Žorž Ruo, Hrišćanska pastorala, 1945.
Pismo prijatelju
A
Nijedna riječ ne nastaje u apsolutnoj bjelini papira. Otkada je Bog postao Riječ, a riječ o Bogu Riječi počela da živi u svijetu, nema praznoga prostora, ni u svijetu, ni na papiru. Nema besmisla koji ne priziva smisao, nema drame iz koje se ne čuje krik, nema krika koji ne traži Drugoga, u kome ne čeznemo za spasenjem. Zašto me onda, prijatelju, pitaš ima li Boga u mome kabinetu i gdje je Bog na teološkim fakultetima, gdje je Bog u učionicama i kabinetima otaca i braće moje (da li i tvoje?). Vidiš: iz tog okrivljenog kabineta ti i pišem ovaj odgovor, tu i inače čitam i pišem, živim i pokušavam da svjedočim. Ovdje provodim mnogo vremena – uživam u ovom kutku svijeta onom radošću u kojoj živi jasna svijest: da je mnogo pokoljenja, i prije oca i đeda, od nepamćenja, sanjalo da imamo državicu, i u njoj bogoslovske škole i u njima mirna mjesta za čitanje (koje je molitva) i druženje (koje je molitva) i uzdah za onima kojih više nema (koji je molitva) i strepnju za one koji tek treba da idu kroz život (koji je molitva). Tu su ikone: Spasova i Vasilijeva, i Petra zemljaka mi i mitropolita, Platonova i prote Subotića. Tu je slika: na njoj Milan, Blagoje i ja, kod ruskog cara-baćuške. Tu su Zlatoustova i drugih otaca djela: sa njima pričam, pa to zapisujem – nekome je to možda bogoslovlje, mada mnogi kažu da je to znak izvjesnog ludila. Tu je, rekao bih, i Bog – tamo gdje su dvoje ili troje sabrani u ime Njegovo, a ovdje nas, i kad sam sâm, uvijek ima više.
Kažeš da je moje bogoslovlje „kabinetsko“ i time, čini mi se, kao da me pomalo optužuješ. Kažeš, a slušao sam to i ranije, da kabinetsko bogoslovlje nije crkveno. Ali otkuda ti to dolazi, prijatelju, da moj kabinet nije u Crkvi i da Crkva nije u mom kabinetu? Zar je moguće tako lako progoniti i posađivati Boga tamo gdje se nama ljudima čini da Ga ima biti. Ne pada li nam danas na pamet da je i Pavle i svaki od Jevanđelista i Apostola, jošte vъ vrѣmѧ ono potražio neki kutak, onakav kao na ikonama, svod ispunjen Bogom, u zabitom dijelu kosmosa, i uzevši pero i sjećajući se još Lika i Riječi, započeo poslanicu ili jevanđelje? Da, znao je Pisac da je Boga moguće naći i u klijeti i na sabranju, da nema klijêti koje su se pretplatile na gotovu spašenost, ni onih iz kojih je moguće izgnati Boga, da ne spasava mjesto, nego Bog koji ga nastanjuje. A Duh diše gdje hoće… Samo ti jednu stvar mogu sa sigurnošću reći – Bog stanuje tamo gdje nema prezira. Prezri čovjeka ili mjesto i nećeš vidjeti Boga, ne zato što ga „tamo“ nema nego zato što da bi ga vidjeli „tamo“, moramo ga potražiti „ovdje“. Još je davno vladika Nikolaj rekao da, ako ne nađemo Boga u logaritamskim tablicama, bolje da ne otvaramo ni Poslanicu Rimljanima. Ne nađemo li ga na Grenlandu, nećemo ni u Jerusalimu. A ti se, prijatelju moj, pitaš ima li Boga i Crkve u kabinetima teoloških fakulteta?
I šta bi još uopšte moglo da bude „crkvenije“, nego da izabereš da poslije završenih škola ostaneš i sam na školi, vječiti učenik i čitalac? Šta je crkvenije od toga da te čitavog života pomalo sumnjičavo gledaju ljudi od nauke, jer tvrdiš da Riječ Božija jeste nauka, a ljudi „iz Crkve“, jer tvrdiš to isto: prvima pomalo kriv što govoriš da je riječ o Bogu svagda smislena i da nema toga danas u kome čovjek ne traži Njega; drugima nerazumljiv počesto samim tim što si odlučio da ostaneš tamo gdje se uglavnom ide jer se mora. Šta bi bilo „crkvenije“, gdje bi se to našlo „više Crkve“, nego tamo gdje su mladi ljudi ostali spremni da služe, svjesni da će ih čitavog života pomalo poštovati, a još više ih smatrati čudacima, masovno ih se bojati (dok se ne polože ispiti) i čitavog života uglavnom zaboravljati, baš kao i svoje škole? Ima mnogo toga, prijatelju, za šta bismo i ti i ja željeli da bude bolje u Crkvi, užasno je mnogo otuđenosti, nedopustivo mnogo ignorisanja brata pored tebe. Ali ako smo svi krivi za sve, najmanje su za to krivi „kabineti“, profesori i studenti: ja sam upravo na Fakultetu saznao šta je to očinska ljubav i kasnije se pitao kako to da je nema posvuda „u Crkvi“. Ovo jeste vrijeme otuđenja. Ali kabineti i fakulteti su uglavnom žrtve Moći. A ako se jedan narod ocjenjuje prema onome koliko vodi računa prema onima koji su mu dali obraz i znanje, onda bi nas odavno trebalo da nestane. Nego nas Božija milost i dalje drži, ne bi li se naučili da se prva lekcija zahvalnosti polaže ili se na njoj pada kada dobijemo diplomu i onda uglavnom zauvijek zaboravimo mjesto gdje smo postali ljudi… O, ne: čudo je nad čudima kako, prezreni decenijama, smatrani dekorom i troškom, optuživani i sumnjičeni od braće bivših ispisnika, pa čak i nastavnika, ponekad i sami zavađeni i podijeljeni, naši fakulteti i kabineti i dalje stoje i svjedoče. Crkva jeste svugdje tamo gdje ljudi svjedoče Hrista. Da je Crkva samo popredmećena stvarnost – ona bi se mogla kupiti i prodati, kao sve čime ljudi trguju. Da je ona samo zbor velikodostojnika, patila bi, bolovala i umirala sa njima, „uzalud bi se mela“ po svijetu kako se već „uzalad mete svaki čovjek“. Više je Crkva od svih onih koji smatraju da se crkvenost može uvesti, izvesti i nekim eklisiometrom ustanoviti. Čak se ne bih usudio da kažem da Nje nema ili da Boga nema, ni tamo gdje su ljudi spremni da trguju Crkvom i crkvenošću zarad bilo čega ljudskog – možda tu Bog još uvijek strpljivo čeka, sakriven u tvari, neprepoznat, da javi i prepozna. Jer crkvenost se ne mjeri nego živi, kao ljubav, ono što jeste, Crkva izmiče mjerenju i omjeravanju, raspolaganju i kalkulisanju…
Kažeš: čuo si, a i samom ti se pomalo čini da sam ja, kao i mnogi i mlađi i stariji od mene u zabludi ili čak: u zabludama. Ja ti opet mogu samo reći da vjerujem kako sam od Otaca i svojih učitelja primio i naučio, a oci su Oci, upravo zato što me nisu poput komesara u greškama lovili, nego u nevoljama tješili. Samo se sjeti: jedna je iskonska jeres, a to je tvrdnja da čovjek raspolaže Bogom. Ja to za sebe nikada ne bih tvrdio. Vidiš: ja Ga nalazim, ali ga i tražim, On mi se otkriva, ali i ostaje sakriven. Dopustiću da u toj potrazi Njegov Lik biva sakriven od mene, možda On u svojoj apsolutnoj ljubavi zna zašto je potrebno da se ponekad udalji(mo). Ali ja znam samo jedno: ja Ga cijelim bićem tražim. Znam, reći ćeš: i u potragama ljudi griješe, traže Ga na pogrešne načine. Samo: ako Ga traže iskreno, možda im se i otkrije, ako služe liturgije računajući sa Bogom, ili smatrajući da ga drže u džepovima, nikad im se neće otkriti. Od Savla je postajao Pavle, makar tražio Boga i na pogrešan način: od Apostola je postajao izdajnik, prestavši da voli Učitelja.
Kažeš, rođeni, da te sve gore navedeno brine. Dobro je, prijatelju, ako te brine: u brizi je još prisutno mnogo ljubavi za onoga o kome brinemo. Čuvaj se samo ogorčenja i mržnje, jer sam odveć mnogo puta gledao kako ljudi „brigom“ pokrivaju mržnju, a parolom o ljubavi prema grešniku i mržnji prema njegovom grijehu otkupljuju sebi spasenje na tržištu osjećanja, nespremni da priznaju da zaista i svim silama mrze i grijeh i grešnika, da bi najradije kamenovali i račšinjavali, lupali glave i sudili, ali da u hrišćanstvu nemaju Boga kojim bi mogli sve to da opravdaju – Hristos je zapovjedio da stvarno i bez zadrške ljubimo i one koji nas gone, pa biće, izgleda, i one koje bismo „iz revnosti“ gonili. Brineš se, prijatelju, a brinem se i ja za tebe, jer sam prečesto gledao kako čovjek samjerava drugoga prema sebi, misleći da Bogu službu čini, kako zatim tone u nesrazmjeri između onoga što očekuje i onoga što nalazi i na kraju kako sasvim ogorčen sudi svakome u svijetu osim sebi samome – ako izuzmemo nekoliko retoričkih uvoda koji služe da bi se opravdala gorčina. Zato: brini, prijatelju, ali ne prezri.
V
Kažeš mi, prijatelju, da si sablažnjen i pozivaš se na Mateja, jer zaista naš Spasitelj reče da „koji sablazni jednog od ovih malih, koji vjeruju u mene, bolje bi mu bilo da se objesi kamen vodenični o vrat njegov, i da potone u dubinu morsku“ (Matej 18,6). Svakako si u pravu: opomena je to svakome ko je ikada saznao kolika je težina riječi i postupka. Vidiš: Hristos nas u isto vrijeme opominje da budemo „mali“, da budemo – djeca; da živimo u bezazlenosti. A sa druge strane, brate moj, kod većine „onih sablažnjenih“ ne ostaje ništa od te djetinje bezazlenosti: naš čovjek bi da sazna sve o svakome, da konstruiše slike zavjera, da se bavi prljavštinom ličnih i ideoloških koalicija i igara moći, da se svjesno sablažnjava igrama odraslih, a da se u isto vrijeme ne sablazni, nego da se zakloni za Boga koji je među apostole postavio dijete. Znam – i mene s vremenom umore igre odraslih koje oni nazivaju poslovima, kako reče veliki Avgustin, i ja poželim samo djetinju bezazlenost. I onda se potrudim da mi duša ne traži sablazan. Jer sve što čovjek traži, naći će.
Još mi veliš da te mnogo ko od današnjih hrišćanskih učitelja podsjeća na opomene književnicima i farisejima. Biće da dobro misliš, jer Spasitelj sigurno nije opominjao samo ondašnje književnike i fariseje, kao ni samo ljude onoga vremena, nego književnike i fariseje, kvazi-elitu, ljude zaljubljene u sopstvena tumačenja prošlosti svih vremena i epoha. Ali, postoji tu jedan bitan momenat koji danas često previđamo: književnici nisu osuđeni zato što su voljeli Pismo, nego zato što su voljeli isključivo svoje tumačenje Pisma. Eto, pogledajmo samo čitavu 23. glavu Matejevu, sa onim, sa žalošću izrečenim, „teško vama književnici i fariseji!“. Nije li ona u svemu opomena svakome od nas, da ne zatvaramo Carstvo Nebesko pred ljudima u koje niti ulazimo, niti puštamo druge da uđu? Nisi li i sam gledao među nama vratare Carstva Božijega, brižne portire koji nas više opominju da su vrata Carstva zaključana nego da su uska? Pogledaj, prijatelju, samo koliko je i danas ljudi spremno da prohode i more i kopno da dobiju jednog sljedbenika – i možda ćeš vidjeti da biti književnikom i farisejem može čovjek podjednako u manastiru i u kabinetu, u pustinji i na pijaci, svugdje gdje čovjek propovjeda sebe a ne Boga, na svakom mjestu na kome je stvarnost zapečaćena ideologijom i licemjerjem koje ideologije uvijek sa sobom nose. A vidiš: ako bi trebalo da branim prijatelje i braću svoju i oce od kojih sam se i sam učio tajnama Carstva Božijega, onda ti bar mogu reći da u njima nisam susretao ljude koji bi me porobili, ljude koji bi priječili drugima da uđu u Carstvo. Tačno je da i među ljudima u kabinetima ima onih koji propovjedaju najprije sebe – tužno je to i, izgleda, u ovom svijetu neminovno. Za to ipak ne treba kriviti kabinete i učionice. Većini propovjednika sebe kabinet nikad i nije bio mjesto koje su voljeli, kome su pripadali. Čovjek koji voli sebe, može da propovjeda samo sebe. I otuda je blizu pakla. I u opasnosti da druge dovede do njega.
A vidiš, u istom tom Jevanđelju Bogočovjek nas opominje da drugog čovjeka ne gledamo očima prezira, nego očima vječnosti. To je, čini mi se, ono što iz Matejevog Jevanđelja mnogo češće zaboravljamo.
„Svjetiljka tijelu je oko. Ako, dakle, oko tvoje bude zdravo, sve će tijelo tvoje svijetlo biti. Ako li oko tvoje kvarno bude, sve će tijelo tvoje tamno biti. Ako je, dakle, svjetlost koja je u tebi tama, kolika je tek tama“ (Matej 6, 22–23)! Vidiš, prijatelju, u starini se smatralo da oči posjeduju sopstvenu svjetlost koja omogućava čovjeku da vidi (up. Danilo 10,6 – otuda poređenje sa svjetiljkom). Završni naglasak „ako je svjetlost u tebi tama, kolika je tek tama“ možemo tumačiti kao poziv da čovjek unutar sebe nađe način da vidi dobro u drugom čovjeku i svijetu. Jer, ukoliko ga ne nađe u sebi – kako će ga naći u svijetu? Zagledaj se sada u sebe: da li si sasvim siguran da je oko tvoje zdravo? Znam. Ti možda misliš da je zdravo samim tim što je utvrđeno u nepokolebljivom uvjerenju da si spoznao istine pravoslavne vjere. Međutim, ako te tvoja vjera nagoni da prezireš, osuđuješ i sudiš – još ništa od svjetlosti nije doprlo do tebe. Zdravlje očiju se ne utvrđuje sastavom rožnjače, nego mogućnošću viđenja: ako i dalje u meni ne vidiš brata, onda nijedan instrument ne može da ti potvrdi da si zdravo i da dobro vidiš. Možda oči naše naiđu na pravu svjetlost, onu koja prosvećuje sve, ali dokle god u čovjeku ne vidimo brata – nešto, prijatelju, nije u redu sa našom dioptrijom.
Kažeš, prijatelju, da se u kabinetima naših fakulteta ne vidi zdravo. Viđenje nije baš uvijek lako: skrivao se Bog i otkrivao i Simeonu Novom Bogoslovu – a da neće ubogim profesorima? Ali, onoliko koliko vidim, koliko su mene moji oci učili da volim, i dalje se Bog nazire u njihovoj ljubavi. Zamisli: ako je u teologiji koja je u nama tama – kolika je tek tama? Ako mi sami toliko snage trošimo da pokažemo da viđenje Boga – nije viđenje Boga, kako će nam svijet vjerovati, tebi i meni, nama, zajedno? Nije li to „sablazan onih malih“, prijatelju? Ne reče li nam On sam:
„Vi ste svjetlost svijetu – ne može se grad sakriti kad na gori stoji. Niti se užiže svjetiljka i meće pod sud nego na svijećnjak, te svijetli svima koji su u kući. Tako da se svijetli svjetlost vaša pred ljudima, da vide vaša dobra djela i proslave Oca vašega koji je na nebesima“ (Matej 5, 14–16). Najtužnije stranice istorije hrišćanstva, među ljudima i među narodima, mogu se napisati kao samo jedna priča: ona u kojoj uvijek podrazumijevamo da su književnici i fariseji oni drugi, a svjetlost svijetu – mi sami. A granica između toga je tanka i ljudi je lako prelaze, jer su skloni da sebe pretplate na spasenje i da, brinući, osude druge.
Znaš i sam, prijatelju: metafora svjetlosti jeste jedna od osnovnih metafora svakog religijskog iskustva. Međutim, ona je ovdje data ne samo kao teološki iskaz nego kao „praktični imperativ“: nije samo Bog – svjetlost, nego su Hristovi učenici pozvani da budu svjetlost. Ta metafora i njen konkretan, životni, praktični zahtijev bivali su od najranijih vremena pozivi za jedan drugačiji način življenja. Vuk ovdje ima jedan lijep izraz: vi ste vidjelo svijeta. Javnost, vidjelo(st) svjetlosti ne proističe iz njene pretenzije (naprotiv, Hristos upravo zapovijeda da se djela čine u tajnosti), nego iz njene prirode: otuda „dobra djela“ nisu neki konkretni haritativni činovi koje bi trebalo „reklamirati“, nego jedan način postojanja (up. Lukino proširenje i tumačenje: „ako je oko tvoje mutno, cijelo će tvoje tijelo biti mutno“ Luka 11, 33–34). Zato viđenje dobrih djela ne podrazumijeva proslavljanje hrišćana, nego proslavljanje Oca koji jeste Svjetlost. Nemamo ni ti ni ja svjetlost po sebi, ne raspolažemo njome. Svjetlost koju ljudi treba da vide nastaje u tvom i mom odnosu, nas u Crkvi. Ona nije supstanca. Ona je događaj, ono što jeste, ono što bi moglo biti kada bismo se potrudili da živimo kao braća.
Evo, dok ti pišem ovo zalazi polako sunčeva svjetlost za prozore moga kabineta u kome ti vidiš tamu. Potrebno mi je još svjetlosti. Ja to znam. Nikada je se čovjek ne može nagledati dovoljno. Zar ne iščekujemo zapravo Svjetlost u punoći? Zar nismo pozvani da budemo svjetlost time što je živimo i očekujemo? Tačno je: živimo u vremenu ikone, između Svjetlosti i sjenke. U tom vremenu se borimo i težimo. Na kraju ćemo biti ono što svim srcem ištemo. A tu ti samo jedno pouzdano mogu reći: ištem svjetlosti. Tražim druge ljude. Čeznem za jednom Crkvom u kojoj neće biti podjela, Crkvu bez ideologije, bez „naših“ i „njihovih“. Premnogo se toga nakalemilo, premnogo čemu je data nezaslužena pažnja. Mnogo šta se uzelo za onaj skupocjeni biser, za blago. A ne zaslužuje to. Jer: „Tamo gdje je blago vaše, ondje će biti i srce vaše.“
G
Ne znam da li te je zadovoljio ovaj odgovor, prijatelju. Možda jeste, ali i ako nije, to će biti prilika da mi ponovo pišeš u vremena kada ljudi ne pišu pisma, kada riječi kao bakterije ubijaju, a da ih čovjek nikada nije ni čuo, ni vidio, ni osjetio. Otuda je svaka napisana i adresirana riječ svojevrsna uspomena na neka vremena kada su ljudi željeli da dopru do lica i bića drugoga čovjeka, možda čak i obećanje da će ta vremena opet doći. Pozdravljam te, prijatelju, iz moga kabineta i čvrsto uvjeravam da ima većih i značajnijih i boljih nego što je ovaj moj. I pozivam da nekog od ovih dana, dođeš do njega. Između premnogih poslova i sati druženja sa Ocima, ocima i braćom, ja u njemu i u svemu što pišem čekam pismo i lice Drugoga.
A Boga ima tamo gdje čovjek čeka drugoga čovjeka.
