Bonaventura Duda i Jerko Fućak prevode Bibliju
Pomalo sam, može biti, bibliofil, ali nisam Bibliofil. Ipak, na svojim policama i po piramidama knjiga koje izrastaju iz mojih podova, nalazim sljedeća izdanja Svetog pisma i Biblije: najprije ono temeljno, uz koje sam odrastao, putem kojeg sam se upoznavao s tekstom, crvenih korica, u nakladi zagrebačke Stvarnosti 1969, što ga je mati, zajedno s ćiriličnim Krležinim kompletom i svjetloplavim kompletom Dostojevskog, kupila na kredit od putujućeg akvizitera; potom Jeruzalemska Biblija, u izdanju Kršćanske sadašnjosti, koju sam davno kupovao zbog prijevoda Novog zavjeta koji su načinili Bonaventura Duda i Jerko Fućak; pa Biblija, Sveto pismo Staroga i Novoga zavjeta, u prijevodu Ivana Evanđeliste Šarića i izdanju Hrvatskog biblijskog društva, Vrhbosanske nadbiskupije i Verbuma, koju sam dobio na dar; Bosanska Biblija, prevoditelji James Dannenbarg i Edib Kafadar, urednik Redžo Trako, teološki redaktor Rešid Hafizović, izdanje TDP Sarajevo, također dobio na dar; Sveto pismo Staroga i Novoga zavjeta, prevoditelji Đuro Daničić i Vuk Stefanović Karadžić, izdavač Britansko biblijsko društvo 1950.
I tako, premda nisam sakupljač Biblija, niti sam organizirani vjernik – ili, kako se to u socijalistička jednopartijska vremena govorilo: „nisam povezan” – nego sam samo čitatelj, od one sam vrste ljudi koji žive u tekstu, na prvu sam u svojoj privatnoj knjižnici, nastaloj spajanjem dviju kućnih biblioteka, one sepetarevačke, porodične, i one zagrebačke, stjecane u prošlih skoro dvadeset i šest godina, nabrojao čak pet Biblija. Svaku od tih pet knjiga sam čitao, uspoređujući prijevode tražio sam i nalazio onu među njima koju bih u slučaju prijeke potrebe uzeo sa sobom i nosio je u neko buduće progonstvo. I nije sasvim sigurno postoje li tu negdje još uvijek šesta i sedma Biblija. Nekad ih je, znam, bilo: jedna na njemačkom, štampana goticom, i još jedna na slovenskom, donesena iz Ljubljane, nekih šezdesetih.
Biblija je, naravno, moglo biti i više, jer nisu ovo svi prijevodi na naše jezike, ali moj interes je bio toliki i moje socijalne veze bile su takve da se baš ovih pet Biblija steklo u kući.
Kada sam tu knjigu prvi put ozbiljno pokušavao čitati, imao sam dvanaest godina. Započinjao sam misleći da ću u njoj naći alternativnu verziju stvaranja svijeta, nasuprot onoj o kojoj smo učili u školi. U Bibliji stanuje Bog, vjerovao sam prije nego što sam otvorio knjigu, pa sam je zato otvarao s ozbiljnim strahopoštovanjem. I zalud sam čitao, jer nije u Bibliji bilo ničega što bi konkuriralo školskim istinama matematike, geometrije, kemije i biologije, a Bog Biblije jedva da je imao ikakve veze s Bogom naših pobožnih strina i tetaka, što su bdjele nad rudničkim jamama Zenice i Kaknja. „Lako je uprazno blebetati da Boga nema ako dolje nemaš nikoga svog!”, govorila je jedna od njih. I od tada, što se mene tiče, Bog nije bivao na nebesima, nego u jami. Biblija nipočemu nije nalikovala jami. Ni danas joj, za mene, nije nalik.
Ono što iz tog vremena pamtim jest stvaranje svijeta, Jobovo stradanje i nekoliko verzija slučaja Isusa Krista. I važno otkriće alegorije. Pola života kasnije, već s iskustvima graničnih životnih situacija, rata, patnje i opsade, tvrdnja da čovjek niti može shvatiti Božje nakane, a ni razumjeti Njegovo djelo, bila mi je bliska kroz taj rani doživljaj biblijskog teksta. Pripovijest ispričana tako da svojom cjelinom, kao i svakim svojim pojedinačnim dijelom, znači nešto drugo i donosi drugu pripovijest, koja se ovim jezikom i ovim slikama i sistemom značenja ne može ispričati ni shvatiti. To je za mene bila Biblija. Istovremeno, osnova za alegoriju, dakle ona temeljna, ona ispričana priča, bila je veličanstvena. Ali nešto je drugo bilo ljepše i zamamnije od same fabule: ritam i melodija biblijskog teksta.
Sveto pismo riznica je materinjeg jezika. Tako je, bit će, bilo u ona vremena blažene nepismenosti, još u osamnaestom i devetnaestom stoljeću, pa sve do 1945. i socijalizma, kada je diktatura proletarijata omogućila i provela najrevolucionarniji pothvat u povijesti ovoga našeg balkanskog čovječanstva: totalno opismenjavanje. Do tada, dakle do 1945, pismeni su bili samo fratri i popovi, a svo blago jezika toga nepismenog naroda bilo je čuvano u prijevodima Biblije, koji, naravno, nisu bili izrađivani da bi nepismenom narodu bila predavana tajna biblijskih znanja, nego da bi sami fratri i popovi razumjeli ono što propovijedaju. U Bibliji su, međutim, čuvani i sačuvani rječnik i gramatika tog nepismenog svijeta. Sačuvani su tajni modeli upamćivanja života predaka, mnemotehnika govorne prozodije, zahvaljujući kojoj se u blaženoj nepismenosti pamtilo iskustvo plemena. Prijevod Biblije ne donosi samo tekst onoga na što se odnosi, nego i cjelokupno sjećanje jezika na koji je Biblija prevedena.
Ovako govori meni najdraži prijevod Biblije, onaj koji bih nosio sa sobom i kada bih se ostalih morao odreći: „U početku stvori Bog nebo i zemlju. A zemlja bješe bez obličja i pusta, i bješe tama nad bezdanom; i duh Božji dizaše se nad vodom. I reče Bog neka bude svjetlost. I bi svjetlost. I vidje Bog da je svjetlost dobra; i rastavi Bog svjetlost od tame. (…) Potom reče Bog: neka bude svod posred vode, da rastavlja vodu od vode. (…) Opet reče Bog: neka pusti zemlja iz sebe travu, bilje, što nosi sjeme, i drvo rodno, koje rađa rod po svojim vrstama, u kojem će biti sjeme njegovo na zemlji. I bi tako. (…) Potom reče Bog: neka budu vidjela na svodu nebeskom, da dijele dan i noć, da budu znaci vremenima i danima i godinama; (…) Potom reče Bog: neka zemlja pusti iz sebe duše žive po vrstama njihovijem, i stoku po vrstama njezinijem, i sve sitne životinje na zemlji po vrstama njihovijem. I vidje Bog da je dobro. (…) Potom reče Bog: da načinimo čovjeka po svojemu obličju, kao što smo mi, koji će biti gospodar od riba morskih i od ptica nebeskih i od stoke i od cijele zemlje i od svijeh životinja što se miču po zemlji.”
Ovaj je prijevod Biblije, tačnije Starog zavjeta, izvan obredne upotrebe u Katoličkoj crkvi, ali ovom čitatelju to ne može biti važno. U melodijskom, sintaktičkom, leksičkom, jezičnom pogledu ovaj je prijevod, ne može u to biti sumnje, superioran svim drugim prijevodima na naše jezike. Činjenica da se ovim prijevodom služi Srpska pravoslavna crkva čitatelju također nije važno. Vjera je, uostalom, jedna, čak i ako su učenja dva, ali nije ovdje o vjeri riječ, nego o poeziji, o književnosti, te o identitetu koji ne samo da je širi od pitanja vjerovanja i nevjerovanja, nego je u našem slučaju širi od tih fatalno nedovoljnih i nepotpunih razlika između Hrvata katolika i Srba pravoslavaca. Da su te razlike veće i dublje, niti bi meni baš ovaj prijevod Svetoga pisma mogao biti najvažniji i najbliži, niti bi on – premda se danas smatra srpskim – mogao tako zorno i tačno svjedočiti o istini hrvatskoga jezika. Uostalom, sam prevoditelj Staroga zavjeta Đuro Daničić jednako je danas važan za konstituiranje srpskoga kao srpskog i hrvatskog kao hrvatskog jezika…
Rođenjem Novosađanin, a smrću Zagrepčanin, Daničić je u glavni hrvatski grad došao da bude glavni tajnik novoosnovane Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti. Austrougarski državljanin, kao student stipendist srpskoga kneza Mihaila Obrenovića, Daničić je u jezičnom pogledu bio sljedbenik Vuka Karadžića, a u političkom biskupa Strossmayera. Bio je, dakle, Jugoslaven, utemeljitelj Akademijina rječnika iliti „Hrvatskog ili srpskog rječnika JAZU”, te su mu život i uloga u povijesti, kao i tolikim drugim njegovim suvremenicima, podložni društvenim mijenama koje su nastupale nakon njegove smrti. Iz različitih razloga, ali s jednakom zadrtošću, Đure Daničića i njegova djela odricat će se i na kraju se vrlo temeljito i odreći i srpska i hrvatska kultura i književnost. Danas, bio bi on savršeno beznačajna povijesna ličnost, čije je djelo pregazila povijest, e da nije onoga što je nedodirljivo i nepodložno bilo kakvim političkim i nacionalnim prevratima i preokretima: velikog i u suštini nenadmašivog prijevoda Staroga zavjeta, koji skupa s Vukovim prijevodom Novoga zavjeta čini u književnom, poetskom i jezičnom smislu neusporedivo najbolje među Svetim pismima naših jezika.
I Daničić i Karadžić su, u to nema smisla sumnjati, griješili u prijevodu više nego većina njihovih u izvornike upućenijih prevoditeljskih nasljednika. No, iako su njihovi prijevodi bivali tehnički bolji i ispravniji, nijedan prijevod Biblije neće imati takav svjetovni utjecaj kao njihov. I nijedan prijevod Biblije na književnost i pjesništvo naših jezika neće imati utjecaj kao njihov. Razloga su barem dva: ni Đuro Daničić ni Vuk Stefanović Karadžić tekst Svetog pisma nisu tek prevodili, nego su ga i prepjevavali, ritmizirali ga, suobražavali s melodijom ovoga jezika. Ono što će se ovih dana rogobatno i glupavo nazivati arhaičnim biblijskim stilom, koji bi, kao, nužno trebalo izbjeći, dug je koji svi meni poznati prijevodi, neki više, neki manje, imaju prema onom jednom Vuk-Daničićevom. Ili ako ne prema njemu, a onda prema samoj ideji prozodije Svetog pisma.
Međutim, kad god bih biblijski tekst citirao u novinskom ili esejističkom, dakle nonfikcionalnom tekstu, služio sam se izdanjem Stvarnosti, koje se popularno još naziva i Zagrebačkom Biblijom. Glavni urednici ovoga, iz današnje perspektive neobičnog izdanja, nastalog u povijesno iznimnom i blagodarnom vremenu dijaloga Crkve i kulturne i političke zajednice, bili su Jure Kaštelan i Bonaventura Duda, a urednici Josip Tabak i Jerko Fućak. Pater Bonaventura je, navodno, predložio da se u kreiranje hrvatskoga teksta Biblije uključe književnici i pjesnici, dok je Kaštelan rekao neka to budu pisci mlađe generacije, koji će se moći uklopiti u prenapregnute, nenormalno kratke rokove u kojima je trebala nastati nova Biblija. Našlo se tu ljudi različitih uvjerenja, i vjernika, i bezvjernika, ali za sve njih, kao i za odabrane bibličare, karakteristična je bila vrlo visoka razina pismenosti, te jezičnih znanja i talenata. Nevolja, koja se na žalost osjeća i na tekstu, bila je u nedostatku vremena. Od početka rada na tekstu do izlaska knjige prošlo je jedva nešto više od godine dana.
Zašto citiram uvijek iz Zagrebačke Biblije? Najprije zato što minimum ozbiljnosti nalaže odabrati jedan prijevod, pa se njega držati u jednoj istoj svrsi. Zatreba li mi Biblija u fikcionalne ili poetske svrhe, ili u potrazi za okvirom i konstrukcijom svete priče, a pogotovu za biblijskom melodijom i intonacijom, služit ću se Vuk-Daničićevim prijevodom. Za njim ću najčešće, premda nipošto uvijek, posezati i iz bezinteresnog čitateljskog užitka. Ono što će mi u Zagrebačkoj Bibliji zasmetati bit će stanovita neujednačenost teksta, često odsustvo jasne pjesničke ili pripovjedne fraze. Osim što je i to posljedica kratkoće vremena u kojem je knjiga nastajala, radi se o tekstu koji je djelo mnoštva ljudi, različitih senzibiliteta, idiolekata i doživljaja, ali i ljudi s različitim pretpostavkama o onom što biblijski tekst treba biti. Jer Biblija je istovremeno i obredna knjiga, i književno djelo. Njezin tekst je izvještaj o svetome i prozno-poetsko djelo, podložno književnoj kritici, profano i obično, kao i svako drugo. Ideja Bonaventure Dude bila je da Zagrebačka Biblija ispuni vrhunske zahtjeve dva međusobno udaljena, te umnogome različita i međusobno posvađana čitanja.
Je li mana tog izdanja što nije djelo jednog, tojest dvojice prevoditelja, kao ono Vuk-Daničićevo izdanje? Možda i jest. Zato mi je, prije već desetak godina, bilo zanimljivo čitati Bibliju u prijevodu Ivana Evanđeliste Šarića, oko koje je, i to iz vrlo prizemnih, ali krvavih i surovih razloga, bilo mnogo uglavnom nijemog snebivanja. Vrhbosanski nadbiskup, nasljednik Štadlerov, nacionalist i uvjereni ustaša, svakodnevni ratni sakrifikator poglavnika Ante Pavelića, antisemit, dubokog srednjevjekovnog prijezira prema Židovima i gorljivi pobornik srpsko-pravoslavnog progona i istrebljenja, čije je djelovanje iscrpno dokumentirano, jer ga on nije ni prikrivao, nadbiskup Ivan baš i nije bio najpogodnija ličnost za prevoditelja Svetog pisma. S druge strane, bio je čovjek silnih intelektualnih i još većih književnih i pjesničkih ambicija. I bio je vrlo uredan, marljiv i temeljit radnik. Istina, Šarićeva poezija, osim što je vazda bila politički angažirana, i to u skladu s društveno-političkim i populističkim modama južnoslavenske i hrvatske epohe, bila je i vikačka, deklamatorna, često na razini stilski vrlo nisko postavljene narodske propovijedi, ali ipak je imao svijest o stihu i pjesmi, i o melodiji materinjeg hrvatskog jezika.
Njegov prijevod zapravo je mnogo bolji od onoga što bi očekivao čitatelj njegovih pjesmotvora – a ja sam ih čitao iz sve tri faze Šarićeva revolucionarnog angažmana: ranojugoslavenske, haesesovsko-radićevske i ustaške – i doista se u toj, ironično je možemo nazvati, Vrhbosanskoj Bibliji, osjeti da je dosljedno prevedena u jednom pjesničkom glasu. Taj glas je tvrd, često monoton i bez velikih kreativnih zahvata i ostvarenje, ali jezično je iznenađujuće bogat. No, od Šarićeva prijevoda ostaje zanimljivija okolnost da je jedan takav čovjek preveo Bibliju. Kako Bog Staroga i Novoga zavjeta gleda na njegov rad i trud? Što je Bogu jedan hrvatski prijevod Biblije, a što su mu svi mrtvi Židovi i Srbi, uključujući i kršćanskog mučenika, pravoslavnog mitropolita dabrobosanskog Petra Zimonjića, zaklanog po ustašama ili zatučenog maljem, čije je stradanje nadbiskup Ivan Evanđelista Šarić tvrdo odšutio? Na čitatelju nije da sudi, na čitatelju je da čita.
Vrijedi spomenuti još jednu, Bosansku Bibliju. Riječ je o još jednom neobičnom izdanju, nastalom pod evangeličkim crkvenim pokroviteljstvom i s idejom da bi svaki narod, pa tako i onaj bošnjački, trebao imati Bibliju na svome jeziku. Redakturu ovog prijevoda radili su muslimanski lingvisti i teolozi iz Sarajeva, i to je, kako je očitovano u izdavačkoj napomeni, „prvi biblijski prijevod na kome su isključivo radili vodeći intelektualci islamske religijske pripadnosti”. Osim što to ovu knjigu čini praktično bezvrijednom za vjernika kršćanina, pojedini elementi prijevoda djeluju bizarno i smiješno, kao da su načinjeni s namjerom da se oni drugi Bibliji narugaju. Ovdje je riječ „kao” od goleme, goleme važnosti, jer takve namjere sasvim sigurno nije bilo. Ali jest nečega drugog: muslimanski znanstvenici su iz perspektive vlastitog vjerovanja u biblijskom prijevodu ispravljali ono što s tim vjerovanjem nije u skladu. Tako, recimo, nema u ovoj Bibliji Kristova pomena, nego se uz Isusovo ime veže isključivo pojam Pomazanik, dok Ivan tu nije Krstitelj, nego je, avaj, kuku i lele, Umočitelj.
O ovome je, po izlasku Bosanske Biblije, na svojoj web stranici, bezbeli uzalud, pisao Ivan Lovrenović, naglašavajući budalastost argumenta o nepostojanju Biblije na bosanskom ili Kurana na hrvatskom jeziku, u zajednicama i kulturama koji jezik prvog susjeda razumiju kao svoj vlastiti. Vrijedi citirati paragraf o Ivanu Umočitelju: „A Ivan Umočitelj – e, to je zaista biser! Malo kad se prevoditeljska želja za mehaničko-bukvalističkom ‘vjernošću’ izvornom značenju (grč. baptizo – zagnjurujem, krstim) tako groteskno poigrala sama sa sobom! Nema ni jednoga živog jezika u kojemu taj grčki oblik nije odavno, praktično već dvije hiljade godina, resemantiziran isključivo u značenju obavljanja čina krštenja, davanja imena, pa je u tom značenju također odavno ušao i u posve laički govor. A koje konotacije i prizvuke u današnjemu živom jeziku – bio on „bosanski”, ili „hrvatski”, ili „srpski”, sasvim svejednako – ima glagol umočiti i iz njega izvedena imenica umočitelj? Tri su glavne, ako ne i isključive: gastronomska, kriminalna i, avaj, pornografska!”
O izbjegavanju riječi Krist, Hristos, križ, krst i krstitelj u biblijskom tekstu, te o krajnjim konsekvencama ovakvih prevođenja, interpretiranja i reinterpretiranja komšijske vjerske baštine, koja je i kulturna i književna baština čovječanstva, istovremeno bi bilo dragocjeno i šutjeti i govoriti. Govoriti – u slučaju da se ima razumijevanja za ono što bi drugoga moglo uvrijediti ili razgnjeviti. Šutjeti – u slučaju da se nema dovoljno imaginacije da bi se uživjelo u osjećaje drugoga. Ali zar bi itko priznao da ima problema s imaginacijom? Svačija mašta je beskonačna.
Biblija je kompendij ukupne mašte Zapada. U njoj je sažetak naše civilizacije. Naša je mašta biblijska. Biblija je naša mašta. Uopće i nismo svjesni velike većine onoga što je iz Biblije poteklo. Ali, istovremeno, Biblija je knjiga koja se tek odnedavno slobodno čita. Ranije to nije bilo moguće ni iz dogmatsko-doktrinarnih, ni iz jezičnih razloga. A ni zbog onoga najglavnijeg razloga naše ukupne kulture: iz razloga formalne nepismenosti. Do jučer-prekjučer ne samo da nismo znali ovih trideset slova, nego nije postojao ni jezik na koji bi se Biblija mogla prevesti. Tako je i danas u svakom novom prijevodu Biblije po jedan cijeli cjelcati jezik. To što ju je Bartol Kašić već u sedamnaestom stoljeću prevodio na svoj hrvatski jezik od velikog je značaja, ali to ne znači da su u sedamnaestom stoljeću postojali i taj jezik, i pretpostavke za njegovu Bibliju. Bartol Kašić je pretpostavke pokušavao stvoriti. Biblija je rječnik materinjeg, skupa s gramatikom i pravopisom. O njoj je, o Bibliji, najvažniji svjetovni i književni tekst naše suvremenosti napisao Marko Grčić. Naslov: „Je li Biblija opasna knjiga?” Vrijedi pročitati ono što je pod tim naslovom.
U najavi novoga prijevoda Biblije raskošno, već naslovnicom, predstavljenom u jednom našem tjedniku, piše da će takva novoprevedena knjiga biti oslobođena imperfekta i aorista, jer da ta, danas rijetko korištena glagolska vremena, odbijaju ljude, naročito mlade, od čitanja Svetog pisma. I u vremena ona u kojim naši stari strizijahu ovce, imperfekt ne bijaše glagolski oblik svakodnevna govora, ter je jasno zašto danas nije čest u stvarnosnoj poeziji i prozi hrvatske piščadi, ali nisam baš siguran da su se prevoditelji Biblije, od Đure Daničića i Vuka Stefanovića Karadžića do prevoditelja Zagrebačke Biblije, a onda i Ivana Evanđeliste Šarića, služili imperfektom zato što im je danas zastarjelo glagolsko vrijeme tada bilo blisko, a još i manje zato što im je imperfekt bio sugeriran izvornikom (to bi tek bila tema: što je, i zašto, biblijski izvornik?). Prije će biti da imperfekt proizlazi iz dramaturških i poetskih razloga i naloga koji proizlaze iz same događajnosti biblijskog teksta. I još nešto: neobični, neočekivani, nesvakodnevni glagolski oblici i vremenski sklopovi čitatelju, pored ostaloga, sugeriraju da ne čita stvarnosni izvještaj, reportažu s tržnice niti krivični zakonik, nego alegorijski tekst.
Pri aoristu, pak, ako smo, sve što netko od nas reče i sve što napisa, bez obzira na okolnosti i vrijeme u kojem to učini, ostat će na neki način upamćeno i zabilježeno, jer nam je pismenosti. Aorist je u hrvatskom jeziku nezamjenjiv, jer ono što se izrekne aoristom naprosto ne može drukčije biti izrečeno. Kakvo bi to bilo čitateljstvo koje bismo trebali osloboditi od aorista? Pretjerat ću kažem li – idiotsko. A idioti, u to ja vjerujem, Bibliju ne bi smjeli čitati, jer bi mogli povjerovati da ne čitaju alegorijski tekst, nego uputstvo za djelovanje. A što se dogodi kada alegorijski tekst postane uputstvo za djelovanje vidjeli smo u kratkoj i krvavoj povijesti Islamske države Iraka i Levanta.
U spomenutoj najavi objavljeno je i da će u novom prijevodu, opet kao zastarjele, biti izbjegavane i inverzije poput Sin Božji, Duh Sveti, Jaganjac Božji… U tehničkom smislu, ako je Biblija samo obredna knjiga koju jedna, u našem slučaju i najveća vjerska zajednica koristi u religijske svrhe, te kao – u najširem smislu riječi – kao obrednu knjigu, tada zaista razlike nema između Sina Božjeg i Duha Svetog, te Božjega Sina i Svetoga Duha. Ali vrijedi znati da inverzije ove vrste nisu tek prozodijski hir i ekscentričnost, niti bespotrebno poetiziranje koje će nekome, možda, djelovati zastarjelo. Razlika je i u značenjima. Duh Sveti i Sveti Duh razlikuju se u smislu i sadržaju, kao dva semantički različita pojma. Nikad, ili skoro nikad, sugerirano značenje nije isto ako je pridjev nakon imenice i ako je pridjev prije imenice. Duh Sveti je već u našem doživljaju svijeta, što se za Sveti Duh ne bi moglo reći. Da me pitate što bi to bio Sveti Duh, rekao bih vam da je zacijelo riječ o Manituu. Iz vjerske i pučko-teološke perspektive je, bit će, drukčije. Da nije drukčije, ne bi ozbiljni ljudi kakvi su fra Božo Lujić i don Mato Zovkić dopustili ovakvu promjenu. Ali ta njihova promjena može imati samo crkvenog smisla i pokrića. U književnom je smislu ona neodrživa, jer promjenom fraze sugerira promjenu smisla.
Na kraju, čitam u najavi tog našeg tjednika da će riječi koje su u većini spomenutih prijevoda iste i, uz varijantska neslaganja u interpunkcijama, glase: „I reče Bog: neka bude svjetlost! I bi svjetlost”, od sele biti ovakve: „Tada je Bog rekao: „Neka nastane svjetlost” – i pojavila se.” Razlika je, osim u potpunoj depoetizaciji i bukvalizaciji, i u unošenju jasne, do sada nepostojeće jasne vremenske odrednice u tekst. U borbi protiv aorista izborena je vremenska neprikosnovenost, izboren je, suvremenim jezikom rečeno, tajming. Tada je Bog rekao! Zašto baš tada, i je li to obično naše tada, ili je malo drukčije, Božansko, tada? Ili je sada isto što i tada? Ili je Sveto pismo povijesni izvještaj i historiografski tekst?
Ništa o tome ovaj čitatelj ne zna. Jednom, kada izađe novi prijevod Biblije, otići ću u knjižaru i kupiti knjigu, pa ću, čitajući, provjeriti ima li nova knjiga ikakvu pozitivnu književnu vrijednost u odnosu na one prethodne. Svakako bi mi bilo važno da ima, jer bi dragocjena bila još jedna Biblija. Knjige su da se čitaju i da se razumiju. Biblija je zrcalo duše. Velika nepročitana i nepročitljiva knjiga. Biblioteka je kuća zrcala.
Izvor: Ajfelov most, 20. 01. 2019.
