Foto: Danko Strahinić
Posvećeno Mitropolitu Alepa Pavlu
i Sirijskom episkopu Grigoriju Jovanu Ibrahimu,
kidnapovanim u Siriji 22. aprila 2013. godine,
na dan proboja jasenovačkih logoraša[1]
Ali ako bi neko pitao, ’Zašto su baš u ovom trenutku ovi veliki i neopisivi darovi dati?’ trebalo bi da odgovorimo: stoga što je u ovom trenutku više nego u bilo kom drugom čovjek spreman i sabran da se posveti Bogu, i on vapi za Njim i očekuje milosrđe od Njega. (Sveti Isak Sirin, Omilija dvadeset i treća)[2]
Teško da bi se našao autoritet koji bi prevazišao Svetog Isaaka Sirina kada bi se tražilo mišljenje o prirodi božanskog viđenja od one vrste kojom je bio darovan nebesni zaštitnik ovog predavanja, Sveti Konstantin Veliki: «Božansko viđenje je umno vančulno otkrivenje. Njega čini um pokretan duhovnim uvidima u Božanstvo. Ali, moć da se voljno pokreće [ka sagledavanju] božanskoga bez otkrivenja od strane božanske blagodati, nije položena čak ni u prirodu angela“.[3]
No, postoji i jedan mnogo recentniji izvor koji govori o Konstantinovom viđenju i koji ćemo navesti ovde, iako je on prilično različitog porijekla i prilično različitog pogleda na modus operandi božanskih otkrivenja. Američka pjesnikinja i pjevačica Peti Smit (Patti Smith) napisala je i snimila desetominutnu meditativnu pjesmu nazvanu Konstantinov san i uključila je na svoj album Banga. (Album je nazvan po psu Pontija Pilata, što je biblijska činjenica poznata nam iz prilično svježeg apokrifa po imenu Majstor i Margarita).[4] Banga s pjesmom Constantine’s Dream je objavljena 2012. godine, upravo na vrijeme da posluži kao prequel nizu svetkovina kojima je obilježena 1700. godišnjica Milanskog edikta 2013. godine, čiji je vrhunac bila liturgija koju su služili svi pravoslavni patrijarsi okupljeni u srpskom gradu Nišu, koji se zvao Naissus u vrijeme kada je u njemu Jelena rodila budućeg cara Konstantina, 27. februara 272. godine Gospodnje.
Konstantinov san je sazdan u stvari iz četiri sna: prvi je san u kojem Peti Smit vidi Svetog Frančeska Asiškog; drugi je san slikara Pjera dela Frančeske (Piero della Francesca) o Konstantinu Velikom – a dela Frančeska umire baš onog dana kada Kolumbo otkriva Novi Svijet, 12. oktobra 1492. godine; treći je san samog Cara Konstantina o „znaku u kom će pobjediti“ i konačno, četvrti je san koji je Kolumbo usnio kad je stigao u Ameriku. Za Peti Smit, svi ovi snovi su narkoleptički snovi koji se jedva – ako li uopšte – mogu razlučiti od stvarnosti, u kojoj ona lebdi pred dela Frančeskovom freskom u bazilici u Arecu na kojoj je prikazan Konstantinov san.[5]
Pjesma/poema Constantine’s Dream je jukstapozicija utopijskih vizija Svetog Franje, Pjera dela Frančeske, Cara Konstantina i Kristifora Kolumba s jedne strane i apokaliptičkog „užasnog kraja čovječanstva“ u osvit XXI vijeka s druge strane. Čak i angel koji dolazi Konstantinu „i pokaže mu / Znak Časnog Krsta na nebesima / I na njemu je bilo napisano / U ovom znaku ćeš pobjediti“ na kraju postaje Kolumbov vodič u „apokaliptičnu noć“ u kojoj „Kolumbo vidje vaskoliku prirodu u plamenu“: No, nije jasno da li je angel iz narkoleptičnog sna Peti Smit bio i vjesnik „istinskog viđenja“ koje dolazi samo „Kroz očišćenje uma“, kao što je takvo stanje opisao Sveti Isaak Sirin.[6]
Kada se Peti Smit uspela na podijum u Štokholmu u subotnje jutro 10. decembra 2016. godine da bi primila Nobelovu nagradu za književnost u ime Roberta Alena Cimermana,[7] i mi smo zakoračili korak dublje u narkoleptičnu viziju. Na osnovu poređenja s Otkrivenjem Svetog Jovana Bogoslova koje je izveo Grejl Markus (Grail Marcus), u Dilanovoj poeziji su „prve vizije prisutne, svedene na zemlju i u svakodnevicu ali sedmi pečat nedostaje“.[8] U očekivanju punoće spoznaje, pjevač zna samo jednu stvar: „Proputovao sam Istočnim Teksasom / Gde su mnogi mučenici pali / Ali niko nije pjevao bluz kao Slijepi Vili MekTel.“[9]
Iz ove pjesme i Dilanova dva govora vezanaza Nobelovu nagradu – prvi je pročitala Peti Smit 10. decembra 2016, a drugi je održao sam Bob Dilan 5. juna 2017. godine – i konačno iz Dilanove pjesme Teška kiša će pasti (A Hard Rain’s A-Gonna Fall) koju je Peti Smit otpjevala u Štokholmu 10. decembra 2016, mi u stvari i saznajemo nekoliko stvari o otkrivenju.
Prvo, uviđamo činjenicu da je rat otac svih viđenja. Naime, sva tri omiljena romana koja su presudno uticala na Dilanovu pjesničku viziju govore o ratu: Mobi Dik je mornarska povijest koja govori o volji da se ide u rat; Na Zapadu ništa novo je knjiga o tome kako je biti uvučen u misteriozni vrtlog smrti i bola koji prate rat; konačno, Odiseja je čudnovata pustolovna povijest o zrelom čovjeku koji pokušava da se vrati kući iz rata u kome je učestvovao.[10]
Drugo, još iz obe pjesme iz 1963. godine napisane „istim apokaliptičnim jezikom“ – Masters of War i one koju su Dilan i Peti Smit prinijeli na svečanosti u Štokholmu, Teška kiša će pasti – očevidno je da su ratovi našeg pokoljenja apokaliptički ratovi i da moraju biti opisani apokaliptičkim jezikom. Pjesnik je „čuo grmljavinu talasa koji bi mogao da potopi sav svijet“[11] u svome „Armagedonu“,[12] a gospodari rata lažu i obmanjuju „kao Juda u drevnosti“ i „ubacili su najgori strah / koji ikada može biti ubačen / strah od toga da se donose djeca / u ovaj svijet“. Stoga, naše je vrijeme – vrijeme Strašnoga suda u kome „ni Isus neće / oprostiti to što činite“.[13]
Ono treće što vidimo jeste da taj „apokaliptički jezik“ veoma često poprima neočekivane izražajne oblike: to je bluz u slučaju Slijepog Vili MekTela, barda zemlje „proklete od Nju Orleansa do Jerusalima“, gde su „mnogi mučenici pali“.[14] A sljepoća je znak kojim je označen Šaul na svome putu za Damask (Djela 9:3-9); slijep je bio i pjevač Odiseje, kao što su bili i mnogi njegovi balkanski nasljednici; jednako tako je u mraku pećine na Patmosu ljubljenom učeniku Hristovom bilo dato otkrivenje i u njoj je on vidio benzbrojne mučenike kako stoje pred prestolom Božijim i pred Jagnjetom: „Ovo su oni koji dođoše iz nevolje velike, i opraše haljine svoje i ubjeliše ih u krvi Jagnjetovoj“ (Otkrivenje 7:14).
Stoga, očigledno je da je mučeništvo formativni element Dilanovog kosmosa, mjesto gde se sreću rat i viđenje. Iako Dilan ovaj pojam koristi rijetko i suptilno, njegova simvolička težina je izuzetna; mučeništvo je „figura sukoba duha, zavjeta i vjere koja pokreće ove pjesme i Dilanovo djelo u cjelini“.[15] Ova „figura“ ima svoj epitom u pjesmi Sanjao sam da sam vidio Svetog Avgustina u kojoj, opet u narkoleptičnoj viziji, Sveti Avgustin prigovara vođama Dilanovog pokoljenja kako „Nema mučenika među vama danas / Koga biste zvali vlastitim svojim“.[16]
U svom razumijevanju važnosti mučeništva, Bob Dilan silazi u najveću dubinu judeohrišćanskog predanja, u njen mistički izvor: kult mučenika je bio – prema Danijelu Bojarinu (Daniel Boyarin) – „fundamentalni činilac u nastanku ‘novih’ religija, hrišćanstva i rabinskog judaizma, i uočavamo eminentan strukturni i bogoslovski paralelizam između razvojnih žanrova hrišćanskog i jevrejskog mučeništva drugog, trećeg i četvrtog vijeka.“[17]
Bob Dilan je očigledno u stanju da prepozna mučeništvo, ali on ide dublje od prepoznavanja: gledajući stradanje pravednih robova na američkom Jugu ili „tu udolinu gde mučenici plaču a angeli se poigravaju s grijehom“[18] i potvrđujući „da on lično može da utvrdi njihovo stradanje svojim sopstvenim čulima, time on u suštini priznaje da on nije više puki posmatrač, nego da doseže onu zlatnu žicu između nebesa i zemlje koju nije mogao da dosegne u snu.“[19]
Godine 2012. Bob Dilan ne samo da je dosegnuo tu „zlatnu žicu“ nego je o njoj i nešto opširnje kazao. Povodom pola stoljeća svog rada – koji je počeo njegovim prvim albumom Bob Dylan 1962. godine – on je dao jedan sveobuhvatni intervju francuskom izdanju magazina „The Rolling Stone“. Novinar koji je intervjuisao Dilana posegao je duboko unazad, u Dilanovu suštinsku temu: ropstvo i rasizam; Dilan je priznao da on ne polaže nikakvu nadu u moć politike da izmjeni doboko usađene predrasude i mržnje i ustvrdio je da samo izmjena srca može zaista da promjeni čovjeka i društvo. Zatim, Dilan ide i dublje i kaže da dugotrajno i teško stradanje razvija u srcu žrtve čulo kojim ona prepoznaje zlo u srcu svog mučitelja, čak i kad se on i ne ponaša kao mučitelj: „Ako vi u svojoj krvi imate robovlasnika ili [Ku Klux] Klan, Crnci to mogu da osjete. Ta stvar se proteže do danas. Kao što Jevreji mogu da osjete nacističku krv, i kao što Srbi mogu da osjete hrvatsku.“[20]
O kakvoj je to krvi riječ? Ovde se suočavamo s jednom različitom dimenzijom mučeništva koju rijetko srećemo u drevnim martirologijima: bilo da je riječ rabi Akivi ili o Svetom Polikarpu, u centru starih narativa je uvijek mučenik kao nevjesta Božija u svom preobraženom erosu, skoro sa žudnjom idući ka mučeništvu „kao jedinom mogućem ispunjenju svog duhovnog damara“.[21]
Ovde, osim što se Hrvati kao narod poistovećuju s njihovom verzijom nacizma (iako pojam „ustaše“ ni Dilanu ni čitaocima „The Rolling Stone“ vjerovatno ne bi značio mnogo da je upotrebljen),[22] srećemo se s fascinacijom zlom u zločincu. Dilan naime opisuje svoju fascinaciju duboko usađenom mržnjom koja je Nezavisnu Državu Hrvatsku pretvorila u klanicu: „Ustaški režim je bio zloglasan u poratnoj Jugoslaviji zbog orkestrirane kampanje uništenja i terora koju je poveo protiv Srba, Jevreja i Cigana… […] Izuzimajući nacističke logore u Istočnoj Evropi, on je podigao najveći koncentracioni logor na kontinentu. Sadizam i okrutnost ovog pokreta šokirala je čak i otvrdle nacističke komandante, koji su o njemu pisali s gnušanjem. Mjesecima prije nego što je konferencija na Vanzeu uopšte sazvana, režim u Hrvatskoj je već inaugurisao sopstveni dobrovoljni holokaust.“[23]
Logor o kome je pisao Rori Jeomans (Rory Yeomans) je Jasenovac, koji je već odavno postao mnogo više od lokalnog simvola: čak je i doajen nauke o holokaustu, Juda Bauer (Yehuda Bauer) bio izazvan da kaže – u često korištenom citatu o valjda najmorbidnijem takmičenju u istoriji čovječanstva – da je „Jasenovac, ako ništa drugo, bio užasniji od svojih nacističkih parnjaka“.[24] Način ubijanja je to što je Jasenovac pretvorilo u apokaliptički simvol: specijalno napravljeni noževi, maljevi, mučenje, izgladnjivanje, hladnoća, ubistven prisilni rad su bili načini uništenja. Jasenovac nije bio „fabrika smrti“, smrt je u Jasenovcu bila lična: žrtva – bio to Srbin, Jevrejin, Rom ili bilo ko koga su ustaše vidjele kao svoga neprijatelja – morao je da se suoči s mržnjom svoga ubice oči u oči. I teško da bi Dilanovi stihovi „vidio sam sobu punu muškaraca s krvavim čekićima“[25] mogli da budu primjereniji nečemu koliko jasenovačkim ubicama.
No, jedna je stvar razlikovala ustaše od njihovih nacifašističkih gospodara: dok su nacisti bili tvrdokorni anti-hrišćani a italijanski fašisti su samo našli kompromis s Vatikanom, ustaše su proklamovale da je rimokatolicizam u samom temelju njihove ideologije. Zagrebački nadbiskup „Stepinac radovao se je katoličkoj Hrvatskoj koja je bila na vidiku a koja bi zamjenila vjerski i etnički raznoliku tvorevinu Versajskog pakta u vidu jugoslovenske države“,[26] ali je ubrzo bio konsterniran zločinima nove hrvatske države. Kada je osudio njene zločine u pismima ustaškom vođstvu, „shvatio je da znatan broj biskupa i svećenika ne drži do njegovog autoriteta“.[27] Mnogi klirici su uzeli učešća u genocidu izravno ili neizravno, kao npr. sarajevski nadbiskup Ivan Šarić: „Usred prvobitnog talasa ustaškog terora, njegove dijecezanske novine su donijele poruku da ‘ljubav ima granice. Pokret za oslobađanjem svijeta od Židova je pokret renesanse ljudskog dostojanstva. Svemudri i Svemogući Bog je iza ovog pokreta.’“[28]
No, među najbrutalnijim ubicama zabilježen je franjevac Miroslav Filipović Majstorović, poznat kao „fra-Sotona“, koji se domogao vrha u zločinačkoj hijerarhiji: „Tokom 1942. godine, kada je on komandovao zloglasnim koncentracionim logorom Jasenovac, 40,000 jevrejskih i srpskih zatočenika je tamo bilo ubijeno. Među utamničenima je bilo 24,000 djece, od kojih je polovina bilo ubijeno.“[29]
U Vatikanu je „kardinal Eugen Tiseran namirisao genocid u vazduhu na početku Drugog svjetskog rata i sugerisao je tada Piju da tom pitanju posveti jednu encikliku. No, Sveta Stolica je pre bila za to da izvrši diplomatski pritisak na ustašku vladu nego da fašiste javno prozove za nemoralnost genocida.“[30] Nadbiskup Stepinac je slijedio papinim putem i teška tišina je prekrila Nezavisnu Državu Hrvatsku.
Dok očigledno nije bilo mnogo ljubavi između dvije hrišćanske crkve, obrnut a sigurno neplaniran proces je tekao između pravoslavnih Srba i Jevreja u najdubljim krugovima zajedničkog pakla. U drevnosti, uništenje jerusalimskog hrama 70. godine porodilo je i rabinski judaizam i hrišćanstvo. Mučeništvo kojem su obe zajednice bile izložene najčešće od strane Rimljana u prvim vijekovima nakon pada Jerusalima i rušenja hrama, bilo je topos gde su stvoreni njihovi posebni identiteti, ali i gde su se oni nadmetali. „Neznabošci ne mogu da shvate ko je taj Bog za koga su Jevreji voljni da umiru sve vreme. […] A kada narodi svijeta čuju svu ovu hvalu, reći će Izrailju: ’Daj da idemo s tobom, kao što je kazano: ‘Kuda otide dragi tvoj, najljepša među ženama? Kuda zamače dragi tvoj, da ga tražimo s tobom? (Pjesma nad pjesmama 6:1)“[31]
U Jasenovcu – shvaćenog u punoći njegovog simvoličnog značenja – više nije bilo nadmetanja u mučeništvu. „Prvi totalni genocid koji je započet u Drugom svjetskom ratu“[32] bacio je svoje žrtve u apokaliptični vrtlog, u kome su mesijanske nade bile pokopane pod gomilom leševa koji su svakodnevno punili ledine Donje Gradine, jasenovačkog podlogora koji je bio logorsko stratište i grobište. Zločinci, Adolf Hitler i ustaški poglavnik Ante Pavelić, nisu bili nalik brojnim tiranima koje su Jevreji i pravoslavni hrišćani preturili preko glave kroz istoriju; Drugi svjetski rat nije bio ni nalik Vavilonskom ili Osmanskom ropstvu, i najbolje je opisan u tamnim vizijama koje su nastale kao plod terapije LSD-om a kroz koju je prošao preživeli logoraš Aušvica Jehiel Di-Nur (Yehiel De-Nur) i zabilježio je u svojoj autobiografskoj knjizi, Šiviti: Viđenje:[33] bilo je to carstvo Ašmodeja i Tita; za hrišćane to je bilo carstvo Nerona i antihrista, a i za jedne i druge, to apokaliptično carstvo je imalo formu inkvizicije.
Iz ovog pakla ponikla je nova vrsta mučeništva: svjedočiti Boga ne znači više samo Kiddush HaShem – „Proslavljanje Imena“ – tj. spremnost da se po cijenu života ne prestupe tri Božije najveće zapovijesti, onako kako je to opisano u arhetipskoj povijesti o Makavejima – nego sada i Kiddush HaHayim, „Proslavljanje Života“: spremnost da se učini sve da se preživi pokušaj da se istrebi Narod Božiji, da se opstane i da se omogući Božijem domostroju da se ispuni (za hrišćane, drugim) dolaskom Mesije. „Ova borba za nadu i žudnja za životom je podvig [koji se ostvaruje putem] nekamah [pravedne odmazde], mesirat nefesh [krajnje posvećenosti], i osveštanja uma i volje.“[34]
Stoga, kada čujemo ovakve priče: „Sjećam se kako je sveštenik-mučenik u Mosulu bio ubijen od strane jednog naoružanog muslimana, koji ga je pitao zašto nije zatvorio svoju crkvu kada mu je tako bilo naređeno. Hrišćanin je rekao da on ne može da zatvori dom Božiji. I, on je bio ubijen a skupa s njim i dvojica njegovih saslužitelja.“[35] – očigledno nam je da je volja za preživljavanjem jednog običnog hrišćanina iz Mosula, Homsa ili Gore Livanske jednako definisana novim konceptom „Proslavljanja Života“ koliko i drevnim i duboko usađenim pouzdanjem u to da će san namučenog Cara rođenog u Nišu da se pretopi u Nestvorenu svjetlost: „ovde neka svaka usta i svaki jezik zaćute, i neka srce i um i svaki njihov pokret utihnu; jer je Gospodar doma došao.“[36]
[1] Ovo je tekst predavanja koje je održano pod naslovom New Martyrs and New Paradigm of Martyrdom: Jasenovac u anglikanskoj crkvi Svetog Jovana Bogoslova u Londonu 22. novembra 2018. godine. Ono je održano kao redovno godišnje Carigradsko predavanje (Constantinople Lecture) u organizaciji Asocijacije Anglikanske i Istočnih Crkava (Anglican & Eastern Churches Association). Tekst predavanja je u svom engleskom obliku uključivao i određene činjenice čije se poznavanje kod srpskog čitaoca podrazumijeva, te su ovde izostavljene.
[2] St. Isaac the Syrian, The Ascetical Homilies, Boston: Holy Transfiguration Monastery, 2011, str. 243.
[3] St. Isaac the Syrian, Homily Twenty-Two, op. cit., str. 236.
[4] Patti Smith, Banga, Columbia Records, 2012.
[5] U sličnom narkoleptičkom stanju Peti Smit razgovara s bistom Nikole Tesle, „sveca zaštitnika naizmjenične struje“, što je ona opisala u svojoj autobiografiji M Train (New York: Alfred A. Knopf, 2015.), str. 76. Bista je stajala pred hramom Svetog Save u njujorškoj 25. ulici dok hram nije izgorio na Vaskrs 2016. godine. Tu bivšu episkopalnu kapelu Svete Trojice je Srpska Crkva otkupila 1942. godine.
[6] St. Isaac the Syrian, Homily Twenty-Two, op. cit., str. 237.
[7] Robert Allen Zimmerman, ime pod kojim je rođen Bob Dilan (Bob Dylan), dobitnik Nobelove nagrade za književnost 2016. godine.
[8] Greil Marcus, Bob Dylan, New York: Public Affairs, 2010., str. 157.
[9] Bob Dylan, Blind Willie McTell, sa albumaThe Bootleg Series Volumes 1–3 (Rare & Unreleased) 1961-1991, Columbia Records, 1991.
[10] Bob Dylan, Nobelovo predavanje.
[11] Bob Dylan, A Hard Rain’s A-Gonna Fall, sa albuma Freewheelin’, Columbia Records, 1963.
[12] Tako Grejl Markus opisuje pjesmu A Hard Rain’s A–Gonna Fall u svom članku za Village Voice iz 1989. godine; članak je preštampan u Markusovoj knjizi Bob Dylan, op. cit., str. 148. „A Hard Rain’s A–Gonna Fall“ – rekao je Markus 1981. godine – „uvijek je bila asocirana s Kubanskom krizom 1962. godine“. Ibid., str. 102.
[13] Bob Dylan, Masters of War, sa albuma Freewheelin’, op. cit.
[14] Bob Dylan, Blind Willie McTell, op. cit.
[15] Stephen Hazan Arnoff, No Martyr Among Ye Now: Bob Dylan and Religion, u: Nick Smart & Nina Goss (ur.), Dylan at Play, Newcastle upon Tyne: Cambridge Scholars Publishing, 2011, str. 25. U ovom dragocjenom eseju Arnof bilježi da Dilan koristi pojam „mučenik“ samo četiri puta u svom poetskom kanonu.
[16] Bob Dylan, I Dreamed I Saw St. Augustine, sa albuma John Wesley Harding, Columbia Records, 1967.
[17] Daniel Boyarin, Dying for God. Martyrdom and the Making of Christianity and Judaism, Stanford: Stanford University Press, 1999, str. 109.
[18] Bob Dylan, Dirge, sa albuma Planet Waves, Asylum, 1974.
[19] Stephen Hazan Arnoff, No Martyr Among Ye Now: Bob Dylan and Religion, op. cit., str. 37.
[20] Mikal Gilmore, Bob Dylan Unleashed. Published on September 27, 2012.
[21] Daniel Boyarin, Dying for God. Martyrdom and the Making of Christianity and Judaism, op. cit., str. 114.
[22] Intervju je izazvao kontroverzu u hrvatskoj javnosti; hrvatsko udruženje u Francuskoj je tužilo Dilana i urednika magazina, ali je francuski sud odbacio obe tužbe. Jay Michaelson, In Pursuit Bob Dylan for Hate Speech, Croatian Group Denies Holocaust, Forward; December 5, 2013.
[23] Rory Yeomans, Visions of Annihilation, Pittsburgh: Pittsburg University Press, 2013, str. VII.
[24] Yehuda Bauer, Re-Thinking the Holocaust, London-New Haven: Yale University Press, 2001; str. 50.
[25] Bob Dylan, A Hard Rain’s A-Gonna Fall, op. cit.
[26] Michael Phayer, The Catholic Church and the Holocaust, 1930-1965, Bloomington: Indiana University Press, 2000, str. 32
[27] Ibid., str. 34.
[28] Ibid., str. 35.
[29] Ibid., str. 38.
[30] Ibid., str. 39.
[31] Daniel Boyarin, Dying for God. Martyrdom and the Making of Christianity and Judaism, op. cit., str. 110.
[32] Jonathan Steinberg, All or Nothing: The Axis and the Holocaust. New York: Routledge, 1990, str. 39.
[33] Ka-Tzetnik 135633, Shivitti: A Vision. California: Gateways, 1998. Naziv knjige je izvučen iz Davidovog 16. Psalma, „תהילים טז: „שיויתי ה’ לנגדי תמיד, preciznije prevedenog u Djelima 2:25: „I saw the Lord always before me“, ili „I was always beholding the Lord in my presence“.
[34] Molba rabina Menahema Zembe (Menachem Zemba) da se suprotstavi nacistima upućena pred ustanak u varšavskom getu aprila 1943. godine; citirano prema Pesach Schindler, Hasidic Responses to the Holocaust in the Light of Hasidic Thought. Hoboken: Ktav Publishing House, 1990, str. 65.
[35] Robert Fisk, Can Christians stay in the Middle East now that they are being persecuted for their ancient religion?, „Independent“, 12 October 2017.
[36] St. Isaac the Syrian, Homily Twenty-Three, op. cit., str. 239.
