Mediteranski teološki susreti, Lovran, 12–18. 7. 2026. (Foto: Nataša Čurić)
Sjećam se, prije dvadesetak godina, prijatelj koji je nakon završenog PBF-a u Beogradu otišao na postdiplomske studije negdje u Njemačku pričao mi je kako je, kada se upoznavao sa drugim studentima na univerzitetu na kome je nastavio svoje akademsko usavršavanje, gotovo svaki put na pitanje šta studira, na koje je on mirno i samouvjereno odgovarao „teologiju“, u najvećem broju slučajeva dobijao i dodatno pitanje od strane novog kolege: „A, zašto?“
I zaista, i danas, kada većina ljudi zna da su se kroz istoriju mnoga znanja pohranjivala po manastirskim (samostanskim) bibliotekama i arhivima, gdje su se povezivala sa teologijom i željom da se nadiđu, da su baš tu i u najmračnijim vremenima cvjetali rasadnici najraznovrsnijih naučnih dostignuća, nalazimo se (naravno, ne bez krivice nas koji smo se na teološkim školama učili) u situaciji da „akademski građani“, studenti, doktorandi, pitaju nas, a i sebe: „Zašto to neko želi da uči?“
I onda vrlo lako i mi sami počnemo da se pitamo.
Jer malodušnost i razočarenje, odustajanje od sopstvenih želja i afiniteta (talanata), sastavni su dio života. Ljudski je i svojstveno našoj prirodi koja bez conspiratio (kako sinergiju vrlo precizno naziva Ivan Ilič) sa onostranim, lako odustaje.
Pitanje teologije u doba ćutanja Boga, tj. „Boga koji je umro u Aušvicu“, jeste mučno. I ne samo to. Možemo se zapitati i nad onim što je govorio Ditrih Bonhefer – da je u tom ćutanju Boga zapravo naša odgovornost. Jer i mi koji vjerujemo da je Bog tu i da ćuti samo zato da bismo mi djelovali, aktivirali ikonu u sebi i vratili dostojanstvo „sveštenika prirode“ i „duhovne aristokratije“, lako posustanemo, a još lakše opravdamo i racionalizujemo svoje posustajanje uz svesrdnu pomoć onih koji bi trebalo da nas vode, da svijetle jer se ne mogu sakriti na gori, a zapravo stoje ispod gore i iz mraka gase svaki plamičak koji se usudi da proplamsa.
Vrijeme rata je uvijek vrijeme ćutanja, a vrijeme ćutanja je i vrijeme manipulacije, propagande, strogo izabranih riječi i potisnute i brutalno sankcionisane autentičnosti. Takvo vrijeme i takav duh – razdora, nasilne getoizacije i separacije svih vrsta – odgovara i savršeno je udoban isto tako skučenim i getoiziranim umovima. Duhovima duboko zavaljenim u svoju udobnost, utemeljenu na jezivom strahu, zbog koga iz nje sikću i škrguću zubima, spremni na svako moguće zlo.
Vrlo blisko traganju za revitalizacijom, smislom i vraćanjem dostojanstva teološkom narativu, možemo i da se zapitamo i nad smislom priče o miru, pa čak i mirotvorskog djelovanja u okruženju koje svaki napor obezvrjeđuje i čini vas vječitim gubitnicima.
Ipak, negdje u malom mozgu znamo – nije teološki ćutati! Teološki je prihvatiti i besmisao, ostati u tunelu „tamne noći duše“ sa sviješću da je u pitanju tunel i da, koliko god dugo boravili u njemu, izlaz (mora da) postoji.
Najlakši izlaz je uvijek susret i suočavanje sa Drugim. Ne mirne savjesti, već sa punom sviješću o odgovornosti prema njemu, prema onome što mu je učinjeno „u naše ime“, a „naše ime“, koliko god bilo i lično, istovremeno je ime čitavog čovječanstva. Svijest o „krivici“ – kako je Dostojevski najmoćnije markirao odgovornost prema onome (svakome) koji stoji (slučajno se našao ili je baš želio tu da bude) pored mene – vraća nas u drevno biblijsko poznanje da jesmo čuvari brata svojega.
Mediteranske teološke susrete u Lovranu, koji su se ove godine bavili temom „mirotvorstva u doba militarizma“, u svojoj završnoj riječi jedna od predavačica, dr Viola Raheb, zaokružila je mišlju da je dovoljno da samo jedna osoba djeluje. U njenom slučaju, tu baš u Lovranu, na mjestu na kome se našla, to je bio nadbiskup Mate Uzinić koji nas je – kaže Viola – svojim djelovanjem pozvao da ga pratimo i razmislimo kako da ga nadmašimo.
Govoreći u doba ćutanja i djelujući u doba okretanja glave, riječki nadbiskup i ekipa koju decenijama nadahnjuje čine da zaista počnemo da razmišljamo u tom pravcu.
Nismo naivni pa znamo da je takav trud i takvu ljubav prilično nemoguće nadmašiti, ali ćemo probati da ne padnemo u malodušnost.
Jer su nas upravo oni, između ostalog, podsjetili i da smo teolozi i da je baš to, danas toliko kontroverzno, nemoguće – naš prvenstveni, neodložni i, zapravo, jedini poziv.
