o. Serafim Rouz
Sabor episkopa Ruske Pravoslavne Zagranične Crkve (RPZC) je prije nekoliko dana, u Minhenu, primio izvještaj episkopa sonorskog Jakova, predsjednika komisije koja se bavi proučavanjem života i poštovanja blaženopočivšeg jeromonaha Serafima (Rouza). Sabor je odlučio da prepozna pravednost njegovog životnog puta i blagoslovi dalje pripreme za njegovu kanonizaciju i ubrajanje među prepodobne Oce Crkve. Ovo po sebi još uvijek nije sam čin kanonizacije, već predstavlja zvaničnu potvrdu namjere koja se kreće u tom smjeru. Važno je uočiti ovu razliku jer nam ona ukazuje da je Crkva još uvijek u prilici da promišlja po ovom pitanju. Pitanje koje zahtijeva posebnu pažnju zapravo i nije to da li je o. Serafim bio sveti čovjek ili ne, već šta je ono što će Crkva eventualno da kanonizije, u slučaju da ga kanonizuje ovdje i sada, unutar postojeće konfiguracije odnosâ.
Politika i sveci
Dozvoliću sebi da otvoreno iskažem da je ono što smatram putanjom kojom Sinod želi da se kreće u vezi sa ovom kanonizacijom veoma očigledno: riječ je o početku jedne političke kanonizacije. Kada kažem „političke“, nemam namjeru da budem cinik, niti dovodim u pitanje lično blagočestije episkopa koji su glasali za ovakvu odluku. Skoro pa svaka kanonizacija u pravoslavnoj istoriji imala je i svoju političku dimenziju. Čin ovakvih prepoznavanja (kanonizacija), po sebi predstavlja projavu vlasti u Crkvi. Ipak, ono što ovu kanonizaciju čini političkom u jednom snažnijem vidu predstavlja to što je ona odgovor na veoma specifične potrebe, u skladu sa tendencijama koje trenutno oblikuju američko pravoslavlje.
Riječ je o potrebi za ideološkim pravoslavljem: paketu spremnih odgovora, tvrdih granica, prepoznatljivih neprijatelja, i nedvosmislenih identitetskih markera. U jednom ovakvom registru, pravoslavlje prestaje da biva prvenstveno način života u Hristu, i počinje da funkcioniše kao sistem pogleda na svijet, kao svima pristupačno objašnjenje savremenosti i nezadovoljstva njome, te postaje pozicija sa koje treba da vodimo kulturne ratove. Savremeni religijski pejzaž Amerike u velikoj mjeri porađa upravo ovakvu potrebu, i RPZC je u sada u poziciji da to potvrdi. Novi kult, onda kada se uspostavi, veoma brzo generiše simbolički i reputacioni kapital, a veoma moguće i onaj finansijski, kroz publikacije, hodočašća, ikonografiju, konferencije i, uopšte, kroz cjelokupnu tradicionalističku ciljanu ekonomiju.
Ovdje nastaju nevolje. Kanonizacija nije samo prepoznavanje nečije svetosti, ona je i podizanje zastave, a zastavom, kada se jednom podigne, mašu oni sa najjačom rukom.
Šta će ova zastava da predstavlja?
Pozvao bih se na jedan komentar koji sam nedavno primio na mom Substack-u, od misaonog čovjeka, koji je govorio u prilog kanonizaciji. Taj čovjek pohvalio je o. Serafima kao čovjeka „toplog i smjernog srca, sa puno ljubavi prema duhovnoj djeci, čovjeka koji je odbacivao modernost, što je ideološki kanon kojega se moramo držati, čovjeka istrajnosti u pronalaženju unutrašnjeg mira, i ljubavi prema Hristu.“ Pročitajte opet ovu rečenicu. Zar nam mnogo toga ne govori sama činjenica da je odbacivanje modernosti navedeno prije ljubavi prema Hristu? Za mene ovo predstavlja red flag– i upravo jeste znak one vrste kulture koji me nagoni da se zamislim: odbacivanje „modernosti“ prvo, kao glavna identitetska značka, pa tek onda Hristos i njegova ljubav.
Svjestan sam, u isto vrijeme, da je Crkva odvajkada poštovala i neke „problematične“ svece, one čiji životi prosvjećuju, no čija učenja uznemiravaju, ili pak one čija učenja stoje, a životopis uznemiruje. Bog djeluje kroz naše slabosti, a sensus fidelium je jako često pokazivao zadivljujuću sposobnost da prihvati ono što je u svetiteljima nepatvoreno, kao i da učini da ono drugo vremenom iščili. Moja zabrinutost ne tiče se toga da li je o. Serafim bio čovjek sa nekim nedostacima, niti toga što njegovi teološki radovi sadrže poglavlja koja su tendenciozna, kao i ona polemički ili apokaliptički isuviše usijana. Ono što me brine jeste šta će njegov kult da postane u našem naročitom istorijskom okviru.
Paralela sa Rusijom
Pišem ove redove imajući na umu posebu paralelu sa Rusijom. Naime, lično sam bio uključen u pitanje utvrđivanja autentičnosti zemnih ostataka Cara Nikolaja II i njegove porodice. Više puta sam putovao u Jekaterinburg i u Porosenkov log (Praseću jarugu), gdje su ostaci pronađeni, i lično o svemu izvještavao patrijarha Alekseja II. Kao čovjek gajim izuzetno poštovanje prema tragediji carske porodice. Proslavljenje Carskih Mučenika, koje se dogodilo 2000. godine, je, uzeto za sebe, zaista bilo pastirski čin usmjeren ka skretanju pažnje na podvig podnošenja stradanja u vjeri.
Međutim, kult koji je iznikao oko ove kanonizacije nije ostao samo priča o Caru-Mučeniku, o njegovoj mučeničkoj ženi, i djeci, već je uveliko apsorbovan unutar mita o „Svetom Caru Hrišćanskog Carstva“, i upravo je taj mit, strukturalno, i ne uvijek svjesno, postao hrana za ruski hrišćanski nacionalizam evo duže od dvije decenije. Time je obezbijeđen teološki vokabular za imperijalnu nostalgiju, za „Svetu Rus’ protiv bezbožnog Zapada“, a na kraju i za trenutni rat u Ukrajini i progon onih ruskih pravoslavnih hrišćana koji odbijaju da blagosiljaju taj rat. Ništa od navedenoga nije bila namjera onih koji su kanonozovali Cara Nikolaja kao strastoterpca. Ipak, prvobitne namjere nisu ono što određuje pogled na sveca nakon njegove kanonizacije.
Upravo ovo jeste lekcija koju bih želio da predočim u svjetlu staze kojom je odlučio da krene Sinod RPZC. Naime, ukoliko je čak i mala ideološka komponenta prisutna u poštovanju određenog svetitelja, ta ideološka komponenta isplivaće u prvi plan – jer upravo to i jeste razlog zbog koga neka organizovana zajednica potrebuje svetitelja. Kanonizovani o. Serafim će, gotovo neizbježno, u američkom kontekstu biti prizivan u pomoć kako bi podupro određeni sklop mišljenja: antiekumenizam, bitke u kulturnim ratovima, apokaliptičnost prožetu teorijama zavjere. Šta god da je o. Serafim zaista bio, slika o njemu biće iskorišćena kao oružje.
Šta Crkva duguje samoj sebi?
Dublju tragediju predstavlja činjenica da unutar američkog pravoslavlja trenutno postoji jako malo snage koja bi mogla da predstavlja kontra-teg i uspostavi ravnotežu po ovom pitanju. Sam o. Serafim volio je rusku teologiju devetnaestoga vijeka, a iznad svega djela Svetoga Ignjatija (Brajčaninova), i uopšte, literaturu toga tipa. Novi kult naslijediće taj poredak autoriteta i takav metod rasuđivanja. S druge strane, teologija koju je o. Serafim tretirao sa velikim nepovjerenjem jeste naslijeđe „pariške škole“. Riječ je o teologiji Florovskog, Šmemana, Majendorfa, Janarasa, Zizjulasa, koja bi nam u ovom momentu uistinu bila potrebna kao neka vrsta kontra-tega. Međutim, ova teologija preživljava uglavnom u akademskoj zajednici i njoj bliskim krugovima. Za širu pravoslavnu javnost, najglasniju i najvidljiviju opciju predstavlja upravo onaj ideološki repertoar koji će biti osnažen novim kultom.
Crkva duguje samoj sebi mjeru teološke samosvijesti po pitanju svetaca koje proglašava. Razlog za to leži u činjenici da Bog djeluje kroz naše slabosti, pa smo, stoga, u najmanju ruku, dužni da imenujemo probleme, i da se odupremo instrumentalizaciji svetosti, kako u Rusiji, tako sada i u Americi.
Izvor: Sergei Chapnin , What Are We Canonizing? On the ROCOR Synod’s Decision to Open the Path to Father Seraphim Rose’s Glorification, The Wheel, May 7, 2026.
Prevod: Dražen Tupanjanin