Gledam: čim napišem kolumnu o tome šta svaki čovjek treba kod sebe da popravi, čitanost mi pada. Čim napišem ideološki kaloričnu kolumnu, čitanost raste. Ali to me ne raduje: to znači da je narod navikao na ideološki fast fud, a ne na zdravu ljudsku, moralnu i antropološku hranu. I, zanimljivo: mnogo više voli zablude nego istinu. I mnogo zabluda prošglašava za istine, jer mu je tako lakše. Alibi da se ne čuje istina je bolest našeg vremena. Ja nastavljam, pa ko čita – čita.
Na primjer: zabluda da su ministri ljudi na vlasti kojima treba da se poklonite. Naprotiv: ministar treba da se pokloni vama. Naročito ako ste magistar. Ministar, naime, na latinskom znači – sluga, poslužitelj, onaj koji treba da služi narodu, a ne narod njemu, kako je kod nas, naročito u nekom ministarstvima. A magister, pak, znači – vodeći, glavni, učen, majstor. U osnovi riječi „magistar“ stoji riječ „magnus“, veliki, a u osnovi riječi „ministar“ – stoji riječ „minor“, mali. Znači, kako kaže jedna poznata hrvatska lingvističarka u jednoj svojoj studiji, ministri treba da se klanjaju magistrima. A ne obratno, kako je danas uobičajeno.
Druga česta zabluda (naročito na skopskim ulicama): zabluda da je dobar vozač onaj koji poštuje saobraćajna pravila. To bi teoretski trebalo da bude tačno, ali praktično uopšte nije tačno. Vozač je onaj koji pazi kako voze drugi oko njega i koji se prilagođava njima i njihovim prekršajima. Ako se ne prilagodi, nastradaće. Ako stane na žuto, čeka ga udar od zada: ponekad mora da prođe i na crveno (i da napravi prekršaj) jer mu se neko „prilijepio“ od pozadi. Budući da su danas budale u većini i da uživaju sva demokratska prava, uključujući i pravo da upravljaju motornim vozilima, dobar vozač je onaj koji gleda i na retrovizor, budno prateći šta se dešava nazad, ali gleda i naprijed. Pritom, dobar vozač treba da ima i proročke sposobnosti, odnosno da predviđa i namjere svih vozila oko njega, budući da se sada već sasvim ne koristi saobraćajna signalizacija (migavac), već se ono što se naumilo ostvaruje bez najave.
Ili zabluda kod vjernika (naročito sada, za vrijeme božićnjeg posta) da je post manijakalno strogo konzumiranje posne hrane. Prvo, i da jedeš samo baren krompir i da postiš na vodi, ako pojedeš 5 kilograma krompira danas, nisi postio jer post je uzdržavanje i od posne hrane. I konačno: post uopšte nije u hrani, već u uzdržanju, a to je duhovna vrijednost. Uzdržavanje od svega: od loših riječi, od loših misli, od svakog pretjerivanja. Oni koj se rigorozno drže posta, plašeći se da čak i da prstom provjere da li je mlijeko koje daju svojoj djeci pokvareno, oni ne poste. Oni su na nekakvoj religijskoj dijeti. I to na rigidnoj dijeti, baziranoj na sterilnim principima koji od religije prave farsu.
Ili zabluda da je profesor (učitelj, nastavnik) onaj koji podučava. Ili neko ko tako mnogo zna, da već nema potrebe da se uči. A u suštini, učitelj je onaj koji se stalno uči i čita, iako je stekao titulu učitelja. Učitelj, to vam je stalni student. Ako ne uči i ne napreduje, on se pretvara u običnu intelektualnu periku i puder spreman za prijem u mauzolej ili budoar neke akademije. Tako mora da se razbije i ta iluzija: imamo i profesore koji ništa ne znaju, a primaju platu kao profesori. Kao što imamo i mlade ljude koji, iako uče, i još nisu diplomirali, mogu da podučavaju i svoje kolege, a bogami i neke profesore.
Ili zabluda da život služi da se uživa u njemu. U toj hedonističkoj filosofiji za koju je kriv Frojd sa svojom tvrdnjom da je čovjek biće stvoreno za uživanje (što, ako se ne ostvari, vodi frustracijama), ipak, mora da se prizna, postoji izvjesna sreća: ko se od nas ne osjeća lijepo na sjedeljci sa dragim ljudima i dobrim vinima i duvanima? Ali to nije smisao života: to su pauze, intermeca uživanja, koji služe samo toliko koliko da se uzme dah i da se produži dalje. Ka čemu? Ka cilju. Samo život sa ustanovljenim ciljem vodi trajnoj sreći: plitka sreća dolazi i od papila na jeziku i od erektilnih falusnih elemenata, od očiju, ušiju, mirisa i dodira. Ali svako uspostavljanje životnog cilja, svaka potraga za dubokom i istinskom srećom podrazumijeva razumijevanje zablude da smo na ovaj svijet došli da uživamo. Upravo suprotno: na ovaj svijet smo došli da žrtvujemo svoj život. Samo život koji se žrtvuje ima smisla. A možete da ga žrtvujete za svoju djecu, za naučno otkriće (kao Nikola Tesla, koji je od svih uživanja koje nosi život praktikovao samo jedno – da hrani golubove), za svoju otadžbinu (samo prvo provjerite da niste budala koju puštaju u prve borbene redove kao topovsko meso, zato što za otadžbinu vlasti obično žrtvuju tuđe živote), za umjetničku sliku, za hobi, za humanitarne ciljeve i činjenje dobrih dijela. U svakom slučaju, život je odricanje za najviši cilj. Na nesreću, današnji mladi ljudi to ne shvataju. Smatraju da može da se dobije sve, čak i diploma, a da se ne odreknu ili uzdrže od nečega – na primjer, od noćnog života. Ono što je zanimljivo jeste da – uspijevaju. Postoje neke društvene okolnosti koje im idu na ruku, očigledno,
Ili danas je naročito raširena zabluda o hrabrosti, naročito političkoj. Tri stvari se danas, po zabludi, proglašavaju za hrabrost: ludost (ona klinička), nevaspitanost i strah. O ludosti, odnosno o psihopatologiji, nema potrebe da objašnjavam bilo šta. Već odavno znamo da se ludilo prvo podalo dekonstrukciji i siđe sa Frojdovog kauča kako bi ušlo u vidu razularene gomile na okupljališta svjetske politike. Neki od svjetskih lidera imaju i facijalne simptome „izmještenosti“ (dislokacije), ali zato što psihijatri ćute, ti ljudi i dalje vode države i institucije. Nevaspitanost je, ipak, poseban balkanski specijalitet, koji se često servira kao hrabrost i to opet u politici, a posebno na društvenim mrežama. Ipak, najinetersantniji je strah kao „mimikrija“ hrabrosti.
Poznato je da se strah projavljuje kao agresivnost (naročito kod životinja, a budući da je par životinja/čovjek danas ozbiljno dekonstruisan, to se dešava i kod ljudi). U jednoj najviše zamaskiranoj formi, strah se pojavljuje kao superiornost i samopouzdanje. Samopouzdanje, na žalost, danas je redovan intelektualni „dres kod“ političarâ. Ubjeđeni su, navodno, u ono što govore, ubjeđeni su u svoje kvalitete, ubjeđeni su da je tako kako kažu i nikako drugačije, nisu raspoloženi za suprotna mišljenja, a samo je strah afekt koji ne poznaje „alternativu“: fobija od zatvorenog prostora traži samo jedno rješenje a to je da se odmah napusti zavoreni prostor i da se ne pravi kompromis ni sa kakvim drugim rješenjem.
Postoji još mnogo takvih zabluda. Na svakom koraku. Zatrpani smo na jednoj semiotičkoj deponiji zabluda. I kada bi svako od nas, svakodnevno, raščistio po jednu od njih, mislim da bismo mnogo jasnije gledali na stvarnost. I ne znam zašto taj rad na sopstvenom samorasvjetljivanju i raščišćavanju sa zabludama ne bi bila važnija od dobrovoljnog angažmana u nekoj partiji. Čak mislim da je to i najvažniji zadatak koji čovjek treba da sebi postavi za cilj. Da bi bio čitav/cio, kao čovjek. Samo toliko.
Izvor: Venko Andonovski, Živi zatrupani na deponija od zabludi.
Prevod: Darko Ristov Đogo