Gospod je Pastir moj (Tumačenje 23. psalma)

1 . Gospod je pastir moj, i ničega me neće lišiti
2. Na zelenoj paši pase me, na tihoj vodi odgaja me
3. Dušu moju oporavlja, vodi me stazama pravde
Imena svoga radi
4. Ako pođem i posred sjeni smrti,
Neću se bojati zla jer si ti sa mnom.
Štap tvoj i palica tvoja oni me tješe.
5. Postavio si preda mnom trpezu,
Na vidiku neprijateljima mojim,
Namazao si uljem glavu moju
I prepuna je čaša tvoja kojom me pojiš.
6. Da milost t6voja pratiće me,
U sve dane života moga,
I ja ću nastavati u domu Gospodnjem zadugo.
(prevod prep. Justina Ćelijskog)

1. Gospod je pastir moj
Neću oskudevati.
2. Na zelenim poljima on me odmara,
Vodi me na vode odmora.
3. Dušu moju krepi,
Vodi me stazama pravednim
Imena svoga radi.
4. Čak i da idem dolinom smrtnom,
Neću se bojati zla jer si ti sa mnom.
Štap tvoj i palica tvoja teše me.
5. Trpezu pripremaš preda mnom,
Naočigled neprijatelja mojih,
Mažeš uljem glavu moju,čaša moja se preliva.
6. Samo neka me prate dobrota i milost
Kroz sve dane života moga
Pa ću boraviti u domu Gospodnjem
U danima mnogim.
(prevod prof. Dragana Milina)[1]

Psaltir je, kao što je opštepoznato, zbirka pobožnih molitvenih pjesama iz Staroga Zavjeta, koju Pravoslavna Crkva najčešće koristi u svom bogosluženju. Neće biti pretjerano ako se kaže da je on svojevrsna „armatura“ koja povezuje pravoslavno bogosluženje u jednu cjelinu. Količina tekstova koji se tokom pravoslavnog bogosluženja čitaju iz Psaltira prevazilazi količinu čitanja iz svih ostalih knjiga Sv. Pisma, uključujući tu i Jevanđelja. U toku crkvene godine Knjiga psalama pročita se u potpunosti više puta, kroz katizme, pripjeve, prokimene, psalme određene da se kao redovni svakodnevno čitaju u svim bogosluženjima bogoslužbenog kruga, naročito pak u vremenu Velikoga Posta. Ovo nije slučaj ni sa jednom drugom knjigom Svetog Pisma.

Iako je to zaista tako, vjernici, zbog ustaljenog i okolnostima opravdanog običaja da se u crkvi pojavljuju uglavnom na nedjeljnoj Liturgiji, uglavnom nisu u prilici da ovu činjenicu sagledaju. Štaviše, recitativno čitanje tzv. Šestopsalmija na jutrenju, katizmi ili onih psalama predviđenih za čitanje u sklopu bogoslužbenih časova, često poprima jedan monotoni, uspavljujući ton koji ne pobuđuje na promišljanje i udubljivanje u tekstove koje čujemo, jer su često čitane poluglasno, a nerijetko prebrzo i nerazumljivo, i tako, nažalost, prije postaju svojevrsna podloga za lutanje naših misli, pospanost ili naprosto – dosađivanje. Sve ovo ukazuje na potrebu iznalaženja načina da se Psaltir nekako oživi u iskustvu vjernih, uz povjerenje u Sveto Predanje koje ga nije tek tako u tolikoj mjeri uvrstilo u svaki od svojih bogoslužbenih izraza.

U svakom slučaju, pomenuta činjenica o psalmima kao armaturi našeg bogosuženja podstiče da u svom duhovnom traganju ovu zbirku uzmemo za ozbiljno, i uložimo napor kako bismo raskoš koja nam se u njemu nudi, raskoš u smislu raspona i dubine onoga što oni iskazuju i o čemu i o kome iznose svoje svedočanstvo, učinimo živim u sebi, i u zajednicama crkvenih ljudi.

Psalmi zaista jesu biografija ljudske duše. Slika su onog dinamičnog odnosa koji vjerujući čovjek ima sa Bogom, samim sobom, svijetom i drugim ljudima. Oni slave Onoga koji izbavlja i pomaže, obara i podiže, „ubija i opet oživljuje“ (5Mojs 32, 39), no, nikada ne ostavlja (Ps 94, 14 i drugdje). U isto vrijeme Njega i pitaju zašto nije tu kada im se čini da im je nasušno potreban; opravdavaju ga prošlošću u kome su se očitovala Njegova čudesa i Njegova Slava; često „cvile“ od muke sadašnjosti; slave izbavljenje i proklinju neprijatelje; dive se tvorevini i ujedno prepoznaju sve ono što je u njoj trulo i mračno; trijumfalno pjevaju o Bogu koji izbavlja svoj narod, a onda i jecaju kuknjavom koja traži odmazdu i odgovor.

Nerijetko su u kompoziciji Knjige psalama ova osjećanja postavljena tik jedno uz drugo. Klasičan primjer ovoga jesu 136. i 137. psalam. U prvom, slave se veličanstveni događaji izbavljenja uz egzaltirani pripjev „jer je dovijeka milost (na jevrejskom prije „ljubav“) Njegova, koji se nadovezuje na svaki stih, dok se u drugom opisuje srdžba i jad „na vodama Vavilonskim“, uz želju da se neprijatelju zatre sjeme u situaciji kada narod Božiji biva toliko potlačen da se Bogu svojih otaca žali da nije u stanju da mu pjeva „pjesmu Gospodnju“. Ponekad, ova osjećanja mogu se sagledati i u okviru teksta samo jednog psalma (npr. Ps 22).

Ukratko, ove molitve drevnog Izrailja, koje su kroz Crkvu postale i naše u svjetlu razumijevanja događaja iz Hristovog života, pa onda u Duhu i našeg života vjere, čine da se na jedan poetski način naše poistovjećenje sa Hristom i novi identitet koji zadobijamo u Crkvi kristališe u svakodnevnim životima na način da ti vapaji, radosti i tuge mogu da se sagledaju kao trenuci ili stanja koja su uvijek prožeta Duhom Onoga kojim i za koga je sve stvoreno (up. Kol 1, 16).

Ovo je uočljivo i u 23. psalmu, kome je ovaj tekst primarno posvećen.

Ovaj psalam jedan je od onih koji su naširoko poznati. Razlog za to, barem za savremenu kulturu i vrijeme kome pripadamo, uveliko leži u toliko puta viđenim filmskim scenama sahrana na ekranima naših televizora sa kojih čujemo, poglavito iz usta nekog protestanskog pastora, ono „The Lord is My Shepherd…“ Najčešće ga i nazivamo po početnim riječima „Gospod (iako bi bolje bilo – Jahve) je Pastir moj“, a ne po broju pod kojim se nalazi u Psaltiru, za razliku od, takođe naširoko poznatog, 50. psalma, koga imenujemo po broju pod kojim se u knjizi nalazi.

Takođe, ovaj psalam dobio je (iako, koliko mi je poznato, ne i u zvanično ustavnovljenom poretku), opravdano mjesto kao pjesma koju pravoslavni pojci pjevaju kao pričasnu pjesmu za vrijeme Sv. Liturgije. U njemu se može sagledati gotovo sve ono što Psaltir nudi, te tako može biti okidač i pozivnica da Psaltiru pristupimo kao dragocjenom biseru utjehe i razumijevanja onoga što on u hrišćanskom razumijevanju, jednako kao i čitav Stari Zavjet, zapravo i jeste – čitanka koja govori o Isusu Hristu, Spasitelju svijeta, kome je taj Spasitelj potreban više negoli bilo šta drugo.

I o nama u Njemu.

Ova pobožna biblijska pjesma, kako je već rečeno, otvara se riječima povjerenja i nade: „Gospod (Jahve) je pastir moj, neću oskudijevati“. Slika pastira jeste česta predstava kojom se oslikava odnos Boga i čovjeka u Bibliji. Pastir je i branitelj i hranitelj, onaj koji stado „odmara na zelenim poljima“ i vodi ga na „vode odmora“ (st. 2). Već u ovim početnim stihovima ogleda se zavisnost ovce od pastira, njeno povjerenje u njega koje je zapečaćeno iskustvom izbavljenja i pomoći u nevoljama, kako duševnim tako i onim spoljašnjim. Psalmopojac ovdje, na početku, kazano riječima pjesme A. Dedića, „pamti samo dobre dane“, tj. broji blagoslove i darove. Ovo je, dakle, jedna optimistična slika, u kojoj se nevolje mogu nazreti samo kao slutnja da bi život bez pastira bio nešto radikalno drugo: agonija, oskudica strah i glad. Naglašavanje odmora i krijepljenja duše je, takođe, pjesničko ukazivanje na minule nevolje, pošto je duši potreban odmor i ukrjepljenje. Pastir sve loše eliminiše i stadu daruje život radosti i mira.

Život o kome svi sanjamo.

On je taj koji „dušu moju krijepi“, ali i „vodi me stazama pravednim imena svoga radi“ (st. 3). Ovo „imena svoga radi“ daje nam razlog zbog koga Nebeski Pastir jeste naš pastir, a što kraj psalma jasno ispovijeda pominjući Njegovu „dobrotu i milost“. Ne, dakle, naše zasluge, već Ime Njega, dobroga i milostivoga, razlog je da pastirstvuje našim dušama. Koliko god da su psalmi poziv na pokajanje i promjenu srca, na obraćenje i vraćanje na put pravde i istine, nad njima lebdi tajna božanske dobrote i Njegove vjernosti sopstvenim obećanjima, koja u naš sasud ulijeva mnogo više od onoga što mi nudimo, mnogo više od onoga što je zapremina našeg „sasuda“, jer čaša dobrote Božije, kada se saspe u „moju“ čašu, ona se „preliva“, kako će nam nagovijestiti st. 5.

On širi naše granice, čini ono što je nemoguće.

Odgovor na Božiju dobrotu, koji je prije svega povjerenje, pa tek onda činjenje u skladu sa onim što Bog hoće i što je za nas nesumnjivo dobro (a kako bi i moglo drugačije), nikada ne treba potcijeniti. Ipak, ne treba smetnuti sa uma da od potcjenjivanja važnosti našeg odgovora, gore biva jedino njegovo precjenjivanje, budući da je, kako vidimo, Božija dobrota uslovljena Njegovom milošću, ona je tu prvenstveno „imena svoga radi“. Junak duhovnog života je Bog, i samo tim načinom rezonovanja možemo i mi biti „sajunaci“ ili „bogovi i sinovi Višnjega svi“ (Ps 82, 6). Ova razlika, o kojoj bi valjalo češće i jasnije govoriti, daleko je od trivijalnosti ili puke igre riječima. Ona postavlja osnovne parametre duhovnog rasta i uopšte, daje Bogu ono mjesto koje mu pripada.

Nastavak psalma dovodi nas do „doline sjeni smrti“ (st. 4), što ovaj tekst ne čini naprosto romantičnom pjesmicom o radosti i sreći, već nam ova poetska slika kazuje o sjenci koja se nadvija nad sve i svakoga. Uz Pastira, ipak, strah od smrti, koja jeste krajnje zlo, ne predstavlja razlog za strah, pa tako ni za osjećaj ropstva (up. Jevr 2, 15), jer „štap tvoj i palica tvoja oni me tješe“ (st. 4). „Zelena polja“ (st. 2), kao i izobilje hrane i izvora, odišu duhom slobode. Utjeha pak koja se pominje već podrazumijeva tugu, jer je samo ucvijeljenom i tužnom utjeha potrebna. Nadahnuti pisac dobro zna, kao što znamo i mi, da je dolina sjenke smrti turobna i devastirajuća stvarnost.

Pogledati iznad ruševina slomljenog srca i slomljenog svijeta možda je poziv na „slijepu vjeru“.

Ovaj termin ozloglašen je spajanjem njegovog značenja sa pojavama fanatizma i fatalizma, tih nesrećnih pratilaca mnogih vjerujućih. Međutim, ovdje nije riječ o tome. Slijepa vjera neophodna je kako bi se barem neki trenuci života u dolini sjenke smrti, tj. životu svakoga od nas, životu osjenčenom bolom, nepravdom i smrću – situacijama koje nam zamagljuju Božansko prisustvo u svijetu – dala šansa. Ovo je poznato srcima koja vjeruju. Štaviše, ti momenti su neophodni, i rezultiraju blaženstvom (up. Jn 20, 29), čije opisivanje nije moguće nikada izvesti do kraja. Ono se može koncipirati možda samo kao poziv u Tajnu. Ona nije, niti smije biti, „slijepa vjera“ u sopstvenu ispravnost, koja onda tako vjerujućem daje mandat da neosporno djeluje „u Božije ime“ na svakom koraku i u svakoj situaciji.

Izraz „slijepa vjera“ ovdje predstavlja pokušaj da se ukaže na potrebu priznanja krajnje krhkosti i nemoći, potrebu i dubinski krik za Pastirom kada ne vidimo izlaz, a ne pogonsko gorivo za fundamentalizam. Prvo je, dakle, poziv u Tajnu Božiju, dok je drugo zaneseno samoobmanjivačko projavljivalje „tajne bezakonja“ (2Sol 2, 7), pod plaštom vjere. Izrazom „slijepa vjera“, ako je uopšte i potrebno napominjati, ne iscrpljujue se sav sadržaj duhovnog iskustva, već se naprosto podvlači samo jedna od njegovih komponenti.

Ako ovaj psalam shvatimo u ključu koji smo već pomenuli, ključu koji se ne pita naprosto „šta“ već (poput evnuha iz Djela Apostoslkih, koji čita Isaiju – Djela 8, 36) „o kome“ se ovdje govori, naš pogled se uzdiže od ruševina slomljenog srca i slomljenog svijeta oko nas i u nama, ka slici razornog zemljotresa koji je skršio zlo – do Mesijinog Krsta!

Od 5. stiha pa sve do kraja psalma, uočljiva je jedna tranzicija kada je u pitanju identitet govornika koji psalam uznosi kao pjesmu Jahveu. Naime, u prva četiri stiha oslikan je odnos pastira i ovce, ili jagnjeta. Peti stih počinje govorom o trpezi koju „pripremaš preda mnom, na vidiku neprijateljima mojim“. Pastir iz prvog stiha više se ne pojavljuje kao onaj koji tješi štapom i palicom, već, kako vidimo, priprema trpezu i uljem maže „glavu moju“.

Ovo je već odnos pastira sa ljudskim bićem, sa čovjekom, ili, u širem sagledavanju pedagogije božanskog otkrovenja, jedan viši nivo odnosa (up. Gal 3, 24). Od toga da je Jahve pastir koji nas vodi, odmara, štiti ali i koriguje štapom i palicom, On postaje Onaj koji nam priprema trpezu i uljem nam maže glavu, što u biblijskom razumijevanju znači da nas postavlja pored sebe (up. Lk 15, 23), čini nas pomazanicima i zajedničarima (u hrvatskom jeziku postoji za ovo lijep izraz – „sustolnik“, a mi bi se u srpskom jeziku mogli poslužiti arhaičnim ali lijepim izrazom „satrapeznik“), sinovima i kćerima u svome Domu.

Posebno mjesto u hrišćanskoj imaginaciji zauzima kraj 5. stiha. On kazuje o već pomenutoj čaši. „Čaša moja se preliva“, objavljuje nam ushićeni pjesnik. I čaša i trpeza koja je pripremljena ukazuju nam na događaj Večere Carstva, onaj koji se u našem iskustvu predokuša na Svetoj Evharistiji. Ova slika u psalmu dolazi nakon slike o dolini sjenke smrti, kojom uz prisustvo i zaštitu pastira prohodimo bez straha. Nije li ovo možda aluzija na potrebu umiranja u Hristu (Rimlj 6), svetotajinskog krštenjskog umiranja koje nas upravo i postavlja pred tu trpezu? Čini se da jeste, što psalmu daje još jasniji jmesijanski karakter, a novozavjetnim ljudima nudi jedan novi vidik.

Prisustvo i stvarnost takvog vidika bi valjalo osvijestiti u svakome od nas, jer osviještenost te vrste jedina je kadra da nas postavi u ono ozračje u kome prosti „vidik“ u opsegu horizonta ovoga svijeta i njegovih zakona jasno biva samo vidik u opsegu „doline sjenke smrti“. Taj vidik, kako je već navedeno, pominje se u 5. st. koji govori o tome da su i trpeza i čaša koja se preliva postavljeni „na vidiku neprijateljima mojim“, a to su zlo i smrt, usred kojih postoji Crkva i njena od Boga spravljena trpeza i čaša, kao predvorje Očevog Doma. Vidik prosvijećen prolaskom kroz sjen smrti do čaše koja preliva, vidik je zajedničarenja sa Ocem, za njegovom trpezom i u njegovom domu.

Upravo u ovom tonu psalam i završava, kroz izražavanje nade da ćemo uz prisustvo dobrote i milosti Njegove boraviti „u Domu Gospodnjem, u danima mnogim“.

O 23. psalmu moglo bi se pisati još mnogo. Takav rad kretao bi se u smjeru njegovog uklapanja u kontekst cjelokupnog Psaltira, u raznobojni kolorit knjige koja dramatično sagledava ljudsku dušu u svjetlosti blizine Božije jednako kao i u vrtlogu životnih strahota i otuđenosti od božanske blizine. I u još širi kontekst Biblije kao takve. Ipak, ovih par riječi napisano je kako bi se u najkraćim crtama ukazalo da su njegova ilustrativnost, poetska snaga i više od svega – osjećaj nade kroz povjerenje u Boga sami po sebi dovoljni da, ako ništa drugo, a ono pruže tračak svjetlosti svima onima koji hode dolinom sjenke smrti.

Uz sve rečeno, dodajmo da sjaj ove Duhom natopljene knjige može da se sagleda i ukoliko dozvolimo da nam 23. psalam bude prozor u nju, kroz koji ćemo da uočimo da unutra ima još mnogo izliva duše koje prah ljudski stavlja pred Tvorca, koji od tog praha u Hristu, Duhom Svetim, želi da izvaja u svakome od nas Novoga Adama, istinski žive ljude, Crkvu Novog Božijeg Svijeta.

Ukoliko su vam tekstovi na sajtu korisni i zanimljivi, učestvujte u njegovom razvoju svojim prilogom.

[1] Psalam je dat u dva prevoda na srpski jezik, jedan o. Justina Popovića, a drugi o. Dragana Milina. Prevod o. Justina je onaj koji se koristi kada se ovaj Psalam poje u crkvama i melodičniji je, dok je Milinov prevod, po svemu sudeći, bliži izvornom tekstu, iako su razlike male. Ova dva prevoda postavljena su jedan naspram drugog jer se u radu koriste ovi, a ne drugi prevodi na naš jezik. U izrazu „dolina sjeni (sjenke) smrti“ koriste se čak i kombinovano, iako je u cjelosti u citiranju prednost data navodima po prevodu o. Dragana Milina.