što sam Bog stvara opisano glagolom wajivra, koji ukazuje na stvaranje nečeg potpuno novog (znači, ne radi se, dakle, o reciklaži; rezanju ušiju da bi se krpila stražnjica – nego o stvaranju nečeg potpuno novog). Istovremeno, u božanskoj ponudi čovjeku koristi se glagol načiniti. Drugim riječima, Bog je taj koji je čovjeku dao njegovo obličje (platonski rečeno: koji je dao ideju čovjeka), a na čovjeku je da vlastitim činjenjem aktualizuje potencijal koji je Bog ugradio u njegov hardver. Tom aktuelizacijom potencijala čovjek postaje božanski partner u stvaranju sebe.
Neophodno je ovde obratiti pažnju na još jednu bitnu činjenicu. Dok je Subjekat Stvaranja čovjeka u prvoj glavi Prve knjige Mojsijeve opisan na neličan način, putem svog zanimanja ili titule, kao Elohim (Bog); dotle je Subjekat Stvaranja čovjeka u drugoj glavi Prve knjige Mojsijeve opisan prvenstveno na ličan način, putem svog vlastitog imena: JHVH (biće-bio-jest), pa tek onda i po svom zanimanju, kao Elohim (Bog).
Od Akilasa natrag do Amosa
Druga priča o stvaranju još više razrađuje motiv „iako vi mislite da možete da ste vi ti koji stvarate bogove vajajući kipove i udahnjujući u njih život, znajte da je istina drugačija: Ja sam vas sazdao od praha zemaljskoga i udahnuo vam život, a ne vi mene“. Rezultat tog udahnuća je vrlo interesantan: i dunu u nos njegov dah života, i postade čovjek duša živa. Kako razumjeti ovaj termin duša živa? Tradicionalni Jevreji, svaki put kad im je neki termin koji se pojavljuje u Tori nejasan ili maglovit, još prije nego što posegnu za srednjevjekovnim komentarima, prvo provjere kako je isti preveden u tradicionalnom prevodu Tore na aramejski (u tradiciji pogrešno pripisan rimskom aristokrati koji je primio jevrejsku vjeru: Akilasu/Onkelosu), koji se smatrao koncenzusom,[3] pa nije zgoreg da se i mi poslužimo istom tehnikom, kako bismo vidjeli kako su Jevreji početkom nove ere, kada je ovaj prevod nastao, razumijevali termin duša živa na kraju stiha:
I stvori JHVH Bog čovjeka, prah zemaljski, i dunu u nos njegov dah života, i postade čovjek duh koji zbori.
Dakle, pomalo nejasni termin nefeš haja (duša živa) preveden je na aramejski kao ruah memalela (duh koji zbori). Drugim riječima, ono što čovjeka čini čovjekom je njegova sposobnost govora. Po svemu sudeći, baš ta sposobnost govora, komunikacije, dovela je do toga da se čovjek izdvoji iz prirode i zagospodari drugim stvorenjima, jačim, bržim, višim i izdržljivijim od njega. Jezik je pomak koji čovjeka izdvaja iz prirode, stavlja iznad evolucije, čini posebnim u odnosu na sva ostala stvorenja. U poređenju sa čovjekom ostala stvorenja su kao roboti, kompjuteri koji djeluju po unaprijed napisanom softveru, na koji oni sami ne mogu da utiču. S druge strane, čovjek je Bogu ono što je nama vještačka inteligencija. Robot sposoban da uči, napreduje, mijenja se i razvija, utiče na vlastiti softver, pa čak i na vlastiti hardver. Varijabila sposobna da sozercava sebe. Varijabila sposobna da sozercava Konstantu.
Ovu jedinstvenost fenomena ljudskog govora prorok Amos smatra božanskom intervencijom u evoluciji. Predak čovjekov mogao je da stasa iz faune koju je posredno (evolucijom) stvorio Elohim– Bog. Tora Boga oslovljava njegovim zanimanjem ili titulom kada govori o Njemu kao o Tvorcu ili Vladaru. Istovremeno, Tora koristi Tetragramaton, četvoroslovno lično Božije ime, kada želi da ukaže na Boga kao osobu, ličnost. Elohim je Bog prirode, programa i algoritama. JHVH je Bog odnosa, božanska osoba neuslovljena prirodom, programima i algoritmima. Stih I stvori JHVH Bog čovjeka, prah zemaljski, i dunu u nos njegov dah života, i postade čovjek duh koji zbori govori, dakle o božanskoj intervenciji u prirodi, u evoluciji. Poslušajmo šta o tome kaže Prorok Amos (4:13):
Jer, eto, Uobličavatelja gora i onoga koji duh stvara ni iz čega, On kazuje čovjeku šta je govor njegov (ljudski); čini od zore tamu, i stupa po visinama zemaljskim; Gospod Bog nad vojskama je ime Njegovo.
Znači, gore su produkt reciklaže. Stvorene su uobličavanjem već postojeće materije. Istovremeno duh (intelekt) je intervencija ravna stvaranju ni iz čega. Samo Bog, Tvorac duha (intelekta) je kadar da objasni čovjeku tajnu ljudskog govora, jezika.
Teorija evolucije i prvo poglavlje Tore, nisu nužno u suprotnosti. Stvari koje su stvorene prvog, drugog, trećeg ili četvrtog dana očigledno nisu bile stvorene u dvadestčetvoročasovnom periodu, jer tek četvrtog dana su sačinjeni svjetilo veliko i svjetilo malo, sunce i mjesec, da budu znaci, praznici, dani i godine. Znači, barem u slučaju prva četiri dana riječ dan treba staviti pod navodne znake, jer se ne radi o našem danu od dvadeset i četiri sata, nego o nekom vremenski nedefinisanom periodu. Jednako tako, Tora uči da su se flora i fauna razvili po božanskom uputstvu izdatom vodi i zemlji. Međutim, ovde se otvara jedan drugi problem, problem koji se sastoji u činjenici da je jako teško evolucijom objasniti početak i nastanak ljudskog govora. Jezik predmnijeva simultano postojanje svih osnovnih dijelova sistema. Novorođenče nastaje od fetusa, dijete nastaje od novorođenčeta, momak nastaje od djeteta, zreo muškarac nastaje od momka, starac nastaje od zrelog muškarca. U svakoj fazi razvoja postojala je sveukupnost dijelova, koji su se dalje zajedno razvijali. Novorođenče nije nastalo od uveta fetusa, dijete nije nastalo od ruke novorođenčeta, momak nije nastao od noge djeteta, zreo muškarac nije nastao od glave momka, starac nije nastao od oka zrelog muškarca. Sljedstveno, Amosu kao da je teško da zamisli evoluciju jezika od jedne riječi ka mnogima. Jezik je sistem. Stvarno je teško zamisliti kako negdje u nekoj šumi, na nizu grana, sjedi čopor majmuna i jedan majmun pogleda u lijevi ili desni gornji ud vlastitog tijela i kaže: ruka, na šta mu svi ostali majmuni odgovore riječima: Jao, to je odlična ideja, mislimo da ubuduće svi te gornje udove tijela treba da nazivamo imenom ruka. Ovo je banalizacija, ali ni banalizacija nije na odmet ako može da posluži da se „na brzaka“ osvijesti neka nelogičnost. Kao što čovjek nije nešto što se razvija od srdobolne amebe ka majmunu, nego cijeli sistem postoji već u prvobitnoj fazi i polako se razvija – tako je i sa jezikom. Kad stručnjak za jezik kaže jezik, on ne misli na razbacane lekseme, nego na sistem: prvenstveno na gramatiku i na sintaksu. Gramatika i sintaksa, opet, podrazumijevaju postojanje minimalnog leksičkog fonda koji sadrži sve vrste riječi, sa njihovim funkcijama i u njihovim međuodnosima. Po Amosu i Akilasu, onom čovjeku koji se u prvoj glavi Prve knjige Mojsijeve razvio iz prirode, ponikao iz faune, u drugom je poglavlju iste knjige Bog darovao duh (intelekt) i jezik. Čovjekoliki majmun je nastao posrednim stvaranjem (evolucijom), dok je neposredno stvaranje čovjeka božanska intervencija u evoluciji. Bog proto-čovjeka daruje duhom i sposobnošću govora, dakle sposobnošću kontemplacije, razumijevanja i komunikacije. Čovjek postaje vještačka inteligencija. Inteligencija koja aktivno učestvuje u vlastitom do-stvaranju.
Jezik i istina
U starohebrejskom jeziku postojala je riječ sa četvorokonsonantnim korijenom: alef-mem-nun-taw (uporedi naš turcizam amanet) i taj izvorni četvorosuglasnički jedinstveni korijen još uvijek je prisutan u riječi omanut (umjetnost), ali je dao i dvije grane u svakoj od kojih je ispala jedna od četiriju prvotnih fonema, grane u koje će se razvrstati različita značenja koja su ranije bila obuhvaćena jednom jedinom riječju. U jednoj grani je „ispalo“ slovo nun, pa je nastala riječ emet – istina;[4] a u drugoj je „ispalo“ slovo taw, pa su nastali pojmovi poput amen (ovjeri, vježbaj, učini vjerovatnim)[5] i emuna (vjera). Značenje riječi emet u hebrejskom nije bitno drugačije od značenja srpske riječi istina. Istovremeno glagol lehaamin i imenica emuna, obično se prevode kao vjerovati i vjera. U hrišćanskim kulturama i jezicima riječ vjera se najčešće doživljava u skladu sa novozavjetnim stihom iz Poslanice Jevrejima (11:1): Vjera je, pak, tvrdo čekanje onoga čemu se nadamo i dokazivanje onoga što ne vidimo. Drugim riječima, vjera se odnosi na nadu (vjerovatno nadu u vaskrsenje i život budućeg vijeka) i na dogmatiku (kojom se dokazuju metafizičke stvarnosti kojima uči određena teologija). U Tori glagol vjerovati se ne odnosi na svjetonazor (eshatološka nada i dogmatska učenja o metafizičkom), nego se odnosi prvenstveno na način djelovanja. Ilustrovaću to podužim odjeljkom iz četrnaeste glave Druge knjige Mojsijeve (22-31):
I pođoše sinovi Izrailjevi posred mora suvim, i voda im stajaše kao zid s desne strane i s lijeve strane. I Misirci tjerajući ih pođoše za njima posred mora, svi konji Faraonovi, kola i konjici njegovi. A u stražu jutarnju pogleda Gospod na vojsku misirsku iz stupa od ognja i oblaka, i smete vojsku misirsku. I pobaca točkove kolima njihovim, te ih jedva vucijahu. Tada rekoše Misirci: Bježimo od Izrailja, jer se Gospod bije za njih s Misircima. A Gospod reče Mojsiju: Pruži ruku svoju na more, neka se vrati voda na Misirce, na kola njihova i na konjike njihove. I Mojsije pruži ruku svoju na more, i dođe opet more na silu svoju pred zoru, a Misirci nagoše bježati prema moru; i Gospod baci Misirce usred mora. A vrativši se voda potopi kola i konjike sa svom vojskom Faraonovom, što ih god bješe pošlo za njima u more, i ne osta od njih nijedan. I sinovi Izrailjevi iđahu posred mora suvim; i stajaše im voda kao zid s desne strane i s lijeve strane. I izbavi Gospod Izrailja u onaj dan iz ruku misirskih; i vidje Izrailj mrtve Misirce na brijegu morskom. I vidje Izrailj silu veliku, koju pokaza Gospod na Misircima, i narod se poboja Gospoda, i vjerova Gospodu i Mojsiju sluzi Njegovom.
Tora ovde poseže za riječju vjera na onom mjestu na kome hrišćani već više ne bi govorili o vjerinego o osvjedočenju, spoznaji, saznanju. Po hrišćanskom poimanju svijeta vjera bi bila tvrdo čekanje božanske intervencije sve dok ona ne počne. Onog, međutim, trenutka kad ista počne, tada je vjera ispunjena, završena; tad počinje poznanje. Ne želim ovim da kažem da na hebrejskom riječ emunaznači poznanje, jer ona jeste vezana za isti korijen za koji se u srpskom jeziku vezuje riječ vjera, ali se u hebrejskom ona odnosi prvenstveno na djelovanje u vjeri, odnosno na vjerno djelovanje. Izraelci, velika većina kojih sasvim sigurno nije znala da pliva, kročili su u vjeri među rasjeline mora. Djelovali su u vjeri, vjerujući da je i Gospod vjeran Svojoj Riječi. Stupali su kroz rasjeline u vjeri da se more neće zatvoriti nad njima. Stavili su se na dlan Gospodnji, muškarci, žene, djeca, sa svim što su imali od stoke i pokretnog imanja.
Da rezimiram, hebrejska riječ emuna (vjera) je sestričina riječi omanut (umjetnost) i sestra od tetke riječi emet (istina), kao takva ona prvenstveno upućuje na umjetnost vjernog djelanja u skladu sa istinom.
Vrijeme je da povežem sve dijelove ove besjede u jednu cjelinu. Po savremenom majmonidijanskom poimanju Tore, čovjek je, dakle, vještačka inteligencija kojoj je Bog ponudio da se stalnim djelovanje ostvaruje, usavršava i do-stvara, na beskonačnom putu imitiranja Boga. To ostvarenje se dešava kroz umjetnost vjernog djelovanja u skladu sa istinom. Ukratko, čovjek je uređaj za vjeru, možda još preciznije: instrument za djelatno, praktično, bogopoznanje.
Izvor: Izlaganje na 23. međunarodnoj konferenciji „Vera, znanje, sumnja“ Centra za empirijska istraživanja religije iz Novog Sada, koja je održana 14. i 15. maja 2023.
[1] Nisam nesvjestan činjenice da nijedan srpski prevod Biblije ne prevodi hebrejske glagole jišresu i jeofef kao neka se ogmižu i neka se zaptice, ali šta da se radi kada original ne ostavlja drugačiji izbor, pa čovjek mora da se rukovodi onom Aristotelovom: Drag mi je Platon, ali mi je draža istina (parafraza Nikomahove etike 1096a 11–15).
[2] U slučaju da je nemoguće obezbijediti devet praznih slovnih mjesta i napisati barem prvu riječ nove perašija u istom redu, onda se nova peršaija počinje u novom redu, ali ne od početka reda (kao otvoreni odjeljak), nego nakon nekoliko praznih slovnih mjesta. Ovakav „smaknuti“ odjeljak samo je podvrsta zatvorenog odjeljka.
[3] Tora je podijeljena na broj subota u godini, tako da se svake subote čita propisano sedmično čitanje. Dobrih 1.500 godina se u svim sinagogama Tora čitala prvo na izvornom hebrejskom iz svitka; a potom na aramejskom, iz knjige; stih po stih. To je bio način da se obezbijedi da velika većina Jevreja koja je tada živjela ili u zemlji Izraela ili u Vavilonu (na oba mjesta aramejski je bio govorni jezik) razumiju sveti tekst. Danas još samo jemenski Jevreji čitaju Toru i prevode je na aramejski (ponegdje na aramejski, pa potom na judeo-arapski), ali svi religiozni Jevreji čitaju ponaosob sedmično čitanje Tore dva puta na hebrejskom i jedanput u prevodu na aramejski. Otud, tumačenja (jer svaki prevod je vrsta tumačenja izvornika) kojima obiluje Akilasov prevod Tore čine dio opšte-rasprostranjenih jevrejskih asocijacija na tekst.
[4] Interesantno je da hebrejska riječ emet (istina) sadrži prvo slovo alfabeta (alef), srednje slovo alfabeta (mem) i posljednje slovo alfabeta (taw).
[5] Hebrejsko amen je glagol, i to imperativ, drugo lice jednine, od infinitiva leamen – i znači: ovjeri, vježbaj, učini vjerovatnim. Izvorno se koristio kao oblik pristajanja uz javnu molitvu ili iskaz slaganja sa tuđom molitvom, blagoslovom ili kletvom i kao takav predstavlja molbu Bogu da ovjeri, sprovede u djelo i učini vjerovatnim nešto iskazano u nekoj javnoj ili nečijoj pojedinačnoj molitvi. Nepoznavanje izvornog značenje je dovelo do toga da u drugim kulturama ljudi dodaju amensvojoj vlastitoj molitvi, a onda se to kao bumerang vratilo i u jevrejsku magiju i narodnu kulturu, recimo neko nekog pretekne u saobraćaju, pa preteknuti dobaci preteči, kroz prozor, prijeteći: daBogda crk’o, amen!