Služba arhijereja, Manasija (Foto: Gordana Kelić | © BLAGO Fond)
„Tako da se svijetli svjetlost vaša pred ljudima, da vide vaša dobra djela i proslave Oca vašega koji je na nebesima“ (Mt. 5,16)
Ako se svjetionik zamrači, kakvu ćemo svjetlost imati? Ako pastir luta, kako će stado put svoj naći?
„Niste do sada razgovarali sa episkopom“ – riječi su velikog svjetionika vjere, Svetog Vasilija Velikog izgovorene carskom namjesniku Modestu, koji se čudio njegovoj nepokolebljivosti. Ove riječi, duboko ukorijenjene u časti i neustrašivosti, oličavaju samu suštinu arhijerejskog stajanja – stajanja u istini, nepokolebljivog suprotstavljanja laži, nepravdi i jeresima, čak i po cijenu izgnanstva, mučenja i smrti.
Episkop nije samo pastir riječi, već i svjetionik koji svojim životom osvjetljava put ka Carstvu nebeskom. Nije mu dato da se klanja moćnicima ovoga svijeta, niti da ćuti pred zloupotrebom vlasti, bilo crkvene, bilo državne. Kao što je Gospod rekao: „Blaženi prognani pravde radi, jer je njihovo Carstvo nebesko“ (Mt. 5, 10). Od prvih vijekova hrišćanstva do danas, sveti arhijereji postavljali su ovaj temelj hrabrosti, ne dopuštajući da se istina potčini ljudskoj sili.
U vrijeme kada je arijanstvo, podržano od strane cara Valensa, preplavilo Carstvo, Sveti Vasilije Veliki, episkop Kesarije Kapadokijske, stajao je kao usamljen stub istine. Njegova smjelost došla je do izražaja kada je carski namjesnik Modest pokušao da ga uplaši prijetnjama oduzimanja imovine, progona, mučenja i smrti. Na to mu je svetitelj smireno odgovorio da oduzimanje imovine ne plaši onoga koji ništa nema osim poderane odjeće i nekoliko knjiga, da progon ne može učiniti da se osjeća kao izgnanik, jer je cijeli svijet dom svakome ko ima Boga u sebi, te da je smrt za njega dobitak, jer će ga brže uvesti u život vječni.
Ove riječi bile su pečat hrabrosti i vjere, riječi koje su ih sve navele da priznaju i kažu da nikada nisu vidjeli čovjeka tako nepokolebljivog pred moćima ovoga svijeta. Čudeći se njegovoj hrabrosti, zapitali su ga kako to da skoro niko do sada nije tako razgovarao sa njima. Na to im je Sveti Vasilije Veliki odgovorio: „Do sada niste razgovarali sa episkopom.“ Šta je to što nam govori Sveti Vasilije? Govori nam da su tadašnje vlasti navikle da zastrašivanjem i prijetnjama utiču na tadašnje episkope i da tako mogu doći do svojih ciljeva. Međutim, svojim postupcima Sveti Vaslije Veliki je ostavio svima nama svjedočanstvo kako jedan episkop treba da stoji u istini i pravdi i nepokolebljivo svjedoči ono na šta je prizvan. On je bio i ostao stub hrišćanske vere i uzor nepokolebljivosti pred silama ovog svijeta. Njegov primjer pokazuje da pravi episkop ne pristaje na kompromise sa lažima i nepravdom, već stoji hrabro u istini, bez obzira na prijetnje i progonstva.
Sveti Jovan Zlatousti, patrijarh Konstantinopolja, svojim plamenim besjedama protiv raskoši, korupcije i nepravde, razgnijevio je caricu Evdoksiju i dvorsku elitu. Govorio je bez straha, nazivajući grijeh pravim imenom, osuđujući zloupotrebu moći, nepravdu i ugnjetavanje siromašnih. Carica Evdoksija, uvrijeđena njegovim riječima, skovala je plan da ga protjera.
Nakon što je prvi put prognan, narod se pobunio i vratio ga u prestonicu, ali njegov beskompromisni duh ponovo ga je odveo u izgnanstvo. Iscrpljen surovim uslovima i hodom ka još daljoj destinaciji u koju je prognan, izgovorio je poslednje reči: „Slava Bogu za sve!“ i predao dušu Gospodu.
Ako je iko bio oličenje nepokolebljive borbe za istinu, to je bio Sveti Atanasije Veliki. Kao episkop Aleksandrije, postao je stub pravoslavlja u borbi protiv arijanizma. Vladari pod uticajem jeretika, pet puta su ga slali u izgnanstvo, ali Atanasije se uvijek vraćao jači i odlučniji. Ni progonstva, ni opasnosti, ni spletke nisu uspjeli da ugase njegovu revnost za pravdu. Njegov život je primjer kako se treba boriti za istinu, čak i ako su svi protiv tebe. Kako je i sam rekao:
„Ako cijeli svijet ide protiv istine, ja ću stajati sam!“
Sveti Grigorije Bogoslov, episkop Konstantinopolja, vodio je bitku protiv arijanaca u samom srcu carstva. Njegov trud i propovjedanje Istine donijeli su pobjedu pravoslavlju na Drugom vaseljenskom saboru 381. godine. Ipak, kada su crkvene spletke i ljubomora počele da narušavaju njegovo služenje, povukao se rekavši: „Ako je moja služba uzrok razdora, onda se povlačim. Istina ne treba da bude povod za razdor, već za sjedinjenje.“
Sva četvorica ovih svetitelja nisu stajali kao političari koji traže korist, niti kao slabići koji se povijaju pred silom. Njihovo arhijerejsko stajanje bilo je svjedočanstvo Istine, borba za pravdu, ali i spremnost da se podnese progon, mučenje i smrt zarad vječnog Carstva Božijeg.
Danas, u vremenu kada je istina često potisnuta, a moćnici svijeta i dalje pokušavaju da utišaju glas pravde, njihovi životi ostaju vječni primjer kako treba stajati – uspravno, nepokolebljivo i vjerno Hristu.
Da li možemo danas reći da su mnogi episkopi nasljednici svetih otaca ili su trgovci moći i uticajem? Da li stoje nepokolebljivo u istini ili se priklanjaju vlastodršcima zarad ličnih interesa i privilegija? Da li se bore protiv nepravde ili je opravdavaju? Da li su pastiri naroda ili su postali sluge moćnika? Svjedoci smo danas da oni koji govore protiv nepravde, koji brane potlačene, nazivaju se izdajnicima i stranim plaćenicima, jer su oni na vlasti poistovjetili sebe sa državom i Crkvom. Tako se ponavlja greška iz prošlosti – umjesto episkopa poput Vasilija, Jovana, Grigorija i Atanasija, imamo one koji se boje da izgovore istinu kako ne bi izgubili svoje lagodne položaje.
Sveti episkopi nisu trgovali Istinom, niti su se povijali pred ljudskom silom. Njihova nepokolebljivost donijela im je progon, ali i vječnu slavu u Carstvu nebeskom. Današnji arhijereji moraju se zapitati – da li slijede put svetih otaca ili put onih koji su izdali Hrista zbog trideset srebrnika? Zato se još jednom ohrabrimo riječima koje je rekao Sveti Jovan Zlatousti:
„Ne boj se ni smrti ni progona, jer ko stoji sa Hristom, taj nikada neće pasti!“
